srijeda, 16.09.2009.

.. nebo sklapa dlanove i suze su prolivene...
... tiho snivajući kapi dotakoše moje lice..
.. kraj sebe željeh osjetiti topao dlan, minut nečije ljubavi..
.. na tren u nečije okrilje osjetiti se sigurnom, osjetiti se potrebnom..
.. negdje daleko, iza svih lutanja i promašaja krije se ON...
... čije ću oči ugledati i u njima utopiti dušu..
... čije prezime moje će ime učiniti zvonkim...
... za koga će vrijediti svaka suza, svaki drhtaj...
... čiju blizinu poželjet ću za cijeli život, a ne samo za tmurnih dana...
.. i pronaći ću ga..
.. jednom...

petak, 17.07.2009.

... čije li ime na usnama kriješ..
.. čije ti oči plove mislima...
... čije usne ti ne daju spokoja..
.. čiji dodiri izazivaju ti slabost..
.. čiji poljupci oduzimaju ti dah..
.. čiji smijeh melodija je tvoje radosti..
... čiji lik u snove ti dolazi..
.. čije ime ti je srce zarobilo..
.. da li ću ja ikada moći biti ta, tvoja voljena, hoćeš li mi dopustiti?..

subota, 30.05.2009.

... U zalascima snage,
... u rađanju nade,
.... snivanjima sreće,
... u valovitim životnim olujama...
... stvara se moj čovjek...
... očiju satkanih od sanja,
... crtama lica obliovanih u suzama,
... grčevitim izrazima bola i patnje,
... usana sklopljenih nježnim melodijama i vikom nadčovjeka,
... tijelo isklesano u pokretu otpora,
... razumnog da se bori,
... jakog da pada i diže se,
... suviše ljudskog klonutog obrisima zagrljaja...
... ruku ocrtanih vrijednošću, utjehom i porivom...
... srca utkanog ljubavlju,
... da voli, voljen bude i ne odustaje...
... moj čovjek,
... moj voljeni muškarac...

srijeda, 22.04.2009.

... otvaram ti ponovno vrata moga srca...
... i u zagrljaj te primam svoj, dok cjelovi tvoji oživljajavju biće moje...
... tvoje oči uzburkavaju more moje ljubavi ljubeći obale svoje...
... bježeći od svega, sustigal me je misao : VOLIM TE...
... prožimlje svaki dio moga bića i čini me živom, čini me tvojom..
... zaboravljam sve što je bilo, riječi što proganjale su me...
... pamtim samo one sretne dane, ne želeći da nas išta sputava...
.. predajem ti se svom svojom dušom, nudeći ti ljubav...
... hvatam dah, izranjajući iz bespuća tuge i žalosti...
... želeći okusiti sreću sa tvojih usana i utopiti se u oku tvome...
... biti tvoja, biti moj..






24.04.2009.g.
.. i opet je lagao...
.. ali ovoga puta me nije slomio...

utorak, 31.03.2009.

.. ponovno se vraćam...
... putem nekoć razasutim laticama ruža, sada samo trnjem...
... istim onim staza kojima me nekoć vodila tvoja ljubav...
... pitam se, zaista je li to bila ljubav?...
... nasmijem se sama sebi da ne potekne suza...
... lažna ljubav tvoja me zavela, vjerovala otrcanim fraza koje su davno izgubile sjaja...
... zato jer sam te voljela...
... jer sam te trebala...
... suviše lijepo i nestvarno bilo je vjerovati u činjenicu da me ti voliš...
... da sam ti jedina...
... gorki okus oduzima mi daha...
... posrćem i padam...
... ljubim lice zemlji nad kojom sam letjela...
... koju sam ostavljala ispod sebe...
... prolazim ulicom lažnih obećanja i jeftinih poljubaca...
... nasmiješeno lice, ruševina zanosa i sreće...
... ponor stvoren u srcu koje je nekad bujalo od ljubilo...
... ugasle oči, u iščekivanju nade...
... nada koja ne dolazi, i tvoj lik koji ne prolazi...

utorak, 10.03.2009.

.. oblakom zakloljen pogled...
.. plave oči utonule u smiraju neba i mora...
.. zateknuta na obali ranjenih duša, u nizu ostavljenih...
... prevarenih i izgiranih...
.. ali ne i predanih, nego obasutih nadom...
... utopljenost u jednim zelenim očima...
... očima koje miluju spokojem...
... probuđena nova nada, otvoreno novo poglavlje...
.. ali samo ispisanog naslova...

utorak, 10.02.2009.

.. neke stvari ostaju nedorečene, nesuđene...

... noć zagrnula je nebom tamu posutu zvjezdicama...
... dlan moj prekriven tvojim...
... usne užarene tvojim poljupcima...
... opijeni smješak na našim usnama...
... sjaj zanosa titrao je u očima...
... u tom trenu našeg stvaranja...
... sve naizgled iskreno, stvoreno da traje...
... ali ne da i potraje...
... slika nekadašnje sreće...
... izgubljenje putem, zaspale u sutonu...
... sjećanje probuđeno kišnim kapima i nostalgičnom melodijom...

utorak, 03.02.2009.

.... tragajući za putem što kovitla k bolu...
... pretačajući krikove u slogove...
... otajstvima bespuća dati duši da poleti...
... besmislom stvarati nijanse podarujući život smislom...
... nepovratna karta ostaše zgužvanom, no i ne zaboravljenom....
... tama obgrliše moje biće gutajući svaku radost, svaki smjeh, svaki sjaj...
... utonuta u snove davnih dječjih zabluda...
... zapletena u ruševinama zanosna i poleta....
... gaseći zvijezdu što obasjavaše korake moje...
... zahvalnim pogledom okrunujući nebom ispuštavši posljednji dah...
... ponovno rodjena, ugasnuvši u morskim pučanstvima...



Dragi moji nije me bilo.. Komp je bio na popravku, nisam imala vremena, inspiracije..
.. 01.01.2009 blogić je proslavio svoj 3, rodjendan..
.. Eh kad pogledam prvi post pa sve do ovog posljednjeg shvaćam koliko sam se promijenila, i koliki je dio mene satkan u svemu tome.. od dječjih zanosa, htijenja da volim, da budem voljena do stihova u naletu inspiracije.. ali blog je ostao mjesto gdje sam tražila sebe, gdje sam pisala svoje tuge i boli.. mjesto gdje sam se skrivala od svega.. tu sam mogla biti svoja.. bez ikakvih maski, pretvaranja i maski osmjeha.. tu sam odložila svoje maske, i skidala oklop...
... hvala vam svima najdraži moji na svakoj riječi, i utjesi jer mnogo su mi značile.. nadam se da su katkada i moje riječi vama bile utjehe..
.. voli vas vaša m@l@ uspomena i uvijek ćete imat posebno mjesto u njenom srcu ...

ponedjeljak, 22.12.2008.

