Moj glas o....svemu!

Split neće dati Hajduku jamstva za kredit?! Vijest me šokirala u petak, na povratku iz Zagreba u Split. Budući da nisam bio u mogućnosti na ovaj način odreagirati odmah, te da je netom nakon sjednice gradskog vijeća zakazana nova za ponedjeljak, odlučio sam pričekati i pustiti vijećnicima da poprave vlastitu svinjariju.

I zaista, sat vremena nakon početka današnje sjednice jednoglasno je izglasana odluka o potpisivanju jamstva Hajduku. Međutim, i tih sat vremena sjednice je bilo dovoljno da se u Banovini odigra igrokaz u kojem su glavni glumci ili previše zaokupljeni samopromidžbom i egoizmom, ili neprofesionalni i bez mrve poštovanja prema svojim dužnostima pa se ni ne pojavljuju gdje trebaju. Jedino što povezuje te dvije grupe vijećnika je da im je jako malo stalo do Hajduka, ali i do Splita.

Oni koji su u petak bili najglasniji (Ivo Baldasar i njegovi SDP-ovski poslušnici, HNS te Luka Podrug) danas se nisu ni pojavili. Kad je Kerum u pitanju, najveće iznenađenje i šok bi bio da se ukazao, a dogradonačelnik Šundov je na poslovnom putu. Samim time je i jednoglasna odluka o potvrdnom odgovoru na upit Hajduka bila izvjesna.

U javnosti se ovaj vikend mnogo razglabalo o "slučaju Hajduk". Osluškujući javno mijenje, bilo je vidljivo da su zastupljene dvije struje: većinska, koja se zalaže za spas Hajduka svim potrebnim sredstvima jer je Hajduk institucija i simbol Splita, te ona druga struja, koja promovira stav da se Hajduka ne treba spašavati, koja spominje pljačkanje poreznih obveznika, uteg na gradskoj grbači, i zastupa retoriku "tko im je kriv za 10 godina nesposobnosti u kojima gomilaju dugove". Prije svega treba jasno istaknuti neke činjenice:

Hajduk ne traži novac od grada, nego traži potpis za kreditno jamstvo.

Naravno, u današnje vrijeme je lakše dobit bubreg, nego jamstvo za kredit, pa je, uslijed cjelokupne financijske krize koja vlada u Hrvatskoj, donekle i jasno zašto "jamac za kredit" ljudima automatski znači "onaj tko nastrada". No, činjenica je da spornih 30 milijuna kuna Hajduk ne traži od grada nego od banki. Hajduku sigurno nije cilj da grad plaća njihov kredit, jer bi to značilo da su svakako propali. Aktualna uprava je složila realan plan otplate rata kredita i, bude li sve po planu, grad za svoj potpis neće platiti ni kune. U prilog tome ide i činjenica da je kreditni zahtjev uprave u 6 mjeseci prepolovljen. Dakle, ljudi ne traže novac za otplatu dugova, nego novac za djelovanje u pravcu svoje vizije koja bi trebala podići klub na noge.

Ova uprava nije dovela Hajduk u ovu situaciju.

Kada se 2011. godine osnovala udruga "Naš Hajduk" započelo se s odmicanjem politike od Hajduka. Svaka uprava do tada je bila instalirana od strane političke vlasti grada Splita. Upravo takvi, politički ili kumstvom postavljeni predsjednici (Peroš, Svaguša, Grbić) uzrok su financijskog kolapsa Hajduka. Njihova nestručnost, nesposobnost i neznanje je uzrokovala da Hajduk prodaje igrače u bescjenje, da se dovode skupa i neadekvatna "pojačanja", da se s istima potpisuju astronomski ugovori koje ni puno jači klubovi u puno povoljnijoj financijskoj situaciji ne bi mogli podnijeti. Sada Hajduk napokon ima upravu izglasanu preko udruge "Naš Hajduk", od strane navijača. Ta uprava nije uvalila Hajduk u glib, ali imaju zadatak da ga izvuku. U Hajduku igraju mladi momci koji su većinom odgojeni u domaćoj školi nogometa, jeftini, željni nogometa, pokazuju potencijal i neki od njih će u skorijoj budućnosti sigurno napuniti blagajun relativno unosnim transferima. Vodi ih trener koji je, nakon niza skupih promašenih akvizicija, napokon sposoban tim mladim momcima usaditi ono što je nekoć krasilo generacije igrača u bijelom dresu, a to je da se igra za klub, a ne za plaću.

