pa ću napisati post.
Za mene su ova najnedavnija događanja, znači govorim o svom najintimnijem osobnom doživljaju, katastrofalno prepuštanje čovječanstva svojim najnižim porivima i strastima. Katastrofalno je da ih se kakti verbalno osuđuje, (ili čak i opravdava) a da ih se aktivnim ne-postupanjima, ipak omogućava. Također, nisam čula do sada da ih je itko ispravno imenovao i dao im precizan misaoni obrazac, pa ću to sada učiniti ja: RATOVANJE za bilo koji cilj JE PRIMITIVNO, ANAKRONO, POTPUNO NEPRIMJERENO DANAŠNJEM ČOVJEKU. (Čak je i ova situacija sa koronom iako ODVRATNA bila barem naizgled stepenicu iznad, gdje se nasilni društveni preustroj izvodio, pardon, SE i DALJE IZVODI, u rukavicama, pod krinkom brige za opće zdravlje. U usporedbi s time, i bez usporedbe s time) ovo pucanje , tekovi i direktan napad na civile u svrhu vojnih i političkih ciljeva je RAVNO POVRATKU U ŠPILJU. Za zapitati se je sada, kada su nam dostupne sve moguće novine, uvidi u sve moguće vijesti, iz svih kutova gledanja: što je istina, od svega toga serviranoga? imamo li uopće načine da razaberemo? koliko nam stalno lažu, i za koje ciljeve? kako se vijestima i događajima lako promijeni svjetski fokus na neki problem? kako se lako vijestima oblikuje problem/situacija i kad je nema ili nije tako velika? i ponovo, KAKAV je ovo svijet u kojem pristajemo PONOVO ratovati, koji su to ljudi, kakva je ta njihova svijest? Kad podižeš dijete, pa je ono već i adolescent, koji u osobnom iskustvu nosi blisku smrt koja boja svojim tamnijim tonom svaki dan postojanja, pa nosi potrese pune straha i grča u želucu, pa boleština u kojoj je jedino sigurno da ništa nije sigurno pa ti to dijete posustaje u svom optimizmu i sve mu se čini odveć teško i mučno, a sa tako malo godina postojanja i sve se čini tako uzaludno jer je ishod svakog truda stalno upitan i nedovoljno dobar, zadovoljavajuć, sladak,potpun a onda dođe i RAT 'kaj, ZBILJA, mama!?!?' 'pucaju na LJUDE!?!?' 'ono,UBIJAJU ljude ,jer su tako odlučili??' 'pa zar nije pandemija u kojoj se cijeli svijet upregnuo na borbu za život!?' pa kad joj spomenuh Černobil, pa gdje je Krško, i kad osvjestiš da nemaš kamo pobjeći sa ove bijedne male planete i btw. nije bijedna jer je mala, ali je i bijedna i mala, i kad osvijestiš da ćeš do smrti biti tu gdje se onda vratiš na problematiku vlastite smrtnosti.... i dijete se vrati, jasno, na istu problematiku, i ŠTO onda reći na sve to???????????? Tko me hoće prozvati za neki bijedni meme? Daj, jebote,da čujem? |