Moj glas o....svemu!

Split neće dati Hajduku jamstva za kredit?! Vijest me šokirala u petak, na povratku iz Zagreba u Split. Budući da nisam bio u mogućnosti na ovaj način odreagirati odmah, te da je netom nakon sjednice gradskog vijeća zakazana nova za ponedjeljak, odlučio sam pričekati i pustiti vijećnicima da poprave vlastitu svinjariju.

I zaista, sat vremena nakon početka današnje sjednice jednoglasno je izglasana odluka o potpisivanju jamstva Hajduku. Međutim, i tih sat vremena sjednice je bilo dovoljno da se u Banovini odigra igrokaz u kojem su glavni glumci ili previše zaokupljeni samopromidžbom i egoizmom, ili neprofesionalni i bez mrve poštovanja prema svojim dužnostima pa se ni ne pojavljuju gdje trebaju. Jedino što povezuje te dvije grupe vijećnika je da im je jako malo stalo do Hajduka, ali i do Splita.

Oni koji su u petak bili najglasniji (Ivo Baldasar i njegovi SDP-ovski poslušnici, HNS te Luka Podrug) danas se nisu ni pojavili. Kad je Kerum u pitanju, najveće iznenađenje i šok bi bio da se ukazao, a dogradonačelnik Šundov je na poslovnom putu. Samim time je i jednoglasna odluka o potvrdnom odgovoru na upit Hajduka bila izvjesna.

U javnosti se ovaj vikend mnogo razglabalo o "slučaju Hajduk". Osluškujući javno mijenje, bilo je vidljivo da su zastupljene dvije struje: većinska, koja se zalaže za spas Hajduka svim potrebnim sredstvima jer je Hajduk institucija i simbol Splita, te ona druga struja, koja promovira stav da se Hajduka ne treba spašavati, koja spominje pljačkanje poreznih obveznika, uteg na gradskoj grbači, i zastupa retoriku "tko im je kriv za 10 godina nesposobnosti u kojima gomilaju dugove". Prije svega treba jasno istaknuti neke činjenice:

Hajduk ne traži novac od grada, nego traži potpis za kreditno jamstvo.

Naravno, u današnje vrijeme je lakše dobit bubreg, nego jamstvo za kredit, pa je, uslijed cjelokupne financijske krize koja vlada u Hrvatskoj, donekle i jasno zašto "jamac za kredit" ljudima automatski znači "onaj tko nastrada". No, činjenica je da spornih 30 milijuna kuna Hajduk ne traži od grada nego od banki. Hajduku sigurno nije cilj da grad plaća njihov kredit, jer bi to značilo da su svakako propali. Aktualna uprava je složila realan plan otplate rata kredita i, bude li sve po planu, grad za svoj potpis neće platiti ni kune. U prilog tome ide i činjenica da je kreditni zahtjev uprave u 6 mjeseci prepolovljen. Dakle, ljudi ne traže novac za otplatu dugova, nego novac za djelovanje u pravcu svoje vizije koja bi trebala podići klub na noge.

Ova uprava nije dovela Hajduk u ovu situaciju.

Kada se 2011. godine osnovala udruga "Naš Hajduk" započelo se s odmicanjem politike od Hajduka. Svaka uprava do tada je bila instalirana od strane političke vlasti grada Splita. Upravo takvi, politički ili kumstvom postavljeni predsjednici (Peroš, Svaguša, Grbić) uzrok su financijskog kolapsa Hajduka. Njihova nestručnost, nesposobnost i neznanje je uzrokovala da Hajduk prodaje igrače u bescjenje, da se dovode skupa i neadekvatna "pojačanja", da se s istima potpisuju astronomski ugovori koje ni puno jači klubovi u puno povoljnijoj financijskoj situaciji ne bi mogli podnijeti. Sada Hajduk napokon ima upravu izglasanu preko udruge "Naš Hajduk", od strane navijača. Ta uprava nije uvalila Hajduk u glib, ali imaju zadatak da ga izvuku. U Hajduku igraju mladi momci koji su većinom odgojeni u domaćoj školi nogometa, jeftini, željni nogometa, pokazuju potencijal i neki od njih će u skorijoj budućnosti sigurno napuniti blagajun relativno unosnim transferima. Vodi ih trener koji je, nakon niza skupih promašenih akvizicija, napokon sposoban tim mladim momcima usaditi ono što je nekoć krasilo generacije igrača u bijelom dresu, a to je da se igra za klub, a ne za plaću.

Podrug i Baldasar, a prije njih i Kerum jamstvo za kredit uvjetuju smjenom uprave Hajduka. A tko bi onda došao na njihovo mjesto? Neki SDP-ovac koji o nogometu zna koliko i Kerum o ruskom realizmu? Neki Čačićev HNS-ovac, jer je sad moderno u Hrvatskoj stavljat podobnike na rukovodeće položaje? Možda opet Svaguša? Upravo takvi su Hajdukom i vladali zadnjih 10 godina. Oni su ga srozali, oni su ga izmuzli, oni su ga slomili. Baš zbog toga Grad mora stati iza Hajduka, potpisati im jamstva, ali odmah nakon toga sjesti s predstavnicima uprave i reći "ajde, ajmo oplemenit taj kredit, ajmo napravit nešto da on ne bude jednokratna zakrpa". Igrači se ne smiju prodavati za sitniš i ispod cijene (Vukušić), ne smije se dozvoliti da igrači klub napuštaju bez odštete (Tomasov, Čop), ne smiju se događati propusti kao onaj za stotu godišnjicu gdje se propustila genijalna prilika da se samo na suvenirima zaradi veliki novac. Hajduk ne može bili klub u kojem će igrači ugovorima osiguravati sebi budućnost. Ovo je klub koji mora nade polagati u vlastiti proizvodni pogon i plasman igrača u veće klubove.

Aktualnu upravu na čelu s predsjednikom Marinom Brbićem djeluje pod budnim okom Nadzornog odbora. U njemu sjede školovani i iskusni ljudi. Malo je vjerojatno da bi Grad bio sposoban pronaći ljude koji su adekvatniji za te pozicije. A tko traži njihovu smjenu? Luka Pordug, dežurni galamdžija koji godinama sjedi u udobnoj fotelji gradskih vijećnika, ne radi ništa i živi na račun istih poreznih obveznika koji su tako popularan argument ovih dana. Zbog takvih vijećnika grad i jest u problemima. Ivo Baldasar, SDP-ov kandidat za gradonačelnika i čovjek koji se redovito hvali činjenicom da je za vrijeme ratnih zbivanja, kad je domoljublje bilo na cijeni, emigrirao iz Splita i Hrvatske, da bi se vratio kad je opasnost prošla. Željko Kerum, hodajuća definicija nepotizma, čovjek koji je milijunsko carstvo srozao na samo dno. To su ljudi koji se osjećaju pozvanima prozivati nekoga za nesposobnost i nepoštenje.

