TO LIVE AND LOVE WITH ABANDON

U dvorani staračkog doma
pleše Miss Oklahoma
sad je doduše troma
tri kuka loma
ali ima ona još snage
i oči su joj drage
smiješe se u beskraj
smiješe se u vječnost
jer ona je već tamo
s one strane mosta
samo njenom tijelu
još uvijek nije dosta
@MA























Okej.
Ajmo napisati post.
Valjda ga neće, kao prošli pokušaj,
nepovratno obrisati?
samovoljno, svojevoljno, neočekivano i pizdunski.
?

Starački dom.
Bože.
Starački dom.
Stari je puno pokretniji
nakon tih dva i nešto mjeseca
među sebi sličnima,
izložen brojnim fizioterapeutima,
i prisiljen sam za sebe bar mrvicu misliti i djelovati,
u onim praznim hodovima kad nas nema tamao.
A hodočastili smo tamo, jesmo,
u prosjeku puno više nego valjda itko normalan ikome dolazi.
Išli smo na živce.
Idemo na živce.
Svejedno sad,
ćaća hoće doma
ćaća doma i ide,
pa sad kaj bu se iz toga izrodilo, pokazat će se.

Nađena je nova čuvarica, novi fizijatri i tako.

Koliko je lucidan ne znam smije li se zaključiti iz ovih riječi upućenih mom burazu
'i ti imaš sina,
i on bude tebe ostavio u domu kako si ti mene',
jer samo danas uglavnom vodili razgovore kako je divna ta soba (u kojoj je on)
i divno ofarbana, što je učinio on sam i jako je zadovoljan.
Doduše, s nekim opkopom podruma je, žali mi se, fulao,
došla je voda, bilo je kiše, i parketi su se digli,
no sve u svemu, soba je divna i ima toliko mjesta da tu stane i kuhinja.
Pa mu nije jasno zašto se i ja ne doselim tamo,
na što ja kažem da budem, samo se moramo dogovoriti svi jel to okej.
Nudi mi da si uzmem tu kuću.
Jednostavno,
živi bog zna gdje u svojem svijetu.
U nekim lijepo ofarbanim sobama, okrenutim od sunca,
jako ugodnim za po ljeti ....

Prvo mu je bio cimer jedan starček
bez zuba
koji nije smio jesti apsolutno ništa što nije gotovo pa tekuće,
što naravno nitko nije spomenuo,
koji me je , ljubaznu i nelukavu, nišnesluteću, naprosio da mu dam bananu jesti,
tako je ruke pružao, ko da je kruha gladan,
tako se veselio,
onda ju je suspektno nespretno i sasvim bezubo glodao,
ali mi je rekao da je to sve okej, (naravno da nije bilo, no,
kak sam ja to mogla znati?)
.
Taj gospodin starček je otišao na Nebo.


Mislim da je to ponešto uznemirilo mog starog,
no do sada je to već palo u zaborav.

Mislim, palo je do danas u njegovoj glavi u zaborav i ono kaj se zbivalo jučer,
a bilo je baš neuobičajeno.

Stigla mu je, starom, u posjetu moja nećakinja,
velika cura od 25+ godina -
đedo spava, a uz njega u sobi još neki gospodin.


Nije htio razmijeniti informacije o imenu,
stalno je ispitivao jel 'stvar aktivirana',
stalno ju je pitao za neke brojeve,
ona je shvatila ubrzo da je situacija....(ne)ozbiljna,
pa mu je , da mu udovolji,
govorila razne brojeve,
uvjeravala ga je da to nešto je aktivirano, ili da će upravo aktivirati to nešto
(to se svakih par sekundi ponavljalo sve skupa....) i tako.

Potom, jer to nije bilo dovoljno,
godpodin si je sam spustio ogradicu kreveta,
(moraš imat malo klikera i uščuvane motorike za stisnuti mehanizam i to učiniti)
ustao,
skinuo se sasvim,
zamotao se plahtom,
položio pelenu na krevet,
izdrapao je u trake,
te se dugo vremena bavio time da poveže trake pelene sa zavjesama.

Ona je, za to vrijeme,
probudila starog koji je bio sasvim grogi,
kojeg ovaj pokraj njega sa pelenama i zavjesama nije ni najmanje zanimao,
i javljala nam stalno na whatsap situaciju iz sobe.