Podrug i Baldasar, a prije njih i Kerum jamstvo za kredit uvjetuju smjenom uprave Hajduka. A tko bi onda došao na njihovo mjesto? Neki SDP-ovac koji o nogometu zna koliko i Kerum o ruskom realizmu? Neki Čačićev HNS-ovac, jer je sad moderno u Hrvatskoj stavljat podobnike na rukovodeće položaje? Možda opet Svaguša? Upravo takvi su Hajdukom i vladali zadnjih 10 godina. Oni su ga srozali, oni su ga izmuzli, oni su ga slomili. Baš zbog toga Grad mora stati iza Hajduka, potpisati im jamstva, ali odmah nakon toga sjesti s predstavnicima uprave i reći "ajde, ajmo oplemenit taj kredit, ajmo napravit nešto da on ne bude jednokratna zakrpa". Igrači se ne smiju prodavati za sitniš i ispod cijene (Vukušić), ne smije se dozvoliti da igrači klub napuštaju bez odštete (Tomasov, Čop), ne smiju se događati propusti kao onaj za stotu godišnjicu gdje se propustila genijalna prilika da se samo na suvenirima zaradi veliki novac. Hajduk ne može bili klub u kojem će igrači ugovorima osiguravati sebi budućnost. Ovo je klub koji mora nade polagati u vlastiti proizvodni pogon i plasman igrača u veće klubove.

Aktualnu upravu na čelu s predsjednikom Marinom Brbićem djeluje pod budnim okom Nadzornog odbora. U njemu sjede školovani i iskusni ljudi. Malo je vjerojatno da bi Grad bio sposoban pronaći ljude koji su adekvatniji za te pozicije. A tko traži njihovu smjenu? Luka Pordug, dežurni galamdžija koji godinama sjedi u udobnoj fotelji gradskih vijećnika, ne radi ništa i živi na račun istih poreznih obveznika koji su tako popularan argument ovih dana. Zbog takvih vijećnika grad i jest u problemima. Ivo Baldasar, SDP-ov kandidat za gradonačelnika i čovjek koji se redovito hvali činjenicom da je za vrijeme ratnih zbivanja, kad je domoljublje bilo na cijeni, emigrirao iz Splita i Hrvatske, da bi se vratio kad je opasnost prošla. Željko Kerum, hodajuća definicija nepotizma, čovjek koji je milijunsko carstvo srozao na samo dno. To su ljudi koji se osjećaju pozvanima prozivati nekoga za nesposobnost i nepoštenje.

Jugoplastika, Jadran, POŠK, RK Split...to je niz sportskih institucija s velikim imenom, s velikom rezultatima, ali sa crnom stvarnošću. Uništili su ih, jednog po jednog, nesposobni djelatnici podržani od strane indiferentnih i nemarnih gradskih uprava. Kad su sve njih uništili, došao je red i na najveći simbol Splita i Dalmacije. Pet država se promjenilo, ali Hajduk je ostao. Ciljano su ga rušile razne političke opcije kroz povijest, ali nisu uspjele. Zar da ga sad sruše oni koji mu, tobože, žele pomoći? Što to još u Hrvatskoj traje preko 100 godina? Ništa...samo Hajduk (ma što Mamić mislio o tome). Sve ostalo je propalo, sve ostalo je uništeno pred očima onih kojih "nije briga, neka ide u stečaj, nećemo da porezni obveznici plaćaju njihove dugove", a od strane onih "koji samo žele pomoći", no pravi interesi su isključivo osobni i sebični. Uništi li se Hajduk, uništen je Split, uništena je Dalmacija, uništeni su ljudi, ne samo od Zadra do Dubrovnika, nego diljem svijeta. Baš to je snaga Hajduka i to je razlog zašto Hajduk propast neće. Hajduk nije Brbić, Hajduk nije Paladino, ni Kerum. Hajduk smo svi mi. A kad narod kaže "dosta je, dalje ne damo", ni najjači političari ne mogu kontra toga. I zato "moredu krepat svi kralji i carevi, ma ajduk će ostat!" Ako netko ima nešto protiv, ma neka se raspiše referendum, pa da vidimo što Split kaže.

