subota, 10.09.2022.
10 godina
|
Rujan je.
Bliži se ravnodnevnica. 2022. je. U ovo doba, nekako poslije ljeta, dolaskom s mora, puhnulo mi je u glavu jednog dana da otvorim blog. Sjećam se da sam u to doba donosila od Jose s mora rakiju i u nju stavljala melisu, pa bi svi, htjeli - ne htjeli za Božić dobivali rakiju od melise. Joso i dan danas trži rakiju, i sada je negdje vrijeme da on polako zatvara svoj štand ljetuuuu je kraj kiše su se slile u cvjetove agava i sve to dakle, te davne 2012. a znam to samo zato jer je @Jelen jedina normalna osoba koja nije pobrisa(va)la svoj blog, pa svako toliko odem tamo i s radošću čitam komentare, unatoč svemu što se izdogađalo, učinilo, izreklo, istina je da odem tamo i s radošću čitam, jer ja se jednostavno ne znam dugo ljutiti, (mogu se eventualno praviti, radi efekta) Imala sam taj prvi blog, pa sam ga u nekom bijesu pobrisala, zvao se Vještičje sijelo. Onda sam otvorila tri, da ne usfali, Ponovo Vještičje sijelo, Na križanju (i mjesec i sunce) i Unutarnje nebo. I to sam, ugledajući se nevjerojatno ali istinito u tuđe postupke koji nimalo nisu meni nalik (ali ipak , priznajem, bilo je tu razloga) pobrisala prije jedno godinu (i pol?) i ta tri bloga postoje još dva - tri koja negdje plahutaju blogosferom, tematska, na koja više ništa ne dodajem.... Uglavnom, prošlo je deset godina od dolaska ovdje, i unatoč svemu apsolutno mi nije žao, nije krivo, nego dapače, zahvalna sam. Ne treba to razlagati. :) Sjećam se Prvog posta uopće, stavila sam fotku morskog ježa i ovu pjesmu: Eto, tako, da obilježim. Drugovi i drugarice, ostajte mi dobro. :))**** |
