Marketing
.. stiže me sjećanja... - ...nema života od sjećanja..
Sjećanja.. što reći o njima.. prošlost koaj me proganja u sadašnjosti.. ponor iz kojeg je teško izaći.. sustigla su me sjećanja.. svi oni trencui koji su me spajali s njime.. sve ono što je tvorilo najljepše mi vrijeme i najbolji dio mene.. ali ne živi se od sjećanja, previše boli i ranjavaju naše srce.. znajući da smo nekad bili sretni a sada nam je ta sreća neuhvatljiva, znajući da je netko tko nam je nekada sreću nosio sada daleko, da tu srećui nosi nekome drugom.. i prodiru me sjećanaj iz dana u dan.. podsjećaju me na njega i mučim se kako bi bilo da je bilo.. ali zaboravih da je on sad s drugom i da nema više povratka.. riječi koje su biel neizgovorene onda kada su trebala slomile su srce.. bila su prešućene a sada više nemaju tu moć koje su nekad trebale imati... i teško je odvojiti se od slika prošlosti od sjećanja.. teško je pomiriti se s
time da sada više nismo sretni, da smo nesretni.. da nemamo ono što smo nekad imali ili smo trebali imati.. teško je krenuti dalje.. teško se pomiriti s time što život nosi.. i ja se teško mirim da sam ga izgubila, da nisamo uspjeli.. a sreća nam je bila pred rukama ali bojali smo se poseći..i tu je možda bila preveliak cijena.. ali čemu suze sada, čemu oplakivati kad ništa ne može vratiti to izgubljeno vrijeme..
i ovaj post koji danas pišem, neće biti pjesma nego moje sjećanje na njega, na one rijetke trenutke koji su me spajali, na sjećanje koje je teško izbrisati..
.. i krećem bez zamršenih riječi, jednostavno.. kako je i bilo.. i kako je u prošlosti zapisano..
. sjećaš li se večeri kad smo se slučajno upoznali.. ni svjesni nismo bili da će nas toliko toga vezivati..
. sjećam se posebnosti tvojih poruka, uvijek si bio jedinstven, simpatičan i humorističan...
... sjećaš li se noćnih sata kad smo čekali da prodje ponoć da se čujemo...
..sjećam se kad si mi rekao da se morskom psu ne isplati da mi išta napravi jer ćeš ga poslat u invalidsku mirovinu.. još se uvijek nasmijah tome..
... sjećaš li se naših dogovora za kolač koji nikad nisu bili dogovoreni...
... sjećam se da si uvijek znao izmamiti osmjeh na moje lice ma koliko mi teško bilo iako nikad nećeš biti svjestan toga...
... sjećaš se našeg kupanja.. zafrkancije.. ni ne znam zašto se nije ponovilo...
... sjećam se da sam se uvijek osjećala posebnom kad je bila riječ o tebi...
... sjećaš se kad si mi rekao da ćemo pobjeć u ameriku?...
...sjećam se kad si mi rekao da ćeš me odvesti u PARIS...
...sjećaš se našeg smajlića :-@ ...
... sjećam se kad si mi rekao da sam 4ever tvoja...
... sjećaš se kad si rekao da ti ne treba cura jer imaš mene.. [.. eh kako si samo lagao, a ja ti vjerovala...]
...sjećam se kad si mi govorio da on nije za mene, da me nije vrijedan.. [..misliš li da ti jesi? nisam više sigurna...]
... sjećaš se kako smo si rekli da ćemo se oženit...
... sjećam se kako si me zvao honey i ja tebe...
... sjećaš se kad si me tražio pogledom po tribinama nakon odigrane utakmice?...
... sjećam se kad si mi rekao da tvoje srce kuca samo za mene... [. očito je prestalo kucati...]
... sjećaš se kad si mi rekao da sam ti ja sve... [..jesam li još uvijek?...]
... sjećam se tvoje poruke za rodjendan...
... sjećaš li se čestitanja za Božić i osmjeha na našim usnama...
... sjećam se tvog zagrljaja za rodjedan.. [.. da sam barem tad ostala zaroblejna]
...sjećaš se neugodne tišine što je znala vladati medju nama.. [.. jesu li razlog bili jutranji sati ili...]
... sjećam se kako si otišao...[.. ili sam te potjerala]
... sjećaš li se svega što nas je nekad povezivalo...
...sjećam se i sada shvaćam sve u drugačijem svjetlu..
... možda ti je stalo do mene.. jednom..
