Europska desnica se budi
Austrijski FPÖ, najbolji primjer moderne europske desne stranke. Na plakatima pise:"Zapad u ruke Krscana", "Prave narodne zastupnike umjesto EU izdajnike" i "Socialna pravda umjesto EU za koncerne".
Desne stranke Europe sve vise jacaju - dok etablirane stranke i medije drhte
Europska unija je pretjerala. Danas se pokazuje da su eurokrati sa svojom anacionalnom i izdajnickom multi-kulti ideologijom presli svaki zenit razumjevanja. Sa sjevera Europe, tocnije iz Danske, se dize otpor. Danska narodna stranka (DF) - sa 13,9% u danskom parlamentu - je odlucila da je nuzno ponovo uspostaviti carinske preglede. Sa tom mjerom zele ograniciti organizirani kriminalitet i ilegalnu emigraciju. Odmah je stigla i kritika iz neo-sovjetskog Bruxellesa: "Europska komisija mora pisati podsjetnicko pismo i ako je potrebno vladu u Kopenhagenu pred eurospkim sudom tuziti" je prijetio CDU-ovac (Demokrscanska stranka Njemacke) i i lobist tvrtke "Bertelsmann" Elmar Brok. Histericne reakcije glede danskog pokusaja da vrate mrvicu suvereniteta u svoju Domovinu otkrivaju rastucu nervozu EU diktature. Komad po komad je si EU u zadnjim destljecima sve vise kompetencija prisvojila, suverenitet svojih clanica je tiho iskopala. Otpora skoro nije ni bilo. Negativne rezultate na referendumima je ignorirala - kada je bilo potrebno su se referendumi ponavljali dok ishod nije bio povoljan. EU strahuje od "renacionalizacije" Europe, toga se plase: Pötteringi, Barrose i Ashtoni.
U mnogim zemljama Europe ljudi nemaju vise toleranciju prema strahovladi EU-a. "Od Norveske do Italije, od Finske do Francuske sjede desne stranke u vise od 15 nacionalnih parlamenata" kuka lijevi casopis "Spiegel" iz Njemacke. Popularnost desnicara raste i raste. U nekim anketama za predsjednicke izbore u Francuskoj 2012 je Marine Le Pen, kandidatkinja desno-nacionalnog Front Nationala, ispred svih konkurenata. U Austriji neke prognoze govore da bi desni FPÖ mogao dobiti oko 30% - time bi popularni Heinz-Christian Strache bio na putu za Kancelara.
Dvije teme zabrinjavaju u ovim mjesecima europske narode: financijska politika prema visoko zaduzenim clanicama EU-a pretezno na Jugu i predstojeca masovna emigracija Afrikanca i Azijata u Europu. Protiv obadva razovja samo desne stranke porucuju glasno "Ne". Podrska desnicarima se razvija iz zelje Europljana za nacionalnim identiteom i Domovinom kao i iz zelje da budu ponovo gospodar u svojoj kuci.
Front National u Francuskoj, DF u Danskoj, British National Party u Britaniji, Vlaams Belang u Belgiji, FPÖ u Austriji, ATAKA u Bugarskoj i JOBBIK u Madjarskoj dobivaju sve vise podrske iz naroda kojem je dosta: EU tiranije, multi-rasnog drustva, ciganskog terora (Bugarska, Madjarska, Ceska, Slovacka...), dekadencije, anacionalnosti, homo-parada, pobacaja, globalizacije, anti-autoritarnosti, defetizma, droge, kriminaliteta, odpada kulture, nacionalnog mazohizma, besmislenosti...
Europa se budi, EU propada. Europski desnicari napokon dobiva svoje mjesto u drustvenom poredku i zajedno grade Europu suverenih nacija. Neprirodna tvorevina EU ce se raspasti kao kula od karata a dicice se, kao Feniks iz pepela, nova Europa koja se nece sramiti nacionalnih identiteta svojih naroda.
Nadajmo se da ce i hrvatski narod uvidjeti da EU i njene sluge nemaju smisla, da ce uvidjeti kako su pravasi, kao uvijek u povijesti, bili prvi i najkonzekventniji protiv nadnacionalnih tvorevina, pocevsi od Austro-Ugarske preko Jugoslavije do EU-a. Dajte povjerenje koaliciji A-HSP-HSP i skocimo na vlak europskog preporoda.
