|
Svanuće, kiša, vlažni koraci do posla, suze, ne to pada kiša, slijeva se niz obraze...ti ne radiš, rekao si, godišnji, pisao sam, valjda ću dobiti.
Teška noć,opet nervoza, grč, voljela bih da sam noćas mogla pisati, ali... On sinoć rješava križaljku, ja pokušavam čitati knjigu "Kako ubiti pticu rugalicu"...samo na trenutak ulazim u dječji svijet s početka knjige, osjećam kretanje te djece, dišem njihovu znatiželju i pitam se i ja...što se u toj kući dogodilo tih davnih godina, a susjedi nisu znali...koliko nagađanja složeno kroz godine...koliko nagađanja, a niti jedna istina.A ovo što pišem, ove riječi koje plutaju tipkovnicom, pa monitorom, te misli skučene su u traženju i čekanju, čekanju tebe.
I te misli nisu nagađanja, te misli su moja istina. One su ljubav koju ti šaljem. Šetaš uz Dunav ili Bosut, vidiš li me u lišću. Ptice više vole sjediti na ogoljelim granama, jer bolje vide sve oko sebe. Da li si kada primjetio pticu na nekoj crnogorici? Da, podigni glavu, pogledaj tu pticu...ja sam...I naša zemlja ptici je nalik...ja sam u njezinom okomitom, a ti u vodoravnom dijelu. Čujem šum, povezuje nas šum tvojih i mojih rijeka, žubor ljubavi, ah pjesništva, romantičarka. Ne, uopće me nije sram, jer volim. Tako je divno voljeti, ljubav pokreće svijet. Samo, daleko si. Ali nekako ta daljina, znaš svi govore, daleko od oka daleko od srca, a ja te sve više volim. Nešto ne štima u toj krilatici ili onaj tko je to nekada davno napisao nikada nije volio.
I želim ti reći...i danas te volim Michelangelo...
|