Nekoliko dana prije Božića zapisala sam...
Hladno jutro, mraz. Preplavila me neka tuga. Dosta bih voljela da si ovdje, da te barem na trenutak mogu dotaknuti. Ovo čekanje je dugo, kao dugo bijelo platno koje je pobjeglo iz ruke dok je još bilo klupko i sada se odmotava i odmotava i nikada kraja. U The Baltic Timesu su komentirali knjigu koju sam pročitala, točnije autoricu i izrekli kako je uspjela uzdrmati ustaljene sfere čovjekove psihe. To moraš pročitati, ako nisi...takva književnica u zemlji Litvi, zemlji kojoj ipak treba vremena da osuvremeni barem način razmišljnja, pa onda tek to provede u praksi. Ima veze, naravno da knjiga "Vještica i kiša " Jurge Ivananskaite u nekim svojim dijelovima otkriva neke moje životne priče, zato je i spominjem. A sada, da li moje životne priče ili životne priče žena, neke istine koje se rijetko izgovaraju, čuvaju u dubinama nečijih duša. Jurge svoju "junakinju" i život oko nje promatra iz punokrvnog ženskog kuta, slobodnog, otvorenog, senzualnog, putenog. Priča priča o odvažnoj osobnosti žene. A sve mi žene imamo osobnost, no koliko smo odvažne učiniti sebi dobro. Priču gradi na tri razine - jedna žena u srednjem vijeku biva spaljena zbog svoje ljubavi prema fratru, s druge strane suvremena intelektualka bori se za svoju ljubav prema katoličkom svećeniku, a najviše bure je izazvala u Litvi ( knjiga je bila i zabranjena ), treća priča - priča o ljubavi Marije Magdalene prema isusu. Čudesna je to poezija. I ova ljubav koju osjećam prema tebi moja je čudesna poezija.
Voljela bih više, željela bih više, čuti te, vidjeti, osjetiti,ali ne možemo. Zato stvaramo nekakvu svoju poeziju, spremamo je u ktiju snova i volimo...da, i večera ste volim Michelangelo. A na Badnju noć, na moj rođendan...misao je putovala tebi, tvom Bosutu i tvom Dunavu.
Post je objavljen 26.12.2004. u 20:14 sati.