Moj glas o....svemu!

Na iznenađenje svih desničara, nacionalista i onih što im je HDZ rođenjem instaliran u svijest, iako je Kukuriku koalicija pobjedila na izborima, 5. 12. 2011. je svanuo novi dan. Na iznenađenje svih ljevičara, reformatora, socijalista, crvenih i bivših članova partije, iako je Kukuriku koalicija pobjedila na izborima, 5. 12. je svanu isti težak, tmuran, recesijski, starim problemima opterećen dan. Naravno, Vlada je tek ustoličena, ministarstva su tek podjeljena, tako da je prerano za donosit neke ozbiljnije zaključke o radu i potezima Milanovićevih trupa, ali i u ovih nekoliko dana su se dogodile nekakve stvari koje mogu biti naznaka budućih postupaka vladajućih i oporbenjaka.

Za početak moram priznati da me novi premijer demantirao. Spočitavao sam mu veliku dozu arogancije i samoljublja. U prošloj kampanji u kojoj je SDP tek promovirao Milanovića kao Račanovog nasljednika, u izborima koje je SDP izgubio, Milanović je bio bahat, umišljen i imao gard u kojem svih gleda s visoka, nedostajalo mu je skromnosti i poštovanja prema....pa prema svima: i prema konkurentima, i prema novinarima, i prema narodu. Prvi dani ove netom minule kampanje su na mene ostavili dojam kako Milanović boluje od starih bolesti s početka svog ozbiljnijeg političkog djelovanja. Međutim, već od prve izjave nakon proglašenja neslužbenih rezultata izbora, naš novi premijer je pokazao da je itekako svjestan svojih mana, da je radio na sebi i taj je rad urodio plodom. Djeluje sabranije, mirnije, a samim time uvjerljivije. Nakon izbora na mene ostavlja dojam čovjeka koji je voljan zasukati rukave i raditi. Veliki potez mu je bio što niti jednom rečenicom (bar koliko sam ja primjetio) nije likovao i omalovažavao HDZ. Štoviše, iz kurtoazije ili ne, pozvao je HDZ-ovce da budu konstruktivna oporba jer namjerava osnovat vladu koja je spremna na suradnju. Njegove izjave su bile usmjerene isključivo na vrijeme koje je ispred nas, bez otrovnih strelica prema poraženima. Ako se opet malo vratimo u prošlost, sjetit ćemo se da su Sanader, Šeks, Kosorica i ekipa bili upravo suprotni 2007., iako je ta pobjeda bila puno neuvjerljivija nego SDP-ova ove godine.

Sušta suprotnost Zorana Milanovića je njegov potpredsj..., oprostite PRVI potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Otkako je nova garnitura vlasti pobjedila na izborima, gospodin Čačić još nije uspio sastaviti civiliziranu izjavu za medije. Još se nije uspio obratiti javnosti bez da upotrijebi izraze "sramite se, kako se usuđujete, odakle vam pravo", a sve to je najčešće popraćeno nosom toliko uzdignutim da para oblake. On je Milanovićev Šeks. On je taj grubijan, zlostavljač, agresivac. Kakav je to čovjek najbolje pokazuje činjenica da je upleten u razne sfere društva, od privatizacije, preko graditeljstva do sporta, te da se u svakoj od tih djelatnosti njegovo ime veže uz afere. Čačić je negativac, zavidan i željan (ne)zaslužene pažnje i ako Milanovićev kult ličnosti bude rastao, Čačić će sve više biti trula jabuka koja može bit uzrok kraha koalicije, a samim time i vlade. Premijer bi ga se što prije trebao riješiti, a možda neće ni morati, možda mu Mađari naprave uslugu.

Na početku mandata nove Vlade najviše se priča, naravno, o antirecesijskim mjerama. Špekulira se s povećanjem PDV-a na 26%, priča se o novim porezima, smanjenjima naknada za nezaposlene.... No, prije svega toga, Vlada je već poduzela i neke konkretne promjene. Naime, promjenili su imena ministarstava. Tako je, primjerice, Ministarstvo obrazovanja, znanosti i ŠPORTA preimenovano z Ministarstvo znanosti obrazovanja i SPORTA, a Ministarstvo zdravstva je sada Ministarstvo ZDRAVLJA. Netko će reći da su to sitnice koje nisu vrijedne spomena. Sitnice svakao, ali su itekako vrijedne spomena! Zamislite koliko će se samo zbog te jedne kvačiće u S odnosno Š morati praviti novih pečata, izraživati novih ploča, naziva, koliko će već isprintanih papira na kojima piše "šport" postati otpad samo da bi ih zamjenili isti takvi papiri s natpisom "sport". Odakle im obraz pričat o povećanju cijene kruha kad, čisto iz vlastite obijesti koja im ne dozvoljava da vode ministarstvo koje je vodio HDZ, troše milijune na promjenu tona službenih dokumenata, prospekata, oznaka i simbola?!

Kaže se da je u ovo vrijeme krize eura najisplativije ulagat u nekretnine. Novim porezom na imovinu nova vlada je stala i tome na kraj. Po novom zakonu morat će se plaćat porez na svaku formalno nekorištenu nekretninu. Dakle, ako je Splićanin, u strahu od propadanja eura, odlučio svojom mukom zarađenu gotovinsku imovinu uložiti u stan, recimo u Zagrebu, jer će mu dijete za par godina otić na studij u metropolu, on će na taj stan morati platiti već postojeći porez na trgovinu nekretninama. Nakon toga će imati izbor: moći će taj novi stan dati u najam, pa će prijavom stanara u najmu plaćati porez na najmom ostvareni dohodak, ili će, ako možda želi stan urediti tek kad mu dijete preseli, morati plaćati novi porez na nekorištenu imovinu. Kako god bilo, država grabi svoj dio, a novim zakonom praktički prisiljava ljude da svoju nekretninu iznajmljuju, čak i ako to ne žele. Je li to samo meni nelogično?! Naravno, sad će ministar Linić to opravdati demagogijom da je taj porez zapravo preslika EU zakona, da se njime bore protiv nelegalnih najmodavaca, da će taj zakon smanjiti cijenu nekretnina..... Ma može gospodin Linić govoriti što želi, ali to je porez na imanje. Porez na posjedovanje onoga što je čovjek svojim radom kupio, te na što je porez već platio prilikom te kupovine. Borba protiv nelegalnih iznajmljivača je u svakom slučaju pohvalna, ali je metoda i više nego upitna.

Guverner HNB-a Rohatinski navodi da je povećanje PDV-a na 26% neminovnost. Ako se mora, neka se i poveća. Međutim, ono što naše vlade uporno ne shvaćaju je da Hrvatska ima dobre zakone, samo ih se ne provodi. I 23% PDV-a bi bilo skroz dovoljno kad bi se taj PDV naplaćivao od svih od kojih se ne naplaćuje. Ista stvar je i sa zakonima u prometu. Nije bitno je li propisana mjera 0.5 promila ili 0.8 promila. Bitno je da se oni preko propisane granice kažnjavaju, da se zakon provodi, i to na način da bude itekakva opomena onima koji pomisle napravit isti prekršaj. Zakon o navijačima ne treba mijenjati ni dopunjavati. Treba ga provoditi. Procesuirati huligane, pregledavati tribine prije utakmica zbog pirotehnike, testirati na droge i alkohol. Ponavljam: zakoni nisu problem, problem je što se oni loše provode!!

Hrvati su jedva izgurali prvu recesijsku godinu, a već drhte od najava da će 2012. biti još gora. Priča se o ukidanju raznih doprinosa, o udaru na socijalno najugroženije skupine, o porezima, o inflaciji... Sve se to nabraja, a da se nitko u Vladi ne zapita zašto će milijuni iz proračuna biti bačeni na bivšu premijerku, koja će do ljeta primati puno premijersku plaću, a onda još pola godine polovinu plaće. Gospođa Kosor će sljedećih šest mjeseci imati vozača, službeni automobil i osobno osiguranje (kao da je više nekoga i briga za nju dovoljno da joj naudi). Njen prethodnik je baš kad je prestao primati "odštetu" za bijeg s funkcije predao zahtjev za 11 000kn saborske mirovine. Da ne spominjem sadašnje ministre koji imaju astronomske plaće i gomilu beneficija, počevši od službenih automobila s vozačima (koji nerijetko voze djecu u vrtić i pse u veterinara), pa do popusta na avionske karte. Na ove primjedbe bi iz Vlade rekli da je to, kad se sumira, premali iznos da bi napravio značajniju razliku u proračunu. Može bit da je to i istina, ali, gospodo, krenite od sebe, pokažite primjerom da ste se spremni odreći nečega, pa će ljudi lakše prihvatit da se i oni moraju prilagodit teškoj situaciji.

Hrvatska demokratska zajednica je, zajedno sa svojim slavnim koalicijskim partnerima Kerum family, zasjela na čelo oporbe. Koliko god je promjena na Milanoviću vidljiva, toliko je Jadranka Kosor ista kao što je i bila do sada. Žena kao da namjerno izbjegava iskoristit svaku prliku da pokaže ljudskost. Ponaša se kao dijete koje više nema najpopularniju igračku i ulici. Je li toliko teško bilo čestitati SDP-u na pobjedi? Pa narod je birao, razlika u mandatima je ogromna, HDZ je poražen na svakom frontu... Najmanje i najnormalnije što je Kosorica mogla napraviti je čestitati. Međutim, ne da nisu čestitali, nego se još i Vladimir Šeks blamirao nebuloznim izjavama o tome kako su izborni rezultati zapravo pobjeda i prikaz snage HDZ-a. Da, kao što je i Dinamova Liga prvaka uspjeh. Nakon toga je gospođa Kosor odbila susret s Milanovićem prilikom primopredaje vlasti i ureda u Banskim dvorima. I tada je bilo najnormalnije da dočeka gospodina Milanovića, damski mu pruži ruku i zaželi "sreću, te da nastavi tamo gdje je HDZ stao, u borbi protiv korupcije i pristupanju Europskoj Uniji". Pa tko toj ženi vodi odnose s javnošću?! Ima li ona nekoga tko će joj reći da je ponekad, zbog vlastite slike u društvu, potrebno pregristi ponos?

