sikstinska kapela

Umjetnost

Nikada nisam bila u Toscani. Michelangelo, tamo je rođen, zvao je sam sebe "sinom Firenze ". Genij božanskog nadahnuća. Kada ćemo u Toscanu, voljela bih tamo otići s tobom. Koja jednostavnost u izričaju...kao da je i realizacija onoga što želim tako jednostavna. Iako si ti moj Michelangelo, nekada se ja osjećam onako, kako mislim da se osjećao on. Zanjega je umjetnost bila stvaranje nove stvarnosti...u trenucima kada ti pišem stvaram novu stvarnost. Stvaranje neba na svodu Sikstinske kapele, stvaranje čovjeka i prvi grijeh...a ti znaš...samo ti znaš da si moj prvi grijeh...I iako je priča s Michelangelom nešto drugo, poklopilo se to s prvim grijehom...niti u jednom trenutku mi nije bilo žao...jer...volim te Michelangelo. ( 13.12.2004.)

Bez sna

Noć bez sna. Težak dan. Danas
je naš utorak, dan kada se obično čujemo, ali tko zna. Danas si sigurno s obitelji, razumijem, kao što i ti razumiješ mene.
Napisala bih ti jučerašnju bol, poslala lice da s njega obrišeš suze, pojela bih čokoladnu bananicu koju mi ti pružaš.Sinoć sam bila na nekom domjenku, osjećala sam se skučeno, sputano, usamljeno, bolesno,nestao je moj optimizam. Nisi ti razlog. Da, misao na tebe osvježava, a sve ostalo što se oko mene ili meni događa-zbunjuje.Ne želim da ove riječi shvatiš kao jauk. Mi imamo dobrotu, mir, iskrenost, ne patim. Želim te pored sebe, teško mi je, ali odrasli smo ljudi. Toliko smo daleko. Noćas sam poželjela da si kraj mene samo da me zagrliš i kažeš, kao što si na bregima govorio - pokri se, prehladit ćeš se.
Jednom sam te iznenadila svojim dolaskom, jednom si znao, te nedjelje nisi na obiteljskom ručku pojeo ni kolač, voljela bih sada kada bi ti iznenadio mene, jednostavno došao ili javio i rekao, bok - u vašem sam gradu gospođo. Dođi u moj grad i voli me ...a do tada voljet ću te i dalje u svojoj kutiji snova - Michelangelo.

Svanuće, kiša, vlažni koraci do posla, suze, ne to pada kiša, slijeva se niz obraze...ti ne radiš, rekao si, godišnji, pisao sam, valjda ću dobiti.
Teška noć,opet nervoza, grč, voljela bih da sam noćas mogla pisati, ali... On sinoć rješava križaljku, ja pokušavam čitati knjigu "Kako ubiti pticu rugalicu"...samo na trenutak ulazim u dječji svijet s početka knjige, osjećam kretanje te djece, dišem njihovu znatiželju i pitam se i ja...što se u toj kući dogodilo tih davnih godina, a susjedi nisu znali...koliko nagađanja složeno kroz godine...koliko nagađanja, a niti jedna istina.A ovo što pišem, ove riječi koje plutaju tipkovnicom, pa monitorom, te misli skučene su u traženju i čekanju, čekanju tebe.
I te misli nisu nagađanja, te misli su moja istina. One su ljubav koju ti šaljem. Šetaš uz Dunav ili Bosut, vidiš li me u lišću. Ptice više vole sjediti na ogoljelim granama, jer bolje vide sve oko sebe. Da li si kada primjetio pticu na nekoj crnogorici? Da, podigni glavu, pogledaj tu pticu...ja sam...I naša zemlja ptici je nalik...ja sam u njezinom okomitom, a ti u vodoravnom dijelu. Čujem šum, povezuje nas šum tvojih i mojih rijeka, žubor ljubavi, ah pjesništva, romantičarka. Ne, uopće me nije sram, jer volim. Tako je divno voljeti, ljubav pokreće svijet. Samo, daleko si. Ali nekako ta daljina, znaš svi govore, daleko od oka daleko od srca, a ja te sve više volim. Nešto ne štima u toj krilatici ili onaj tko je to nekada davno napisao nikada nije volio.
I želim ti reći...i danas te volim Michelangelo...

