Čudna je ta naša stvarnost. I O. Wilde je napisao kako "vjerni znaju samo trivijalnu stvarnost, a nevjerni njene tragedije.". No ja se ipak moram prebaciti u suhu stvarnost i znati kada se čujemo, da svaki početak telefonskog razgovora nužno donosi i kraj i da ne možemo pričati 24 sata . U jednom trenutku kada sam htjela završiti razgovor, rekao si... kuda ti se žuri. Još uvijek lagano, rekla bih samozatajno, skrivam riječi koje bih ti izrekla. Strpljenje, rekao si, daleko smo, vidjet ćemo se. Da, ja zaista znam čekati, ačekati mogu,jer...znaš...kada si preplavljen osjećajem koji je za tebe velika, nikada do sada tako doživljena ljubav, onda doista imaš strpljenja.
Svoju misao o tebi, sjećanje na trenutke koje smo proveli zajedno, ne bih mijenjala ni za kakvog opipljivog muškarca. Zaista želim uživati u misli na tebe, u našim snovima...i voljeti te. Jučer sam svom prijatelju D. , kojem je jako teško u posljednjih nekoliko dana poslala neke riječi...Sada to pitam i tebe...Da li kada dođeš u određene godine svoj život počneš promatrati kao film...a ako da, zapitaš li se da li vrijedi toliko koliko si platio ulaznicu?
Noćas sam se osjećala kao zaglavljena u liftu, inače su mi dani takvi, a i inače ne volim lift, imam fobiju od zatvorenog prostora, a ako već u tom četvrtastom, zatvorenom čudu moram biti, volim da je netko samnmom, pa makar i bakica koja je mislima na nekoj klupi, nekog perivoja s početka prošlog stoljeća...I danas te volim Michelangelo
Post je objavljen 26.12.2004. u 19:40 sati.