A naši Kerumi... Ma možemo mi imat mišljenje o njima kakvo hoćemo, ali Željko je genijalac! Stvorio poslovno carstvo, postao gradonačelnik, a onda bez kune potrošene u kampanju osvojio saborsku fotelju, i to kao član poražene strane. Ne samo za sebe, nego i za seku. Na idućim izborima očekujem još i Svagušu i Livaju, pa će ih bit taman za briškulu u Saboru. Sjednice i onako nisu bitne...na to se može i zakasnit, pa makar bila i prva!

S najboljim željama za novu 2012. godinu, srdačno vas pozdravljam.

Od fenomena Janice Kostelić i svjetskih uspjeha Blanke Vlašić u našoj domovini traje jedno veliko rivalstvo između dva sportska "klana" - obitelji Kostelić i obitelji Vlašić. Nakon što je Janica odlučila da joj je dosta skijanja i medalja, Ante Kostelić je svoju pažnju usmjerio na Ivicu, koji je baš nakon toga počeo "mesti" konkurenciju po skijaškim obroncima diljem svijeta, a dvoboj s Vlašićima se nastavio. Ono što mene smeta je to što taj odnos postaje sve manje sportsko a sve više rivalstvo. Smeta me što se sve manje spominju hvale vrijedna postignuća prije Janice, sad Ivice i Blanke, a sve više se događaju medijska prepucavanja, čak i vrijeđanja između njihovih očeva. Umjesto da se vesele zapanjujućim rezultatima koje postižu djeca ovih drugih, rezultatima koji su ponos cijele Hrvatske, na kojima nam zavide sportske velesile, oni čestitke zamjenjuju uvredama, usporedbama i omalovažavanjima. Pogotovo mi je neprihvatljivo takvo ponašanje kad uzmemo u obzir da se radi o dva ni malo konkurentna i nepovezana sporta. Dakle, Ivica Kostelić i Blanka Vlašić su u izravnoj konkurenciji samo po jednoj osnovi - po tome tko ima boljeg trenera.

Ovo blagdansko vrijeme, oko Božića i Nove godine je vrijeme rekapitulacije godine na zalasku i u sportskim sferama. To je vrijeme proglašavanja laureata, davanja priznanja, proglašavanja najboljih. To je vrijeme kad Ante Kostelić i Joško Vlašić zauzimaju više medijskog prostora od svoj djece. Još pamtim lanjsko otvoreno pismo gospodina Vlašića HOO-u, nakon što je Kostelić proglašen najboljim trenerom u 2010. godini. Vlašiću nije bilo dovoljno što mu je kći proglašena najboljom sportašicom Hrvatske, najboljom atletičarkom svijeta, što je u toj godini jedina na svijetu imala pravo pomislit na obaranje svjetskog rekorda u skoku u vis..... Ništa od toga nije bila dovoljna utjeha za razočaranje koje je pretrpio time što je Ante Kostelić TE GODINE proglašen boljim. Ogorčenost je bila tolika da ju je morao podijeliti s cijelom javnosti priopćenjem u kojem je, u pokušaju da na fin način degradira Kosteliće, degradirao sebe, Bojana Marinovića, Blanku Vlašić. Pokazao se kao loš gubitnik, kao zajedljivac željan pažnje i tepanja da je ON ispred svih. Ni Ante se nije suzdržao od odgovora. Umjesto da se u toj priči pokaže kao veći čovjek (ako je već neizvjesno tko je veći trener), on se spustio na Joškov nivo i uzvratio mu istom retorikom.

Meni, osobno, nisu pretjerano simpatični ni jedni ni drugi. I Blanka i Ivica su malo previše filozofi za moj ukus, a kad očevi govore, njihovu izjavu se ni ne treba trudit slušat ako nemate rječnik u blizini. Malo je toga prirodno u javnom nastupu svih njih. Iz njih pršti samouvjerenost, kompliciranost i arogancija. Dobro, kroz povijest gledano, većina najboljih sportaša i jest bila takva. To je ok, oni imaju svoje rezultate zbog kojih trebaju bit ponosni i koji im možda i daju za pravo da druge gledaju s visoka. Međutim, za razliku od, na primjer, Nike Kranjčara, Marija Ančića, Gorana Ivaniševića, Ivica i Blanka mi nisu pretjerano dragi kao osobe. To, naravno, ni malo ne umanjuje moje navijanje za njih. Svaka čast Blanki na zadnjoj tituli svjetske viceprvakinje u Daeguu, ali, po mom osobnom sudu, upravo je Joško Vlašić svojom potrebom da, ako već nisi siguran u pobjedu, osiguraš dobru izliku, bacio mrlju na taj veliki rezultat. Naime, mjesecima prije prvenstva Joško je nabrajao Blankine ozlijede...peta, prepona, bedro... Blanka je u suzama novinarima objavila kako će propustiti prvenstvo zbog svega toga...ipak je otišla, ali onda ju je pred samo natjecanje uhvatila viroza, temperatura... Blanka je ipak nastupila, osvojila srebro, a tako joj je malo falilo za zlato... Nakon prvenstva su Vlašići isticali herojski pothvat u kojem je bolesna i ranjena Blanka zasjela na drugo postolje po visini. Bravo, Blanka!! Možda sam u krivu, možda griješim, ali meni ta priča ne drži vodu. Naime, Blanka je ove godine imala najlošiju sezonu u zadnjih par godina. Najmanje je puta skočila preko 2 metra, čak je i gubila neke mitinge (zamislite koja je to sportska veličina ako joj se za najlošiju sezonu kaže da je GUBILA NEKE MITINGE!!), i prvi put nije bila istaknuti favorit za prvenstvo svijeta. Ništa čudno. Malo je sportaša koji su toliko godina suvereno vladali svojim borilištima kao Blanka. Pad u formi, zasićenje...sve je to potpuno normalno. Tada je krenula priča o fizičkim problemima. Opet ništa čudno. To su takvi fizički napori da nije čudno da organizam popušta. Međutim, ozlijeđena, bolesna osoba koja plače od bolova ne može postavit najbolji rezultat te sezone. U takvom stanju ne preskače 203 centimetra. I, ponavljam, možda nemam pravo, ali tu Vlašićevu priču o izranjavanoj heroini ne pijem. Po mom mišljenju to je bilo kupovanje opravdanja za eventualni neuspjeh na natjecanju nakon loš(ij)e sezone. Kao da je sramota ako treći put za redom nisi svjetski prvak...

Ako se sjećate i Janica je isto tako osvajala zlata s temperaturom, i Blanka i Janica su operirale štitnjaču, a koliko su Ivica i Janica imali operacija na koljenima, ni oni sami vjerojatno ne znaju. I to su također "rezultati" koji su postignuti treninzima njihovih očeva. Istina, bez žrtve, odricanja i krvavog rada nema ni medalja, i jasno mi je kad treneri ponekad sliče na goniče robova. Ono što mi nije jasno je kako čovjek postane trener više nego što je otac. Koji će od ovog dvojca očeva bit nominiran za oca godine? Još poraznije od toga je što ni jednog od njih dvojice ta titula ne bi ni obradovala.

Gospodo draga, poznata je ona američka izreka “those who can't do, teach” (oni koji ne mogu sami, uče druge). Uz dužno poštovanje svom vašem trenerskom znanju i vašim sposobnostima, Ivica se strmoglavljuje niz zaleđenu pandinu brzinom od 100 km na sat, Blanka skače preko 2 metra! Vi ih učite, vi ih pripremate, ali oni su ti koji se sami nose s pritiskom neposredno prije starta/zaleta. Oni su ti koji ne smiju napravit krivi potez. Oni su ti koji zasluženo stoje na pobjedničkim postoljima. Zbog njih se svira "Lijepa naša". Vaša zasluga je ogromna, daleko od toga da nije, ali ipak su oni ti koji su pobjednici. Jer, gospodo draga, garantirano vam tvrdim, koliko god ste vi dobri treneri, ni Ante Kostelić, ni Joško Vlašić ne bi od mene napravili svjetskog prvaka u skijanju i skoku u vis. Imate vrhunske sportaše u svojoj djeci. Ti dečki i cure su unikatni, najbolji među milijardama ljudi u svijetu. Pa budite malo očevi prije nego treneri. Budite ponosni na njih i sretni zbog njihovih rezultat. Oni su vaše i naše blago!

Nije problem samo u Kosteliću i Vlašiću. Problem roditelja u sportu seže i dublje u naše društvo. Nedavno se u Splitu odigravala utakmica juniora Hajduka na koju je Torcida došla u velikom broju želeći podržat mlade hajdukove snage (kad već prvoj momčadi ne ide). U jednom trenutku je dosuđen kazneni udarac za Hajduk zbog prekršaja na Ivanu Jakovu Džoniju, sinu hajdukove legende Vilsona Džonija. Mlađi Džoni je uzeo loptu želeći sam izvest jedanaesterac, ali ga je trener Krstičević upozorio da loptu preda kolegi koji je prije utakmice određen da puca penale. Na to je golobradi klinac (koji je bio na probi u Manchester Cityju, pa valjda zbog toga misli da je vec sad zvijezda) drsko odbrusio treneru. Trener ga odmah nakon toga vadi iz igre. Vrhunski potez dobrog pedagoga. Međutim, tada, pred tisućama ljudi koje su se natiskale na tribinama, dok utakmica još traje, stariji Džoni maršira u teren i, umjesto da potegne za uho svog drskog potomka, on urla i vrijeđa trenera (i kolegu, jer je Džoni skaut Hajduka). Gospodine Džoni, kao bivši nogometaš i sadašnji nogometni djelatnik, vašeg sina ste doma morali naučiti da je trener autoritet, da se trener sluša i poštuje jer da ste Vi bili jedan od skauta na toj utakmici, definitivno nadređenima ne bi preporučili drskog balavca koji odgovara treneru. Mjesec dana poslije toga osamnaestogodišnji Ivan Jakov sudjeluje na humanitarnom turniru Četiri kafića i prilikom izlaska na teren doživi gromoglasan zvižduk od 10 000 ljudi prisutnih na tribinama. Neka na tome zahvali tati.