Sjenica

Trenutak, odluka, autobus, jedan, drugi, iznenađenje...došla sam, da, tu sam u našoj sjenici, Bože, ti nisi normalna žena. Kao, otkrio si nešto novo. Što nisi javila, otišli bismo...ma ne, želim samo tvoju blizinu, jer tko zna kada, ponovo, da li ću te još vidjeti ili će pogled u tvoje oči biti samo pogled sjećanja i snova...želim živi dodir, ti nisi prolaznost, nisi tek trenutak koji se dogodio i završio.
Donio si časopis "More" - kolovoz 2004., kupio sam ga tebi...Ne vjeruješ, ali u mojoj je spavaćoj sobi ispod jastuka...spavam na našoj jahti, iako ti kažeš kako bi samo malo jači gumeni čamac. Zvuči kao bajka , a obična je priča.
Sunce, ulazim u autobus, oči pune suza, sunčane naočale, svugdje tragovi tvojih dodira i poljubaca i povratak njemu...ne brine me što ću reći, kako objasniti, željela sam biti s tobom...biti i pričati ti svašta nešto, a samo ti znaš što je svašta nešto.
Volim teMIchelangelo

Michelangelo

Zaboravio si molitvu na jurtarnjoj misli, krenuo na suprotnu stranu, zadržao suze, popio još jednu kavu - sam, a ja sam odlazila...Gledao si njega, mene...Tada nisi znao da ostavio si bezvremeni osobni pečat između dva grada i ...da ću se vratiti i...da ću te uvijek voljeti. I sada, dok pokušavam trajati i bez tvoje blizine i dok kroz drhtaj prelazim prstima misli po tvom tijelu...iako bol zbog udaljenosti je jaka...nudim svijetu smijeh...jer...znam - i ti mene voliš Michelangelo.

Dunja

Na radiju sam...u slušalicama pjesma i riječi..." sve dok Dunav protiče, ja ću tebe voljeti, obale dok dotiče, neću te preboljeti..." i sjetim se "Dunje" koju sam napisala 26. 11. ove godine.

Pogledaj Dunav, neka ti pogled dosegne daljinu. Jeste li čuli gospođu, kaže da je Dunav mutan...gledaj dalje, tamo, bistar je, plav. Prelijeva se titraj valcera, oko gležnjeva osjećam toplu vlažnost trave na putu kojim me vodiš do...da ti pokažem ono što sam kupio, prekrasno. Steglo me nešto oko srca...Doveo si me u svijet koji nikada neće biti moj, dotaknula sam koracima tlo na kojem se nećemo zajedno smijati vikendima. Tu će se razlijegati smijeh tvoje djece i tvojih prijatelja, a ja ću se radovati sjećanju, svakom trenutku, radovat ću se tvojoj sreći. Slala sam svoje riječi eterom tebi, svaki akord putovao je u tvoju ravnicu...ne možeš čuti, ali znam da osjećaš. Rekao si, sada me voliš, pa ćeš zaboraviti, dok se ponovo ne sretnemo, pa ćeš me opet voljeti...eto...žuta dunja, Dunav i ti - volim te beskrajno. Napravio sam ti sok, rekao sam lijevo pa ravno, a zašto bih ja morala sjesti baš na taj stolac koji si ti pokazao...čitat ćeš i razumjet ćeš...

Bez tebe

Nekoliko dana prije Božića zapisala sam...

Hladno jutro, mraz. Preplavila me neka tuga. Dosta bih voljela da si ovdje, da te barem na trenutak mogu dotaknuti. Ovo čekanje je dugo, kao dugo bijelo platno koje je pobjeglo iz ruke dok je još bilo klupko i sada se odmotava i odmotava i nikada kraja. U The Baltic Timesu su komentirali knjigu koju sam pročitala, točnije autoricu i izrekli kako je uspjela uzdrmati ustaljene sfere čovjekove psihe. To moraš pročitati, ako nisi...takva književnica u zemlji Litvi, zemlji kojoj ipak treba vremena da osuvremeni barem način razmišljnja, pa onda tek to provede u praksi. Ima veze, naravno da knjiga "Vještica i kiša " Jurge Ivananskaite u nekim svojim dijelovima otkriva neke moje životne priče, zato je i spominjem. A sada, da li moje životne priče ili životne priče žena, neke istine koje se rijetko izgovaraju, čuvaju u dubinama nečijih duša. Jurge svoju "junakinju" i život oko nje promatra iz punokrvnog ženskog kuta, slobodnog, otvorenog, senzualnog, putenog. Priča priča o odvažnoj osobnosti žene. A sve mi žene imamo osobnost, no koliko smo odvažne učiniti sebi dobro. Priču gradi na tri razine - jedna žena u srednjem vijeku biva spaljena zbog svoje ljubavi prema fratru, s druge strane suvremena intelektualka bori se za svoju ljubav prema katoličkom svećeniku, a najviše bure je izazvala u Litvi ( knjiga je bila i zabranjena ), treća priča - priča o ljubavi Marije Magdalene prema isusu. Čudesna je to poezija. I ova ljubav koju osjećam prema tebi moja je čudesna poezija.
Voljela bih više, željela bih više, čuti te, vidjeti, osjetiti,ali ne možemo. Zato stvaramo nekakvu svoju poeziju, spremamo je u ktiju snova i volimo...da, i večera ste volim Michelangelo. A na Badnju noć, na moj rođendan...misao je putovala tebi, tvom Bosutu i tvom Dunavu.