.. željela sam zgrabiti vrijeme...
.... sakriti od nas od vremena i bura...
... ali ti si nas uništio...
... valovima razrušio naše pješane kule...
... mene u ponor bacio...
... oteo si mi sunce i mrakom me zaveo...
... u zagrljaju tvome željela sam postojati za vremena sva...
... u poljupcima tvojim tren moga življenja je bio...
... trag nas izbrisan je...
... putevi naš razdvojeni...
... postoji li križanje u životu gdje će se ponovno naći?...
... noći preduge, dani bez imena prolaze.
... a tvoji koraci meni ne dolaze...
... a vrijeme bježi u vrisku moje nemoći da te vratim...
... suđeno nam je bilo da postanemo, ali ne i da opstanemo...

utorak, 07.10.2008.

.. već dugo moje usne bijahu nijeme, zamrše na njima svaki glas, svaka riječ, svaki slog...
... već dugo moje misli ne bijahu uskomešane,
namreškana poput vala što skuplja se na površini...
... već dugo moji prsti ne pohrljahu da ostaviše trag nemirnih lutnji što pritiskivahu moje biće...
... već vremena ima da srec moje ne obavija se plaštom samoći u noći bez sna...
... već vremena ima da usne moje ljubljene su poljupciam ljubavi...
... već vremena ima da lik njegov oslikava osmjehe i sjaj u mojim očima...
... već vremena ima da tijelo moje opijeno je njegovim dodirima...
... već vremena ima da utopljeni je svaki dio moga postojanja u njegovoj pažnji...
... već vremena ima da ne dopuštam bolu da progovara iz mene....
... već vremena ima da papiri moji ostaše bijeli..
... jer tuga je bogatsvo s cijenom što ranjava dušu i ispisuje retke...
... jer tuga je ono što čini pjesnika...

petak, 25.07.2008.

... korak misli odvodi me u hladovinu pod drvećem sjećanja...
... ustreptali udah uzastopnih vraćanja...
... mjesto ugaslo dimom slika, uspomena, zvuka...
... postajući nemirnog mora bola utješna luka...
... tren u kojem sve staje...
... gdje svaka nit neostvaraja vječnošću postaje...
... povratak dnu gdje ugašena je želja nadi...
... zarobljene duše ostaše u nepobjedivoj opsadi..
... tragajući za trake svjetlosne nijanse..
... s neutaživom glađu mladosne romanse...
... krik nauma prožetoga tijela...
... ptičen oslobodjenog ljubavnog vrela...
... utonuće u beskraj zaludnih tlapnji...
... srce umoremo od vlastitih vapnji...

petak, 06.06.2008.

... misao što k misli se vere...
... slog što riječ mržnje vene...
... ljupkost što prostranstvima lutaja se stere...
... sklad uma poljupcem uvene...
... bistrina mekoće s očiju se skriva...
... tama beskraha za putokaz ne pita...
... uzvišenost zanosa rosom se umiva...
... vječnost tragova ne skita...

subota, 24.05.2008.

.. dragi okreni se i idi...
... dok još nije prekasno...
... ne ljubi me,...
... nema smisla...
... ne grli me...
... nema nade...
... kreni...
... za tebe jiš postoji sreća...
... ja sam svoju zakopala u stare kovčege i poslala u nepovrat...
... ne okreći se...
... ne gledaj me...
... izbriši me iz svoga života...
... sve što ostaje od mene prazna je čahura...
... srce moje zavito je snježnom olujom,...
... srce moje santa je leda...
... a sunce života pred tobom sja...
... kreni mu u susret i zagrli ga...
... poleti svojom snagom...
... ne obaziri se na mene...
... ne podiži me iz tame...
... ne tjeraj te sjene što obavijaju me...
... pusti nek se stope uz moje tijelo...
... ni ljubav mi više ne može pomoći...
... oni su moji pratioci...
... kreni i ne okreći se...
... pred tobom je sve...
... budi sretan...
... to je ona iskra šta sja u meni...
... voli kao što si mene htio voljeti, ako još nije prekasno...
... shvatiti ćeš možda jednom...
... zagrli to sunce i voli..




.. on nije mogao otići, zato je to učinila mala uspomena..
... nanijela mu je bol koja ju je i samu slomila...
.. nema u njoj više ljubavi...
.. jednom se ona ugasila...
.. i nije spremna da se ponovno upali...
... mala uspomena više ne poznaje riječ ljubav..
.. mala uspomena sve što dotakne u kamen pretvori..
.. mala uspomena uvijek odlazi..

nedjelja, 06.04.2008.

... Sanjam dragi ponovnome našem susretu...
... Bez svih zala koji nas razdvojiše...
... Poletim ti u zagrljaj kao nekad...
... Sjećaš li se...
... U proljeće...
... Tuga dragi mojim srcem vlada...
... Gdje li si u ovome svijetu?...
... S kojom si? Koju grije tvoja ljubav koja je nekad stvarala mene?...
... Vrati se dragi...
... Kao nekad, u proljeće...
... S onim čarobnim osmjehom na svojim usnama...
... Dok cvijetalo je prvo cvijeće nakon zime...
... Ljubio si me i milovao...
... Vrati se dragi i vrati proljeće...
... U zimu moga srca...
... Poljubi me kao nekada...
... Snagom koja je rušila sve pred sobom...
... U proljeće...
... Zar je zaborav proniknuo u tvoju dušu?...
... Vrijeme da li je izbrisalo moj lik?...
... Stvorena za tebe...
... U proljeće...
... U otajstvu sunca i mirisa cvijeća...
... Vrati se dragi...
... U proljeće...
... Pronikni u me kao nekada...
... Probudi onu silnu radost koja postoji samo za tebe...
... U proljeće dragi moj...
... Ponovno navrati, čekati ću te najdraži moj...
... U proljeće...
... Nadom i nespokojem prožeta je moja duša...
... Iščekujem tvoj povratak...
... U proljeće...
... U osvit dana i prestanka noći...
... Vrati se dragi moj, kao onda...
... U proljeće...





.. stihovi inspirani Livadićevim Nokturnom.. :)
... pozdrav najdraži moji.. voli vas vaša m@l@ uspomen@

srijeda, 26.03.2008.

... kraj mora...

... tamo gdje more ljubi obale svoje...
... gdje se žamor ljetni čuje u daljini...
... pronaći ćeš me na žalu starom...
.. pogledom nestajući...
... u beskraju pučine...
... nit što odvaja more od neba nečujna je...
... vjetar što zapliće mi se u kosu...
... miris soli oživljava neke davne slike..
.... obzor što utapa se u moru i suncu...
... opet sve je kao nekada...
... djevojčica trči plažom i smije se nebu i suncu...
.. uranja u morske dubine i sretna je...
... privid poput plavičaste magle što obavija nedogled...
... djevojka sada stoji na žalu...
... uronjena je u sliku bez kraja i početka, bez granica...
... poput ljubavi što ju osjeća u sebi...
... tu kraj mora...
... stojeći na hridi pogledom punim ljubavi ljuljuška morske talase...
... i ta potpunost koju osjeća u sebi...
... tu kraj mora..
... i utapa se u njegovoj moći tako predano, ispunjeno...
... smiješi se...
... tu kraj mora...
... i dragi je ovdje...
... želja je ispunjena, san je ostvaren i ona ga živi...
... u more zapletena, u moru ljubavi se gubi dok je dragi grli, dok je ljubi...
... tu kraj mora...

petak, 07.03.2008.