Jugoplastika, Jadran, POŠK, RK Split...to je niz sportskih institucija s velikim imenom, s velikom rezultatima, ali sa crnom stvarnošću. Uništili su ih, jednog po jednog, nesposobni djelatnici podržani od strane indiferentnih i nemarnih gradskih uprava. Kad su sve njih uništili, došao je red i na najveći simbol Splita i Dalmacije. Pet država se promjenilo, ali Hajduk je ostao. Ciljano su ga rušile razne političke opcije kroz povijest, ali nisu uspjele. Zar da ga sad sruše oni koji mu, tobože, žele pomoći? Što to još u Hrvatskoj traje preko 100 godina? Ništa...samo Hajduk (ma što Mamić mislio o tome). Sve ostalo je propalo, sve ostalo je uništeno pred očima onih kojih "nije briga, neka ide u stečaj, nećemo da porezni obveznici plaćaju njihove dugove", a od strane onih "koji samo žele pomoći", no pravi interesi su isključivo osobni i sebični. Uništi li se Hajduk, uništen je Split, uništena je Dalmacija, uništeni su ljudi, ne samo od Zadra do Dubrovnika, nego diljem svijeta. Baš to je snaga Hajduka i to je razlog zašto Hajduk propast neće. Hajduk nije Brbić, Hajduk nije Paladino, ni Kerum. Hajduk smo svi mi. A kad narod kaže "dosta je, dalje ne damo", ni najjači političari ne mogu kontra toga. I zato "moredu krepat svi kralji i carevi, ma ajduk će ostat!" Ako netko ima nešto protiv, ma neka se raspiše referendum, pa da vidimo što Split kaže.

U Šibeniku, 1964. godine rodio se Dražen Petrović, čovjek koji je s parketa Baldekina započeo put ka upisivanju svog imena na posebno mjesto u košarkaške knjige povijesti. "Košarkaški Mozart", kako su mu tepali, od svoje je matične Šibenke, preko Cibone, Real Madrida, Portlant Blazersa, New Jersey Netsa te nacionalne reprezentacije Jugoslavije, kasnije Hrvatske postao najbolji hrvatski košarkaš u povijesti i jedan od najboljih europljana koji su ikad skakali pod obručima NBA lige. Dražen je i danas ime koje se prepoznaje u gotovo svim djelovima svijeta. On je ikona, simbol. On je onaj kojeg čak inozemni košarkaški stručnjaci stavljaju uz bok najvećima. Dražen je legenda.

Točno trideset godina poslije (1994.), u istom gradu rođen je Dario Šarić. Svoje prve koševe je pogađao na istom mjestu gdje i Dražen, u legendarnoj Šibenskoj dvorani. KK Šibenik danas nije ni sjena Petrovićeve Šibenke, pa Šarić nije imao priliku iskazati svoj potencijal u tom klubu. Kao petnaestogodišnjak, s titulom najtalentiranijeg mladog igrača Europe, a možda i svijeta, prešao je u KK Zagreb. Dok su skauti europskih i NBA velikana s nestrpljenjem čekali da se taj supernadareni dječak pokaže u jačem klubu, Zagreb je, pod mecenstvom HDZ-ovog moćnika Tomislava Karamarka, počeo slagati za domaće okvire snažnu i skupu momčad. Sa šesnaest godina Dražen je osvajao prvenstvo Jugoslavije pogađajući trice i slobodna bacanja u ključnim trenucima neprirodnom mirnoćom, vidno uživajuću u pritisku kakvog nisu podnosili ni mnogo stariji i iskusniji od njega. Sa šesnaest godina Šarić je sjedio na klupi Zagreba bez da mu se pruži mogućnost da iskaže svoje sposobnosti. Nakon što je tri, za svoj igrački razvoj vrlo bitne, godine proveo bez prave prilike u klubu, Dario je dogovorio prelazak u španjolski prvoligaš Atletic Bilbao. Budući da su Baski u Šariću vidili igrača za budućnost, pustili su ga u Split na jednogodišnju posudbu da se razvija i iskaže u mladoj momčadi, u klubu koji je godinama poznat po stvaranju dobrih košarkaša. U tom trenutku uprava KK Zagreb radi sramotan potez i od Bilbaa za Šarića traži okruglih milijun eura. Milijun eura za dječaka koji u tri godine nije u zbroju skupio 40 minuta seniorske košarke, koji nije bio u planovima trenera, koji je stagnirao, ako ne i propadao zbog nečijih nerealnih ciljeva i loše politike.

Rezime cijele situacije: Bilbao odbija platiti tu nerealnu cifru, Zagreb ne odustaje od iste, a Šarić nema pravo igrati za Split. Slučaj je već mjesec dana na arbitraži FIBA-e, negdje duboko u nekoj ladici, nekog činovnika koji očito ne radi svoj posao. Šarić čeka, Split čeka, a vrijeme prolazi. Strani treneri s gnušanjem gledaju kako nesposobni gramzivci u Hrvatskoj uništavaju najveći potencijal europske košarke. Da Split još uživa ugled kojeg je osamdesetih godina imala Jugoplastika, vjerojatno bi se ovaj slučaj promptno riješio. Da hrvatska košarka uživa ugled koji su nam devedesetih donjeli genijalci predvođeni upravo Draženom, vjerujem da bi i onda neugodni incident sa Šarićem bilo vrlo brzo okončan. Na nesreću svih onih kojima je interes hrvatske košarke na prvom mjestu, jedini koji bi mogli promjeniti nešto su upravo oni koji su i odgovorni za srozavanje ugleda hrvatske košarke. Upravo oni su i dozvolili da se dogodi slučaj Šarić. Gospodin Danko Radić, još jedan Šibenčanin, predsjednik HKS-a, bivši košarkaški sudac je privatizirao organizaciju kojom stoluje. On je alfa i omega, čovjek koji sam o svemu odlučuje. Od 1995. godine, kada je postao glavni tajnik saveza, Radić upravlja hrvatskom košarkom. Simbolično, posljedni zapažen rezultat Hrvatske na velikim natjecanjima je bronca sa Svjetskog prvenstva 1994. Dakle, reprezentacija koja redovito osvaja medalje na natjecanjima kadetskih i juniorskih uzrasta (dakle, talentirane djece ima) već 18 godina nije ostvarila dobar rezultat na nekom od ozbiljnijih natjecanja. Upravo čovjek odgovoran za sve to imao je u svojim rukama sudbinu Daria Šarića. Savez je jednostavno morao utjecat na KK Zagreb da se mladiću ukaže prava prilika. Kad već nisu tu reagirali, onda im je dužnost bila da ga zaštite od neprimjerene odštete koju isti klub traži za njega. Ako su i tu kiksali, onda sad imaju posljednju priliku da lobiraju u FIBA-i, ne bi li se arbitraža što prije okončala da Šarić napokon postane dio splitske košarkaške bajke koju stvaraju Vujčić i ostali.

"Svi smo mi bili talentirani, ali Šarić je jedna druga dimenzija." jednom je progodom izjavio Roko Leni Ukić. Takav igrač jednostavno mora biti projekt za dobrobit hrvatske košarke. Kad je on u pitanju, sitni i sebični interesi moraju biti stavljeni po strani, a Šarićeva budućnost mora biti prioritet. Ne govorimo ovdje o sinu nekog poduzetnika, "filhu" nekog moćnika kojeg se na silu gura da igra, a on to ne zaslužuje. Ovdje se radi o kapitalcu kojemu treba pomoći da postane ono za što je predodređen - novi Dražen, nova igračina, nova legenda.

