TO LIVE AND LOVE WITH ABANDON

Kaže Russel Brand kako je sretan jer nema izbora:
život ga je stavio u poziciju u kojoj je ili ovisnik

(što podrazumijeva tobogan događaja koji vode u neminovnu propast
uz obečašćenje sebe kao osobe,
odbacivanja potancijala koji si imao,
povređivanja onih koji te vole i sve slično)

ili nužno svjestan, u trenutku

(bez prostora za samosažaljenje
za lijenost
za predavanje svoje autonomnosti drugom u ruke
bez prostora da netko preuzme odgovornost
za ma koji tvoj postupak,
bilo to odabiranje dnevnog ručka
kalkuliranje potrošnje i prioriteta onoga što se kupuje, mijenja, popravlja u kući,
bdijenja od brige nad djetetom koje đira svoje pubertetske đirove
bez prostora za nebrigu o vlastitom zdravlju).

U cijelosti razumijem to njegovo razmišljanje
(vidi se i iz osobnih primjera iznad navedenih),
u cijelosti točno tako osjećam.

Jednostavno nema uzmaka.
Nema autoriteta nadamnom.
Nema ruke koja ti se pruži
jer je netko primjetio da ti treba,
osim ako je eksplicitno ne zatražiš,
nema tuđe brige nad tobom.
Svejedno hoćeš li se dići kada padneš,
ako se ne digneš - nisi se digao,
jedino kome može biti bitno je samome tebi.
Posebno perverzna opcija
je kada ni to nije kraj, i kada jedna duša ovisi o tebi,
jedno nježno tijelo, tanke ruke,
djevojački obrazi uokvireni kosom,
tada si zapravo ucijenjen.
Ucijenjen vlastitim odabirom.
I svejedno, opet nemaš izbora, vraćamo se na Russella Branda.
Nemaš izbora.
Sve dok ga imaš,
razmišljaš da bi mogao ili ne bi mogao,
a kada ti se to izmakne ispod nogu,
ne preostaje ti nego uspjeti u svakom pothvatu.



Ali onda, jednom,
kad te stes strese,
osjetiš kako je sve to, sva ta sila koju moraš sam podnjeti,
puno previše za tebe jednu.
Ne samo da je previše za tebe,
nego osjećaš točno kako je sve oko tebe nepripadno tebi,
nenalik tebi, tvojem osobnom, istinskom biću,
ne vidiš poveznicu između sebe i svijeta oko sebe,
ne vidiš razlog, osim djevojačkog rumenila, da bi se bavio ovim svijetom ovdje,
ne vidiš nikakvu želju vlastitog srca,
pitaš se, otvoreno se zadubiš,
i ne pronalaziš ništa,
ponavljam, osim rumenila,
i kako se nosiš s time?




Ideš i dalje.
Ideš bez mozga, bez srca, ideš bez benzina, ideš na suho.
Ideš kroz nebitnost, kroz svu tu nesrodnost,
kroz sve uvrede, samost svakog udaha,
gledaš u svoje prijatelje,
nekadašnje,
nemaju pojma kako su daleko cijele univerzume od tebe.
I razumiješ kako su njihovi univerzumi samo utvare pokretane željama njihovih srdaca, ništa više.
Ništa stvarno.










.....