Gdje nastaje problem? Zarana... Na jednom od malonogometnih terena za rekreativce na kojem igram s prijateljima, prije našeg termina se održava trening nekih klinaca, po mojoj procjeni 7, 8 godina starosti. Dječaci veselo trče za loptom, imaju svoja dva trenera koji ih uče osnovama, mirno, sabrano, bez vike. No, uz ogradu igrališta sjede roditelji, ujčevi, djedovi koji uporno svojim sugestijama (najčešće nervozno i glasno) od djece traže da rade suprotno od onoga što im govore treneri. Deset godina kasnije imamo arogantne mangupe koji razbijaju vrata po klubovima (Tičinović), prijete treneru (Trebotić), pokazuju stražnjicu protivničkim navijačima (Drpić)... Sve zato što od malih nogu nisu naučili poštovat autoritet i protivnika. Trener prije svega treba bit pedagog, a nazivi "škola nogometa" se trebaju shvatiti prvenstveno kao odgoj, a tek onda kao učenje nogometa. Od 20ak tih dječaka što trče po umjernoj travi njih 5, 6 će možda zaista i postat nogometaši. Zadatak roditelja i trenera je da postanu pristojni nogometaši. Međutim, njihov zadatak je da i ovih istalih 14, 15 postanu kvalitetni ljudi. Roditelji, nemojte svoje ambicije pokušavati ostvarit preko leđa vlastite djece. Pustite ih da rastu, uživaju i da budu djeca. Oni predodređeni za uspjeh će se iskristalizirati i istaknuti. Njima treba pružiti podrsku da svoj potencijal ostvare, ali ne da bi riješili roditeljske financijske probleme nego da budu poštovani, istaknuti i, prije svega, zadovoljni svojim životom. Roditelji neka budu roditelji, učitelji neka budu učitelji, treneri neka budu treneri....a djeca neka izrastu zdrave i uspješne ljude.

Već neko vrijeme odolijevam da se oglasim po pitanju trenutno najaktualnije afere u državi. Kap koja je prelila čašu i ponukala me da se izjasnim je intervju sa stanovitim Makedoncem Veliborom Džarovskim, samoproglašenim šefom balkanske nogometne mafije i čovjekom koji javno priznaje da je namještao desetke utakmica lige bivše države.

Dotični je u kratkom razgovoru objavljenom na net.hr-u sipao nebuloze jednu za drugom. Maleš je grobar Hajduka, ovim postupkom je na Hajduka navukao sedam godina nesreće, suci će mu se osvećivati, svi suci svijeta će se urotiti, ispaštat će i reprezentacija...... Dobro, ako se Avi Karabatić daje medijski prostor, onda valjda nema razloga ni da se ovakav niz gluposti ne objavi. No, zar mi nemamo dovoljno svojih lakrdijaša koji zabavljaju naciju pa su nam potrebni i makedonski?! Ma hajde, Vele, pusti naše posle Mamiću i Markoviću da komentiraju. Dovoljno su zabavni i bez tvojih, po hrvatski nogomet kataklizičkih, prijetnji. Naravno, lik je smiješan i njegove izjave ne treba shvaćati ozbiljno. Međutim, kad malo bolje razmislim, Vele je samo direktno rekao ono što nam Marković, Srebrić, Mamić pakiraju s mašnicom: ne dirajte kvaran sustav da vam ne bi bilo gore, ili kako Mamić kaže: "Ja nikad ne bih napravio to što je Maleš uradio. Zna se kako takvi junaci završavaju!"

Pojavljivanje tog opakog mafijaša Džarovskog me podsjeća na neke likove iz ne tako davne prošlosti koji su, igrom slučaja, uvijek samoinicijativno izlazili u javnost da bi svojim ekskluzivnim saznanjima i povjerljivim informacijama zagovarali stranu Zdravka Mamića. Zdravko se tog trika dosjetio kad je UEFA-in istražitelj Robin Bokšić počeo kopati po nekim nelogičnim rezultatima iz HNL-a, pa je izmislio nekakvog dostavljača pizza koji je doveden u maksimirski salon pred novinare da bi svojim svjedočenjem o neplaćenim ručkovima i apartmanima diskreditirao tog Bokšića. Kasnije je Mamić posegnuo za istim receptom kad je, u slučaju Eduarda Da Silve pronašao stanovite Pakistance, braću Kashmiri uz pomoć kojih je od sebe napravio žrtvu ucjena, prijetnji i iznude. Po istom principu se sad pojavljuje i taj Vele koji savjetuje Dalmatincima i Hrvatima da se brže bolje, u svrhu većeg dobra, da se izbjegne odmazda, odreknu "kriminalca" Maleša jer je poljuljao temelje savršeno funkcionalnog korumpiranog sistema. Hrvati, pokrijte se ušima, trpite i ne progovarajte da vam ne bi bilo gore! Pa zar demokracija nije vladavina većine, a ne teror manjine?!

A teror je ono što nam se svakog tjedna servira iz press salona GNK Dinamo. Na svojim maratonskim konferencijama gazda hrvatskog nogometa, koji to više nije niti iz sjene, vrijeđa, ponižava, prijeti, vrišti. Samo u zadnjih dva mjeseca je čovjek u svojim monolozima i ispadima dao materijala da ga se zatvori bar na dvije godine. Novinare će progutati mrak, navijače će razbit ko mačku, Maleš će dobiti po "piksi", jer zna se kako junaci završavaju, on je Joe Fraser koji će šaketati i lomiti sve koji mu se usprotive..... A onda, zamislite, moli policiju da njega i njegovu obitelj zaštiti od prijetećih transparenata po Zagrebu. Ironično, zar ne?!

Širić i Djedović su uhvaćeni s rukama u vreći. Navodno postoje video zapisi, označene novčanice, svjedoci. Po svemu sudeći državne institucije imaju čvrst slučaj protiv osumljičenog para. Naravno, budući da je riječ o potpredsjedniku HNS-a Širiću, te predsjedniku sudačke organizacije Djedoviću, logično je da se na odgovornost poziva cijeli vrh HNS-a. Međutim, Marković i Srebrić se brane neznanjem i odbijaju preuzet bilo kakvu krivicu na sebe. Gospodo, ako ste znali za korupciju i niste reagirali - kriminalci ste. Ako zaista niste znali - nesposobni ste. U svakom slučaju morate otići!

Vratimo se još malo na prije spomenutog Robina Bokšića. Kad je UEFA-in istražitelj ukazivao na namještanje utakmica i kladioničarske malverzacije u Dinamovu korist, Vlatko Marković se kao ris obrušio na njega kategorički demantirajući bilo kakve nepravilnosti. "El presidente" je stao u obranu braće Mamić i suca Bruna Marića. Mislim da dotični sudac nije u karijeri sudio ni jednu utakmicu iza koje nisu ostali repovi i sudački previdi. Usprkos tomu, on je i dalje "jedan od najbolji hrvatskih sudaca pred kojim je inozemna karijera". Gledajući objektivno, ako predsjednik nekog nogometnog saveza dobije informaciju o uplitanju kladioničarske mafije, logična reakcija bi trebala bit suzdržana i općenita, bar dok se slučaj detaljno ne ispita. Pogotovo ako se nadovežemo na tako često naglašavanje Markovića da je njegova briga isključivo nogometna reprezentacija, a da ga se HNL ni najmanje ne tiče. Ostavimo po strani tu nebuloznu izjavu da predsjednika saveza ne zanima ono što je pod direktnom ingerencijom tog saveza, ono što je proizvod tog saveza. Dakle, Marković se kao grizli propeo na zadnje noge da zaštiti legitimitet nečega što ga se, po vlastitom priznanju, ne tiče i o čemu nema pojma. Spakirao se, otišao u Nyon, u središte UFEA-e da bi kod svog "jarana" Michella izlobirao opozivanje Bokšića i prepuštanje istrage HNS-u. Istraga je trajala ukupno sat vremena, koliko je Markoviću trebalo da okupi novinare i izjavi da nema "nik'kih problema", da su Mamići i Marić prekrasne osobe koje ne bi ni mrava zgazile, a kamo li zagrizle u kriminal. Nakon toga se dogodila afera Ofsajd u kojoj je USKOK trinaestoricu igrača i nogometnih funkcionera strpao u zatvor zbog namještanja utakmica, davanja i primanja mita. Kao nastavak te istrage prije par dana su uhićeni Širić i Djedović. Svih njih su se Marković i Srebrić šutke odrekli. Zašto? Zato što USKOK-ova istraga ima veću težinu od nekog tamo Bokšića ili zato što spomenuta afera nije (još) uplela "najhrvatskiji nogometni klub" i velikog gazdu Zdravka?! U ovoj zadnjoj aferi je očito da su povlašteni bili samo neki. To daje veliku moć ovima koji nisu bili među "jednakijima". Baš oni, Split, Šibenik, Zadar, Rijeka, Istra, Osijek, Cibalija, Varaždin (klubove iz Zagreba ne spominjem jer se zna kome oni odgovaraju) imaju priliku potjerat vrhušku HNS-a. Jasno je da su bili u podređenom položaju, jasno je da je ovo, a i mnoga druga prvenstva neregularno. Meni se kao logičan potez nameće prijetnja kolektivnim istupanjem iz lige u koliko kompletan vrh HNS-a ne podnese ostavke. Pa će gospoda ili odstupiti, ili igrati prvenstvo grada Zagreba....bar dok ih ne pohapse.