Hrvatska Hrvatom - Bog i Hrvati
Sime Tolic
Europska unija; tamo i natrag
Prof. dr. Tomislav Sunić
Problem nije u tom kako ući u Europsku uniju nego kako čitav iz nje izaći. Takve misli, ako već ne u praksi, teoretski prolaze kroz glave političara u Grčkoj, Španjolskoj, Irskoj i Portugalu. Nakon početka burnih događaja izazvanih svjetskom financijskom krizom, izgleda da Europska unija sada više voli Hrvatsku nego što Hrvatska voli Europsku uniju. Ravno prije godinu dana, kada su započeli ulični neredi u bankrotiranoj Grčkoj, kojoj predstoji rasprodaja same sebe, čelnik Europske komisije, José Miguel Barosso, u malo zapaženom razgovoru sa europskim sindikalnim čelnicima, nije isključio mogućnost „ građanskog rata“ i „diktatura“ – tim više što navedene zemlje, uključujući i njegov rodni Portugal, imaju bogatu tradiciju vojnih udara . I to bez obzira na činjenicu da su u zadnjih dvadeset godina upravo navedene zemlje dobivale najviše novaca iz fondova Europske unije. A od razvikanog „keltskog tigra“, koji je do nedavno hvaljen do nebesa, ostao je samo pokisli irski seter. Da Europska unija treba danas više Hrvatsku nego Hrvatska Europsku uniju ukazuje je i nedavni paternalistički govor njenih čelnika upućen hrvatskim medijima povodom hrvatskog članstva 2013. godine.
Svaki hrvatski dinamičan poslodavac i svaki mlađi Hrvat sa završenim fakultetom, može se veseliti ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Nema većeg poniženja nego čekati u dugačkim kolonama drugog razreda europskih zračnih luka za europsku propusnicu, ili se mrcvariti godinama za radnu ili studentsku dozvolu u europskim metropolama. Nakon 2004.godine, milijun mladih Poljaka razmigoljio se diljem Europske unije, jer svjetla budućnost nove poljske političke klase, nikako da se ostvari. Problem dakle nije u ideji Europske unije; problem leži u tome što njeni vlastiti arhitekti ne znaju kojim putem da Europu pokrenu. A do hrvatskog srpnja 2013. još je jako daleko.
Sladoledi u Euroslaviji
Danas, u svjetlu dugogodišnjih pregovora sa Europskom unijom postavlja se pitanje: Koja je uopće bila svrha stvaranja države Hrvatske i žrtava Domovinskog rata? Proglašenje samostalne i suverene države? Izgleda da cilj stvaranja Hrvatske, barem slušajući hrvatsku političku klasu, nije nikakva samostalna Hrvatska, nego njeno ultimativno uključivanje u Europsku uniju. Premda Hrvatska nije još službeno dio Europske unije, ona je njen psihološki i ideološki dio već punih dvadeset godina. Od raspada Jugoslavije 1991., sve su hrvatske vlade bile izložene stalnim briselskim pritiscima, ukazima i ultimatumima. Nikako nisu europski čelnici htjeli 1991. godine prihvatiti činjenicu da se raspada njihova miljenica Jugoslavija. Dvadeset i trećeg kolovoza, 1991., u svom govoru pred Europskim parlamentom, bivši predsjednik Europske komisije, Jacques Delors, je rekao: „ Ne možemo ujediniti države zapadne Europe i u isto vrijeme ohrabriti odlazak sovjetskih republika“ . Mora da je to bila dobra muzika za uši Slobodana Miloševića.
A tko se ne sjeća EU- „sladoledara“ koju su hodočastili u ratom zahvaćena hrvatska područja, uz svoje prodike o poštivanju „prekida vatre“ – koja nikako da stane? Europska unija neizravno je najviše odgovorna za rat u bivšoj Jugoslaviji. Nametanjem embarga Hrvatskoj, odbijanjem jasnog označavanja agresora i žrtve agresije, Unija je pokazala amaterski stav u formuliranju zajedničke vanjske politike. A upravo je vanjska politika srž po kojoj se prepoznaje svaka politička jedinka, bilo da se jedinka zove država, carstvo, ili unija. Ugovor iz Maastrichta koji se poklapa sa početkom agresije na Hrvatsku, samo je dodatno balkanizirao čelnike Europske unije, budući da svaki od njih, iz vlastitih povijesnih razloga, ima drugačiji stav prema hrvatskom, odnosno srpskom pitanju. A zašto bi Unija i njeni eurokrati donosili političke odluke, ako im vlastiti prijedlog Ustava (Čl. 1.41-7) i dalje daje alibi da se sakriju pod skute Amerikanaca i NATO-a? Istoimeni članak prijedloga Europskog Ustava nadalje kaže da je „NATO za države članice temelj njihove kolektivne obrane“. U praksi to znači da Europska unija, za svaki nedostatak svoje političke volje, uvijek ima izgovor u dobroj volji Amerike. Hrvatska je trebala čekati četiri godine da bi njenu dramu riješila Amerika – a ne Europa. Niti dan danas Europska unija nema zacrtanu viziju vanjske politike – te stoga niti jasnu viziju europske budućnosti.