Danas tog gospodina više nije bilo u sobi,
smiješno je da ti nitko ništa službeno ne kaže,
no činjenica da je pod bio pun iscufanih vata iz pelene,
a karniša iščupana iz zida skupa sa zavjesama
i položena na stol dala je naslutiti kaj se dogodilo :))))))))))
(jednostavno se čovjek mora smijati)
Od dežurnih radio Mileva čule smo da je gospodin prebačen 'dolje'
(zaključani alzheimeri i dementnikoji su prepokretni za svoje stanje)
a da su gospodina prijavili pod sasvim nekom drugom dijagnozom,
nemam pojma zašto,
ko da možeš dugo skrivati toliki odmak od svijesti?
I kako, uopće, bi to mogao?


Ugl,
dom je jedan izdvojeni svijet,
svijet na granici razuma,
nešto sasvim drugo, i nešto sasvim pomaknuto.

Kad smo ulazile danas, slavio se rođendan jednoj ženici.
Sigurno 90+.
Pjevali su joj
'sretan rođendan Vam'
VAM?
Kaj nije hipertužno da nemaš nikog svog dovoljno bliskog da ti pjeva sretan rođendan TI?
Znam da mnogi nisu te sreće, no to nimalo ne umanjuje tužnost te činjenice, dapače.

Onda su joj pjevali onu neku pjesmu u kojoj se spominje 'sretna tvoja majka koja te je svojim mlijekom dojila'
jasno u verziji 'Vaša majka koja Vas je dojila'
(ne znam točno tekst) (starinska pjesma, čula sam je nakon dugo, dugo).
Da, majka joj je sigurna jako sretna, baš si mislim,
a ovo dojenje........
ne znam..................
bilo mi je baš sve samo ne sretno to za čuti.
pa ipak, slavljenica se činila zadovoljna,
tim zborom drhtavih glasova.
Jaoj.
Znam, znam, sve je to za ljude,
i lijepo da tako organiziraju mali prijeručkovni tulum.......................................................



Onda,
ima tamo i jedan par.

Ona je sitna, plava, kosa u repu,
uščuvana, bistra, nije se pustila slabosti,
drži uzde s obje ruke,
nosi knjigu sa sobom i čita kad je sama,
i on,
cijeli opis vrijedi i za njega,
osim kose u repu,
također, šeće po terasi koja ide oko zgrade,
broji korake, broji prohodane metre,
ima zadanu količinu radi zdravlja,
ponekad smo izmijenili koju riječ,
sasvim još prisebni ljudi,
očito prisiljeni biti u domu iz tko zna kojih praktičnih razloga.
ne spadaju tamo,
oni su svijet za sebe.
Otok jedno drugome,
u moru koje ne obećava baš više ništa osim postojanja ovdje i sada,
u najbanalnijem smislu postojanja i zadovoljenja najosnovnijih potreba životinje gordo zvane čovjek,.
Puno puta smo tamo jeli, i uvijek sam ih vidjela da jedu zajedno.
Osim kad je jedno od njih odsutno,
mislim da on češće (načula , jer sjedimo pokraj njih).

Nisu bliski u smislu da nisu službeni par,
jedno drugome govore Vi,
razgovori su im kultivirani,
ali ne i intimni.
pričaju si stvari, obične stvari, ona ga moli da joj opiše kako mu je bilo na moru
(očito je bio išao)
i slične opće površnosti,
no ipak, ipak,
ona nekim fensi dezinficijensom spreja i pobriše njihov stol
(da, uvijek isti)
(da, u samom kutu velike prostorije, povučen od svega i svih koliko god to može biti)
prije nego jedu,
prije nego je on došao.
Donese im staklene čaše,
da ne piju kao ovi izgubljenici i nevoljnici iz dječjih plastičnih čaša,
ali nakon što pojedu,
pozdrave se i on otiđe.
I ona otiđe, svatko na svoju stranu.

Danas na odlasku,
vidim ih kako sjede u nekom zadnjem kutu terase, na pola metra sjene,
povučeni od svih,
bliski koliko valjda zbog svojih uzusa smiju biti,
i tako evidentno da su par,
i tako evidentno da su si slamke spasa,
tako dirljivo, tako strašno.
Bože.


A sada, došao je taj trenutak kada valja pokušati objaviti ovaj post.
prvo ćemo iskopirati cijeli tekst,
za svaki slučaj.
pa da vidimo.

Ako uspije, za nagradu ću dodati još jednu fotku Mjeseca.








































Moja fotka,
2.8, večer nakon Supermjeseca...............


































Protiv ove sveukupne tuge i žalosti: