...sanjala sam da ćeš se vratiti.. da ćeš me zagrliti.. i da ću se osjećati sretno, sigurno, da ću se osjećano voljeno...
... vratio si se na tren, ali niti sam se osjećala voljeno niti sigurno, niti sretno.. svi mostovi koji su nas nekada spajali danas nas razdvajaju.. promijenili smo se, previše.. i ako je nekad ljubav spajala naša imena danas nema tu snagu koju je trebala imat nekoć, nekad davno u prošlosti.. ionog trena kad si mi okrenuo ledja svijet s emoj bio srušio, jer srce je spoznalo koliko te je voljelo i koliko si ti moj život činio životom.. u onome sivilu ti si bio ona živa nijansa duginih boja, kad mi je došlo da se predam ti si bio razlog da se ne dam.. da sve je to vrijedilo jučer.. u te dvije godine naši životi su se promijenili, mi smo se promijenili, oni od jučer danas to nisu.. kolike sam se noći molila da se vratiš i da me ugrije toplina tvoga zagrljala, da me pogledaš u oči, da me poljubiš i da na tren sve stane.. ali duhovi prošlosti proganjali su nas, spoznali smo da naše vrijeme je prošlo... i ono što je zapečaćeno u prošlosti, u sadašnjosti se ne može promijeniti..
.. onog dana kada je otišao, kada sam ga pustial da ode pitanje je koje me je bilo proganjalo Da li bi uspjeli, da li bili sretni.. i kad smo pokušali oživjeti ono što je nekada živjelo u nama spoznala sam da ne možemo više biti sretni, da za nas nema više prilike.. jer kad jednom propustiš priliku ona se više ne vraća.. da li sam se razočarala, nisam.. preboljela sam svoju prošlost.. bojala sam se zatvoriti vrata iza kojih je postojao on, nisam se mogla pomiriti s time da sam ga izgubila.. ali sada shvaćam da je on moja prošlost..a u novi život ne idu stare uspomene.. i ja sam svoje stare uspomene pospremila u škrinjicu, zatvorila vrata koja su ostala odškrinuta.. smirila duhove koji su previše ranjavali moje srce i nisu mi dali da dišem.. i kad je shvatio da za nas nema nade, da u njegovom srcu postoji neka druga osoba mislila sam da će me bolejti, da ću se slomiti kao onda kada je otišao.. ali tada sam se oslobodila svojih okova i poput ptice puštene iz kaveza poletial u plavetnilo koje mi je dugo vremena bilo blizu, a opet tako daleko.. onog trena kada je otišao i oni mjeseci koji su nas razdvajali, mjeseci u kojima nisam mogla pronaći sebe, tada je nanio mi svu bol koju je mogao.. možeš me i razbiti neću prstom maknuti, da me vrijedjaš da me psuješ neću se pomaknuti, možeš me i ubiti, ledja mi okrenuti NE MOŽEŠ ME VIŠE TI NIKAKO POVRIJEDITI...
.. poput feniksa, koji umire i ponovno se radja iz svoga pepela i ja sam se uzdigal iz svoje boli...
.. i najdraži moji hvala vam na svemu.. da vas niej bilo, vaših riječi utjehe i podrške ne bi ja sama uspjela.. lijepo je znati da je netko uz vas.. najdraži moja hvala vam.. puno vas volim..
.. Ljude koji nemaju krila ne možemo ih zvati andjelima, zovemo ih prijateljima..
.. Otišao je da bi se vratio, i ako se vrati nikada više neće biti isti.. i sada znam to :)
Post je objavljen 21.09.2007. u 19:35 sati.