U Šibeniku, 1964. godine rodio se Dražen Petrović, čovjek koji je s parketa Baldekina započeo put ka upisivanju svog imena na posebno mjesto u košarkaške knjige povijesti. "Košarkaški Mozart", kako su mu tepali, od svoje je matične Šibenke, preko Cibone, Real Madrida, Portlant Blazersa, New Jersey Netsa te nacionalne reprezentacije Jugoslavije, kasnije Hrvatske postao najbolji hrvatski košarkaš u povijesti i jedan od najboljih europljana koji su ikad skakali pod obručima NBA lige. Dražen je i danas ime koje se prepoznaje u gotovo svim djelovima svijeta. On je ikona, simbol. On je onaj kojeg čak inozemni košarkaški stručnjaci stavljaju uz bok najvećima. Dražen je legenda.

Točno trideset godina poslije (1994.), u istom gradu rođen je Dario Šarić. Svoje prve koševe je pogađao na istom mjestu gdje i Dražen, u legendarnoj Šibenskoj dvorani. KK Šibenik danas nije ni sjena Petrovićeve Šibenke, pa Šarić nije imao priliku iskazati svoj potencijal u tom klubu. Kao petnaestogodišnjak, s titulom najtalentiranijeg mladog igrača Europe, a možda i svijeta, prešao je u KK Zagreb. Dok su skauti europskih i NBA velikana s nestrpljenjem čekali da se taj supernadareni dječak pokaže u jačem klubu, Zagreb je, pod mecenstvom HDZ-ovog moćnika Tomislava Karamarka, počeo slagati za domaće okvire snažnu i skupu momčad. Sa šesnaest godina Dražen je osvajao prvenstvo Jugoslavije pogađajući trice i slobodna bacanja u ključnim trenucima neprirodnom mirnoćom, vidno uživajuću u pritisku kakvog nisu podnosili ni mnogo stariji i iskusniji od njega. Sa šesnaest godina Šarić je sjedio na klupi Zagreba bez da mu se pruži mogućnost da iskaže svoje sposobnosti. Nakon što je tri, za svoj igrački razvoj vrlo bitne, godine proveo bez prave prilike u klubu, Dario je dogovorio prelazak u španjolski prvoligaš Atletic Bilbao. Budući da su Baski u Šariću vidili igrača za budućnost, pustili su ga u Split na jednogodišnju posudbu da se razvija i iskaže u mladoj momčadi, u klubu koji je godinama poznat po stvaranju dobrih košarkaša. U tom trenutku uprava KK Zagreb radi sramotan potez i od Bilbaa za Šarića traži okruglih milijun eura. Milijun eura za dječaka koji u tri godine nije u zbroju skupio 40 minuta seniorske košarke, koji nije bio u planovima trenera, koji je stagnirao, ako ne i propadao zbog nečijih nerealnih ciljeva i loše politike.

