.. već dugo moje usne bijahu nijeme, zamrše na njima svaki glas, svaka riječ, svaki slog...
... već dugo moje misli ne bijahu uskomešane,
namreškana poput vala što skuplja se na površini...
... već dugo moji prsti ne pohrljahu da ostaviše trag nemirnih lutnji što pritiskivahu moje biće...
... već vremena ima da srec moje ne obavija se plaštom samoći u noći bez sna...
... već vremena ima da usne moje ljubljene su poljupciam ljubavi...
... već vremena ima da lik njegov oslikava osmjehe i sjaj u mojim očima...
... već vremena ima da tijelo moje opijeno je njegovim dodirima...
... već vremena ima da utopljeni je svaki dio moga postojanja u njegovoj pažnji...
... već vremena ima da ne dopuštam bolu da progovara iz mene....
... već vremena ima da papiri moji ostaše bijeli..
... jer tuga je bogatsvo s cijenom što ranjava dušu i ispisuje retke...
... jer tuga je ono što čini pjesnika...
Post je objavljen 07.10.2008. u 23:47 sati.