U osudi ove trinaestorice iz ofsajda Marković & co. su vješto držali aferu na distanci i sačuvali fotelje. Međutim, Širić i Djedović su krupnije ribe. Maleš je svojim špijunskim manevrom prodro duboko u mulj i upecao dva debela dravska soma. Sada je pitanje koliko će privedeni dvojac reći. Hoće li im Božić iza rešetaka odvezati usta ili će, u strahu od osvete, ribice ostati njeme. Ako kažu što znaju, mogao bi se imperij iz Rusanove rasuti kao kula od karata. Svjedoka ima dovoljno. Svaki dan se oglasi neki novi sudac koji je vidio Širića na djelu, prisustvovao podmićivanju, kojem se nudilo mito i instruiralo ga se kome treba suditi pošteno, a kome "poštenije". Naravno, nitko od njih nikad nije ni pomislio pristati na ponuđeno (ma ni ćut...kako da ne), ali svi raspolažu bitnim informacijama koje su spremni, naravno, za imunitet (u slučaju da netko njih inkriminira), podijeliti s istražiteljima. Vjerujem da će pod tim teretom Širić i Djedović ipak ponuditi one iznad sebe da bi u ulozi svjedoka pokajnika iskamčili nekakav dogovor s tužiteljstvom. Ako se to dogodi, onda padaju svi.

A "svi" su apsolutno svi funkcioneri, suci i igrači kojima se dokaže upletenost. Neovisno o tome jesu li oni Dinamovi, Hajdukovi, Zadrovi, Osijekovi.... U medijima sve više prozivaju i bivši čelnici Hajduka zbog dijela USKOK-ovog priopćenja u kojem kaže da je Širić "na osnovu prošlih dugovanja" potraživao od Maleša određenu cifru. Možda su Malešovi prethodnici zaista i sudjelovali u nečasnim radnjama. Ima tu cijeli niz sumnjivih utakmica. Istraga će pokazati. Međutim, ako već plaćaš suce da ti sude u prilog, zar od toga ne bi trebao imat neke koristi?! Sudeći po broju titula koje je Hajduk osvojio za vrijeme Širićeve vlasti, bijeli su čisti ko suza..

Hrvoje Maleš se istakao kao istinski junak. Nekima je Robin Hood, a nekima je don Quijote. Kako bilo, veći dio javnosti je nakon ovog slučaja razvio simpatije prema predsjedniku Hajduka. Torcida mu izražava podršku, HVIDRA ga čuva, u Splitu je glavna tema. Ne samo u Splitu nego i diljem države. Promovirao se u nepotkupljivog borca za pravdu u korupcijom zatrovanom društvu. No, ipak nisu svi skloni Malešu. Osim Mamića, Markovića, Srebrića i njihovih makedonskih mafijaša, postoje i još neki koji nisu fascinirani Malešovim potezom. Jučer je u Slobodnoj Dalmaciji kolumnist Ante Tomić napisao tekst kojim se dotakao ove afere. U bajkovitoj pričici o starcu koji mu, dok jedva jede juhu, priča kako je on bivši sudac, te da njih nisu potkupljivali novcem nego ženama, Tomić fantazira kako bi bilo da su u to doba umjesto današnjih označenih novčanica podmetali "označene ženske". Tekst završava rečenicom "Mislim, ako je Hrvoje Maleš, onaj fejsbuk ustaša, junak našega doba, negativci nam zapravo i ne trebaju." Gospodin Ante Tomić vjerojatno nikad neće pročitati moj blog, ali ako se nekim čudom to dogodi, ja bi ga priupitao nešto: Gospodine Tomić, a tko bi trebali biti junaci našeg doba ako ne nepotkupljivi pojedinci koji riskiraju svoj život i život svojih bližnjih u borbi za pravdu i pravo malog čovjeka? Zar baš Vi, kao kritičar prošle vlasti i Ive Sanadera, ne bi trebali podržavat antikorupcijski rat na svim razinama? Zar baš Vi, koji ste ponosno mahali zastavom duginih boja na splitskom PRIDE-u, ne bi trebali podržavat bunt potlačenih i obespravljenih? Zar baš Vi, koji bi kao novinar trebali biti objektivan komentator društva, ne bi trebali suditi pojedincu po sadašnjim djelima, a ne po propustima iz prošlosti? Ili baš Vi, gospodine Tomić, niste dovoljno čovjek da sudite Malešu po djelima umjesto po vlastitom subjektivnom mišljenju?

"Ništa nova, ništa nova..." pjeva Oliver. Ništa nova nije bilo ni u susretu Real Madrida i Barcelone. Sve analize pred utakmicu su najavljivale jači Real nego ikad, te uzdrmanu i na gostovanjima lošu Barcelonu. Prvi put od vremena Zidanea i brazilskog Ronalda neupitni favorit u derbiju su bili Kastiljanci. A onda su momci u bijelom i momci u plavo - crvenom dokazali da ni analize, ni forma, ni kladionice ne znače apsolutno ništa kad su ovakvi dvoboji u pitanju.

Real je imao sve na pladnju: praktički su započeli utakmicu s 1:0, u prvih pola sata su izluđivali Barcelonu visokim presingom na zadnju liniju, bili su brzi, jaki, pravovremeni u uklizavanju, i sve što su imali napraviti u tom periodu je bilo zabiti još jedan gol. Međutim, to im nije uspjelo, Barca se pribrala, genijalac je vidio da lopta neće doć do njega, pa se vratio na centar po nju, nanizao 3 igrača, uposlio Sancheza koji pogađa donji kut iz nevjerojatno teške situacije, i rezultat je izjednačen. U tom trenutku Real više ne postoji. Izjednačenjem, a pogotovo Messijevim prodorom kroz sredinu obrane u glavama madridista su se vratile bolne scene iz prošlosti, vjera u svoje sposobnosti je nestala, a ostao je samo strah. Više nije bilo visokog presinga (ne vjerujem da je u pitanju umor, jer je Real jako dobro fizički pripremljen), nije više blokiran koridor stoperi - Iniesta, koji tada preuzima konce igre i ne ispušta ih do kraja utakmice. Barcelona njuši krv, njuši paniku u protivničkim redovima i kreće s beskrajnim dodavanjima. Poluvrijeme je čisti kiks Mourinha. Ima još uvijek pozitivan rezultat, ali ekipa nije više onakva kakva je bila na početku utakmice. Umjesto da im "resetira" mentalno stanje, on na teren vraća istu razbijenu vojsku koja je završila prvo poluvrijeme.
Onakav drugi pogodak je baš ono što je trebalo Barceloni. Relativno lagan udarac, iz ničaga, odbija se od Marcela, vara Casillasa i od vratnice ulazi u gol. Sreća? Svakako! Ali sreća ide s mentalnim stanjem. Ako vjeruješ da možeš, ako želiš, neke stvari će ti se i poklopiti. Barcelona ne da je vjerovala, nego je znala da može.
Guardiola nadmudrio Mourinha? Ako mene pitate, nije. Ja mu ne odajem to priznanje. Gdje se na utakmici vidi njegova trenerska genijalnost? Dok se igralo po orginalnim trenerskim taktičkim postavkama, Barcelona je djelovala poprilično sterilno i konfuzno. Iz Mourinhove taktike je Real poveo, imao posjed lopte, imao šansu za 2:0 (Ronaldo) i kontru 4 na 3 koji je uprskao Di Maria. Utakmicu nije okrenuo Guardiola, utakmicu je okrenio čovjek koji drži Barcelonu na razini i kad ostali zakažu. Prvi pogodak nije bilo samo izjednačenje rezultata, nego Messijeva poruka suigračima "Hej, trgnite se, počnite igrat, vidite da se može!". Sve nakon toga je samo povratak na Barceloninu default igru. Piše se da je Guardiola igrao s 3 obrambena na Bernabeu, da je to njegova hrabrost. Pique i Puyol su bili stoperi, Abidal nije prešao centar, a Alves je cijelo prvo poluvrijeme bio povučeniji nego ikad. Ako im dodamo Busquetsa, prvo poluvrijeme je igrao ne s tri, nego s pet stopera. Ne može se Guardioli pripisivat za hrabrost to što je zadnjih pola sata, kada je Real bio u stanju u kojem ne bi dobili ni Dinamo, Alves napokon shvatio da Ronaldo nije došao na utakmicu, da nema koga čuvati i da slobodno može krenut malo preko linije centra. Kada prvi gol postigneš u trenutku kad ti je momčad na terenu inferiorna, iz kontre u kojoj tvoja dva igrača nadmudre 5 protivničkih, drugi gol iz odbijanca, treći iz direktne kontre koju ti je "dao" protivnik promašivši zicer, definitivno ne možemo pričat o trenerskoj genijalnosti. Messijevoj genijalnosti da, Sanchezovoj isto tako, Fabregasovoj također...ali Guardiola u tome ima malo zasluga.