Utopija na vlasti
Usporedba Europske unije sa bivšim sovjetskim Politbiroom ima na pretek, uključujući i komentare poznatih pisaca i političara - i lijevih i desnih. Ruski književnik i bivši antikomunistički disident, Vladimir Bukovski, vidi u Europskoj uniji represivni mehanizam, gori od Sovjetskog Saveza. Francuski ljevičari također su bili glasni u odbacivanju Europskog Ustava tijekom referenduma u Francuskoj, 2005. godine. Bivši francuski premijer i više puta ministar, Edouard Balladur, nedavno je rekao da je „Europa od 27 članica osuđena na neuspjeh“. A najdalje je otišao bivši profesor i bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger koji ironično i retorički pita: „A koga da telefonski zovem u Europi?“ . Ovo nije niti vic niti šala, budući da se Europska unija sastoji od velikog broja tijela, bilo da je to Europska komisija, Vijeće Europe, ili Europski parlament, od kojih svatko čeka jedan na drugog da donese političku odluku. Paralele bi se mogle povući sa jugoslavenskim SIV-om i republičkim sekretarijatima bivše Jugoslavije, od kojih je svaki prebacivao odgovornost na drugo tijelo jugoslavenske federacije. Bivši doušnici Udbe u današnjoj Hrvatskoj imaju pravno pokriće, jer svoj bivši denuncijantski rad u korist republičke Udbe, lagano mogu prebaciti na direktive savezne Udbe. Uostalom prave uzroke raspada Jugoslavije treba tražiti u njenoj institucionalnoj paralizi izazvanom sukobima između republičkih i saveznih birokrata.
Svaka apstraktna država bez legitimiteta ne može imati dugotrajni legalitet. A pitanje legitimiteta, ili pučki rečeno vjerodostojnosti, leži u ustavu svake zemlje. Europska unija nema normalan ustav, iz jednostavnog razloga što ne postoji europski narod. Postoje europski narodi i to svaki sa svojim vlastitim ustavom. Stoga se i prijedlog ustava Europske unije, čiji je glavni pokretač bio bivši francuski predsjednik Valéry Giscard d'Estaing, morao već nekoliko godina kasnije, t.j. 2007., mijenjati u tzv. Lisabonski ugovor – t.j. novi eufemizam za staru stvar. Giscard je toliko bio pošten pa nije lagao, nego je izjavio da je „Lisabonski ugovor, koji je isključivo napisan na temelju prijedloga o Ustavu (koji je umro 2005.), potpuno isti alat. Jedino se raspored u kutiji za alat izmijenio.“
Laik na novi Lisabonski ugovor, koji je pun jezičnih akrobacija, gleda sa strahopoštovanjem, premda je riječ o pojmovnom i jezičnom priručniku koji agitpropovskim rječnikom daje primjedbe i nadopune na stavke prijašnjeg Ustava. Jer ako prvobitni Ustav nije mogao proći niti kod Francuza, niti kod Nizozemaca, niti kod Danaca, onda treba natjerati sumnjičave europske glasače da glasuju za pričuvnu lisabonsku verziju. A ako neka europska država ni tada ne prihvati pričuvnu verziju, kao što je to bila Irska u 2008. g. — tada Irci moraju glasati sve dok ne prihvate Lisabonski ugovor. Ovakav diktatorski i kriptokomunistički tik ima u svom ponašanju i dobar dio hrvatskih sabornika. Jer ako postoji i najmanji strah da hrvatski poslovični negativci, t.j. „ desničari“, „tuđmanisti“, „primitivci“, „ognjištari“, „ustaške kape“, „nacionalisti“ itd., itd., na slijedećem referendumu kažu „NE!“ , tada je potrebno stornirati referendum i zamijeniti ga kuloarima „reprezentativne demokracije“, što je samo lijepi naziv za parlamentarne intrige različitih interesnih skupina.