.. tko zna koju ćeš milovati pogledima kao mene...
... kome će pripasti tvoje usna opečene mojim poljupcima...
... zagrljaji puni topline i ljubavi čiju će nemirnu dušu utažiti...
... za koju će gorjeti pogledi tvoji i svaki treptaj tvoga oka...
... kojoj će biti posvećeni tvoji najljepši osmjesi...
... koja će razumjeti tvoja nadanja, lutanja, sanjarenja kao ja..
... koja će biti obasjana suncem tvoje ljubavi...
... za koju će iz dana u dan tvoje srce plamtjeti i darivati svaki svoj dio...
... koju ćeš voljeti onoliko koliko si volio mene?...
.. ili ipak, ovoliko se daje i voli samo jednom u životu...









.. ne brinite, sve je u redu.. još uvijek je tu.. samo su neke misli lepršale..

subota, 16.02.2008.

.. sigurna u to da te volim.. sigurna u to da si stvoren za mene...

... davno vapila sam za čežnjom koja je skrivena u tebi...
... negdje daleko, iza svih onih brijegova tuge oblikovala sam sanjama tvoj obris...
... ranjena ljubavlju osamljenih trenutaka i valovima što trgahu srca dio po dio...
... i sve što ostalo bila je prašina izgubljenih snova, zaboravljenog imena, vapaja izgubljeih u noći bez zvijezda, lice bez izražaja, ljubavi bez smisla...
... u ponorima svitanja tražeći spas za prelazak još jednog dana...
... dana bez cilja, dana bez imena...
... i kao nošen laganim povjetarcem koraknuo si u moje odaje...
... u srušene dvore moga postojanja...
... i ponovno ih gradiš svojom ljubavlju pomno dio po dio...
... crno-bijeloj dugi vratio si njene nijanse...
... vratio si mi smisao, vratio si mi sreću, i donio ljubav...
... svaka bol uz tebe nestaje...
... i sve oko mene postojati prestaje...
... i ono što ostaje smo mi..
... mladi, poletni i zaljubljeni...

srijeda, 23.01.2008.

... iluzije mojeg postojanja dobivaju svoju nijansu...
... danas dobivaju svoje tonove u svakoj boji osmjeha i sreće...
... i suze što nekada su padale niz lice i ostavljale traga na poleđini raskinutih snova sasušile su se...
.. i svaki dio tebe što satkano je jedno preveliko klupko tuge spaljeno je , izgubljeno, nestaje...
... koliko je nekad duša ova vapila za tobom , i trgala se za dio tvoje ljubavi, dio tvoje nježnosti, dio tvoje pažnje sada ponireš duboko u bezdan...
... i možda sam se ponekad osvrtala i opipavala tvoj portret zaklopljenih očiju što u sanjama mojim bilo je oslikano..
... ali sada to više ne postoji, izbrisano je..
.. jednom zauvijek..
.. jer danas je dan kad sam spoznala da te više ne volim...
.. da ne prodire bodež u srcu pri svakom tvom pokretu...
... da ne zastane sve na tren, da se vrijeme zaustavi...
... slučajno pogled moj preletio je gomilu i tada oči su ugledale tebe kao poznato lice..
.. vrijeme nije stalo, pogled je nastavio lutati uokolo, ali ponovno se zaustavio na tebi...
... osluhnula sam..
... nisam ništa osjetila...
... i tada sam shvatila..
.. hey pa ja tebe više ne volim...





Oprostite što se ne javljam i ne komentiram, obećajem da ću nadoknaditi,.. Nadam se da ste mi sretni, veseli i da nema tuge u ovoj godini.. ne dajte se, javi ste vi ljudi, jer volite.. i zato mi se čuvajte.. mislim da je došlo novo vrijeme, i mislim da mala uspomena danas je prestala postojati.. i polako pripremam povratak ali u novom svjetlu, iako za nadimak me veže mnogo toga.. ali pronašla sam se.. ponovno.. možda zato jer je sad netko uz mene, jer nakon predugo vremena sam ponovno sretna. možda ovog puta i uspije.. ali samo jedno znam da se ne predajem..
... vama svima šaljem jedan veliki zagrljaj da vas obujmi i da znate da niste sami, da je netko uz vas pa makar i u ovim skromnim riječima utjehe, da obriše te suze na licu vašem i da na tren nestane ta bol štoi guši vam srce...
.. voli vas vaša m@l@ uspomena...

srijeda, 19.12.2007.

.. 17 mi je godina..

... pred 17 ljeta...
... svijet su ugledale nevine očice malog djeteta...
... sav život njen...
... već je bio ispunjen...
.. Bog kartu ocrtao je njenog puta...
... da biće njeno voli, zaboravlja, slavi, smije se i luta...
... što pred njenim ručicama pružalo se tada...
... njena duša odgovor nije pronašla ni sada...
... svijet se mijenjao pred njenim očima...
... svojim mislima ukrašen svijet bojala je noćima...
... dijete što nekad osmjesima svojim sreću je stvaralo...
... što svoju sreću svima je darivalo...
... sada izraslo je u djevojku što ima drugačiji pogled na svijet...
... jer nije uspjela očuvati iluziju svoje mladosti cvijet..
... njen osmjeh ostao je...
... onaj dječiji, iskreni što još uvijek radošću caruje...
... i to će ju uvijek krasiti...
.. i to joj nitko en može ukrasti...
... ta djevojka sam ja...
... koja suncem svoj život pokušava da obasja...


.. SRETAN MI RODJENDAN..
..javljam se na brzinu..
.. obećajem sve ću nadkosknadit..
.. sve vas volim.. i čuvajte mi se...

nedjelja, 02.12.2007.

... sjetne kapi slijevale su se niz njene misli...
... svoju prošlost je zatvorila i s olakšanjem izdahnula...
... i taj dah bio je ispunjen svim nemirima što su uokvirile njeno malo viće...
... te brige pohrlile su u beskrajnost nebeskih krošnji i pretvorile se u ništa...
... u ništavilo koje je i sama nadzirala u svojoj nutrini..
... ona...
... nije bila sretna...
... i tu prazninu prošarale su niti prijateljstva i osmjeha...
... ali i dalje ostajle su prazne odaje srca koje su svojom tišinom skrivale patnju...
... suho korito sada je nastalo, a nekad je tuda jurila bujica osjećaja...
... u kutcima počivali su klupčići ljubavi...
... nekad ih je bilo čitavo prostranstvo...
... danas tek tragovi koji se jedva nadziraju i daljinom...
... svatko uzimaše koliko je bilo potrebno niti da zaveže svoj končić..
... i nitko nikad ne povratiše to što uzeše..
... nego samo otrgahu i odoše...
... ona se ne predaje...
... čuva još svoju ljubav...
... za nekog tko će znati primati i davati...
... netko tko će njena zrnca pretvoriti u beskrajne plaže koje ljube valovi ljubavi...
... netko tko će je znati voljeti..
.. onakvom kakvom zaista ona jest...



Ljudi, ujedinimo se jer samo tako mozemo nesto napraviti!


BLOGERSKI MANIFEST

1. Ako ste vlasnici, vodite računa o svom vlasništvu i onima koji tom vlasništvu daju vrijednost i smisao, jer svaki bloger uvećava vašu imovinu i vašu dobit.