Igrači će skupiti donacije u iznosu od milijun kuna kao nagradu jednom od navijača koji dođe na utakmicu Dinama i PSG-a. To su nam poručili Mateo Kovačić, Ivan Kelava, reprezentativac Filho i još neki od nogometaša iz modre svlačionice u amaterskom video uratku. Trčao je mali Mateo iz toaleta svlačionice s kamerom u rukama ne bi li što prije dobio odobravanje suigrača za svoju "genijalnu" ideju koja mu je pala na pamet dok je sjedio na wc-školjci, te je snimku objavio na internet želeći motivirati gledatelje da pohrle na maksimirske tribine.

Prema prvim reakcijama javnosti, mala kućna radinost ovih mladića nije upalila. Komentari se kreću od onih koji ovo karakteriziraju kao jadan i gadljiv potez kojim se Dinamo još više srozava, do onih koji posprdno izruguju ovakav pokušaj privlačenja publike. Osobno sam mišljenja da ovo nije ideja Matea Kovačića i društva. Mislim da je ovo pokušaj uprave da svoj PR trik provuku kao plemenitu ideju najmlađeg i najboljeg igrača. Ista ideja iz usta Zdravka Mamića bi bila dočekana brutalno, bila bi ponižavajuća, degradirajuća i bila bi iskorištena od strane svih mrzitelja lika i djela dotičnog kao oružje u novoj seriji napada na njega. Iz tog razloga su maksimirski genijalci odlučili sve to plasirati iz usta (ili iz čega li, kad je već wc bio u pitanju) miljenika puka. Ono što nisu shvatili je to da je ovakva poruka navijačima jednako ponižavajuća, jadna i gadljiva, bez obzira tko je izjavi, tim više što navijački puk nije toliko naivan da ne prozre potpis najvećeg manipulatora domaće nogometne scene.

Nekoć se maksimirskim stadionom orilo "dao bih milijardu dolara za jedan sekund dinamovog sjevera". Danas situacija navodi na one, igračima tako drage istočnjačke melodije i stihove "sve je na prodaju". Na prodaju su igrači koji pune gazdin džep. Na prodaju je ugled koji se rasipa u bescjenje po utakmicama Lige prvaka zadnje dvije sezone. Na prodaju je i HHO čiji je predsjednik u zadnje vrijeme neizostavan gost na Dinamovim europskim utakmicama u društvu Mamića i Šukera. Na prodaju je i dio navijača koji su lani iz utakmice u utakmicu jedini dolazili na zapadnu tribinu bodriti onog tko je čak ujedinio Torcidu i BBB (makar u mržnji). Mamić je navikao kupovati sve što mu se suprotstavi. Kupio je Štimca, kupio je Jovanovića, kupio je 100ti rođendan, kupio je Ladića i Cvitanovića. Pune tribine je najprije pokušao kupiti djeljenjem dresova. Kada to nije upalilo, pokušao je kartama za kunu. Vidjevši da ni to nije postiglo željeni efekt, Mamić se odlučuje na svojevrsnu nagradnu igru računajući da hrvatski građani u vrijeme krize i neimaštine ne mogu odoljeti zovu čuvene "milje" kuna. Hoće li narod pohrliti na tribine, to nam ostaje za vidjeti. Međutim, što ako se i ovaj plan izjalovi? Je li sljedeći Mamićev korak izigravanje pijanog bogataša koji s prozora svog penthousea (u ovom slučaju s balkona maksimirske lože) baca milijun i gleda kako se sirotinja ispod njega tuče za novčanice koje padaju s neba? Hoće li se za gostovanje ukrajinskog Dynama u zadnjem kolu uz ulaznicu nuditi i otplata rate kredita?

Ovi razmaženi bogati dječaci sa snimke očito nemaju osjećaj za vrijednost novca. Da imaju, ne bi sa smješkom i bez opterećenja plaćali stotine tisuća eura kazni zbog alkoholnih nemara i nediscipline. Možda će spomenuti milijun zaista i ići iz njihovog džepa, a možda će ova ideja i napuniti Maksimir. Ja još imam toliko vjere u ovu naciju da se nadam da će ponos i samopoštovanje ipak prevagnuti i da će, zahvaljujući ovoj uvredi neozbiljnih klinaca protiv PSG-a na tribinama biti i manje ljudi nego protiv Porta. Kako bilo, uvjeren sam da je ovaj potez iz maksimirske šume napravio veliku uslugu rivalima iz Splita. Poznavajući Split i Splićane, samo zbog ovoga će na utakmicu Hajduka s Cibalijom doći još koja tisuća ljudi više. Besplatno. Bez nagradne igre. Samo da podrži svoj klub i gospodi iz Zagreba pokaže što je to ljubav. Splićani neće doći gledati Parižane nego Vinkovčane, neće gledati Ibrahimovića i Pastorea, nego Mazalovića i Bartolovića...i neće tražiti "milju" kuna, nego borbenost, hrabrost i želju svoje momčadi. Upravo to i jest smisao navijanja, zar ne, Zdravko? A ako jeKovačić stvarno sam smislio ovaj plan, onda bi bilo bolje da je na zahodu pustio vodu da mu ovakve ideje odu gdje im je i mjesto - u kanalizaciju.

Neizbježno se dogodilo - Igor Štimac je danas platio svoje izborničko mjesto. Nakon godina i godina urgiranja, lobiranja, moljakanja, zastrašivanja, ucjenjivanja Jorge Sammir je pozvan u nogometnu reprezentaciju Hrvatske. U još jednoj epizodi farse koju nazivamo hrvatskim nogometom otišlo se korak dalje u ismijavanju navijačkog puka i izbornik je na popisu za predstojeće dvije kvalifikacijske utakmice pročitao i Brazilčevo ime.

Debitant u kockastom dresu je naturalizirani Brazilac koji je u Dinamo došao 2006. godine kao devetnaestogodišnje čudo od djeteta predodređeno da postane nova velika zvijezda Dinama na kojoj će se graditi momčad za prezimljavanje u Europi. Kasnije je bio očekivan i transfer astronomskih razmjera u neki od europskih velikana kojim će Mamić još jednom vratiti uloženo po postotku iz svojih "građanskih ugovora". Novo pojačanje je od samog početka palo u sjenu Luke Modrića, a kada je Luka ostvario transfer u Englesku, Sammir je trebao napokon eksplodirati i pokazati svoj "neprikosnoveni" talent u koji su nas uvjeravali iz Maksimira. Kako je Mamić procjenio da je Dinamo odlaskom Modrića, Ćorluke i Eduarda značajno oslabljen i europske utakmice nisu više dovoljan izlog, krenulo se u agresivnu kampanju guranja Sammira u reprezentaciju.

Međutim, osim jakog zaleđa u vidu apsolutnog vladara domaće nogometne scene koji Brazilca od milja zove figlio (sin), Sammir apsolutno ničim nije zaslužio poziv pod nacionalni barjak.