Nakon ove utakmice bi svi kroničari, statističari, brojači zgoditaka trebali prestat uspoređivat Messija i Ronalda. Nije bitno tko je kompletniji igrač, nije važno tko kako puca slobodne udarce, a tko je brži. Nije važno tko će zabit više golova Rayo Vallacanu i Malagi. Bitno je da Ronaldo ne zna igrat velike utakmice. Bitno je da Ronaldo u derbiju ne pogađa ni ono što mora, a kamo li da radi razliku. S druge strane, najbolji igrač na svijetu grogiranu momčad diže, budi, pokreće. Messi nije bolji zato što ima više asistencija, ili zato što Ronaldo više golova postigne iz penala. Messij je bolji zato što se ne krije kad je bitno. Zato što povuće kad ostali ne mogu. Ronaldo je kod vodstva 1:0 zapucao izglednu šansu s ruba kaznenog prostora, kod 1:2 promašio nemoguće, te uprskao tri slobodnjaka s vrlo dobrih pozicija. Imao je pet, šest situacija jedan na jedan s Piqueom i Puyolom, izgubio je svaku. Pa što mu onda vrijedi njegov 21 gol u dvadeset utakmica?! Međutim, više od svega toga se Ronaldu mora zamjerit totalni nedostatak volje i zalaganja. Ako te ne ide, ako ne možeš pogodit gol, onda bar možeš i moraš trčat, gazit se, pokrivat...a ne šetat se po terenu i izlazit iz ofsajda minutu i pol. Eto, zbog toga, bez obzira što je to Cristiano Ronaldo, Mourinho ga je trebao izvaditi iz igre.

Angel Di Maria - još jedan bitan kotačić u Realovoj igri je također podbacio. Istina, imao je par odličnih driblinga, ali dodavanja su mu bila na razini hrvatskih trećeligaša. Mesut Ozil se nikako nije uspio oslobodit Busquetsa. Igrači koji su odigrali na razini su Benzema (čovjek se borio kao lav, trsio se, zalagao, te je time samo dodatno naglasio Ronaldovo spavanje na terenu) i Lass Diarra (zakasnio je uklizati na Messija kod prvog gola, ali je dobio brojne duele na sredini u prvom poluvremenu). Kada je francuz dobio karton, Mourinho ga momentalno vadi iz igre (odličan potez), ali zašto uvodit Khediru?! Real je u rezultatskom deficitu, a trener u igru uvodi čovjeka koji je jak u destrukciji, ali ne zna pucat na gol, niti zna dodat loptu. Kaka je svojim ulaskom malo podigao razinu igre i probojnost, međutim tada je utakmica već bila više-manje izgubljena. Totalni taktički promašaj Josea Mourinha je Coentrao na desnom beku. Čovjek kojem to nije prirodna pozicija je direktni krivac za sva tri pogotka Barcelone. Kod prvog nije držao liniju (da je, možda bi Sanchez ostao u zaleđu), kod drugog je "asistirao" Xaviju, a kod trećeg mu je pobjegao Fabregas.

Nakon utakmice se može pričati o možebitnoj greški suca koji je trebao Messiju dat drugi žuti karton (prvo uklizavanje s leđa Alonsu, a onda još jedan start s leđa u kojem je sudac imao sreću da je mogao pustit prednost, pa je onda brže - bolje svirao kraj poluvremena, jer bi morao dat karton Messiju da je zaustavio igru), može se izvlačit krvnički start Dani Alvesa na Alonsa (pogotovo ako se sjetimo da je za identičan POKUŠAJ starta Pepe lani isključen), a kojeg sudac nije niti označio prekršajem, može Mourinho proklinjati Fortunu.... Sve to samo prikriva činjenicu da su Realovi igrači bili mentalno nespremni za ovu utakmicu i pobjedili su sami sebe. Barcelona je samo uzela ono što im se ponudilo. Ja se moram posuti pepelom, jer, ako sam u nešto bio siguran, to je bilo da će Mourinho smiriti, motivirati i mobilizirati ekipu. Bilo kako bilo, Real još ima prednost u prvenstvu (utakmica manje od rivala iz Katalonije). Vjerujem da će Real osvojiti titulu baš zbog toga što se, na Realovu sreću, a Barceloninu nesreću, el clasico ne igra svako kolo, a Mourinho je majstor malih utakmica. Međutim, ova utakmica je signal navijačima Reala da se mole da u Ligi prvaka netko drugi izbaci Barcelonu prije nego dođe do njih. U ovom trenutku netko drugi može eliminirat aktualne prvake, ali Real ne. Real ima kompleks Barcelone, Mourinho ima kompleks Barcelone, Ronaldo ima kompleks Messija....i potrebna je bar jedna titula da ga se oslobode.

Tisuće usporedbi, milijuni brojeva u statistikama, debate na temu je li bolji Messi ili Ronaldo, Mourinho ili Guardiola...sve će to kulminirati večeras u 22:00, kada će oči MILIJARDA ljudi biti uprte u zeleni tepih Santiago Bernabeua gdje će na teren izići momčadi Real Madrida i Barcelone (naravno, HRT neće prenositi tu utakmicu...zašto i bi? Serija "Fringe - Na rubu 1" će sigurno biti gledanija).

Najave utakmice iz Barceloninog tabora su ovom prigodom poprilično šture i tihe. Tako se ponašaju i navijači. Kao da je godinama akumulirano samopouzdanje naglo nestalo. Svjesni su oni, kako Guardiola i igrači, tako i navijači da ovo više nije El Classico iz prošle sezone. Mourinhova prva sezona prilagodbe je gotova, Kastiljanci nisu više raštimani orkestar virtuoza nego su postali moćan stroj koji melje suparnike. Iz kola u kolo Ronaldo i ekipa obaraju neke nove rekorde. Trenutno su u nizu od 15 pobjeda za redom u kojima su postigli impresivnih 57 pogodaka, a primili samo 9. Imaju igru, imaju samopouzdanje. Prava je šteta što Barcelona nije ona Barca od prije dvije godine, jer to bi onda bila vjerojatno i najbolja utakmica ikad odigrana.

Barcelona više nije ona stara. Katalonci se muče u prvenstvu. I dok je njihov Nou Camp još uvijek mjesto gdje se bodovi teško odnose (remis 0:0 sa Sevillom), Barca na gostovanjima rasipa bodove više nego ikad u zadnjih par godina. Barcelona igra kad igra Messi. Ove sezone je Argentinac postigao 16 pogodaka, ali je zapanjujući podatak da je čak njih 14 postigao na domaćem terenu, a samo 2 u gostima. Sve utakmice španjolskog prvenstva u kojima igraju Real i Barcelona protiv slabijih ekipa su slične: grčeviti bunker protivnika dok ne padne prvi gol. Ako zabiju u prvom poluvremenu, Real i Barca redovito napune protivničku mrežu do vrha. Tada su i jedni i drugi kreativni, atraktivni, opušteni. Ako protivnik čuva nulu do zadnjih pola sata, onda velikani upadaju u probleme. Ove sezone se Real puno uspješnije nosi s takvim stilom igre od Barcelone. Barcelona je čak i gubila neke dobivene utakmice (Real Sociedad od 0:2 do 2:2). Kad ne ide, Katalonci ostaju na dvije napadačke opcije. Prva je jako dobro uigrana akcija u kojoj je igra premjesti na lijevu ili desnu stranu protivničke polovice, navuče se velik broj igrača na mali prostor, lopta dođe na 30ak metara od gola do Messija ili Xavija koji onda šalju teledirigiranu dijagonalu preko protivničke obrane na Alvesa ili Villu (Sancheza). Nakon toga je sve stvar rutine: brza lopta na drugu stativu i gol. Druga opcija je daj loptu Messiju, odvuci igrača i ne smetaj. Hoće li to proći protiv Reala? Ne vjerujem...Mourinho je prestudiozan da bi mu to promaklo. Sprema li Guardiola neko drugo iznenađenje? Vjerojatno...

Sve češće se može čuti izjava da je Pep Guardiola najbolji trener na svijetu. Definitivno nije...ako se mene pita, on je jako daleko od toga. Naime, poznata Barcelonina tika-taka igra nije Guardiolin proizvod. To je ideologija barcine omladinske škole koja se dječacima usađuje od najmlađih dana, isto kao što se usađivala Xaviju, Iniesti, Fabregasu. Dok je Pep puštao momčad Barcelone da igra na takav način, Katalonci su bili najbolji na svijetu. Međutim, sada mi se čini da je Guardiola počeo doživljavat sebe bitnijim od momčadi, a to je skupa pogreška. Barcelonina igra je bila atomski nogomet. Da, svi su govorili da je pročitana, i bila je, svi su protivnici znali u detalje kako Barcelona igra...ali opet ih nisu mogli zaustavit. Onda je Guardiola odlučio eksperimentirat. Počeo je igračima miješati pozicije. Messi je postao centrali vezni, Fabregasa konstantno gura u špicu, a čak i kad su mu Pique i Puyol - najbolji stoperski par na svitu - zdravi, on forsira borbenog, ali malenog zadnjeg veznog (a ne stopera!!) Mascherana i Abidala koji je totalno van forme i daleko najgori barcelonin igrač ove sezone. Pokušava revitalizirat zastarjelu formaciju s 3 igrača u zadnjoj liniji, iako je to samoubilački potez kad na drugoj strani ima formaciju s centarforom i dva brza krilna napadača (Valencija ih je izluđivala na taj način). Ono što mi je nejasno više od svega je David Villa na poziciji krila. Čovjek je ime izgradio kao centarfor. Španjolska reprezentacija je postala prvak svijeta kad je del Bosque vratio Villu na svoju prirodnu poziciju, a Guardiola, koji osim Ville nema pravog napadača u momčadi, od njega radi krilo (a za tu poziciju ima Messija, Iniestu, Pedra, Sancheza), da bi mu Cesc bio glavna špica. Istina, Fabregas se odlično uklopio u ekipu, nadavao se golova, ali je Barcelona suveukupno izgubila na prodornosti, brzini i učinkovitosti.

