Moj glas o....svemu!

Od fenomena Janice Kostelić i svjetskih uspjeha Blanke Vlašić u našoj domovini traje jedno veliko rivalstvo između dva sportska "klana" - obitelji Kostelić i obitelji Vlašić. Nakon što je Janica odlučila da joj je dosta skijanja i medalja, Ante Kostelić je svoju pažnju usmjerio na Ivicu, koji je baš nakon toga počeo "mesti" konkurenciju po skijaškim obroncima diljem svijeta, a dvoboj s Vlašićima se nastavio. Ono što mene smeta je to što taj odnos postaje sve manje sportsko a sve više rivalstvo. Smeta me što se sve manje spominju hvale vrijedna postignuća prije Janice, sad Ivice i Blanke, a sve više se događaju medijska prepucavanja, čak i vrijeđanja između njihovih očeva. Umjesto da se vesele zapanjujućim rezultatima koje postižu djeca ovih drugih, rezultatima koji su ponos cijele Hrvatske, na kojima nam zavide sportske velesile, oni čestitke zamjenjuju uvredama, usporedbama i omalovažavanjima. Pogotovo mi je neprihvatljivo takvo ponašanje kad uzmemo u obzir da se radi o dva ni malo konkurentna i nepovezana sporta. Dakle, Ivica Kostelić i Blanka Vlašić su u izravnoj konkurenciji samo po jednoj osnovi - po tome tko ima boljeg trenera.

Ovo blagdansko vrijeme, oko Božića i Nove godine je vrijeme rekapitulacije godine na zalasku i u sportskim sferama. To je vrijeme proglašavanja laureata, davanja priznanja, proglašavanja najboljih. To je vrijeme kad Ante Kostelić i Joško Vlašić zauzimaju više medijskog prostora od svoj djece. Još pamtim lanjsko otvoreno pismo gospodina Vlašića HOO-u, nakon što je Kostelić proglašen najboljim trenerom u 2010. godini. Vlašiću nije bilo dovoljno što mu je kći proglašena najboljom sportašicom Hrvatske, najboljom atletičarkom svijeta, što je u toj godini jedina na svijetu imala pravo pomislit na obaranje svjetskog rekorda u skoku u vis..... Ništa od toga nije bila dovoljna utjeha za razočaranje koje je pretrpio time što je Ante Kostelić TE GODINE proglašen boljim. Ogorčenost je bila tolika da ju je morao podijeliti s cijelom javnosti priopćenjem u kojem je, u pokušaju da na fin način degradira Kosteliće, degradirao sebe, Bojana Marinovića, Blanku Vlašić. Pokazao se kao loš gubitnik, kao zajedljivac željan pažnje i tepanja da je ON ispred svih. Ni Ante se nije suzdržao od odgovora. Umjesto da se u toj priči pokaže kao veći čovjek (ako je već neizvjesno tko je veći trener), on se spustio na Joškov nivo i uzvratio mu istom retorikom.