Sammir NIJE Hrvat

Postoji razlika između klupskog i reprezentativnog nogometa. U klupskom vlada novac, a u reprezentativnom bi trebao vladati nacionalni naboj, ljubav prema domovini i ponos. U današnje vrijeme nogometaši olako dobivaju dvojna državljanstva, ne bi li se pronašle rupe u pravilima i izigrali zakoni, pogotovo onaj vezan za igrače iz Europske unije. Međutim, iako je Messi na papiru i Argentinac i Španjolac, nikad nije bilo dileme za koga će nastupati. Iako je Drogba i Bjelokošćanin i Francuz, igra za svoju pravu domovinu, ma koliko god bi Francuzi bili sretni da je odabrao njih. Isto tako je Sammir Brazilac i, ma koliko god puta mahali njegovim hrvatskim državljanstvom, on će uvijek ostati Brazilac. Netko će reći da pola naše reprezentacije ionako nije rođeno u Hrvatskoj. Takve pitam da mi navedu i jednog rođenog u Hrvatskoj koji ima istaknutiju ljubav prema domovini od Joea Šimunića ili braće Kovač. Drugi će, pak, usporediti Sammira i Eduarda. No, ni to nije ista stvar. Eduardo je u Hrvatsku došao kao dijete koje se borilo prije svega za život, a tek onda za nogometnu karijeru. Nije imao što jesti, ni gdje spavati. Hrvatska mu je dala sve i skoz je logična nogometaševa želja da se kroz reprezentaciju oduži. S druge strane, Sammiru je reprezentativni dres samo lansirna rampa za bolji transfer.

Sammir nije bolji ni od naših reprezentativaca

Da bi stranac dobio nacionalni dres u zemlji u kojoj igra, on mora biti višestruko bolji od svih koji igraju u toj reprezentaciji. Sammir to nije! U svojih 6 godina u Dinamu, nikada nije uspio spojiti tri kvalitetne utakmice. U HNL-u se možda i dogodi poneki put da bude igrač utakmice, ali u europskim utakmicama taj mladić je za Dinamo odigrao jednu jedinu utakmicu vrijednu spomena (protiv Villareala) i to prije par godina. Prošlogodišnje sramotno izdanje Dinama u Ligi prvaka je dokazalo da se Sammir ne može nositi sa zahtjevima nogometa na najvišoj razini. Od svih hrvatskih veznjaka Sammir igra u najlošijoj ligi, a ni u toj ligi ne pokazuje dovoljno. Štimac će reći da je Sammir trenutno najbolji strijelac HNL-a. Istina, ali od osam golova koje je zabio, njih pet je iz kaznenih udaraca, od kojih bar tri ne bi bila dosuđena ni jednom drugom klubu osim Dinamu. Za apetite reprezentacije koja je među deset u svijetu mjerodavnija bi trebala biti utakmica protiv jednog Porta (gdje je dotični bio daleko najgori na terenu), nego protiv Sesveta. U konkurenciji Modrića, Rakitića, Perišića, Kranjčara, Iličevića....Sammir nema što tražiti.

Sammir je problematičan

U svojih šest godina igranja u modrom dresu Sammir se rijetko kad isticao nogometnim umijećem, ali je zato redovito punio novinske stupce svojim razuzdanim ponašanjem van terena. Uhapšen je zbog vožnje pod utjecajem alkohola, pojavljivao se pijan na treningu, a opće je poznato da svi konobari u zagrebačkim narodnjačkim klubovima na pamet znaju što Sammir pije, te da vlasnici istih zadovoljno trljaju ruke kad ga ugledaju. Baš Sammir je kažnjen najvećom novčanom kaznom u povijesti HNL-a u iznosu od astronomskih 270 000 € jer je zaustavljen pijan u Vodicama tri dana prije dinamove utakmice u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Isto tako je par dana prije utakmice s Ludogorecom slikan na Mamićevoj jahti na Hvaru kako nadzire red mladih dama koje se nadaju pozivu na jahtu, a bile su skoro brojnije od Dinamovih navijača protiv Porta. On nije prvi nogometaš koji ima problem s izlascima i alkoholom. Njegovo ponašanje asocira na Georga Besta, Paula Gascoignea i Waynea Rooneya. Međutim, navedeni su (bili) među najboljim igračima u povijesti nogometa, pa su im se neke stvari i progledale kroz prste. Sammir takav tretman ne zaslužuje.

Sammir je u reprezentaciju pozvan samo da ga se Zdravko Mamić riješi. I Mamić shvaća koliko problema donosi taj igrač upitne kvalitete. Međutim, u zadnjih par godina, iako sve te godine Dinamo igra minimalno deset utakmica po sezoni u Europi, za Jorgea Sammira ne postoji niti jedna jedina ponuda od stranih klubova. Čovjeka apsolutno nitko ne želi. I ne zato što bi Mamić tražio enormnu cifru za njega (on bi ga dao i za minimalni gubitak uloženog), nego zato što čovjek jednostavno nije kapacitet za ozbiljan nogomet, kako po igračkoj kvaliteti, tako i po ozbiljnosti. Eto, takvog igrača Igor Štimac danas poziva u reprezentaciju.

Osobno nisam ljubitelj ovog "ništa 'repka', ništa 'tekma', samo Hajduk" stanja uma koje u zadnje vrijeme dominira Splitom i Dalmacijom. Usprkos bezobraznom ponašanju vrha HNS-a koje se više ni ne prikriva, usprkos Mamićevoj samovolji, Štimčevim smiješnim nastupima, komičnim obratima iz "nećeš, razbojniče", u "izvolite, gospodine" pratio sam reprezentaciju, navijao svim srcem za nju, dobronamjerno kritizirao i nadao se uspijehu. Međutim, Sammir je kap koja je prelila čašu. Sada su dokazane sumnje da je Štimac dobio mjesto izbornika samo ako obeća da će pozvati Sammira. Sada je očito da je Rakitić javno prozvan, da je Kranjčar bačen u drugi plan, a Iličević zaboravljen na klupi da bi se otvorilo mjesto Brazilcu. To je zadnji i nepobitni dokaz da u kockastim dresovima više ne igra Hrvatska nego Mamićeva reprezentacija. I zato ja više neću gledati Hrvatsku reprezentaciju. Što će to gospodi vlastodršcima značiti? Apsolutno ništa. Ali ja ću ponosno imati to saznanje da ne mogu praviti budalu i od mene.

Igrač Hajduka Franko Andrijašević je postao glavni tema sportskih krugova nakon odlične predstave protiv Slaven Belupa. Međutim, iako je mladić postigao dva pogotka i bio najbolji igrač utakmice, posljednja dva dana se puno više priča o neobičnoj situaciji u kojoj se našao. Naime, zbog vlastitog vjenčanja koje se poklapa s terminom utakmice Franko će propustiti derbi protiv Dinama.

Nakon što su ga novinari počeli prozivati zbog neprofesionalizma (dakle, ne uprava kluba, ne suigrači, ni navijači nego novinari), Franko je izašao pred sedmu silu i pravdao se već davno dogovorenim terminom, nemogućnošću promjene i nesretnim spletom okolnosti. Naime, u vrijeme određivanja datuma vjenčanja Andrijašević je bio igrač Hajduka na posudbi u drugoligašu Dugopolju, a tadašnji trener Hajduka Balakov mladog igrača nije imao u svojim planovima. U siječnju je nogometaš pozvan u klub, da bi, nakon što je Mišo Krstičević preuzeo klupu Hajduka i napravio zaokret u politici sastavljanja momčadi počevši forsirati mlade igrače, Andrijašević postao prvotimac. Sudbina je htjela da se ovogodišnji raspored utakmica HNL-a poklopi upravo tako da se najveći derbi lige igra na isti datum kada je zakazano i vjenčanje.

