"Ništa nova, ništa nova..." pjeva Oliver. Ništa nova nije bilo ni u susretu Real Madrida i Barcelone. Sve analize pred utakmicu su najavljivale jači Real nego ikad, te uzdrmanu i na gostovanjima lošu Barcelonu. Prvi put od vremena Zidanea i brazilskog Ronalda neupitni favorit u derbiju su bili Kastiljanci. A onda su momci u bijelom i momci u plavo - crvenom dokazali da ni analize, ni forma, ni kladionice ne znače apsolutno ništa kad su ovakvi dvoboji u pitanju.
Real je imao sve na pladnju: praktički su započeli utakmicu s 1:0, u prvih pola sata su izluđivali Barcelonu visokim presingom na zadnju liniju, bili su brzi, jaki, pravovremeni u uklizavanju, i sve što su imali napraviti u tom periodu je bilo zabiti još jedan gol. Međutim, to im nije uspjelo, Barca se pribrala, genijalac je vidio da lopta neće doć do njega, pa se vratio na centar po nju, nanizao 3 igrača, uposlio Sancheza koji pogađa donji kut iz nevjerojatno teške situacije, i rezultat je izjednačen. U tom trenutku Real više ne postoji. Izjednačenjem, a pogotovo Messijevim prodorom kroz sredinu obrane u glavama madridista su se vratile bolne scene iz prošlosti, vjera u svoje sposobnosti je nestala, a ostao je samo strah. Više nije bilo visokog presinga (ne vjerujem da je u pitanju umor, jer je Real jako dobro fizički pripremljen), nije više blokiran koridor stoperi - Iniesta, koji tada preuzima konce igre i ne ispušta ih do kraja utakmice. Barcelona njuši krv, njuši paniku u protivničkim redovima i kreće s beskrajnim dodavanjima. Poluvrijeme je čisti kiks Mourinha. Ima još uvijek pozitivan rezultat, ali ekipa nije više onakva kakva je bila na početku utakmice. Umjesto da im "resetira" mentalno stanje, on na teren vraća istu razbijenu vojsku koja je završila prvo poluvrijeme.
Onakav drugi pogodak je baš ono što je trebalo Barceloni. Relativno lagan udarac, iz ničaga, odbija se od Marcela, vara Casillasa i od vratnice ulazi u gol. Sreća? Svakako! Ali sreća ide s mentalnim stanjem. Ako vjeruješ da možeš, ako želiš, neke stvari će ti se i poklopiti. Barcelona ne da je vjerovala, nego je znala da može.
Guardiola nadmudrio Mourinha? Ako mene pitate, nije. Ja mu ne odajem to priznanje. Gdje se na utakmici vidi njegova trenerska genijalnost? Dok se igralo po orginalnim trenerskim taktičkim postavkama, Barcelona je djelovala poprilično sterilno i konfuzno. Iz Mourinhove taktike je Real poveo, imao posjed lopte, imao šansu za 2:0 (Ronaldo) i kontru 4 na 3 koji je uprskao Di Maria. Utakmicu nije okrenuo Guardiola, utakmicu je okrenio čovjek koji drži Barcelonu na razini i kad ostali zakažu. Prvi pogodak nije bilo samo izjednačenje rezultata, nego Messijeva poruka suigračima "Hej, trgnite se, počnite igrat, vidite da se može!". Sve nakon toga je samo povratak na Barceloninu default igru. Piše se da je Guardiola igrao s 3 obrambena na Bernabeu, da je to njegova hrabrost. Pique i Puyol su bili stoperi, Abidal nije prešao centar, a Alves je cijelo prvo poluvrijeme bio povučeniji nego ikad. Ako im dodamo Busquetsa, prvo poluvrijeme je igrao ne s tri, nego s pet stopera. Ne može se Guardioli pripisivat za hrabrost to što je zadnjih pola sata, kada je Real bio u stanju u kojem ne bi dobili ni Dinamo, Alves napokon shvatio da Ronaldo nije došao na utakmicu, da nema koga čuvati i da slobodno može krenut malo preko linije centra. Kada prvi gol postigneš u trenutku kad ti je momčad na terenu inferiorna, iz kontre u kojoj tvoja dva igrača nadmudre 5 protivničkih, drugi gol iz odbijanca, treći iz direktne kontre koju ti je "dao" protivnik promašivši zicer, definitivno ne možemo pričat o trenerskoj genijalnosti. Messijevoj genijalnosti da, Sanchezovoj isto tako, Fabregasovoj također...ali Guardiola u tome ima malo zasluga.