Meni, osobno, nisu pretjerano simpatični ni jedni ni drugi. I Blanka i Ivica su malo previše filozofi za moj ukus, a kad očevi govore, njihovu izjavu se ni ne treba trudit slušat ako nemate rječnik u blizini. Malo je toga prirodno u javnom nastupu svih njih. Iz njih pršti samouvjerenost, kompliciranost i arogancija. Dobro, kroz povijest gledano, većina najboljih sportaša i jest bila takva. To je ok, oni imaju svoje rezultate zbog kojih trebaju bit ponosni i koji im možda i daju za pravo da druge gledaju s visoka. Međutim, za razliku od, na primjer, Nike Kranjčara, Marija Ančića, Gorana Ivaniševića, Ivica i Blanka mi nisu pretjerano dragi kao osobe. To, naravno, ni malo ne umanjuje moje navijanje za njih. Svaka čast Blanki na zadnjoj tituli svjetske viceprvakinje u Daeguu, ali, po mom osobnom sudu, upravo je Joško Vlašić svojom potrebom da, ako već nisi siguran u pobjedu, osiguraš dobru izliku, bacio mrlju na taj veliki rezultat. Naime, mjesecima prije prvenstva Joško je nabrajao Blankine ozlijede...peta, prepona, bedro... Blanka je u suzama novinarima objavila kako će propustiti prvenstvo zbog svega toga...ipak je otišla, ali onda ju je pred samo natjecanje uhvatila viroza, temperatura... Blanka je ipak nastupila, osvojila srebro, a tako joj je malo falilo za zlato... Nakon prvenstva su Vlašići isticali herojski pothvat u kojem je bolesna i ranjena Blanka zasjela na drugo postolje po visini. Bravo, Blanka!! Možda sam u krivu, možda griješim, ali meni ta priča ne drži vodu. Naime, Blanka je ove godine imala najlošiju sezonu u zadnjih par godina. Najmanje je puta skočila preko 2 metra, čak je i gubila neke mitinge (zamislite koja je to sportska veličina ako joj se za najlošiju sezonu kaže da je GUBILA NEKE MITINGE!!), i prvi put nije bila istaknuti favorit za prvenstvo svijeta. Ništa čudno. Malo je sportaša koji su toliko godina suvereno vladali svojim borilištima kao Blanka. Pad u formi, zasićenje...sve je to potpuno normalno. Tada je krenula priča o fizičkim problemima. Opet ništa čudno. To su takvi fizički napori da nije čudno da organizam popušta. Međutim, ozlijeđena, bolesna osoba koja plače od bolova ne može postavit najbolji rezultat te sezone. U takvom stanju ne preskače 203 centimetra. I, ponavljam, možda nemam pravo, ali tu Vlašićevu priču o izranjavanoj heroini ne pijem. Po mom mišljenju to je bilo kupovanje opravdanja za eventualni neuspjeh na natjecanju nakon loš(ij)e sezone. Kao da je sramota ako treći put za redom nisi svjetski prvak...

Ako se sjećate i Janica je isto tako osvajala zlata s temperaturom, i Blanka i Janica su operirale štitnjaču, a koliko su Ivica i Janica imali operacija na koljenima, ni oni sami vjerojatno ne znaju. I to su također "rezultati" koji su postignuti treninzima njihovih očeva. Istina, bez žrtve, odricanja i krvavog rada nema ni medalja, i jasno mi je kad treneri ponekad sliče na goniče robova. Ono što mi nije jasno je kako čovjek postane trener više nego što je otac. Koji će od ovog dvojca očeva bit nominiran za oca godine? Još poraznije od toga je što ni jednog od njih dvojice ta titula ne bi ni obradovala.

Gospodo draga, poznata je ona američka izreka “those who can't do, teach” (oni koji ne mogu sami, uče druge). Uz dužno poštovanje svom vašem trenerskom znanju i vašim sposobnostima, Ivica se strmoglavljuje niz zaleđenu pandinu brzinom od 100 km na sat, Blanka skače preko 2 metra! Vi ih učite, vi ih pripremate, ali oni su ti koji se sami nose s pritiskom neposredno prije starta/zaleta. Oni su ti koji ne smiju napravit krivi potez. Oni su ti koji zasluženo stoje na pobjedničkim postoljima. Zbog njih se svira "Lijepa naša". Vaša zasluga je ogromna, daleko od toga da nije, ali ipak su oni ti koji su pobjednici. Jer, gospodo draga, garantirano vam tvrdim, koliko god ste vi dobri treneri, ni Ante Kostelić, ni Joško Vlašić ne bi od mene napravili svjetskog prvaka u skijanju i skoku u vis. Imate vrhunske sportaše u svojoj djeci. Ti dečki i cure su unikatni, najbolji među milijardama ljudi u svijetu. Pa budite malo očevi prije nego treneri. Budite ponosni na njih i sretni zbog njihovih rezultat. Oni su vaše i naše blago!