2. Kada želiš nešto, dovoljno je da to i zatražiš, želimo da se to primijeni i na blogere. Mi smo oni koji stvaraju blogosferu! Mi radimo za vas bez plaće, budite barem fer!

3. Kada postavimo neko pitanje, želimo na njega čuti i odgovor. Ne želimo vikati u gluhu tišinu.

4. Kada zamolimo informaciju, želimo je i dobiti Kod nas nema nekih skrivenih poruka niti predbacivanja. Ako tražimo pomoć, onda je i trebamo, a svojim radom je i zaslužujemo.

5. Gosta nam je jednosmjerne komunikacije s adminima. Budite barem toliko pristojni da odgovorite na postavljeno pitanje!

6. Mi smo jedina besplatna radna snaga.Bar ponekad ne mislite samo na sebe. To nije ništa strašno. Molim vas da se naviknete na to da na pitanja treba odgovoriti, to je stvar osobne kulture, čak i u virtualnom svijetu.

7. Ako blogeri pišu svaki dan, nađite i vi vremena za oodgovore na njihova pitanja.

8. Nema nikakvog zadovoljstva u tome da te ignorira netko tko živi od tebe. Predlažem štrajk u pisanju blogova na tri dana.

9. Kad postavljamo pitanja, ne radimo to samo zato da vas gnjavimo.

10. Imate dovoljno koristi od našeg pisanja, nemojte nas tjerati da molimo. Nemojte ignoriranjem sami sebe dovoditi do financijske propasti, jer naš rad nije nikakav dokaz naše ljubavi prema vama! Radi se o razmjeni: vi nama prostor, mi vama sliku, glazbu i riječi, no ako komunikacija ne bude dvosmjerna, mnogi će odustati, mnogi već jesu.

11. Mnogi imaju i po nekoliko blogova.I bloger zbog kojeg nastaje ovaj manifest ih je imao čak četiri, zar ne zaslužuje pomoć?

12. Jednostavno je odgovoriti na upit. Odgovori poput da ili ne su potpuno dovoljni kod svakog pitanja!

13. Kada imaš problem, prirodno je zamoliti za pomoć i prirodno je očekivati odgovor i rješenje. Ne tražimo sažaljenje nego korektnu suradnju.

14. Frustracija ubija volju za rad, a izostanak odgovora budi revolt i vodi odustajanju i kad su manji problemi u pitanju.

15. U ovom manifestu nema ništa što se može dvojako tumačiti.Bloga bez blogera nema, a bez suradnje blogeri bi mogli odustati.

16. Svi vlasnici vide samo profit! Samo dalekovidni vide i kako ga održati i još uvećavati.

17. Mi blogeri očito volimo pisati i biti čitani, kao što vi volite novac koji ljudska potreba da se izrazi donosi.No, ako vi nas ne razumijete; ne razumijemo ni mi vas!Jednostavna logika.

18. Kada vas nešto pitamo odgovorite!

19. Nemojte nas pitati da li nam se blog sviđa! Kada ne bi bilo tako, većina nas ne bi bila tu gdje jesmo!No, ako želite i da ostanemo tu i privučemo još blogera, potrudite se malo kad zagusti.

20. I na kraju osnovno pravilo: U slučaju najmanje nedoumice, dileme ili sumnje, o čemu god se radilo, ponudite nam najjednostavnije rješenje, odgovorite nam , makar to morao biti i negativan odgovor!!!

Ovaj manifest pošaljite na što je god moguće više blogova, da napokon i jednom zauvijek admini i vlasnici portala uspiju razumjeti blogere!

ponedjeljak, 19.11.2007.

.. ovo je posvećeno jednom dečko koji sad ljubi nebeske visine.. R.I.P. Roni ..

... život moj i život tvoj bila su dva nepovezana svijeta.. nisu živjeli u vremenima koja su nas spajala.. godine su bile medju nama...
.. i želim mu posvetiti dio svojeg kutka jer je nekad činio dio moga srca..
.. bila sam djevojčica, a ti već dečko.. u mojim očima bio si velik.. bio si nešto posebno i tvoj lik uvijek će živjeti u tim uspomenama.. rijetki trenuci koji su nas na tren spojili počivat će u mome srcu.. dugo se nismo vidjeli, sve što smo ikada progovorili može se skupiti u par rečenica, ali to ne znači da te se ne sjećam.. mnogi su ulazili poslije tebe u moj život i mnogi ostavljali dubok trag, dok je uspomena na tebe blijedila.. djevojka sam postala ja, a čovjek si postao ti.. i ti slučajni rijetki susreti budili su u meni spomen na tebe.. i kada sma te zadnji put vidjela, eh da sam tada znala.. susrela sam te medju gomilom, i da li si me primjetio.. i na tren naše oči stopile su se u pogled.. i nisam te pozdravila, ni sama ne znam zašto.. možda mi to tada nije donosilo nikakav značaj...
.. kad sam u novinama ugledala tvoju sliku nešto se slomilo u meni.. iako je sve to bilo davno. tvoj lik postojao je u mojim djetinjim sanjima.. i spoznaja da te neću više nikad slučajno vidjeti budi u meni neku tugu..
.. nikada neću zaboraviti tvoj lik dok si zauzimao macho pozu, u svojim kratkim odrezanim trapericama, i tvoja siva bicikla..
.. neke uspomene nikad ne blijede, neka vremena nikad ne umiru.. i očuvat ću uspomenu na tebe.. i molit ću se da pronadješ svoj mir i svoju sreću tamo gore u nebesima kad ju nisi moga pronaći ovdje..
.. i mnogo pitanja mi se vrte po glavi.. zašto..zašto..zašto.. da li te je boljelo i da li si sretan tamo gdje sad tvoja duša sanja.. sklopim oči i spustih suzu u spomen na tebe andjele..
..snivaj, snivaj, snivaj...

Ni Bog ne prasta sve
i prstom kazuje
ko dalje ne moze
i koga odnose nebeske kocije

Ja molim za tebe
sa neba andjele
da ne dolaze
da zaustave nebeske kocije

Ako treba ja cu poci
mjesto tebe ove noci
da te spasim
da te sacuvam

I do Boga i do neba
i jos vise ako treba
samo da te meni ostave
nebeske kocije

.. sačuvat ću te od vremena, kada nisam onda dok si bio tu, jer sad je sve to što imam.. za sve ostalo okrivljavat ću vrijeme i život.. jer za tebe iz ovih očiju nikad nije potekla suza, jer ti si bio osmjeh, treperenje dječjeg srca što poznavalo je samo sreću.. poleti u visine anjdele i snivaj o dalekoj zemlji sreće i ljubavi u ostvaraju svojih snova i znaj da će mnogi čuvati mjeto za tebe u srcu svom.. jer andjele ti nikad nećeš umrjeti..



.. neka dio ostane sačuvan ovdje..




.. brzina i alkohol odveli su te u smrt.. i ne tebe jedinoga.. nego mnoge koji su bili uvjereni u sebi da im koja čašica alkohola neć naškoditi jer su oni "veliki" vozači i dodan mali gas.. ali ta mišljenja stajali su mnogih i nažalost stajat će još mnogo njih.. nažalost na to ne možemo previše djelovati dok si svatko sam ne osvijesti u glavu neke stvari.. a tada nažalost bude prekasno..

srijeda, 07.11.2007.