Nakon ove utakmice bi svi kroničari, statističari, brojači zgoditaka trebali prestat uspoređivat Messija i Ronalda. Nije bitno tko je kompletniji igrač, nije važno tko kako puca slobodne udarce, a tko je brži. Nije važno tko će zabit više golova Rayo Vallacanu i Malagi. Bitno je da Ronaldo ne zna igrat velike utakmice. Bitno je da Ronaldo u derbiju ne pogađa ni ono što mora, a kamo li da radi razliku. S druge strane, najbolji igrač na svijetu grogiranu momčad diže, budi, pokreće. Messi nije bolji zato što ima više asistencija, ili zato što Ronaldo više golova postigne iz penala. Messij je bolji zato što se ne krije kad je bitno. Zato što povuće kad ostali ne mogu. Ronaldo je kod vodstva 1:0 zapucao izglednu šansu s ruba kaznenog prostora, kod 1:2 promašio nemoguće, te uprskao tri slobodnjaka s vrlo dobrih pozicija. Imao je pet, šest situacija jedan na jedan s Piqueom i Puyolom, izgubio je svaku. Pa što mu onda vrijedi njegov 21 gol u dvadeset utakmica?! Međutim, više od svega toga se Ronaldu mora zamjerit totalni nedostatak volje i zalaganja. Ako te ne ide, ako ne možeš pogodit gol, onda bar možeš i moraš trčat, gazit se, pokrivat...a ne šetat se po terenu i izlazit iz ofsajda minutu i pol. Eto, zbog toga, bez obzira što je to Cristiano Ronaldo, Mourinho ga je trebao izvaditi iz igre.
Angel Di Maria - još jedan bitan kotačić u Realovoj igri je također podbacio. Istina, imao je par odličnih driblinga, ali dodavanja su mu bila na razini hrvatskih trećeligaša. Mesut Ozil se nikako nije uspio oslobodit Busquetsa. Igrači koji su odigrali na razini su Benzema (čovjek se borio kao lav, trsio se, zalagao, te je time samo dodatno naglasio Ronaldovo spavanje na terenu) i Lass Diarra (zakasnio je uklizati na Messija kod prvog gola, ali je dobio brojne duele na sredini u prvom poluvremenu). Kada je francuz dobio karton, Mourinho ga momentalno vadi iz igre (odličan potez), ali zašto uvodit Khediru?! Real je u rezultatskom deficitu, a trener u igru uvodi čovjeka koji je jak u destrukciji, ali ne zna pucat na gol, niti zna dodat loptu. Kaka je svojim ulaskom malo podigao razinu igre i probojnost, međutim tada je utakmica već bila više-manje izgubljena. Totalni taktički promašaj Josea Mourinha je Coentrao na desnom beku. Čovjek kojem to nije prirodna pozicija je direktni krivac za sva tri pogotka Barcelone. Kod prvog nije držao liniju (da je, možda bi Sanchez ostao u zaleđu), kod drugog je "asistirao" Xaviju, a kod trećeg mu je pobjegao Fabregas.
Nakon utakmice se može pričati o možebitnoj greški suca koji je trebao Messiju dat drugi žuti karton (prvo uklizavanje s leđa Alonsu, a onda još jedan start s leđa u kojem je sudac imao sreću da je mogao pustit prednost, pa je onda brže - bolje svirao kraj poluvremena, jer bi morao dat karton Messiju da je zaustavio igru), može se izvlačit krvnički start Dani Alvesa na Alonsa (pogotovo ako se sjetimo da je za identičan POKUŠAJ starta Pepe lani isključen), a kojeg sudac nije niti označio prekršajem, može Mourinho proklinjati Fortunu.... Sve to samo prikriva činjenicu da su Realovi igrači bili mentalno nespremni za ovu utakmicu i pobjedili su sami sebe. Barcelona je samo uzela ono što im se ponudilo. Ja se moram posuti pepelom, jer, ako sam u nešto bio siguran, to je bilo da će Mourinho smiriti, motivirati i mobilizirati ekipu. Bilo kako bilo, Real još ima prednost u prvenstvu (utakmica manje od rivala iz Katalonije). Vjerujem da će Real osvojiti titulu baš zbog toga što se, na Realovu sreću, a Barceloninu nesreću, el clasico ne igra svako kolo, a Mourinho je majstor malih utakmica. Međutim, ova utakmica je signal navijačima Reala da se mole da u Ligi prvaka netko drugi izbaci Barcelonu prije nego dođe do njih. U ovom trenutku netko drugi može eliminirat aktualne prvake, ali Real ne. Real ima kompleks Barcelone, Mourinho ima kompleks Barcelone, Ronaldo ima kompleks Messija....i potrebna je bar jedna titula da ga se oslobode.
Post je objavljen 12.12.2011. u 10:08 sati.