Eto male bilješkice iz riznice sjećanja.. jednostavne riječi ali zamršeni osjećaji.. i da se vrati da mi kaže ono što želim čuti ne znam da li bi mu pala u zagrljaj kako to biva u snovima.. jer preko nekih stvari ne mogu proći ma koliko ga srce voljelo ili koliko mene boljelo.. najbolje je za sve da budemo stranca dva, bez pozdrava...
Zazvonio je telefon... Dugo je zvonio... Konačno se javio...
On: Halo!
Ona: Bok... Ja sam... Dugo se nismo čuli.. Jako dugo.
On: Ne mogu vjerovati da si to ti... Ali prepoznajem ti glas da...
Ona: Da predugo... Predugo sam oklijevala da okrenem tvoj broj... Ni sama ne znam kako sam se na to natjerala sada.
On: Da...
Ona: Našla sam tvoj novi broj na informacijama... Sva sreća pa nema puno muškaraca s tvojim imenom...
On: (tišina) Kako to da si nazvala...?
Ona: (tišina) Pa, htjela sam te čuti... Vidjeti kako si?
On: Nakon toliko vremena da me pitaš kako sam... Dobro sam... Ide nekako... Živi se dan po dan... A ti?
Ona: Dobro sam...
On: Lažeš... Osjetim ti po glasu... Nikada nisi znala lagati...
Ona: Tebi ne...
On: Da to je uvijek valjalo kod nas... Barem se nikada nismo lagali...
Ona: Znaš... (tišina) ...Nemam pravo to pitati ali... Dal' se sjetiš kada mene?
On: (tišina)
Ona: Ne moraš odgovoriti... Postavljam pitanja bez smisla... Previše je vremena prošlo imaš svoj život...
On: Naravno da se sjetim... I nekada poželim da nije tako... Ali uvijek je isto...
Ona: Pitam se zašto sam to napravila... Zašto sam te otjerala od sebe... Nikad mi to nije bilo jasno... Možda sam se previše bojala da ćeš biti kao i svi drugi.. da ćeš i ti otići na kraju... pa sam te potjerala...tjerala te a samo sam htjela da ostaneš
On. I ja sam htio samo to..ostati...
Ona: Ja sam kriva za sve...
On: Ne nisi ti kriva... i ja sam prebrzo digao ruke od tebe.. otišao ponosno muški.. da bi sada sjedio sam i razmišljao o tome kako je moglo biti da sam ostao.
Ona: (tišina ) i kako si ti jesi oženjen? Imaš obitelj?
On: Nemam..Oženio se jesam.. ali nakon dvije godine sam se i razveo. Bila je dobra, draga..sve mi je želje ispunjavala, ali ju nisam volio. Trudio sam se zavoljeti ju ali nakon nekog vremena shvatio sam da je to nemoguće pa sam ju pustio da ode... Sada se udala ima dvoje djece i sretna je.
Ona: A ti živiš sam?
On: Da .Živim sam..naučio sam se na to.. navikne se čovjek kada mora.
Ona: Da..navikne se čovjek...
On: A što je s tobom?
Ona: Ja sam sama..uživam kao i uvijek.. dobro je...
On. Nikad se nećeš promijeniti...ali nisi sretna.
Ona: (tišina)
On: Ne moraš mi to reći..znam te toliko...mirnija si nego što si bila prije...
Ona: Pa eto bilo je vrijeme da i ja malo odrastem...
On. Da, tko bi rekao da ćeš i ti jednom odrasti i biti ozbiljna žena...
Ona: Da..morala sam i ja malo odrasti.
On: Znaš često sam razmišljao o ovome... sanjao da ćeš nazvati..da ćeš se pojaviti negdje...onako iznenada. Zamišljao sam kako ću biti sretan ako te opet vidim ili čujem
( tišina)....i jesam sretan ..ali sam istovremeno i potišten..
Ona: Zašto?
On: Zato što mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro...promijenili smo se... nismo više djeca..nismo više tako mladi i puni poleta...u stanju mijenjati sve.
Ona: znam.. znam da nije više isto..ali..
On. Nema tu ali više... znaš to i sama .. ne moram ti to ja govoriti... odrasli smo...
Ona: (tišina) znači kad... znači kad spustim slušalicu...
On: Nećemo se više čuti da... neću te zvati a nećeš ni ti mene... samo bi se povrijedili još više.
Ona: znači nećemo se ni vidjeti...?
On: Nećemo..to je bolje za nas oboje... bolje da te ne vidim...
Ona: Htjela bi te vidjeti...
On: Nije stvar u tome da te ne želim vidjeti..želim to više od svega... ali znam da ne smijem . Tako bi samo povrijedio sebe a i tebe...