Nije to ništa novo. U Europskoj uniji, Njemačka, za razliku od drugih država članica, nema zakonsko pravo na referendum – što samo govori koliko je stvarno Njemačka suverena država. Jedino pravo i obvezu koju Njemačka ima je da njeni porezni obveznici vječito plaćaju greške i trošarine ostalih zemalja članica, kao i da šakom i kapom plaćaju najveću tranšu eurobudžeta. Nijemci moraju uplatit 22 milijarde eura za spašavanje nelikvidnih zemalja članica. Doduše na vlastite zamolbe i s obzirom na vlastitu gospodarsku situaciju ovaj puta mogu protegnuti rok uplata, ali oni moraju platiti -- jer nema drugih članica koje mogu gasiti rastući financijski požar u Europi. Bez njemačkog novca nema Europske unije. Odnosno Unija funkcionira dokle god ima njemačkog novca.
A tko bira članove moćne Europske komisije? Nitko. Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije, koja se sastoji od od europskih „povjerenika“ (u službenom francuskom jeziku koristi se riječ „komesar"-- riječ koja bolje oslikava birokratsko ponašanje „povjerenika“ ), čija politička pozicija u hijerarhiji Europske unije odgovara ulogama ministara 27 zemalja iz kojih oni dolaze. Njih ne bira ničija država članica nego ih imenuje Vijeće Europske unije. Predsjednika Komisije, čija funkcija odgovara ulozi premijera, također ne bira ničija država. A niti novog predsjednika Vijeća Europe, Hermana Van Rompuya, nisu izabrali glasaći niti jedne države članice Europe.
Teologija tržišta; nova globalna superklasa
No mora se priznati da je Europska unija dobra platforma za kritiku Europske unije! Njeni najveći kritičari mogu pred očima cijele Europe otvoreno napadati njenu birokraciju, njene diktatorske impulse i njenu rasipničku politiku. Engleski zastupnik u Europskom parlamentu Nigel Farage, čak je izvrijeđao fizički izgled Van Rompuya, nazvavši ga „mlakonjom i trećerazrednim bankarskim činovnikom“, te ga pred zastupnicima Parlamenta pitao: „A tko ste vi? Nikad o Vama nisam čuo. Tko je za vas glasao?“ Farage teško optužuje Uniju, a osobno Van Rompuya za malverzacije i manjak profesionalnih referenca. Farage se odbio ispričati i Belgiji, Rompuyu i Uniji, te je rekao da „imam pravo napasti čovjeka koji predstavlja 500 milijuna ljudi, a koji je plaćen više od američkog predsjednika,a kojeg mi nismo izabrali .
Najveći nesporazum leži u nedovoljnoj definiciji Europske unije. Da li je Unija političko tijelo, ekonomsko tijelo, ili kulturno tijelo? Glavno mjesto spoticanja je stavka Ustava (Čl. I-3, 2) o kojoj je riječ o „slobodnom tržištu u kojem je konkurencija slobodna i neometana “. Ove riječi izazvale su pravu paniku prije par godina kod francuskih socijalista, ali i europskih nacionalista, jer po toj jezičnoj formulaciji (koja drugačije zvuči na engleskom jeziku), Europska unija brani najgori oblik kapitalizma.
A možda je i tako. Sama riječ „tržište“ spominje se 88 puta u prijedlogu Ustava dočim riječ „konkurencija“, 28 puta - iz čega se može zaključiti da je glavni cilj Unije slijepa vjera u stalni gospodarski rast, a nimalo kulturna snaga Europljana ili politička suverenost Europe. To je i glavni razlog zašto Ustav nije prošao 2005. g. u prvoj rundi, jer brojni građani Europe, a naročito Francuzi, odbacuju globalni kapitalizam. Po Europskoj uniji dakle, sve druge političke alternative, a pogotovo ideja samostalne nacije, a kamoli nacionalizma, ne dolaze u obzir. Po tržišnoj logici mora se prihvatiti bešćutnu eksploataciju i vjeru u sveto tržište kao završni povijesni čin.
