Zaboravio si molitvu na jurtarnjoj misli, krenuo na suprotnu stranu, zadržao suze, popio još jednu kavu - sam, a ja sam odlazila...Gledao si njega, mene...Tada nisi znao da ostavio si bezvremeni osobni pečat između dva grada i ...da ću se vratiti i...da ću te uvijek voljeti. I sada, dok pokušavam trajati i bez tvoje blizine i dok kroz drhtaj prelazim prstima misli po tvom tijelu...iako bol zbog udaljenosti je jaka...nudim svijetu smijeh...jer...znam - i ti mene voliš Michelangelo.
Post je objavljen 26.12.2004. u 21:07 sati.