Ona: Znam.. (tišina)
(tišina)
On: Nisam te zaboravio..niti ću to ikada napraviti...znaš to.. nikada te neću istjerati iz svog srca..niti iz svojih misli..tamo ću te čuvati dok sam živ.
Ona: (tišina) ali...
On: I nemoj se sada pitati zašto... nemoj jedina.. tako je moralo biti. Sada bi najveća pogreška bila vjerovati da možemo nastaviti gdje smo stali prije 12 godina...
Ona: Ne mogu dalje..od onda? Od onog dana...
On: Znam...
Ona: Nisam htjela da budeš nesretan.. oprosti mi...
On: Nisi ti kriva... ne možeš se krivit što sam te zavolio..previše zavolio. Nisi ti kriva što ne mogu voljeti drugu... jednostavno je tako..
Ona: (tihi jecaj)
On: Draga vrijeme je da se pozdravimo..i da završimo s ovom mukom... molim te napravi to zbog sebe i zbog mene.. nećemo se više kažnjavati.. dobro?
Ona: (tihi jecaj) ...nemoj... nemoj spustiti slušalicu..molim te...
On: (tišina)..nemoj plakati....
Ona: (tihi jecaj) ...volim te...
On: I ja tebe.. ali ne možemo ovako..ne možemo si opet otvarati stare rane.. nemoj.. nemoj misliti više na to..živi život...živi i sjeti me se kada spavaš... tamo možemo biti zajedno. Tamo te čuvam svake noći..tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne može dogoditi.
Ona: Ne želim ovo... ne želim da nestaneš...
On: Znam.. ni ja to ne želim ali znam da je to najpametnije.. a znaš i ti.. samo što sada ne želiš to priznati..
Ona: Ne mogu poklopiti slušalicu...
On: Onda ću ti pomoći još ovaj puta voljena.... pozdravit ću te... i reći ti da ćeš mi uvijek biti u mislima i srcu... živi srećo moja.. živi... volim te...
(spuštena slušalica)
Ona: ...jecaj...i ja tebe volim.... jecaj...
Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se vidjeli. Onda je on umro. Na njegovoj ploči u donjem desnom kutu stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega riječi: Ovo je srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala sijeda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njezino naborano lice, a njezin topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je držala jednu crvenu ružu. Dugo je tako nepomično klečala.. zatim se nagnula poljubila ružu i stavila ju na grob. Otišla je polako u daljinu...polako..polako... kao da ne želi otići. Svaka je godine dolazila na taj dan i nosila ružu. Uvijek bi se zadržala kojih 15 minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije više došla..nije bilo starice..nije bilo više ruže...samo prazan grobak i snijega na njemu. No te noći zvijezde su posebno jako sjale... sjale su jer nije više bilo tuge..jer su konačno bili zajedno, tamo gdje su jedino mogli biti sretni zajedno...u vječnosti..
..sjećaš se kad si rekao da ne želiš da završimo ovako.. [.. bojim se da hoćemo, ali ti ćeš biti taj koji će nazvati...]
P.S. Livijana nadam se da si zadovoljna.. U Rijeci je užasna sparina :) ...
+[EDIT]
... sjećaš se naših sati.. 22 i 20.. [..tih minuta sreće ali i bola]
... sjećam se tvog straha kad si stavio aparatić..[..poput malog djeteta..jesam li ti rekla da mi je to tako slatko..?]
... sjećaš se kad si mi rekao da ne želiš da odem iz tvog života...[..možda nikad nisam ni ušla u njega..]
.. sjećam se izljeva mojih osjećaja u onim slovima...[.. besmislena slova, ali težina osjećaja i sada pritišće srce..]
.. sjećaš li se šta si mi odgovorim na to...
.. sjećam se.. ništa...
.. sjećaš se onog pogleda koji je govorio više od riječi koje ikada mogu preći usana..[..na pomisao tog trena sva zadrhtim, tad sam osjećala nevjerovatnu sigurnost]
.. sjećam se kad te nisam htjela pozdraviti...[.. nisam bila tako hrabra kao šta sam ti se činila...]
.. sjećaš se kad smo se prvi put posvadjali...[..baš taj dan našli smo nasamo i nismo znali šta si reć.. i sad me boli ta šutnja.. ]
... sjećam se tvojeg neodoljivog smiješka.. [..zauvijek urezanog u moje srce...]
.. morala sam nastaviti ovo.. možda ću i još.. jer sjećanja naviru.. a ja ih moram sačuvati i otkloniti.. bar na tren.. ..
Post je objavljen 09.07.2007. u 15:13 sati.