S druge strane, Real je tradicionalno jak domaćin, kao i sve Mourinhove momčadi. Na Bernabeu nitko ne može računati na bod protiv njih. U klubu vlada euforija, publika je uz igrače, trener je obožavan i atmosfera je dosta drugačija nego prošlih sezona. Kada je Mourinho došao u Real, govorilo se da će nametnuti svoju ratničku filozofiju, taktiku "primit gol manje" umjesto "dat gol više". Lani je to pokušao, i nije prošlo. Međutim, Mourinho je preveliki trener da ne nauči iz vlastite pogreške. Usadio je obrambeni mentalitet u ekipu, ali je isto tako pustio kreativce u svojim redovima da se razmašu. Tako je od najavljivanog defanzivnog Reala Jose stvorio najatraktivniju momčad u povijesti Madrida. Ciljanim kupovinama je dobio po dva odlična igrača na svakoj poziciji (jedina kritična točka je desni bek, jer po mom mišljenju Alvaro Arbeloa nije materijal za Real Madrid), momčad je odmorna, potentna, fizički na maksimumu...a opće je poznato da Morinhovim ekipama motivacija nikad nije upitna.

Vjerojatna postava Reala će biti (4-2-3-1):

Casillas; Arbeloa, Pepe, Ramos, Marcelo; Xabi Alonso, Khedira; Ozil, Ronaldo, Di Maria; Benzema

Barcelona bi trebala nastupiti u formaciji (4-3-3):

Valdes; Alves, Puyol, Pique, Abidal; Xavi, Busquets, Iniesta; Messi, Cesc, Sanchez

Casillas je trenutno najbolji vratar na svijetu i tu je da spašava eventualne propuste Pepea i Ramosa. Primireni Pepe ove sezone ostvaruje svoj pravi potencijal. Igrač koji je lani praktički već u tunelu dobijao žuti karton sada igra bez svojih black outa, mirno, pažljivo, odmjereno. Pored njega je uvijek latentan opasnost Sergio Ramos. Njegova najveća mana je ta što ne shvaća da stoper ne mora bit atraktivan neko učinkovit. Već dugo vremena nije imao svoje ispade tipa pokušaja čišćenja lopte škaricama umjesto glavom, ali s njim se nikad ne zna. Budući da Barcelona igra bez klačnog napadača, realov stoperski par će morati dobro surađivati s dvojicom zadnjih veznih kod preuzimanja igrača uslijed barceloninih rotacija. Još jedna bitna napomena je da zadnji red Reala mora jako paziti da drže liniju i ne ostaju predaleko jedni od drugih. Barcelonina napadačka igra bi se trebala bazirati na bokove gdje ih čekaju relativno nepouzdani Arbeloa, te s druge strane Marcelo koji se voli zaigrati na protivničkoj polovici. Veza će odlučiti pobjednika. Kad imaju loptu u posjedu, Katalonci umrtvljuju protivnika beskonačnim dodavanjima. No, ove sezone Real prakticira čvrsti presing po cijelom terenu. Ako Barcelona uspije odoliti brzini i čvrstini madrdžana i uspije zadržati loptu bit će u prednosti.
Real s loptom igra drugačije od Barcelone. Puno brže i okomitije idu u realizaciju. Budući da je Dani Alves ljubitelj napada kao i Marcelo, a Abidal nije dovoljno kvalitetan, moglo bi se dogodit da Ronaldo i Di Maria ostaju često jedan na jedan s Piqueo i Puyolom, gdje su madridžani u prednosti. U ovoj utakmici se Guardiola napokon odlučio staviti prave stopere na stoperske pozicije, međutim duga pauza, što zbog ozlijeda, što zbog neigranja zajedno iz Guardiolinih hireva je možda ostavila traga na ovom dvojcu. Zanimljiv podatak je da se u dosadašnjim susretima ovih dviju ekipa Cristiano Ronaldo nikad nije naigrao kad ga je čuvao Dani Alves. Brazilac je uvijek odlično zatvarao Portugalca čvrsto, bez nepotrebnih prekršaja. Ali ako mora pazit na Ronalda, Alves će nedostajati Kataloncima u fazi napada. Barcelonin stimulans bi trebao biti povratak Inieste. Otkako je Xavi počeo posustajati i padati u formi, Iniesta postaje sve bitniji kotač u vezi blaugrane. Najbolji primjer Mourinhovih motivatorskih sposobnosti je Karim Benzema. Taj dečko se u prve dvije godine u Madridu nije mogao niti probuditi kako treba, a sad je motiviran, nabrijan, željan igre, trpa golove i uživa na terenu. Što se tiče klupa, prednost bih dao Realu. Barcelonini Pedro i Thiago Alcantara su ipak razinu ispod kvalitete prvotimaca, dok su Kaka i Higuain u stanju zadržati isti nivo igre kao i Di Maria (Ozil) i Benzema.

Za krajnji ishod utakmice je možda i najbitnije tko će zabiti prvi. Ako Baca povede, podignit će im se samopouzdanje, a Realovim igračima će se u misli ponovno uvuć kompleks Barcelone i pitanje je hoće li ovosezonska nagomilana samouvjerenost uspjeti neutralizirati ožiljke iz prošlih sezona. Međutim, povede li Real, tada bi Barcelona mogla bit u gadnim problemima. Iako je razlika na tablici 3 boda, to je realnih 6 bodova jer Real ima utakmicu manje. Ako Real pobjedi, prvenstvo je odlučeno, 9 bodova je kapitalna prednost. Dakle, ako žele ostat u igri, Barcelona ne smije izgubit. Ako Real povede, Barcelona mora napasti, mora tražiti izjednačenje. A Mourinho čeka samo to. Real ima trenutno najbolji kontranapad na svijetu. Ostavi li Barcelona previše prostora natrag, mogla bi se skupo platiti taj potez.

Sve se zna, predviđanja su izrečena, tajni nema. Sad nam samo preostaje čekat početak utakmice, izvalit se u fotelju i uživat u umijeću najboljih na svijetu. AKCIJA!!

Noćas, u 3:00 po hrvatskom vremenu u Torontu se održava UFC 140, gdje Jon Jones po drugi put u karijeri braniti naslov prvaka u poluteškoj kategoriji. Popis borbi je impresivan i sve upućuje na to da je pred nama još jedan vrhunski spektakl, te da ljubitelji borilačkih sportova neće požaliti neprospavanu noć.

Jones vs. Machida

Borba večeri je borba za pojas. Jon Jones, aktualni prvak, progašen borcem godine, čovjek koji je ekspresno promarširao kroz kategoriju, suvereno porazio sve koji su mu stali na put bori se protiv The Dragona, Karate kida Lyota Machide. Brazilac je već sada legenda UFC-a, borac čiji je život idealan scenarij za tipičan borilački film. Plemenit, karakteran, otac mu je u ranom djetinjstvu usadio kodeks časti. Jedan je od rijetkih UFC boraca koji se čvrsto drži svog osnovnog sporta, karatea. U mješovitim borbama ima skor 19 - 2. Bivši je prvak, borio se protiv najboljih i pobjeđivao ih je. Ostali si zapamćeni njegovi mečevi sa Shogunom Ruom. U prvom dvoboju je Machida pobjedio kontroverznom odlukom sudaca, da bi mu u ponovljenom meču Shogun ipak oduzeo naslov. Iako Machida u svojim mečevima preferira stand-up borbu, moram naglasit da je on također i vlasnik crnog pojasa u jiu jitsuu.
Njegov protivnik Jon Jones je predodređen za velike stvari. Dvadesettrogodišnjak se od svoje prve borbe u kavezu istakao kreativnošću, "filmskim" udarcima, potezima koji su vidljivi samo na video igricama. Uvijek smišlja nešto novo, nekonvencionalno. Zbog toga ga optužuju da je arogantan, da ne poštuje protivnika. Osobno se s tim ne slažem, jer, ako Messi ne ponižava protivnika kad mu progura loptu kroz noge, onda ni Jones nikoga ne ponižava atraktivnim udarcem ili bacanjem. Stvar je jednostavna: oni koji mogu biti atraktivni u svom sportu trebaju ga na taj način i promicat.
Jones je u svojih 15 borbi u oktagonu doživio samo jedan poraz (ako se porazom može nazvat diskvalifikacija zbog ilegalnog lakta dok je bio u full mountu na krvavom i pretučenom Mattu Hamillu). Međutim, više od toga fascinira podatak da od cijelog niza vrhunskih boraca koji su mu se suprotstavili niti jedan nije uopće ugrozio Jonesa. Čovjek niti jednog trenutka nije bio u podređenom položaju, nije bio ošamućen udarcem. On vodi borbu, on diktira tempo, on odlučuje kad i kako će borba završit. Jones je vrhunski hrvač (hrvao se u srednjoj školi i na fakultetu), ali je tome pridodao odlične kick boxing sposobnosti. Strahovito je opasan laktovima i koljenima. Ima "reach advantage" pred svima u kategoriji. Baš ti dugi ekstremiteti mu dozvoljavaju da drži protivnika na distanci dok ne krene u napad.
UFC je nezahvalan sport za prognoziranje. Često jedan udarac promijeni cjelokupan tijek borbe. U dvoboju ovakvih udarača je sve moguće, pogotovo ako se sjetimo filmskog nokauta kojim je Machida pobjedio Coutura. Baš zbog Lyotovih high kickova i Jonesovih kreativnih ispada ovo će biti borba u kojem se trepće na vlastitu odgovornost. Međutim, uzevši sve napisano u obzir, po mojoj procjeni Lyoto Machida nema nikakve šanse u ovoj borbi. Ne zato što je on loš borac, nego jednostavno zato što je Jones predobar. I za Machidu, i za ostatak 205 kategorije. Dovoljno je samo pogledati međusobne borbe Shoguna, Machide, Rampagea, Hendersona, Evansa i ostalih bivših i budućih pretendenata na Jonesov pojas. Mahom izjednačene borbe, uzbudljive s mnoštvom preokreta. A onda treba pogledati borbe ovih navedenih protiv Jonesa (dobro, Hendo i Evans se još nisu borili s njim, ali doći će red i na njih), gdje svi izgledaju kao borci iz neke druge lige prema Jonesu. Uzevši u obzir poslijednje vijesti iz Toronta po kojima je Lyoto tek prebolio gripu, nije ni čudo da je Jones neupitan favorit i na kladionicama. Ponovno naglašavam, u UFC-u je jedan udarac sve što treba, Lyoto je sposoban potegnut taj udarac, sve je moguće, ali realno gledajući ishod će biti laka, dominantna pobjeda Jonesa. Moja procjena: pobjeda ground and poundom u 3. rundi


Brzo ću preletjeti kroz ostale zvučnije borbe:

Mir vs. Minotaur:
Nemojte se iznenaditi ako borba ova dva majstora jiu jitsua ostane na nogama i zavrsi nokautom. I jedan i drugi su u zadnje dvije godine znatno poboljšali stand up borbu i koriste je bez imalo kompleksa. Ako borba ipak završi u parteru, čeka nas vrhunski JJ meč, za prave sladokusce. Ovo je ponovljena borba s UFC-a 92, a moje predviđanje je da će pobjednik biti isti - Frank Mir na bodove.

