Na radiju sam...u slušalicama pjesma i riječi..." sve dok Dunav protiče, ja ću tebe voljeti, obale dok dotiče, neću te preboljeti..." i sjetim se "Dunje" koju sam napisala 26. 11. ove godine.
Pogledaj Dunav, neka ti pogled dosegne daljinu. Jeste li čuli gospođu, kaže da je Dunav mutan...gledaj dalje, tamo, bistar je, plav. Prelijeva se titraj valcera, oko gležnjeva osjećam toplu vlažnost trave na putu kojim me vodiš do...da ti pokažem ono što sam kupio, prekrasno. Steglo me nešto oko srca...Doveo si me u svijet koji nikada neće biti moj, dotaknula sam koracima tlo na kojem se nećemo zajedno smijati vikendima. Tu će se razlijegati smijeh tvoje djece i tvojih prijatelja, a ja ću se radovati sjećanju, svakom trenutku, radovat ću se tvojoj sreći. Slala sam svoje riječi eterom tebi, svaki akord putovao je u tvoju ravnicu...ne možeš čuti, ali znam da osjećaš. Rekao si, sada me voliš, pa ćeš zaboraviti, dok se ponovo ne sretnemo, pa ćeš me opet voljeti...eto...žuta dunja, Dunav i ti - volim te beskrajno. Napravio sam ti sok, rekao sam lijevo pa ravno, a zašto bih ja morala sjesti baš na taj stolac koji si ti pokazao...čitat ćeš i razumjet ćeš...
Post je objavljen 26.12.2004. u 20:43 sati.