Rezime cijele situacije: Bilbao odbija platiti tu nerealnu cifru, Zagreb ne odustaje od iste, a Šarić nema pravo igrati za Split. Slučaj je već mjesec dana na arbitraži FIBA-e, negdje duboko u nekoj ladici, nekog činovnika koji očito ne radi svoj posao. Šarić čeka, Split čeka, a vrijeme prolazi. Strani treneri s gnušanjem gledaju kako nesposobni gramzivci u Hrvatskoj uništavaju najveći potencijal europske košarke. Da Split još uživa ugled kojeg je osamdesetih godina imala Jugoplastika, vjerojatno bi se ovaj slučaj promptno riješio. Da hrvatska košarka uživa ugled koji su nam devedesetih donjeli genijalci predvođeni upravo Draženom, vjerujem da bi i onda neugodni incident sa Šarićem bilo vrlo brzo okončan. Na nesreću svih onih kojima je interes hrvatske košarke na prvom mjestu, jedini koji bi mogli promjeniti nešto su upravo oni koji su i odgovorni za srozavanje ugleda hrvatske košarke. Upravo oni su i dozvolili da se dogodi slučaj Šarić. Gospodin Danko Radić, još jedan Šibenčanin, predsjednik HKS-a, bivši košarkaški sudac je privatizirao organizaciju kojom stoluje. On je alfa i omega, čovjek koji sam o svemu odlučuje. Od 1995. godine, kada je postao glavni tajnik saveza, Radić upravlja hrvatskom košarkom. Simbolično, posljedni zapažen rezultat Hrvatske na velikim natjecanjima je bronca sa Svjetskog prvenstva 1994. Dakle, reprezentacija koja redovito osvaja medalje na natjecanjima kadetskih i juniorskih uzrasta (dakle, talentirane djece ima) već 18 godina nije ostvarila dobar rezultat na nekom od ozbiljnijih natjecanja. Upravo čovjek odgovoran za sve to imao je u svojim rukama sudbinu Daria Šarića. Savez je jednostavno morao utjecat na KK Zagreb da se mladiću ukaže prava prilika. Kad već nisu tu reagirali, onda im je dužnost bila da ga zaštite od neprimjerene odštete koju isti klub traži za njega. Ako su i tu kiksali, onda sad imaju posljednju priliku da lobiraju u FIBA-i, ne bi li se arbitraža što prije okončala da Šarić napokon postane dio splitske košarkaške bajke koju stvaraju Vujčić i ostali.

"Svi smo mi bili talentirani, ali Šarić je jedna druga dimenzija." jednom je progodom izjavio Roko Leni Ukić. Takav igrač jednostavno mora biti projekt za dobrobit hrvatske košarke. Kad je on u pitanju, sitni i sebični interesi moraju biti stavljeni po strani, a Šarićeva budućnost mora biti prioritet. Ne govorimo ovdje o sinu nekog poduzetnika, "filhu" nekog moćnika kojeg se na silu gura da igra, a on to ne zaslužuje. Ovdje se radi o kapitalcu kojemu treba pomoći da postane ono za što je predodređen - novi Dražen, nova igračina, nova legenda.

Igrači će skupiti donacije u iznosu od milijun kuna kao nagradu jednom od navijača koji dođe na utakmicu Dinama i PSG-a. To su nam poručili Mateo Kovačić, Ivan Kelava, reprezentativac Filho i još neki od nogometaša iz modre svlačionice u amaterskom video uratku. Trčao je mali Mateo iz toaleta svlačionice s kamerom u rukama ne bi li što prije dobio odobravanje suigrača za svoju "genijalnu" ideju koja mu je pala na pamet dok je sjedio na wc-školjci, te je snimku objavio na internet želeći motivirati gledatelje da pohrle na maksimirske tribine.

Prema prvim reakcijama javnosti, mala kućna radinost ovih mladića nije upalila. Komentari se kreću od onih koji ovo karakteriziraju kao jadan i gadljiv potez kojim se Dinamo još više srozava, do onih koji posprdno izruguju ovakav pokušaj privlačenja publike. Osobno sam mišljenja da ovo nije ideja Matea Kovačića i društva. Mislim da je ovo pokušaj uprave da svoj PR trik provuku kao plemenitu ideju najmlađeg i najboljeg igrača. Ista ideja iz usta Zdravka Mamića bi bila dočekana brutalno, bila bi ponižavajuća, degradirajuća i bila bi iskorištena od strane svih mrzitelja lika i djela dotičnog kao oružje u novoj seriji napada na njega. Iz tog razloga su maksimirski genijalci odlučili sve to plasirati iz usta (ili iz čega li, kad je već wc bio u pitanju) miljenika puka. Ono što nisu shvatili je to da je ovakva poruka navijačima jednako ponižavajuća, jadna i gadljiva, bez obzira tko je izjavi, tim više što navijački puk nije toliko naivan da ne prozre potpis najvećeg manipulatora domaće nogometne scene.