Mogao je Andrijašević biti malo lukaviji pa, po nepisanom pravilu nogometaša, zakazati vjenčanje van sezone. Mogao se nadati da će mu karijera krenuti uzlaznim putem, pa da postoji mogućnost da se datumi nezgodno poigraju. Mogao je...ali nije. Uprava Hajduka je za ovaj neobičan problem saznala čim se saznao datum derbija, dakle prije neka dva mjeseca. Pokušali su utjecat na igrača da promjeni datum, a nakon što im je mladić rekao da je to jako teško izvedivo, dali su mu potporu i dozvolu. No, nakon što je briljirao u utakmici sa Slavenom, nakon što su novinari od cijele situacije napravili slučaj i počeli prozivati igrača uspoređujući ga s Essienom koji je ovih dana imao sličnu situaciju, uspoređujući ga s iniestom, a Hajduk i Dinamo s Realom i Barcelonom, klub je reagirao priopćenjem u kojem dotičnog nogometaša prozivaju za neprofesionalno i neodgovorno ponašanje, kršenje odredbi iz ugovora, te najavljuju kaznu. Ja se sada pitam gdje je klub s tim priopćenjem bio do sada? Nije li licemjerno prozivati nekoga za neprofesionalno ponašanje ako oni sami reagiraju tek na novinarsku hajku, bez da prije imaju spremljenu reakciju i plan hoće li podržati ili osuditi svog igrača? Upravo to je neprofesionalizam PR službe Hajduka. Nadalje, Max TV liga se igra kroz sva tri dana vikenda: petkom, subotom i nedjeljom. Je li bilo moguće da Hajduk na vrijeme zatraži pomicanje derbija na petak ili nedjelju, ako im je već stalo da Andrijašević igra? Ne, Hajduk to nije pokušao napraviti jer im do dva gola Slavenu Andrijašević nije bio toliko važan. U Hajduku su se nadali da će igrač odigrati osrednju utakmicu, ničim se neće istaknuti, dobiti žuti karton zbog kojeg će ionako morati propustiti derbi i od toga se neće praviti panika. A onda oni govore o neprofesionalizmu....

U dopisu HNK Hajduka stoji da Andrijašević ne ispunja svoje ugovorom određene obaveze. U tom istom ugovoru se klub obvezao redovit isplaćivati igraču mjesečnu plaću. Dakle, plaća za svibanj se po ugovoru treba isplatiti u svibnju, a ne u rujnu ili listopadu. Ako se već uspoređuje Hajduk s Realom i Barcelonom, a Andrijašević s Iniestom i Essienom, usporedimo i uvjete u kojima igraju. Essienu sigurno plaća ne kasni, dakle, u tom slučaju klub ima pravo inzistirati na promjeni datuma vjenčanja. Isto tako bilo bi jako nepošteno i bezosjećajno očekivati da promjena datuma svima odgovara. Frankova mladenka itekako ima pravo glasa, a to nije neprofesionalno nego razumljivo, normalno i ljudski.

Jureći senzacije, novinari su spremni staviti mladića na stup srama. Prozivaju ga, razvlače po člancima, osuđuju. A što ako utakmica u subotu bude samo jedna u nizu istih u kojima neki Bruno Marić ili neki Bebek u negledljivoj igri dosudi dva nepostojeća isključenja Hajduku, dosudi neki samo sebi vidljivi jedanaesterac i Hajduk izgubi utakmicu? Hoće li se onda netko od novinara ispričati Andrijaševiću i reći "ma dobro si i napravio, bolje da nisi sudjelovao u onoj farsi, bar si se ti veselio"? Čak i ako Hajduk dobije utakmicu u Zagrebu, koliko će godina trebati našim novinarima da objektivno sagledaju situaciju i shvate da je hrvatsko nogometno prvenstvo sve samo ne neizvjesno. Već sam prije spominjao velikog i nepogrešivog Proroka Maksimirskog koji je prorekao Šukera za predsjednika HNS-a, Štimca za izbornika, Malešu izgnanstvo i Hajduku sudačku odmazdu. Pa isti Prorok je prorekao i deset uzastopnih titula Dinama...a tek smo na sedmoj. Isplati li se zbog toga ukaljati dan koji se pamti cijeli život?

Umjesto da se Franku pomogne da mu taj dan bude onakav kakav bi i trebao biti - najljepši u životu, umjesto da se prizva pobjeda kao vjenčani dar mladencima, u medijima se otvara hajka na njega. Umjesto da se priča o lijepoj iznimci da se par u tako mladim godinama vjenča ne zato što mora, ne zato što ih trudnoća prisiljava, što je danas rijetkost, nego samo zato što se vole, novinari koriste se termini izdaja, neprofesionalizam, bizarnost, tragično. Ne, u tom prekrasnom događaju nema ništa bizarno ni tragično. Svatko tko to ne vidi ima ozbiljnih problema s prioritetima. Franko, sretno ti bilo!

U posljednjih nekoliko tjedana svjedoci smo nikad aktivnijeg angažmana Hrvatskog helsinškog odbora kad je u pitanju domaće nogometno prvenstvo. Nakon svakog prvenstvenog kola ova organizacija za zaštitu ljudskih prava u sklopu projekta "Izravna prevencija navijačkog nasilja" donosi izvještaj o ponašanju publike na svim utakmicama. Ideja koju su pokrenuli je za svaku pohvalu, međutim nameće se pitanje zašto se HOO tek sada odlučio na aktivnije sudjelovanje u sprječavanju verbalnog i fizičkog nasilja u nogometu.

Naime, iako je u povijesti bilo puno većih i brutalnijih problema s navijačkim nasiljem, kako na domaćim tribinama, tako i diljem Europe prilikom gostovanja naših klubova, HOO se tek sada odlučio progovoriti i redovito izvještavati o ponašanju navijačkih skupina. Nakon svakog odigranog kola imamo priliku pročitati izvještaj o postupcima, skandiranju, transparentima i reakcijama najdominantnijih navijača. U izvještajima dominiraju u glavnom kritike i pokude na račun pogrdnih skandiranja prema HNS-u, sucima i rivalima, brojanje zapaljenih baklji i citiranje uvredljivih transparenata. No, treba istaknuti da se svako toliko pronađe i koji pozitivan, skoro pa pohvalni epitet poput "uzorna Torcida, mirna utakmica, bez posebnih zamjerki". Osim prozivanja navijača, HHO se također ne libi ni kritiziranja medija koji prema izjavi Ivana Zvonimira Čička "mrze HNS".