Nije problem samo u Kosteliću i Vlašiću. Problem roditelja u sportu seže i dublje u naše društvo. Nedavno se u Splitu odigravala utakmica juniora Hajduka na koju je Torcida došla u velikom broju želeći podržat mlade hajdukove snage (kad već prvoj momčadi ne ide). U jednom trenutku je dosuđen kazneni udarac za Hajduk zbog prekršaja na Ivanu Jakovu Džoniju, sinu hajdukove legende Vilsona Džonija. Mlađi Džoni je uzeo loptu želeći sam izvest jedanaesterac, ali ga je trener Krstičević upozorio da loptu preda kolegi koji je prije utakmice određen da puca penale. Na to je golobradi klinac (koji je bio na probi u Manchester Cityju, pa valjda zbog toga misli da je vec sad zvijezda) drsko odbrusio treneru. Trener ga odmah nakon toga vadi iz igre. Vrhunski potez dobrog pedagoga. Međutim, tada, pred tisućama ljudi koje su se natiskale na tribinama, dok utakmica još traje, stariji Džoni maršira u teren i, umjesto da potegne za uho svog drskog potomka, on urla i vrijeđa trenera (i kolegu, jer je Džoni skaut Hajduka). Gospodine Džoni, kao bivši nogometaš i sadašnji nogometni djelatnik, vašeg sina ste doma morali naučiti da je trener autoritet, da se trener sluša i poštuje jer da ste Vi bili jedan od skauta na toj utakmici, definitivno nadređenima ne bi preporučili drskog balavca koji odgovara treneru. Mjesec dana poslije toga osamnaestogodišnji Ivan Jakov sudjeluje na humanitarnom turniru Četiri kafića i prilikom izlaska na teren doživi gromoglasan zvižduk od 10 000 ljudi prisutnih na tribinama. Neka na tome zahvali tati.

Gdje nastaje problem? Zarana... Na jednom od malonogometnih terena za rekreativce na kojem igram s prijateljima, prije našeg termina se održava trening nekih klinaca, po mojoj procjeni 7, 8 godina starosti. Dječaci veselo trče za loptom, imaju svoja dva trenera koji ih uče osnovama, mirno, sabrano, bez vike. No, uz ogradu igrališta sjede roditelji, ujčevi, djedovi koji uporno svojim sugestijama (najčešće nervozno i glasno) od djece traže da rade suprotno od onoga što im govore treneri. Deset godina kasnije imamo arogantne mangupe koji razbijaju vrata po klubovima (Tičinović), prijete treneru (Trebotić), pokazuju stražnjicu protivničkim navijačima (Drpić)... Sve zato što od malih nogu nisu naučili poštovat autoritet i protivnika. Trener prije svega treba bit pedagog, a nazivi "škola nogometa" se trebaju shvatiti prvenstveno kao odgoj, a tek onda kao učenje nogometa. Od 20ak tih dječaka što trče po umjernoj travi njih 5, 6 će možda zaista i postat nogometaši. Zadatak roditelja i trenera je da postanu pristojni nogometaši. Međutim, njihov zadatak je da i ovih istalih 14, 15 postanu kvalitetni ljudi. Roditelji, nemojte svoje ambicije pokušavati ostvarit preko leđa vlastite djece. Pustite ih da rastu, uživaju i da budu djeca. Oni predodređeni za uspjeh će se iskristalizirati i istaknuti. Njima treba pružiti podrsku da svoj potencijal ostvare, ali ne da bi riješili roditeljske financijske probleme nego da budu poštovani, istaknuti i, prije svega, zadovoljni svojim životom. Roditelji neka budu roditelji, učitelji neka budu učitelji, treneri neka budu treneri....a djeca neka izrastu zdrave i uspješne ljude.