Ortiz vs. Minotoro:
Dvoboj dvojice boraca koji su već na zalazu karijere. Ortiz godinama vodi borbu s ozljedama, pa sve više vremena provodi slikavajući se sa svojom ženom, bivšom porno glumicom nego u dvorani na treninzima. Minotoro ni u vrhuncu karijere nikad nije uspio izić iz sjene uspješnijeg brata. Predviđam pobjedu Minotora, samo zato što Ortiz više nije ni blizu borca koji je nekoć bio.

Patrick vs. Ebersole:
Izjednačena borba, moja procjena: Patrick submissionom

Hominick vs. Chan Sun Jung:
Jednostrana borba, Hominick će dominirati, pobjeda nokautom

Za Hrvatsku je ovaj turnir bitan jer na njemu nastupa Igor Pokrajac protiv Krzisztofa Soszynskog. Nakon problema s gušteračom, hrvatski borac se vraća u oktagon gdje ga čeka The polish experiment. Pokrajac je neupitno tehnički lošiji borac od Mirka Filipovića, međutim, naš Poki ima ono što Cro Cop nije imao otkad je došao u američku organizaciju - srce! A kad je K. S. (ne mogu opet pisat ime, jedva sam ga i prvi put napisao) u kavezu, zagarantirana je krvava makljaža. Sretno, Igore!

"Nadam se samo da će engleski sudac imat milosti i pokazati samo jednu minutu sudačke nadoknade." Tom rečenicom komentatora HRT-a završila je Dinamova sezona u Ligi prvaka. Ta rečenica je sažeti opis svih šest utakmica hrvatskog prvaka. Može se to opisati i sažetije: BLAMAŽA, KATASTROFA, TUGA, JAD, CRNA KOMEDIJA!! ......a nama se to prodaje kao uspjeh vrijedan divljenja i poštovanja. Da, gospodo, Zdravko Mamić, Kruno Jurčić i ekipa i dalje ističu kako je povijesno postignuće biti najlošiji klub u povijesti Lige prvaka. Pa u jednu ruku gore navedeni i imaju pravo. Dinamo je ovom sezonom definitivno upisao svoje ime u kronike europskog nogometa. Messi i C. Ronaldo su male bebe za broj rekorda koje su oborili zagrebački modri: rekorderi po negativnoj gol-razlici, rekorderi bo broju primljenih pogodaka, rekorderi po primljenim zgodicima u dvije uzastopne utakmice, najbrže primljena četiri pogotka, najviše primljenih pogodaka u istoj minuti, sudjelovanje u jednom od najvećih obrata u povijest kada je Lyon preko Dinamovih leđa stigao enorman zaostatak u gol razlici u odnosu na Ajax.... a Kruno kaže "moramo biti ponosni...". Kruno kaže da se ti statistički podaci moraju shvatiti na pozitivan način i da iz toga učimo. Kako, Krunoslave, kako??? To učenje i usporedbe Dinamovog puta u Ligu prvaka s fakultetom su posebno drage sad već bivšem treneru modrih. Nakon svakog poraza, nakon svakog beskrvnog i sterilnog izdanja njegovih pulena priča o tome da su iz srednje škole došli na fakultet i da sad oni uče. Ako je tako, Kruno, onda ste ti i igrači pali sve ispite, a Dinamo je izgubio pravo školovanja.

Ajmo malo o sinoćnjoj utakmici. Igrači i vodstvo Lyona su optuženi za aroganciju, nepoštivanje protivnika, bahato najavljivanje potopa Dinama u gostima. Novinari su, u svrhu motivacije modrih, izvlačili podatke da Lyon godinama nikoga nije dobio s više od tri gola razlike, Jerko Leko je izjavljivao da je došlo vrijeme za prvi bod ili bodove (!!) u Ligi prvaka, Lyon je ponovno omalovažavan, ponovno je to bila "ekipa koja nije na razini Reala i Ajaxa", a Dinamo će "pokazati snagu i karakter". Baš kao i prije svake utakmice do sada, Dinamo je bio spreman eksplodirati, a Lyon je trebao biti žrtva frustracija donesenih iz Madrida, zajedno sa šest komada u mreži. Od prvog zvižduka bilo je jasno da Dinamo želi sačuvat mrežu, a da se Lyon boji krenut ozbiljnije u napad. Vjerojatno ni sami nisu vjerovali u čudo kojim bi stigli sedam golova razlike, prednost koju je Ajax imao nad njima. U utakmici bez pravih napada i pravih šansi, Dinamo je uspio čak i povesti (i za to su im trebala tri odbijanca). Tada Lyonu dolazi do mozga da ih vodi ekipa s kojom se svi rugaju i ubacuje u drugu brzinu, što je dovoljno za izjednačenje. No, kad je na poluvremenu Lyon saznao da Real u Amsterdamu odrađuje posao za njih, na teren su izašli pravi "lavovi". E, tada Jerko Leko daje izliku Kruni Jurčiću za debakl koji će uslijediti. Već je imao žuti karton iz prvog dijela, a onda je, u nemogućnosti da zaustavi neusporedivo jačeg i moćnijeg Gomisa, počeo dotičnog povlačit čime god je stigao. Čisti žuti karton. Dakle, nije sudac usmjerio utakmicu....usmjerio ju je Leko svojom glupošću, Jurčić svojim neznanjem da ga upozori na startove i Mamić koji se pobrine da Kovačić, Marić, Strahonja i ekipa u HNL-u takve stvari ne sude.
Nakon toga svatko počinje igrati svoje prave uloge: Lyon je europska momčad s glavom i repom, Dinamo je kanta za napucavanje. Golovi padaju jedan za drugim, "arogantni" Lyon radi ono što je "bahato" najavljivao - do vrha puni mrežu "karakternog, moćnog" Dinama kojem su "realni" novinari predviđali bod(ove). Utakmica postaje ono što bi mi Dalmatinci rekli šamaranje mrtvog magarca. Međutim, mene kao Hrvata nije bilo toliko sram zbog rezultata od 1:7 , koliko zbog onog što se događalo u zadnjih desetak minuta utakmice. Naime, kad je Lyon dostigao željenu gol-razliku, uzeo je loptu i sigurno nekih 8 do 10 minuta nije uopće dao priliku da je igrači Dinama dotaknu. Totalna nemoć tih jadnika koje nam prodaju za igrače. Hrvatska reprezentacija se hvali devetom pozicijom na FIFA-inoj ljestvici. U momčadi tako visoko plasirane reprezentacije definitivno nema mjesta za momke koji u dvije utakmice prime 13 golova, pogotovo kad se zna paradoksan podatak da je u tim utakmicama najbolji bio - GOLMAN!! Ako se nakon ovog debakla na popisu putnika za Euro nađu Vida, Vrsaljko, a pogotovo Badelj i Sammir (reče Zdravko da nam samo njih dva trebaju da budemo prvaci Europe), onda Vlada treba rastjerat gamad iz vrha HNS-a...jer nitko drugi ionako ne može.

Od Reala se može primit šest komada ("oni su najbolja ekipa na svijetu, nismo mi jedini koje su napunili"), ali od Lyona na svom terenu dobit Supersedmicu na lotu....to je već previše da bi neznalica od trenera koji uvijek ima opravdanje u nekom drugom i nikad nije ništa kriv opstao na klupi. Iskreno, očekivao sam to još i prije, kad je Mamić prošli tjedan isticao svoju neupitnu potporu "treneru koji je tu na duže vrijeme". Obično dan, dva nakon takvih Gazdinih provala taj "sigurni trener" kupi kofere iz Maksimira. Nema straha, Cico Kranjčar, Branko Ivanković su šefu ionako na brzom biranju. Naći će Zdravko nekoga da osvoji prvenstvo Hrvatske. Možda i bracu Zorana proba prodat za trenera (pa da jednom bude i izbornik, zašto ne, lakše će Sammir debitirat), usprkos tome što je vidno nesposoban. Zašto Mamić neće dovesti pravog trenera? Pa zato šta je probao (s Halilhodžićem). Ali ni dobar rezultat, ni igra, ni odštetna klauzula u ugovoru nisu prevelika cijena za gušt koji Zdravko ima kad se sjuri u svlačionicu i počne igrače hvatati za vrat. Pravi trener traži prave uvjete: traži kontrolu nad ekipom, traži autoritet, a za uzvrat daje rezultat. Neznalice bespogovorno, sa sramežljivim smješkom gledaju Mamićeve ispade, a za uzvrat daju....ovakav Dinamo u Ligi prvaka.