... vrletne lutnje moga sna..
... dah navirujuće uspomene umornih nadanja...
... prašnjava čežnja nenaslikanih mrlja....
... nepresušena voda boli što ocrtava obrise nas...
... sklopivši oči, umorne od sanjarenja, ...
... tvoj portret ne blijedi...
... i taj drhtaj žudnje što ote se usnama ranjenih od poljubaca tvojih...
... nepreboljenih zagrljaja kratkih što ostavljahu trag rana pod prstima...
.... odlučnost nepokorena zaludnim riječima još tinja u vatri razuam što vrši pritisak nad emocijama koje zakrivljuju jasnu sliku sadašnjeg trenutka...
... i nit što tada spojiše dvoje bez kraja i početka...
... što u ugasloj noći pronadju utjehu u mnoštvu poljubaca...
... nit što satka srce liječeći ga grčevite boli opstanka...
... stežući kamen što uskovitla se grebenom boljeg sutra...
... i svo šarenilo boja sjećanja tvori nijansu mog i tvog nepostojanja...

nedjelja, 28.10.2007.

..otišao si prerano.. R.I.P Toše

.. bio je uistinu pravi dar s neba..


... sama njegova pojava ostavljala je utisak, a kamoli glas i neizmjerna dobrota kojom je darivao..


.. njegove pjesme u kojima je svatko pronašao time sebe.. u kojima će zauvijek ostati on, u kojima je svima nama poklanjao sebe..


.. teško se pomiriti s time da je Bog uzeo k sebi svoga andjela.. znajući da je došao kraj misiji andjela.. ali Bog iam svoje razloge s kojima se nikada nećemo moći pomiriti se..


... bio je i ostao andjeo koji je dotaknuo naša srca i ostavio vječan trag..
.. neka počiva u miru.. nek uživa na nekom proplanku gore u svemiru..
.. JER SLUČAJNOSTI NE POSTOJE...
Rodjen 25.1.1981 = 25 + 1 = 26
Poginuo 16.10.2007 = 16 + 10= 26
2007 - 1981 = 26 godina
Vrijeme smrti: 06:20 = 6 + 20 = 26
Kada zbrojimo 25 + 01 + 1981 = 2007 (god u kojoj je pogodinuo)
2007 - 16 - 10 = 1981 (godina koje je rodjen)
26 * 26 * 26 = 17576 ( 1 + 7 + 5 + 7 + 6 = 26)

ponedjeljak, 08.10.2007.

... voljela je sjediti kraj prljave rijeke...
... rijeke što nosila je svojim vodama putanje njenih misli...
... povjetarac što igrao se njenom kosom donosio je miris nekih prošlih vremena...
.. i grad što pružao se pred vidikom njenih sumornih noći...
... svjetla tišine kao da su stvarala davno izgubljenu sliku njenih snova...
... ljudi koji su prolazili postajali su samo obrisi tame..
... sve što je jednom snivala, što je željela, što je voljela kao da je nestalo u odlasku sjena što vapile su za podarenim trenom...
... kazaljke su umorno odbrojavale svoje minute, kao da vrijeme želi usporiti...
... noćna tama što milovala joj je lice toliko joj je godila...
... i nije se osjećala usamljeno...
... osjećala je dah svog andjela, svoga Boga...
... i krajolik što joj je bježao pred očima sada nepoznatih svijetova...
... i slova nekad toliko značajna sada su stvarala samo gomilu...
... bez svrhe i cilja, bez značaja...
... ti krajevi koji su je nekad obasipali svojim dijelovima sada su samo bila nit...
... sve je tako čudno, sve je bez sjaja...
... poput neba kojemu su popadale sve zvjezdice i mjesecu istekao rok...
... oštrina zraka što vraćala ju je u ovaj tren, što ju je vraćala sada...
... melakonična melodija kao da ju je vraćala u prašinu propalih snova...
.. i ta beskrajna vožnja cestom nekom stranom linijom...
... dalek put...
... put bez želja...
... put bez povratka...

petak, 21.09.2007.

... dodje vrijeme kada mislimo da nam je pružena prilika da vratimo ono što smo izgubili u prošlosti.. ali sve je to prevara.. jer obnavaljati staru ljubav isto je kao čitanje poruke kojoj unaprijed znaš kraj...

...sanjala sam da ćeš se vratiti.. da ćeš me zagrliti.. i da ću se osjećati sretno, sigurno, da ću se osjećano voljeno...
... vratio si se na tren, ali niti sam se osjećala voljeno niti sigurno, niti sretno.. svi mostovi koji su nas nekada spajali danas nas razdvajaju.. promijenili smo se, previše.. i ako je nekad ljubav spajala naša imena danas nema tu snagu koju je trebala imat nekoć, nekad davno u prošlosti.. ionog trena kad si mi okrenuo ledja svijet s emoj bio srušio, jer srce je spoznalo koliko te je voljelo i koliko si ti moj život činio životom.. u onome sivilu ti si bio ona živa nijansa duginih boja, kad mi je došlo da se predam ti si bio razlog da se ne dam.. da sve je to vrijedilo jučer.. u te dvije godine naši životi su se promijenili, mi smo se promijenili, oni od jučer danas to nisu.. kolike sam se noći molila da se vratiš i da me ugrije toplina tvoga zagrljala, da me pogledaš u oči, da me poljubiš i da na tren sve stane.. ali duhovi prošlosti proganjali su nas, spoznali smo da naše vrijeme je prošlo... i ono što je zapečaćeno u prošlosti, u sadašnjosti se ne može promijeniti..
.. onog dana kada je otišao, kada sam ga pustial da ode pitanje je koje me je bilo proganjalo Da li bi uspjeli, da li bili sretni.. i kad smo pokušali oživjeti ono što je nekada živjelo u nama spoznala sam da ne možemo više biti sretni, da za nas nema više prilike.. jer kad jednom propustiš priliku ona se više ne vraća.. da li sam se razočarala, nisam.. preboljela sam svoju prošlost.. bojala sam se zatvoriti vrata iza kojih je postojao on, nisam se mogla pomiriti s time da sam ga izgubila.. ali sada shvaćam da je on moja prošlost..a u novi život ne idu stare uspomene.. i ja sam svoje stare uspomene pospremila u škrinjicu, zatvorila vrata koja su ostala odškrinuta.. smirila duhove koji su previše ranjavali moje srce i nisu mi dali da dišem.. i kad je shvatio da za nas nema nade, da u njegovom srcu postoji neka druga osoba mislila sam da će me bolejti, da ću se slomiti kao onda kada je otišao.. ali tada sam se oslobodila svojih okova i poput ptice puštene iz kaveza poletial u plavetnilo koje mi je dugo vremena bilo blizu, a opet tako daleko.. onog trena kada je otišao i oni mjeseci koji su nas razdvajali, mjeseci u kojima nisam mogla pronaći sebe, tada je nanio mi svu bol koju je mogao.. možeš me i razbiti neću prstom maknuti, da me vrijedjaš da me psuješ neću se pomaknuti, možeš me i ubiti, ledja mi okrenuti NE MOŽEŠ ME VIŠE TI NIKAKO POVRIJEDITI...
.. poput feniksa, koji umire i ponovno se radja iz svoga pepela i ja sam se uzdigal iz svoje boli...
.. i najdraži moji hvala vam na svemu.. da vas niej bilo, vaših riječi utjehe i podrške ne bi ja sama uspjela.. lijepo je znati da je netko uz vas.. najdraži moja hvala vam.. puno vas volim..
.. Ljude koji nemaju krila ne možemo ih zvati andjelima, zovemo ih prijateljima..