Nekoć se maksimirskim stadionom orilo "dao bih milijardu dolara za jedan sekund dinamovog sjevera". Danas situacija navodi na one, igračima tako drage istočnjačke melodije i stihove "sve je na prodaju". Na prodaju su igrači koji pune gazdin džep. Na prodaju je ugled koji se rasipa u bescjenje po utakmicama Lige prvaka zadnje dvije sezone. Na prodaju je i HHO čiji je predsjednik u zadnje vrijeme neizostavan gost na Dinamovim europskim utakmicama u društvu Mamića i Šukera. Na prodaju je i dio navijača koji su lani iz utakmice u utakmicu jedini dolazili na zapadnu tribinu bodriti onog tko je čak ujedinio Torcidu i BBB (makar u mržnji). Mamić je navikao kupovati sve što mu se suprotstavi. Kupio je Štimca, kupio je Jovanovića, kupio je 100ti rođendan, kupio je Ladića i Cvitanovića. Pune tribine je najprije pokušao kupiti djeljenjem dresova. Kada to nije upalilo, pokušao je kartama za kunu. Vidjevši da ni to nije postiglo željeni efekt, Mamić se odlučuje na svojevrsnu nagradnu igru računajući da hrvatski građani u vrijeme krize i neimaštine ne mogu odoljeti zovu čuvene "milje" kuna. Hoće li narod pohrliti na tribine, to nam ostaje za vidjeti. Međutim, što ako se i ovaj plan izjalovi? Je li sljedeći Mamićev korak izigravanje pijanog bogataša koji s prozora svog penthousea (u ovom slučaju s balkona maksimirske lože) baca milijun i gleda kako se sirotinja ispod njega tuče za novčanice koje padaju s neba? Hoće li se za gostovanje ukrajinskog Dynama u zadnjem kolu uz ulaznicu nuditi i otplata rate kredita?

Ovi razmaženi bogati dječaci sa snimke očito nemaju osjećaj za vrijednost novca. Da imaju, ne bi sa smješkom i bez opterećenja plaćali stotine tisuća eura kazni zbog alkoholnih nemara i nediscipline. Možda će spomenuti milijun zaista i ići iz njihovog džepa, a možda će ova ideja i napuniti Maksimir. Ja još imam toliko vjere u ovu naciju da se nadam da će ponos i samopoštovanje ipak prevagnuti i da će, zahvaljujući ovoj uvredi neozbiljnih klinaca protiv PSG-a na tribinama biti i manje ljudi nego protiv Porta. Kako bilo, uvjeren sam da je ovaj potez iz maksimirske šume napravio veliku uslugu rivalima iz Splita. Poznavajući Split i Splićane, samo zbog ovoga će na utakmicu Hajduka s Cibalijom doći još koja tisuća ljudi više. Besplatno. Bez nagradne igre. Samo da podrži svoj klub i gospodi iz Zagreba pokaže što je to ljubav. Splićani neće doći gledati Parižane nego Vinkovčane, neće gledati Ibrahimovića i Pastorea, nego Mazalovića i Bartolovića...i neće tražiti "milju" kuna, nego borbenost, hrabrost i želju svoje momčadi. Upravo to i jest smisao navijanja, zar ne, Zdravko? A ako jeKovačić stvarno sam smislio ovaj plan, onda bi bilo bolje da je na zahodu pustio vodu da mu ovakve ideje odu gdje im je i mjesto - u kanalizaciju.