Rujan je.
Bliži se ravnodnevnica.
2022. je.
U ovo doba, nekako poslije ljeta,
dolaskom s mora,
puhnulo mi je u glavu jednog dana
da otvorim blog.
Sjećam se da sam u to doba
donosila od Jose s mora rakiju
i u nju stavljala melisu,
pa bi svi, htjeli - ne htjeli
za Božić dobivali rakiju od melise.
Joso i dan danas trži rakiju,
i sada je negdje vrijeme da on polako
zatvara svoj štand
ljetuuuu je kraj
kiše su se slile u cvjetove agava
i sve to
dakle, te davne 2012.
a znam to samo zato
jer je @Jelen jedina normalna osoba koja nije pobrisa(va)la svoj blog,
pa svako toliko odem tamo i s radošću čitam komentare,
unatoč svemu što se izdogađalo, učinilo, izreklo,
istina je da odem tamo i s radošću čitam,
jer ja se jednostavno ne znam dugo ljutiti,
(mogu se eventualno praviti, radi efekta)
Imala sam taj prvi blog,
pa sam ga u nekom bijesu pobrisala,
zvao se Vještičje sijelo.
Onda sam otvorila tri, da ne usfali,
Ponovo Vještičje sijelo, Na križanju (i mjesec i sunce) i Unutarnje nebo.
I to sam,
ugledajući se nevjerojatno ali istinito
u tuđe postupke koji nimalo nisu meni nalik
(ali ipak , priznajem, bilo je tu razloga)
pobrisala prije jedno godinu (i pol?) i ta tri bloga
postoje još dva - tri koja negdje plahutaju blogosferom,
tematska, na koja više ništa ne dodajem....
Uglavnom,
prošlo je deset godina od dolaska ovdje,
i unatoč svemu
apsolutno mi nije žao, nije krivo,
nego dapače, zahvalna sam.
Ne treba to razlagati. :)
Sjećam se Prvog posta uopće,
stavila sam fotku morskog ježa
i ovu pjesmu:
Eto, tako,
da obilježim.
Drugovi i drugarice,
ostajte mi dobro.
:))****
Post je objavljen 10.09.2022. u 22:27 sati.