Naravno da je svako rasističko skandiranje (HOO kao takvo najčešće ističe poklik "Mamiću, cigane, odlazi iz svetinje") za osudu, naravno da je svako seksističo vrijeđanje ("HNS, pederi, nogomet ste sjebali") neprihvatljivo i naravno da je zadatak HHO-a da zaštiti ljudska prava Mamića, Šukera, Markovića, sudaca i suparničkih navijača. Međutim, jesu li samo uvrede s tribina kršenje ljudskih prava? Spadaju li u tu kategoriju ispad Zdravka Mamića prema novinarki Romani Eibel iz 2007. godine, koji u jednoj rečenici sadržava bar pet rasističkih i seksističkih uvreda, niz kleveta i prijetnje likvidacijom? Krši li ta ista prava i verbalni rafal koji je doživio novinar Borut Šips u kojem je dominiralo psovanje majke, prijetnje sjedalicom, salve uvreda o higijeni, te već kultno "proklet bio na Božić 2010"? Kako nazvati skoro pa policijsku legitimaciju navijača koji s rodnim listom moraju kupovati ulaznice za utakmice GNK Dinama? Kršenje ljudskih prava je bila i cijela sjednica Hrvatskog nogometnog saveza na kojoj legitimnom predstavniku Županijskog nogometnog saveza nije omogućeno glasovanje za predsjednika HNS-a. O svim tim događajima HHO je, ako se uopće i oglasio, bio puno tiši i neupadljiviji nego s ovom nedavno pokrenutom kampanjom.

Gospodin Čičak i organizacija koju predstavlja ističu kako je neprihvatljivo da "čim sudac pogriješi, navijači udare po HNS-u". Nakon svake sudačke pogreške, a one su u zadnje vrijeme itekako očite i bez usporene snimke, tribinama se ori govor mržnje. No, zar nije kršenje ljudskih prava igrača i uprave određenog kluba ako je taj klub iz kola u kolo žrtva "pogrešaka" sudaca, a sve to nakon lanjskih otvorenih prijetnji prema istom klubu od strane procesuiranih članova sudačke organizacije? O tome se HOO nije oglasio.

U svojim redovnim dopisima HOO najdirektnije proziva jednu navijačku skupinu koristeći termine kao što su "antinavijači, huligani, primitivci". Naravno, riječ je o navijačima Dinama, a ta retorika neodoljivo podsjeća na onu koju koristi Zdravko Mamić kada govori o njima. Mamić i Čičak se slažu i u viđenju novinara i medija koji, po njihovom mišljenju, rade na štetu saveza i potiču navijačko nasilje.

Uzevši u obzir trenutak u kojem HOO kreće u aktivnu borbu protiv nasilja, njihovo selektivno kritiziranje i podjelu problematike na crne i bijele, gdje su navijači i novinari isključivo krivci, a verbalni nasilnici i prevaranti iz saveza neupitni pozitivci, te vrlo sličnu, uvredljivu klasifikaciju BBB-a, nameće se pitanje je li HOO-u na prvom mjestu zaštita svih ili samo nečijih ljudskih prava. Ova nevladina organizacija bi trebala biti neovisna, nepristrana i nepokolebljiva. Nabrajanje i osudu navijačkih grijeha treba podržati, ali prešućivanjem propusta i loših poteza suprotne strane Čičak i HOO ostavljaju dojam marionete i oružja u rukama jednog jako sposobnog i inteligentnog manipulatora koji već upravlja gotovo cijelom nogometnom scenom u Hrvatskoj. Pridobio je suparnike (Štimca) i prmirio političare (Jovanović podržava novu vlast HNS-a). Jedini otvoreni front je onaj prema navijačima. Po svemu sudeći, u tom sukobu je Mamić našao novog saveznika.

U dvije utakmice četiri boda iz četiri prilike - to bi bio rezime prve dvije utakmice Hrvatske reprezentacije u kvalifikacijama za SP u Brazilu. Na teškom gostovanju protiv Belgije, po mnogima nadolazeće sile europskog nogometa, Vatreni su ugrabili veliki bod. Mogli su i više, međutim, Domagoj Vida je u sudačkoj nadoknadi promašio priliku karijere kada je glavom s par metara neometan promašio praktički prazan gol.

Za Hrvatsku je utakmica počela idealno. U 6. minuti Ivan Perišić je jednu dobru akciju Modrića i Mandžukića pretvorio u vodstvo. Rezultat je ostao takav do posljednjih sekunda prvog dijela kada je Gillet iskoristio loše ispucanu loptu nakon kornera i topovskim je udarcem zakucao pod gredu Pletikosinog gola. Ostatak utakmice je pripao u potpunosti Belgijcima. Imali su posjed lopte, više od igre, iako su iskreirali tek nekoliko pravih prilika za pogodak. Najzaslužniji za takvu sterilnost belgijskog napada je veteran Joe Šimunić koji je nekoliko puta požrtvovnim startovima spašavao situacije koje su opako mirisale na probleme u našem kaznenom prostoru.

Defanzivno je Hrvatska djelovala dobro. Izuzev nekoliko situacija u kojima su Vida i Schildenfield zaplivali, te zakašnjelog bloka Radoševića kod pogotka, Belgija je većinom loptu držala daleko od zone opasnosti po naša vrata. No, u napadačkom segmentu Vatreni su bili nemoćni. Poražavajući je podatak da od 6. minute i vodećeg pogotka, pa sve do 91. minute i spomenute prilike Vide Hrvati praktički nisu zapucali prema protivničkim vratima. Godinama se govori da je Hrvatska opasna samo kad ima loptu u nogama. Taj posjed su nam Belgijci oduzeli. Hrvatska igra previše ovisi o jednom igraču. Kad je Modrić zatvoren, igre nema. A sinoć je, što zbog umora, što zbog dobrog markiranja, Luka većinu susreta bio nevidljiv. S druge strane, previše ljepote i tečnosti nije bilo ni u belgijskoj igri. Hrvatska nije stvarala prilike, ali nije ni Belgija, pogotovo u prvom poluvremenu.

Mi još uvijek slavimo Modrićev astronomski transfer u Real Madrid, ali treba naglasiti da, uspoređujući visinu transfera i igračku vrijednost, Belgija ima tri "Modrića": Hazarda, kojeg je Chelsea platio 32 milijuna funti, Witsela, na kojeg je ruski Zenit potrošio 40 milijuna eura (a bio je Modriću glavni konkurent za transfer u Real), te Fellainia, u ovoj sezoni ponajboljeg igrača Premiershipa. Zaustaviti takav vezni red zaslužuje priznanje. Na iznenađenje svih, ulogu razarača belgijskih napada Štimac je hrabro dodijelio 18-godišnjem Radoševiću. Hajdukov veznjak se nije posebno isticao, ali nije ni griješio. Jedina zamjerka na igru ovog požrtvovnog trkača jest premlaki ulazak u blok Gilletu kod pogotka domaćina. Josip je za svoju predstavu zaslužio pozitivnu ocjenu, a Štimac je pogodio uvrstivši ga u sastav.

Novog hrvatskig izbornika ljubi rezultat. U dvije utakmice je ugrabio, s obzirom na prikazanu igru, velika četiri boda. U obrambenom segmentu to još i djeluje dobro, budući da je obrana kod iskusnih reprezentacija, kakva je Hrvatska, više stvar koncentracije i motiviranosti nego strategije i trenerske vizije. Za buduće utakmice Štimac mora poraditi na bržoj igri, jasnijoj nogometnoj filozofiji, na stvaranju prilika, na dominaciji. Hrvatska treba slagati igru prema svojim napadačima. Mandžukić i Jelavić u klubovima imaju glavne uloge, postižu pogotke, ali to nisu igrači tipa Eduarda koji je u najboljim danima postizao pogotke iz ničega. Njima se treba podrediti igra jer bez toga prikazuju samo veliku borbenost s malo učinka. Srna se mora probuditi. Kapetan već duže vremena igra na iskustvo, bez žara. Više vremena provodi na leđima nego na nogama. On i Perišić su nam potrebni ne samo kao igrači koji će probijati bokove, nego nam trebaju i u sredini, da se Modrić rastereti. Ako protivnički veznjaci moraju posvetiti više pažnje drugim igračima, Luka će imati više prostora.