Stvarnost

Čudna je ta naša stvarnost. I O. Wilde je napisao kako "vjerni znaju samo trivijalnu stvarnost, a nevjerni njene tragedije.". No ja se ipak moram prebaciti u suhu stvarnost i znati kada se čujemo, da svaki početak telefonskog razgovora nužno donosi i kraj i da ne možemo pričati 24 sata . U jednom trenutku kada sam htjela završiti razgovor, rekao si... kuda ti se žuri. Još uvijek lagano, rekla bih samozatajno, skrivam riječi koje bih ti izrekla. Strpljenje, rekao si, daleko smo, vidjet ćemo se. Da, ja zaista znam čekati, ačekati mogu,jer...znaš...kada si preplavljen osjećajem koji je za tebe velika, nikada do sada tako doživljena ljubav, onda doista imaš strpljenja.
Svoju misao o tebi, sjećanje na trenutke koje smo proveli zajedno, ne bih mijenjala ni za kakvog opipljivog muškarca. Zaista želim uživati u misli na tebe, u našim snovima...i voljeti te. Jučer sam svom prijatelju D. , kojem je jako teško u posljednjih nekoliko dana poslala neke riječi...Sada to pitam i tebe...Da li kada dođeš u određene godine svoj život počneš promatrati kao film...a ako da, zapitaš li se da li vrijedi toliko koliko si platio ulaznicu?

Noćas sam se osjećala kao zaglavljena u liftu, inače su mi dani takvi, a i inače ne volim lift, imam fobiju od zatvorenog prostora, a ako već u tom četvrtastom, zatvorenom čudu moram biti, volim da je netko samnmom, pa makar i bakica koja je mislima na nekoj klupi, nekog perivoja s početka prošlog stoljeća...I danas te volim Michelangelo

Božićna priča

Negdje početkom prosinca napisala sam ovu priču, kao i mnoge druge proteklih dva mjeseca, ali objavljene su na nekom drugom webu, želim da budu sada na blog-u...

Napisala bih ti BOŽIĆNU PRIČU..., priču o odricanju...a onda...može li ijedno odricanje biti jače i bolnije od Isusova. Napisala bih ti okićenu jelku, zvončiće...otišla s tobom do oltara, kleknula, pogledala prema nebu, pomolila se za našu ljubav. Gledali bismo se bez riječi, spajala bi nas tišina, drhtaj, jecaji i patnje naših duša...I sada stvaramo, kako je netko nekad rekao, "nevidljivu, istovrsnu stvarnost", a tako bih voljela biti tvoja u Božiću...a i ovaj Božić ću samo kratko došetati do tebe kao pahulja, i rastopiti se...i voljeti te

eto

Pišem ti prazninu Božića bez tebe...znam da misliš, kao i ja, možda šetaš uz Bosut, prolaziš kraj lampe i sjećaš se moga zapitkivanja : " a po čemu je poznata ta lampa nasrid Vinkovaca?"
Želim ponovo svanuće s tobom, ponovo naše vino i kubansku glazbu...
Na poslu sam, u slušalicama glazba i sreća i tuga...Tuga...jer si daleko, a sreća, jer nisi samo sjećanje, jer te ne moram zaboraviti, jer nisi bio trenutak, trajanje si i ljubav, moje si postojanje.
Ovijena sam tvojom dobrotom i iskrenošću, opijena šarmom i tvojim "divanima". Da, Michelangelo, zato i "Sikstinska kapela", samo ti znaš da si ostavio bezvremeni pečat između dva grada. Zaplešimo ples ljubavi, dotaknimo se u snovima svaku večer kada oboje otvorimo našu kutiju snova. A možda sada, možda večeras, jer znaš da radim uspiješ se iskrasti i reći, halo - kuda žuriš - eto...kada izgovoriš tu riječ - riječ eto - još više te volim...