nedjelja, 13.03.2022.
*
|
Bila sam u Ljubljani. Otprilike 24 sata, prespavala sam. na dječjem krevetu na kat na koji sam se lojtrama morala popesti, i u tri ujutro spuštati na piškenje užasa li to me podsjetilo kako sam se ko mala kod jedne prijateljice skup sa njenim bratom, bratićem i ostalom svitom (nekim čudom!!) popela na trešnju a bila sam okruglo dijete koje ne ide na drveće dok su oni na toj trešnji stalno dane provodili, i onda sam se užasavala skočiti dolje pri silasku a njezin tata se smijao i nemam pojma kako sam zapravo sišla a sišla očito jesam, jer evo neko vrijeme već nisam na toj trešnji iako dobro mogu osjetiti osjećaje srama, bijesa i neugode kao da dio mene još uvijek čuči na toj grani, e svega toga sam se sjetila u tri ujutro dok sam onako superspretno silazila po tim visokim lojtrama i psovala samu sebe kaj sam se nagovorila doći a nagovarala me bome dugo godinama i NE RAZUMIJE da mi se nit ne putuje, nit ne druži nit me zanimaju turistički momenti grada nit me briga gdje i šta jedem nit volim njezinu mačku koja se uvalja u zemlju u dvorištu, pa se nastoji šmajhlati meni uz nogu tako sva šugava pa se penje i po svemu u kuhinji, i po hrpama osušenog veša i po mojoj čistoj torbi i čistom ruksaku sa stvarima, koji je opran u veš mašini, još bi dlake podnjela, ali da ide i unutra i van, lovi ptice, valja se po pijesku i želi meni na krilo, e ne može (ko da nemam doma jednu tuđu prasicu mačku pa ne znam kakve su kojoj nije dosta da je nepoznatu hranim nego uživa zalijetati mi se pod noge kad me ugleda i uvijek nastoji ući u kuću iako nije moja i ne može biti moja, i nikako ne bude postala moja) i još sam morala trpiti da me prati na vece i kad čujem tu glupost 'ona to hoće' na koju ja spremno odgovaram 'a ja to neću' i samo me ponovo bijes hvata kako se dam nagovoriti, i samo se sjetim kako moja frendica ima navadu druge stvari bića i pojave puštati da je maltretiraju i stavljaju u poziciju da trpi stvari koje ne voli jer nema snage oduprti se pa kad ja kažem neću, bogami, neću, baš me briga neću, makar jebenoj MAČKI da mogu reći neću ljuta je na MENE jer nema goreg kad netko zna i kaže neću dok ti to još nisi savladao uglavnom jele smo pile smo obavila sam jedan poslovni susret koji je bio motiv za dopustiti nagovoru da bude nagovoren i bila sam TAKO SRETNA kad sam na autobusnom sinoć izašla van Zagreb, zagreb, najdraži menisi grad, pa čak i da Sputnjiki padaju s neba nedobože!!! pješice po ledani do Draškovićeve, slobodavlastitog doma, vlastitog kretanja divnooo ja STVARNO nemam više živaca za ljude. Slike Ljubljane: očajne kvalitete, ovaj moj mobitel ne može bolje pa su takve kakve su eto a klikom se svaka od njih povećava, male sam ih postala samo radi trenutnog blogdizajna, koji bi ih najvjerojatnije rezao da su postavljene u punoj veličini Pogled na Alpe sa Staroga grada i ostale trice i kučine:       More visibaba u Botaničkom vrtu:    I kafa, za kraj  |