Štimac je dobio kredit. Gledaju se samo bodovi, igra se zaboravlja. Vrijeme je da prestane biti samo elokventan govornik i da postane izbornik. Ni nakon tri utakmice pod njegovim vodstvom još uvijek nismo dobili odgovor na pitanje je li Igor dostojan ove funkcije. Kao što je sam priznao, ova četiri boda u prve dvije utakmice mu je dobio Bilić. Taj alibi neće trajati još dugo. Vrijeme je da Štimac pokaže koliko može...ako može.

U javnosti se u proteklih nekoliko dana podigla velika medijska buka oko upisa 42 učenika u strukovnu školu "Braće Radić" u Kaštel Štafiliću. Nakon što na upisnom roku u srpnju nisu popunjena sva mjesta u četverogodišnjim strukovnim školama, za koje je minimum 36 bodova, ravnatelj škole u Kaštel Štafiliću Petar Vrbanić je od Službe za društvene djelatnosti Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji zatražio dozvolu da preostala mjesta popuni učenicima s nižim bodovnim rezultatom. Zahtjev mu je odobren te je 42 učenika upisano u četverogodišnje strukovne škole iako nisu ostvarili zakonom propisan bodovni prag. Kada je krajem kolovoza Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa saznalo za problem, ministar Jovanović se obrušio na ravnatelja Vrbanića i najavio da će spomenuti učenici biti ispisani.

Naravno da se zakon mora poštovati. Nije cilj propagirati anarhiju i povlađivati pojedincima. Kad bi situaciju pogledali idealistički, dileme nema - zakon je prekršen, djeca nemaju pravo pohađati nastavu za koju nisu ostvarila propisan bodovni prag, a oni koji su im dali odobrenje moraju odgovarati. Međutim, s ljudske strane gledano, ta djeca su upisana u prazna mjesta. Dakle, oni nikome nisu uskratili priliku, nikome nisu oduzeli sjedalicu u klupi. Zakon nisu prekršila djeca i njihovi roditelji. Nije ni ravnatelj škole. Zakon je prekršila institucija u nadležnosti Ministarstva obrazovanja koja je odobrila upis. Trebaju li zbog toga ispaštat učenici koji su samo radili ono što im je rečeno?

Ministar Jovanović izigrava čvrstu ruku nepogrešivog moraliste preko leđa grupe djece i njihovih roditelja. No, kako je moguće da je to moralno ispravno i uređeno ministarstvo za navedeni slučaj saznalo tek 31. kolovoza, iako su djeca već u srpnju upisana? U nepuna dva mjeseca, dok škola nije počela i dok je bilo puno lakše riješiti problem, nitko iz nadležnih službi nije ukazao na nepravilnosti. Kad je već šteta napravljena, bilo bi logičnije da se poduzimaju mjere prema pročelniku Upravnog odjela za prosvjetu kulturu i šport Županije, budući da cijeli slučaj leži na njegovoj dozvoli, a da se za buduće godine revidira besmislen zakon po kojem je bolje imati polupraznu učionicu nego dati priliku nekome. Ovako će ceh platiti samo djeca i njihove obitelji zajedno s ravnateljem.

Jovanović tvrdoglavo inzistira na ispisu učenika, smjeni ravnatelja i Školskog odbora jer je "upis u srednju školu prva prepreka u životu koja se svladava na temelju određenog rada i rezultata u radu". U ovoj borbi će ministar ustrajati i na kraju pobjediti. Grupa srednjoškolskih prvašića koju brane naivni roditelji i dobronamjerni ravnatelj su puno slabiji protivnik od močvare pune krokodila i inih opakih čudovišta kojoj je Jovanović prijetio isušivanjem. Ta bitka u mulju je neslavno završila po ministra. Kada je napravio obrat u maniri Igora Štimca, pa od krotitelja krokodila preko noći postao velika podrška "novoj" garnituri HNS-a, osjetio je potrebu dokazati sebi i drugima da je još uvijek opak, ali pravedni ministar kakvim se voli reklamirati. Kad već ne može ništa Mamiću i društvu, trenirat će strogoću na nekom tamo malom, nebitnom ravnatelju u malom, nebitnom Kaštel Štafiliću.

Četrdesetak učenika kojima je netko ponudio priliku da, bez da nekome naštete, ostvare priliku za malo bolji zanat ne zaslužuju ovakav tretman. Za razliku od upisivanja u gimnazije s raznim potvrdama zbog kojih oni koji su radom zaslužili upis ostaju bez mjesta, ova kaštelanska djeca samo popunjavaju prazne klupe. Jesu li kao takvi baš najveći i jedini problem ministarstva kojem afere iskaču iz svakog kuta? Pohvalna je Jovanovićeva pravednost i inzistiranje na slovu zakona. Šteta samo što ministar nije dosljedan.

Ni jedan izbornik hrvatske nogometne reprezentacije nije svoj mandat započeo porazom. Taj niz je nastavio i Igor Štimac na otvaranju kvalifikacija za SP u Brazilu 2014. godine. Hrvatska je pobjedila Makedoniju 1:0 pogotkom Nikice Jelavića. Tri boda i pobjeda na startu kvalifikacija su jedini pozitivni epilog sinoćnje utakmice. Pred polupraznim tribinama, za koje su se karte dijelile, Štimćeve trupe su predstavile jalovu igru koja se od one u utakmici protiv Švicarske razlikovala samo u malo ozbiljnijem pristupu i slabijem protivniku. Čak je i ta organizirana, ali objektivno slaba Makedonija imala više prilika i udaraca na gol od Hrvatske.

Štimac je odustao od svoje poljudske "tika-take", vratio se nama prirodnijoj "bilićevskoj" formaciji, te se orjentirao na napade po bokovima. Međutim, umjesto fizički snažnijeg Jelavića u vrh napada je postavio Mandžukića koji pored makedonskih, preko 190cm visokih, stopera i dobrog vratara nije dolazio do izražaja. Time su brojni centaršutevi koje je agilni Perišić slao u kazneni prostor ostali neiskorišteni. Kada je u drugom poluvremenu Štimac izvadio nevidljivog Eduarda da bi na terenu postavio kombinaciju s Eura Jelavić - Mandžukić, Hrvatska je poentirala. Pogodak je pao iz jedne akcije koju je spomenuti duo s Modrićem uvježbavao baš za Poljsku.

Krivca za lošu igru reprezentacije Štimac je pronašao u Rakitiću. U maniri čvrstog i opakog gazde, kakav image forsira, izbornik je javno prozvao veznjaka Seville kazavši da je Ivan izgubio mjesto u postavi. Takav potez je prije svega neprofesionalan i narušava ionako ne baš bajnu atmosferu u i oko reprezentacije. Kad je već Rakitića pretvorio u Pedra, mogao je i elaborirati što je to od njega tražio i što Rakitić nije ispunio. Laički gledano, u drugom poluvremenu, kada su makedonci udvojili Perišića i kad je Modrić "izdušio", Hrvatska je čak igrala lošije nego u prvom poluvremenu s Rakitićem.