Hvala Jurčiću, hvala igrači....učinili ste da o Dinamu, hrvatskom prvaku, priča cijela Europa! Dogodine se iskreno nadam da ćete ostat u Ligi UEFA...na te blamaže smo navikli.

Nakon turbulentnih kvalifikacija, neočekivanih kikseva i situacije u kojoj je Bilićeva izbornička pozicija ovisila o biometeorološkoj situaciji Zdravka Mamića dan nakon utakmice u Grčkoj, Hrvatska se poput feniksa izdigla iz pepela, arhivirala Tursku, poslala Hiddinka na burzu rada i proslavila plasman na Euro 2012. Narod kakav jesmo, odmah smo zaboravili blijede igre reprezentacije, Grčku, Gruziju i sad smo opet "pritajeni favoriti prvenstva". Iz tog razloga vjerujem da su mnoge oči diljem zemlje jučer bile privezane za TV ekrane u išćekivanju koju će nam skupinu podariti ples kuglica.

Prije svega moram reći da mi je totalno glupav i nepravedan sistem ždrijeba. Naime, logično je da domaćini imaju izravan plasman na završni turnir, međutim nije pravedno da uz to imaju i status nositelja u skupinama. U situaciji u kojoj su dva domaćina, a oba su po snazi, objektivno, trećerazredne reprezentacije neizbježna je bila situacija da dobijemo neujednačene skupine. Pa se tako formirala skupina A (Poljska; Grčka; Rusija; Češka) u kojoj bi svaka trećeplasirana reprezentacija iz ostalih skupina lakoćom izborila prolaz u četvrtfinale, a dane kada su utakmice iz skupine A na rasporedu će svi neutralni navijači koristit za odmor od nogometa, te skupina B (Nizozemska; Danska; Njemačka; Portugal), skupina smrti, iz koje će bar jedan od favorita natjecanja putovati kući odmah nakon prve faze. U skupini D ždrijeb je spojio Ukrajinu, Švedsku, Francusku i Englesku. To je jedna jako zanimljiva skupina iz koje, po mom mišljenju, neće proći dalje bar jedan od favorita (Francuzi i Englezi).

Hrvatska je završila u skupini C, zajedno sa Španjolskom, Italijom i Irskom. Skupina je mogla bit i lakša, međutim ja mislim da je skupina idealna. Zašto? Zato što je atraktivna, motivirajuća i, prije svega, prolaz je itekako realna opcija. Više od samog ždrijeba Hrvatskoj je na ruku išao raspored utakmica:


10. 06. Hrvatska - Irska

Nominalno, Irci su najslabija reprezentacija u skupini i kao takvi su idealni za otvaranje prvenstva, razbijanje treme i podizanje samopouzdanja. Ni trenutka ne omalovažavam Irsku, njihov mentalitet, trku, snagu, ali, realno, ako ne možemo dobit Irsku, svaka priča o nekom dobrom rezultatu na Euru nema smisla.

Irska je u Poljsku došla kao drugoplasirana u svojoj skupini, dva boda iza Rusije, sa 6 pobjeda, 3 poraza i jednim nerješenim rezultatom. U dodatnim kvalifikacijama su izbacili Estoniju (0:4 u gostima i 1:1 u Dublinu). Igraju tipičnu otočku formaciju 4 - 4 - 2, fizički su moćni, puno trke, ritma i napucavanja lopte, a reprezentaciju im čine uglavnom igrači iz Premier lige. Najbolji strijelac u kvalifikacijama im je bio Robbie Kean. Izbornik im je iskusni talijan Giovanni Trapattoni, koji im je prenio talijanski čvrstu obranu, pa je Shay Given u 10 utakmica kvalifikacija primio samo 7 pogodaka. Od zvučnijih imena u reprezentaciji je još John O'Shea, Celticov Aiden McGready, Stephen Kelly...

Čvrsta reprezentacija, vrijedna respekta, ali Hrvatska je bolja i trebala bi prvenstvo otvorit s 3 boda. Budući da se istog dana igra i utakmica Španjolska - Italija (idealan ispit za famozni talijanski catenaccio), moglo bi se lako dogodit da Hrvati nakon prvog kola budu vodeći u skupini. Bez obzira na rezultat utakmice, Hrvatskim navijačima je u Poznanu zajamčen vrhunski provod uz uvijek pozitivne i prijateljske Irce. Pivovare će trljati ruke!


14. 06. Hrvatska - Italija

Inače sam veliki protivnik statistika, povijesti međusobnih ogleda, nabrajanja utakmica od prije 10, 20 godina koje nemaju nikakvog utjecaja na trenutno stanje, ali moram priznat da dobro zvuči podatak da Italija nikad, ali baš nikad u dosadašnjih 6 utakmica nije pobjedila Hrvatsku. Dakle, može se reći da su nam Talijani mušterije koje smo pobjeđivali dok su oni bili i bolji, a mi bili lošiji nego danas.
Talijanski nogomet se još uvijek oporavlja od afere Calciopoli, kako na klupskoj (istina, Inter je bio prvak Europe, ali Inter je ionako legija stranaca), tako i na reprezentativnoj razini. Generacija svjetskih prvaka iz Njemačke 2006. je većinom objesila kopačke o klin. Doživjeli su teško razočaranje u Južnoj Africi, gdje su ispali u skupini. Kroz kvalifikacije su protutnjali bez poraza ispred Estonije i Srbije. Talijani se tradicionalno muče u skupini na velikim natjecanjima, međutim ako prođu skupinu, postaju jako, jako opasni. Kao i njegovi prethodnici, izbornik Prandelli njeguje poznatu talijansku "tridente" formaciju, s rombom u sredini kojeg čine dva razbijača, kreativni zadnji vezni i "fantazista" iza dva napadača. Na vratima je neprikosnoven Giggi Buffon, stoper je iskusni Chiellini, u veznom redu sve konce vuče veteran Andrea Pirlo, a u napadu je zločesti dečko Mario Balotelli. Iz drugog plana mogu iskočiti Guiseppe Rossi i Juveov dvojac Simone Pepe i Matri. Pobjedili su Španjolce u zadnjem međusobnom prijateljskom susretu rezultatom 2:1.

Talijanima smo crna mačka, imamo igru protiv njih i sigurno se oni nas boje više nego mi njih. Nakon iscrpljujućeg otvaranja u kojem će se najvjerojatnije zabit u bunker protiv tehnički superiornijih Španjolaca, u susretu s Hrvatskom će tražit nadigravanje. Vjerujem da smo sposobni iz tog dvoboja izić neporaženi.


18. 06. Hrvatska - Španjolska

Svjetski i europski prvaci su definitivno reprezentacija koju nitko nije želio vidit u svojoj skupini. Dugo godina su bili glavni gubitnici na velikim natjecanjima, uvijek su imali jaku momčad, slovili za favorite, ali nikako to nisu opravdavali. Međutim, nakon Eura u Austriji i Švicarskoj djeluju jednostavno nepobjedivo. Reprezentacija je sastavljena uglavnom od igrača Barcelone i Real Madrida, njeguju Barcelonin stil igre s mnogo dodira u formaciji 4 - 2 - 3 - 1. Na vratima je najbolji vratar na svijetu, Iker Casillas, imaju najbolji stoperski par svijeta (Piqu, Puyol, ako ih zaobiđu ozljede), vezni red je sastavljen od tehnički savršenih Xavia, Inieste i Xabi Alonsa, čovjeka koji je nezamjenjiv kako u reprezentaciji, tako i u Realu. Devetka je rezervirana za El Nina, Fernanda Torresa, koji je neupitan u formaciji izbornika del Bosquea. Po mom mišljenju, Torres je razlog zbog kojeg su Španjolci imali problema u skupini na SP-u u Južnoj Africi. Dugo su ga čekali, zbog njega je i David Villa patio i igrao na neprirodnoj poziciji. Tek kad su učinili neminovno, posjeli Torresa na klupu, postali su svjetski prvaci.

Španjolci su neupitno prvi favoriti Eura. Što reći o reprezentaciji kojoj na klupi sjede Fabregas, David Silva, Jesus Navas, Javi Martinez (jedan od najtalentiranijih mladih igrača Europe), Juan Mata... Kvalifikacije su završili s osam pobjeda iz isto toliko utakmica. Međutim, zadnje prijateljske utakmice (porazi od Italije i Engleske, remis s Costa Ricom) pokazuju da su i Španjolci ranjivi. Utjecaja na reprezentaciju može imati i stanje u domaćem prvenstvu. Naime, većina igrača dolazi iz Barcelone, ekipe koja je navikla na titule, ali im je ove sezone Mourinhov Real bacio rukavicu izazova u lice. Ako se nastavi ovakva dominacija Reala, ako Blancosi osvoje titulu, moglo bi doći do akumulacije nezadovoljstva među igračima Barcelone, što bi moglo narušit i ovako krhke odnose "Castillanaca" i "Katalonaca" u dresu Furie.

Ipak mislim da će Španjolci, u slučaju pobjede protiv Italije, dočekati dvoboj protiv Hrvatske sa šest bodova na kontu i osiguranim prolazom dalje. Nadajmo se da će Vatreni napraviti isto, te da će zadnje kolo skupine C biti nogometni praznik za oči u revijalnom tonu.


Skupina je atraktivna, zahtjevna. Bit će puno dobrog nogometa. Imamo šanse, realne šanse da se dokopamo play off faze. Hrvati su uvijek najbolji protiv jakih protivnika. Uz podršku grlatih navijača, koja neće ni ovog puta izostati, vjerujem da ćemo barem ponovit rezultat iz Austrije. A onda je sve moguće! Nek jače kuca to srce vatreno!!!!