.. Otišao je da bi se vratio, i ako se vrati nikada više neće biti isti.. i sada znam to :)

nedjelja, 22.07.2007.

.. želim se ispričati svima koje ne posjećujem i ne komentiram.. pročitam postove ali ne komentiram.. bojim se.. neke rane još su svježe iako je prošlo 3 mjeseca.. ali blog me previše podsjeća i svi ti postovi koje čitam.. lako razburkaju površinu moga mora.. i zato molim vas oprostite mi.. još ovo ljeta što mi je preostalo skupljam snage.. polako ali pokušavam.. i hvala vam svima na podršci i riječima ohrabrenja i to je ono što me vodi.. nema cijene za to..
.. i svih vas pozdravljam do jeseni, čuvajte mi se i ne dajte se..
.. evo stvaljam vam ovu pjesmu, još do nedavno slušala sam tu pjesmu i nisam doprijela do značenja njenih riječi, a neki dan sam doprijela i to mogu zahvaliti svojoj welikoj prijateljici i zato nama posvećujem ovu pjesmu i svima vama, kad volite ne predajte se, meni treba predaha ali bojim se da se ne predajem, ne želim.


"White Flag"

I know you think that I shouldn't still love you,
Or tell you that.
But if I didn't say it, well I'd still have felt it
where's the sense in that?

I promise I'm not trying to make your life harder
Or return to where we were

I will go down with this ship
And I won't put my hands up and surrender
There will be no white flag above my door
I'm in love and always will be

I know I left too much mess and
destruction to come back again
And I caused nothing but trouble
I understand if you can't talk to me again
And if you live by the rules of "it's over"
then I'm sure that that makes sense

I will go down with this ship
And I won't put my hands up and surrender
There will be no white flag above my door
I'm in love and always will be

And when we meet
Which I'm sure we will
All that was there
Will be there still
I'll let it pass
And hold my tongue
And you will think
That I've moved on....

I will go down with this ship
And I won't put my hands up and surrender
There will be no white flag above my door
I'm in love and always will be

I will go down with this ship
And I won't put my hands up and surrender
There will be no white flag above my door
I'm in love and always will be

I will go down with this ship
And I won't put my hands up and surrender
There will be no white flag above my door
I'm in love and always will be






+EDIT 25.07
... željela sam ne poslati mu poruku.. ali kako mu ne zaželjeti sreću za rodjendan.. nisam željela, ali posustala sam i poslala sam mu riječi ispunjene željama za njegovu sreću.. jer nisam željela ispast onakva kakva nisam da mu to nisam poslala.. to mi je jedna osoba savjetovala.. bez obzira na to što sam ga danas vidjela.. i što me to potreslo.. ali morala sam to učiniti..
.. još jednom isprike za moje najdrže koje ne posjećujem.. nadoknadit ću vam to obećajem.. možda ćete pomisliti da sam sebična.. ali vaši predivni postovo otvaraju strau ranu i bude sjećanja koje želim otjerati.. i još jednom oprostite mi.. voli vaša m@l@ uspomena, možda ponovno malo izgubljena kao nekad..
Sve sto osjecam
Tebi rekao bih
Pa nek' rijeci izgore.

Na kog te podsjecam
Sjetiio se ne bi
Jer me volis najvise.

A kako dani prolaze
To me ne pitaj.
Oci same govore
Suzama se opet ponadaj

Veceras je duso rodendan tvoj
Jos malo pjesma nasa ce proc
Vino i svijece na stolu ruze dv'je
Al' znam da ipak neces doc'.

Gdje god bio ti
Nek ti je sa srecom
Moja stara ljubavi.

Druzio sam se
Dugo sa nesrecom
Tugu vise ne volim.

A kako dani prolaze..

ponedjeljak, 09.07.2007.

.. stiže me sjećanja... - ...nema života od sjećanja..

Sjećanja.. što reći o njima.. prošlost koaj me proganja u sadašnjosti.. ponor iz kojeg je teško izaći.. sustigla su me sjećanja.. svi oni trencui koji su me spajali s njime.. sve ono što je tvorilo najljepše mi vrijeme i najbolji dio mene.. ali ne živi se od sjećanja, previše boli i ranjavaju naše srce.. znajući da smo nekad bili sretni a sada nam je ta sreća neuhvatljiva, znajući da je netko tko nam je nekada sreću nosio sada daleko, da tu srećui nosi nekome drugom.. i prodiru me sjećanaj iz dana u dan.. podsjećaju me na njega i mučim se kako bi bilo da je bilo.. ali zaboravih da je on sad s drugom i da nema više povratka.. riječi koje su biel neizgovorene onda kada su trebala slomile su srce.. bila su prešućene a sada više nemaju tu moć koje su nekad trebale imati... i teško je odvojiti se od slika prošlosti od sjećanja.. teško je pomiriti se s
time da sada više nismo sretni, da smo nesretni.. da nemamo ono što smo nekad imali ili smo trebali imati.. teško je krenuti dalje.. teško se pomiriti s time što život nosi.. i ja se teško mirim da sam ga izgubila, da nisamo uspjeli.. a sreća nam je bila pred rukama ali bojali smo se poseći..i tu je možda bila preveliak cijena.. ali čemu suze sada, čemu oplakivati kad ništa ne može vratiti to izgubljeno vrijeme..
i ovaj post koji danas pišem, neće biti pjesma nego moje sjećanje na njega, na one rijetke trenutke koji su me spajali, na sjećanje koje je teško izbrisati..
.. i krećem bez zamršenih riječi, jednostavno.. kako je i bilo.. i kako je u prošlosti zapisano..