No, je li "čvrsta ruka" baš jedini razlog za ovu javnu osudu ili postoji i skriveni motiv? Izbacivši Rakitića iz postave, Štimac će Modrića vratiti na poziciju na kojoj najviše i daje - zadnji vezni igrač. Tim potezom ostaje upražnjena pozicija polušpice. Drugo poluvrijeme je na tom mjestu igrao Kranjčar, međutim, izuzev prvih 15ak minuta i nije se baš nametnu. Sad je pitanje koga postaviti na to mjesto. Možda izbornik posegne za nekim izvan trenutnog kadra. Priča se da ima jedan odličan igrač, kao stvoren za tu poziciju. Igra u Dinama, ima hrvatsko državljanstvo i čvrsto je odlučio da više neće piti.

Nakon splitskog debakla kad su navijači u pitanju, ni na Maksimiru reprezentacija nije prošla puno bolje. Po najoptimističnijim procjenama okupilo se jedva 15 000 ljudi, i to nakon sramotnog poteza HNS-a i Konzuma koji su dijelili karte uz kupovinu u Todorićevom lancu. Ubrzo nakon što su okupljeni prepoznali sterilnu igru reprezentacije, krenulo je već poznato skandiranje "HNS lopovi, nogomet ste sj...", te "Je... vas Štimac". Čini se da nova vlast u HNS-u nema problem samo sa Splitom. Nezadovoljstvo je sve veće, a čak se u kuloarima čuju i ideje o ujedinjenju navijačkih skupina s ciljem rušenja ZIDa (Z-dravko, I-gor, D-avor) koji je ispred njih.

Unatoč neuvjerljivom početku kvalifikacija pred teško gostovanje u Belgiji, javnim prozivanjima, lošoj formi ključnih igrača, sve glasnijem nezadovoljstvu navijača jedno je sigurno: predsjednik HNS-a Šuker, baš kao ni nakon splitske utakmice protiv Švicarske neće vidjeti ništa loše i ponovno će biti oduševljen. Slijep pored zdravih očiju.

U novoj sezoni Hrvatske nogometne lige ništa novo. Kao po pravilu, iz sezone u sezonu Hajduk ispada iz utrke za naslov prvaka već u kolovozu. Kao po pravilu, kolovoz je u domaćem nogometnom prvenstvu obilježen kardinalnim sudačkim pogreškama na štetu Hajduka.

Bijeli ne igraju dobro. Početni polet mladog sastava koji je prve utakmice pobjeđivao više na trku i energiju nego na kvalitetu igre i igrača kopnio je kako je rastao umor. Ima tu krivice i trenera Krstičevića jer je u ekipi u kojoj se nitko posebno ne ističe kvalitetom premalo koristio rotacije i nije odmarao prvi sastav. Ovaj mladi, gotovo juniorski Hajduk bi se svakako vrlo teško mogao suprotstaviti Dinamu i biti kandidat za titulu. Međutim, i ove godine, baš kao i u prethodnih nekoliko sezona događaju se tragikomične sudačke odluke, redovito u korist Hajdukovih suparnika. U prošlom kolu je Lokomotivi priznat nepostojići pogodak u situaciji koja je bila toliko očita da se glavni sudac nakon utakmice ispričao treneru Hajduka. U posljednjem kolu, u srazu na Kantridi, Rijeka je pobjedila golom iz jedanaesterca koji je dosuđen zbog prekršaja koji se zbio barem metar van kaznenog prostora.

Tek sada pravo značenje dobivaju riječi Zdravka Mamića koji je u vrijeme raskrinkavanja afere podmićivanja sudaca i uhićenja Širića i Djedovića proročanski vikao da je Hrvoje Maleš napravio najgoru moguću stvar i da će Hajduk tek osjetiti posljedice njegove "špijunske "uloge u tom slučaju. Budući da živimo u državi gdje svjedok koji riskira vlastitu sigurnost noseći mikrofon da bi uhvatio kriminalce na djelu nije junak nego, kako Mamić kaže izdajica i budala, gazdu Dinama nitko nije priupitao što točno misli kad kaže da će Hajduk nastradati. Organi reda nisu ispitali je li to prijetnja, i ako jest, zašto bi funkcioner jednog kluba uopće prijetio u ime neovisne sudačke organizacije.

Ako Mamić u to vrijeme nije bio pozvan da odgovara za izrečeno, trebao bi odgovarati sada jer je više nego očito da su "greške" sudaca u stvari jako dobro odrađen posao, a Zdravko je to predvidio. U ovom posljednjem (ne)spornom slučaju iz Rijeke ne pale pozivanja na ljudski faktor, na sudačko uvjerenje i prosudbu. Greška je toliko očita i elementarna da, ako nije napravljena namjerno, onda čovjek koji je toliko pogriješi definitivno nije za posao kojim se bavi i zaslužuje otkaz.

Koje su Hajdukove opcije? Kako se obraniti od sudačkog šikaniranja? Istupanje iz lige o kojem pričaju na Poljudu je utopija. Hajduku bi vjerojatno uslijedila kazna izbacivanja u niži rang što bi vjerojatno bilo pogubno za sam klub. Odbijanje sudjelovanja u radu HNS-a također ne znači previše. Otkazivanje reprezentativne utakmice sa Škotskom neće puno pogoditi gospodu u HNS-u. Koliko im je bitna "repka" u Splitu pokazali su dodjeljivanjem domaćinstava i u ovim kvalifikacijama. Zabrana igračima da putuju na reprezentativne obaveze bi ostavila efekta samo na mladu reprezentaciju, jer u A selekciji Hajduk i nema previše igrača. Krstičevićeva predstava na konferenciji za novinare u Rijeci je također pogreška. Osim što se trener Hajduka mora ophoditi dostojanstveno, poštujući ugled kluba i svoju poziciju, hajdukova PR služba bi trebala prepoznati da su im novinari u ovoj situaciji saveznici, a ne protivnici, te bi ih trebali poštovati. Pitanje je koliko efekta će imati i žaljenje institucijama europske nogometne organizacije, ako se uzme u obzir da su i do sada sumnje u namještanje utakmica prepuštali HNS-u da ih sam istraži, da bi to završilo dan poslije predsjednikovom izjavom "Nema nik'kih problem!". Hajduku ostaje samo dizati glas, vikati, ukazivati, apelirati i trpiti u nadi da će neka od državnih institucija zaista isušiti močvaru. Efekt bi možda postigli i neki renomirani igrači koji su ponikli na Poljudu. Ako bi kapetan i vratar reprezentacije izjavama stali u obranu matičnog kluba, to bi odjeknulo u medijima jače nego bilo kakav dopis uprave.

Kako stvari stoje, čini se da je Hrvoje Maleš, vođen poštenim namjerama, zaista odnemogao Hajduku. Tako to biva kad se legitimnim i zakonskim metodama suprotstavite mafijaškoj mašineriji u državi koja je puno pogodnija za ove druge.