. sjećaš li se večeri kad smo se slučajno upoznali.. ni svjesni nismo bili da će nas toliko toga vezivati..
. sjećam se posebnosti tvojih poruka, uvijek si bio jedinstven, simpatičan i humorističan...
... sjećaš li se noćnih sata kad smo čekali da prodje ponoć da se čujemo...
..sjećam se kad si mi rekao da se morskom psu ne isplati da mi išta napravi jer ćeš ga poslat u invalidsku mirovinu.. još se uvijek nasmijah tome..
... sjećaš li se naših dogovora za kolač koji nikad nisu bili dogovoreni...
... sjećam se da si uvijek znao izmamiti osmjeh na moje lice ma koliko mi teško bilo iako nikad nećeš biti svjestan toga...
... sjećaš se našeg kupanja.. zafrkancije.. ni ne znam zašto se nije ponovilo...
... sjećam se da sam se uvijek osjećala posebnom kad je bila riječ o tebi...
... sjećaš se kad si mi rekao da ćemo pobjeć u ameriku?...
...sjećam se kad si mi rekao da ćeš me odvesti u PARIS...
...sjećaš se našeg smajlića :-@ ...
... sjećam se kad si mi rekao da sam 4ever tvoja...
... sjećaš se kad si rekao da ti ne treba cura jer imaš mene.. [.. eh kako si samo lagao, a ja ti vjerovala...]
...sjećam se kad si mi govorio da on nije za mene, da me nije vrijedan.. [..misliš li da ti jesi? nisam više sigurna...]
... sjećaš se kako smo si rekli da ćemo se oženit...
... sjećam se kako si me zvao honey i ja tebe...
... sjećaš se kad si me tražio pogledom po tribinama nakon odigrane utakmice?...
... sjećam se kad si mi rekao da tvoje srce kuca samo za mene... [. očito je prestalo kucati...]
... sjećaš se kad si mi rekao da sam ti ja sve... [..jesam li još uvijek?...]
... sjećam se tvoje poruke za rodjendan...
... sjećaš li se čestitanja za Božić i osmjeha na našim usnama...
... sjećam se tvog zagrljaja za rodjedan.. [.. da sam barem tad ostala zaroblejna]
...sjećaš se neugodne tišine što je znala vladati medju nama.. [.. jesu li razlog bili jutranji sati ili...]
... sjećam se kako si otišao...[.. ili sam te potjerala]
... sjećaš li se svega što nas je nekad povezivalo...
...sjećam se i sada shvaćam sve u drugačijem svjetlu..

... možda ti je stalo do mene.. jednom..


Eto male bilješkice iz riznice sjećanja.. jednostavne riječi ali zamršeni osjećaji.. i da se vrati da mi kaže ono što želim čuti ne znam da li bi mu pala u zagrljaj kako to biva u snovima.. jer preko nekih stvari ne mogu proći ma koliko ga srce voljelo ili koliko mene boljelo.. najbolje je za sve da budemo stranca dva, bez pozdrava...



Zazvonio je telefon... Dugo je zvonio... Konačno se javio...

On: Halo!
Ona: Bok... Ja sam... Dugo se nismo čuli.. Jako dugo.
On: Ne mogu vjerovati da si to ti... Ali prepoznajem ti glas da...
Ona: Da predugo... Predugo sam oklijevala da okrenem tvoj broj... Ni sama ne znam kako sam se na to natjerala sada.
On: Da...
Ona: Našla sam tvoj novi broj na informacijama... Sva sreća pa nema puno muškaraca s tvojim imenom...
On: (tišina) Kako to da si nazvala...?
Ona: (tišina) Pa, htjela sam te čuti... Vidjeti kako si?
On: Nakon toliko vremena da me pitaš kako sam... Dobro sam... Ide nekako... Živi se dan po dan... A ti?
Ona: Dobro sam...
On: Lažeš... Osjetim ti po glasu... Nikada nisi znala lagati...
Ona: Tebi ne...
On: Da to je uvijek valjalo kod nas... Barem se nikada nismo lagali...
Ona: Znaš... (tišina) ...Nemam pravo to pitati ali... Dal' se sjetiš kada mene?
On: (tišina)
Ona: Ne moraš odgovoriti... Postavljam pitanja bez smisla... Previše je vremena prošlo imaš svoj život...
On: Naravno da se sjetim... I nekada poželim da nije tako... Ali uvijek je isto...
Ona: Pitam se zašto sam to napravila... Zašto sam te otjerala od sebe... Nikad mi to nije bilo jasno... Možda sam se previše bojala da ćeš biti kao i svi drugi.. da ćeš i ti otići na kraju... pa sam te potjerala...tjerala te a samo sam htjela da ostaneš
On. I ja sam htio samo to..ostati...
Ona: Ja sam kriva za sve...
On: Ne nisi ti kriva... i ja sam prebrzo digao ruke od tebe.. otišao ponosno muški.. da bi sada sjedio sam i razmišljao o tome kako je moglo biti da sam ostao.
Ona: (tišina ) i kako si ti jesi oženjen? Imaš obitelj?
On: Nemam..Oženio se jesam.. ali nakon dvije godine sam se i razveo. Bila je dobra, draga..sve mi je želje ispunjavala, ali ju nisam volio. Trudio sam se zavoljeti ju ali nakon nekog vremena shvatio sam da je to nemoguće pa sam ju pustio da ode... Sada se udala ima dvoje djece i sretna je.
Ona: A ti živiš sam?
On: Da .Živim sam..naučio sam se na to.. navikne se čovjek kada mora.
Ona: Da..navikne se čovjek...
On: A što je s tobom?
Ona: Ja sam sama..uživam kao i uvijek.. dobro je...
On. Nikad se nećeš promijeniti...ali nisi sretna.
Ona: (tišina)
On: Ne moraš mi to reći..znam te toliko...mirnija si nego što si bila prije...
Ona: Pa eto bilo je vrijeme da i ja malo odrastem...
On. Da, tko bi rekao da ćeš i ti jednom odrasti i biti ozbiljna žena...
Ona: Da..morala sam i ja malo odrasti.
On: Znaš često sam razmišljao o ovome... sanjao da ćeš nazvati..da ćeš se pojaviti negdje...onako iznenada. Zamišljao sam kako ću biti sretan ako te opet vidim ili čujem
( tišina)....i jesam sretan ..ali sam istovremeno i potišten..
Ona: Zašto?
On: Zato što mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro...promijenili smo se... nismo više djeca..nismo više tako mladi i puni poleta...u stanju mijenjati sve.
Ona: znam.. znam da nije više isto..ali..
On. Nema tu ali više... znaš to i sama .. ne moram ti to ja govoriti... odrasli smo...
Ona: (tišina) znači kad... znači kad spustim slušalicu...
On: Nećemo se više čuti da... neću te zvati a nećeš ni ti mene... samo bi se povrijedili još više.
Ona: znači nećemo se ni vidjeti...?
On: Nećemo..to je bolje za nas oboje... bolje da te ne vidim...
Ona: Htjela bi te vidjeti...
On: Nije stvar u tome da te ne želim vidjeti..želim to više od svega... ali znam da ne smijem . Tako bi samo povrijedio sebe a i tebe...
Ona: Znam.. (tišina)
(tišina)
On: Nisam te zaboravio..niti ću to ikada napraviti...znaš to.. nikada te neću istjerati iz svog srca..niti iz svojih misli..tamo ću te čuvati dok sam živ.
Ona: (tišina) ali...
On: I nemoj se sada pitati zašto... nemoj jedina.. tako je moralo biti. Sada bi najveća pogreška bila vjerovati da možemo nastaviti gdje smo stali prije 12 godina...
Ona: Ne mogu dalje..od onda? Od onog dana...
On: Znam...
Ona: Nisam htjela da budeš nesretan.. oprosti mi...
On: Nisi ti kriva... ne možeš se krivit što sam te zavolio..previše zavolio. Nisi ti kriva što ne mogu voljeti drugu... jednostavno je tako..
Ona: (tihi jecaj)
On: Draga vrijeme je da se pozdravimo..i da završimo s ovom mukom... molim te napravi to zbog sebe i zbog mene.. nećemo se više kažnjavati.. dobro?
Ona: (tihi jecaj) ...nemoj... nemoj spustiti slušalicu..molim te...
On: (tišina)..nemoj plakati....
Ona: (tihi jecaj) ...volim te...
On: I ja tebe.. ali ne možemo ovako..ne možemo si opet otvarati stare rane.. nemoj.. nemoj misliti više na to..živi život...živi i sjeti me se kada spavaš... tamo možemo biti zajedno. Tamo te čuvam svake noći..tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne može dogoditi.
Ona: Ne želim ovo... ne želim da nestaneš...
On: Znam.. ni ja to ne želim ali znam da je to najpametnije.. a znaš i ti.. samo što sada ne želiš to priznati..
Ona: Ne mogu poklopiti slušalicu...
On: Onda ću ti pomoći još ovaj puta voljena.... pozdravit ću te... i reći ti da ćeš mi uvijek biti u mislima i srcu... živi srećo moja.. živi... volim te...
(spuštena slušalica)
Ona: ...jecaj...i ja tebe volim.... jecaj...

Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se vidjeli. Onda je on umro. Na njegovoj ploči u donjem desnom kutu stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega riječi: Ovo je srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala sijeda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njezino naborano lice, a njezin topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je držala jednu crvenu ružu. Dugo je tako nepomično klečala.. zatim se nagnula poljubila ružu i stavila ju na grob. Otišla je polako u daljinu...polako..polako... kao da ne želi otići. Svaka je godine dolazila na taj dan i nosila ružu. Uvijek bi se zadržala kojih 15 minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije više došla..nije bilo starice..nije bilo više ruže...samo prazan grobak i snijega na njemu. No te noći zvijezde su posebno jako sjale... sjale su jer nije više bilo tuge..jer su konačno bili zajedno, tamo gdje su jedino mogli biti sretni zajedno...u vječnosti..





..sjećaš se kad si rekao da ne želiš da završimo ovako.. [.. bojim se da hoćemo, ali ti ćeš biti taj koji će nazvati...]



P.S. Livijana nadam se da si zadovoljna.. U Rijeci je užasna sparina :) ...


+[EDIT]
... sjećaš se naših sati.. 22 i 20.. [..tih minuta sreće ali i bola]
... sjećam se tvog straha kad si stavio aparatić..[..poput malog djeteta..jesam li ti rekla da mi je to tako slatko..?]
... sjećaš se kad si mi rekao da ne želiš da odem iz tvog života...[..možda nikad nisam ni ušla u njega..]
.. sjećam se izljeva mojih osjećaja u onim slovima...[.. besmislena slova, ali težina osjećaja i sada pritišće srce..]
.. sjećaš li se šta si mi odgovorim na to...
.. sjećam se.. ništa...
.. sjećaš se onog pogleda koji je govorio više od riječi koje ikada mogu preći usana..[..na pomisao tog trena sva zadrhtim, tad sam osjećala nevjerovatnu sigurnost]
.. sjećam se kad te nisam htjela pozdraviti...[.. nisam bila tako hrabra kao šta sam ti se činila...]
.. sjećaš se kad smo se prvi put posvadjali...[..baš taj dan našli smo nasamo i nismo znali šta si reć.. i sad me boli ta šutnja.. ]
... sjećam se tvojeg neodoljivog smiješka.. [..zauvijek urezanog u moje srce...]



.. morala sam nastaviti ovo.. možda ću i još.. jer sjećanja naviru.. a ja ih moram sačuvati i otkloniti.. bar na tren.. ..

| - 15:13 - why... (69) | you don't.... | love me... |

petak, 22.06.2007.

.. onaj kojem je srcu bilo predano...
... nestao je u daljini novih svitanja...
.. krenuo je teškim korakom otvarajući poljane tuge...
... prekrio je sunce maštanja srećom svojih budjenja...
... oduzeo mi sreću koja je krenula da me zaštiti svojim djetinjim rukicama...
... gutala te tama njezine privrženosti, snage druge žene...
... odbacio onu kojom si ucrtavao snove svoje...
... milim slučajnim pogledom ljubavi čiju dušu hranio si...
... protjerao me na lutanje bez zvijezda i mjeseca...
... bez sputanja otpuhao vjetrom tuge moju ladjicu...
... od pučina svjetlosti primorana nasukala se na stijenje zaboravljneih i ostavljenih...
... ali u ponoru morskih dubina mala zraka što pruža se...
.. riječi su prijatelja, divnih ljudskih bića što pružaju utjehe spasa nepoznatoj duši zarobljene u vrtlogu prošlih zbivanja...
... i ta svjetlost riječi što pruža se ka komadićima što nekad bijehu imenom srce...
... sada zacijeljuju, ujedinjavaju sve...
... i zacijeljivanje slagalica života moga...
... zahvala je moja...





Hvala vam svima šta ste uz mene, šta pružaste riječi utjehe koja vam je i sama potrebna nema cijene. Na putu svome želim vam da proandjete tu malu nit kojom ćete pronaći klupko svoje sreće i ujedninjavanje svojega bića. Želim da se odmorite i poustite tijekom ovih ljetnih mjeseci. Moja utjeha uvijek će biti kraj vas, u mislima kad ste usamljeni znajte da niste sami. Uz vas sam jer ste preisvni i jer ste vrijedni svega. Ostavljam vam zagrljaj utjehe i osvježenja u ovim sparnim mjesecima. I zbog vas ja se ne predaje, iako će tuga svladti me ja ću se iznova izdići.. poput feniksa što radja se iz pepela. Dragi moji kad tuga i bol vas svalda dodjite to mene i znajte da niste sami da vas moje misli čuvaju. Nestajem tijekom ovih ljetnih dana da pronadjem odmor i da se opustim te da moru predam sve brige i boli što mučiše me. Uživajte najdraži moji.. posvećivat ću vas s vremena na vrijem, javiti se.. zanjte da vas neću zaboraviti. Uživajet mi i pronadjite put do svoje sreće

| - 11:55 - why... (101) | you don't.... | love me... |

petak, 15.06.2007.

***VjErUjTe U sVoJe SnOvE... JeR sNoVi ImAjU Moć...***

... moji zaigrani koraci lutaju putem koji me vodi u nepoznato...
... pogled razdire zavjesu običnosti...
...i prodire tamo iza krovova gdje se sunce skriva...
...slogovi mojih razbarušenih misli kao da nestaju u gradu koji sanja o valu savršenih oaza...
... i tunel što pruža se pred mnom ne može da utaži želju za otkrivanjem putanja dalekosežnosti snova...

| - 23:20 - why... (63) | you don't.... | love me... |

ponedjeljak, 11.06.2007.

...Vatra probudjene čežnje...
...Most što spajaše tanke niti postojanja naših bića...
...Uzdrhtale usne što žudiše za poljubcem noći...
...I dodir što bješe rodjen u tami snivanja...
... ruke budućnosti što pružaše se da obujmu topline naših uzavrelih želja...
... spokoj ruševnih kula neponovljivih svitanja...
... utaživanje neumornih pogleda prošlosti progonjenih duhovima strasti...
... molitva što pronikla je stvaranjem opojnih mirisa što nestaše za tren plamena...
... imena što bijaše upisana pogledom zavrzlama ljubavnih poema...
... ljubav što stvoriše se u pukotinama naših...
...zraku sunca stvoriše za nesretne ljubavnike spomen vječnih...

| - 16:48 - why... (60) | you don't.... | love me... |

<< Arhiva >>