Potrebno je u interesu hrvatske javnosti znati kako su vođeni desetgodišnji pregovori sa Europskom unijom i tko su pojedinci kojih su ih vodili? Koje su reference oni imali? – i to ne samo jezične, meta-jezične i para-jezične, nego kulturne, povijesne i strukovne ? Što su hrvatski pregovarači dali, a što su dobili od Europske unije? Odnosno, u kojoj mjeri su protekli pregovori sa Europskom unijom bili dijalog, a u kojoj mjeri su pregovori bili „euro-monolog“ uz završnu bukvicu o nekom “monitoringu“? Hrvatska javnost je dužna to znati jer o tome ovisi ne samo budućnost Hrvatske u Uniji, nego i sudbina svih građana u Hrvatskoj. Europeisti i eurokrati vrlo dobro znaju, premda u javnosti ne žele kazati, da nacionalizam, i to od začetka europske Unije t.j. od famoznih Rimskih ugovora iz 1957.g., pa sve do danas, predstavlja najveću opasnosti za Europsku uniju.
Po filozofiji europeista i eurokrata, nacionalizam je kobna opasnost koja se mora sputati pod svaku cijenu, čak ako je potrebno uvođenje i masovne političko-policijske represije. Imajući to u vidu jasno je zašto Njemačka u velikom izdanju, kao i Hrvatska u malom, igraju u Europi ulogu pučkoškolskih „negativaca“, koji obvezno pohađaju satove iz liberalne metodologije i antifašističke pedagogije. Upada to u oči pogotovo glede migracione „multikulti“ politike koju Europska unija nije do dan danas definirala. U Europskoj uniji živi preko 25 milijuna građana neeuropskog podrijetla. Stoga je moguća balkanizacija Europske unije, rasni neredi i provala nacionalizma, nešto od čega europeisti izuzetno strahuju. To pokazuju i nedavne svađe između Italije sa Francuskom glede prihvaćanja sjevernoafričkih izbjeglica i ponovnog uvođenja graničnih kontrola poznate pod zvučnim toponimom “Schengen“.
Jer svatko želi poslati „one druge“, a to su prvenstveno izbjeglice iz sjeverne Afrike i prednje Azije, na tuđi teren, a ne ih držati u vlastitom dvorištu. Najljepše je pričati o toleranciji i višeetničkom suživotu kad „oni drugi“ obitavaju u tuđim kućama. Vrlo brzo, na mig Europske unije, Hrvatska će prihvatiti tisuće izbjeglice iz cijelog svijeta. Možda bih se njih moglo smjestiti u nova naselja i kampove u liberalnoj Istri ili na podnožju Medvednice, i to u dvorišta hrvatske političke-medijske klase, koja se voli hvaliti svojom multikulti tolerancijom. Tada će vlastitim primjerom moći pokazati i ostalim Hrvatima sve čari multietničkog suživota. Ako u tome nisu uspjeli bratstvom i jedinstvom u Titovoj Jugoslaviji, možda bolje uspiju u egzotičnoj Uniji.
Ideja o katastrofi Europe
Biti ili ne biti u Europskoj uniji nije pitanje sad. Glavno pitanje je da li Hrvatska želi ući u Uniju dvonožno ili četveronožno, servilno ili uspravno, sprijeda ili odostraga. Jedno je značila ideja jugoslavenstva u glavi Josipa Strossmayera ili Frane Supila, a drugo je bila ideja jugoslavenstva u glavi kralja Aleksandra Karađorđevića i generala Draže Mihajlovića. Sličnu sudbinu jugoslavenstva može doživjeti Europska unija. To nije ništa novoga u povijesti. Ideja o Europi kao domu svih Europljana stara je kao i sami Europljani. Karlo Veliki u IX. stoljeću imao je zamisao o zajedničkoj kršćanskoj Europi kao bedemu protiv azijskih uljeza. Slično je mislio Karlo V u XVI. stoljeću u svojstvu cara Svetog Rimskog Carstva. Princ Eugen Savojski, u XVII. bio je Europljanin francusko- talijansko- njemačkog podrijetla, sa vrlim poznavanjem jezika i naroda na Balkanu. Shvaćao je probleme ne samo srednje i južne Europe nego i cijele Europe, i to puno bolje nego moderni briselski namjesnici. Uz malo sreće mogao je izbaciti Turke iz Bosne i pretvoriti Sarajevo nakon 1697.g u barokni srednjeeuropski grad. Da je tako bilo izbjegle bi se u narednim stoljećima serijske patnje i silne međusobne mržnje svih naroda jugoistočne Europe. No Eugen je morao stalno premještati trupe iz Slavonije na rijeku Rajnu, jer vrla katolička Francuska imala je dobrog saveznika u Osmanlijama i nije mogla smisliti jaku Njemačku ili Austrougarsku u srcu Europe.
I Lenjin i Trocki i Staljin imali su svoju viziju zajedničke Europe, o čemu govore brojne legalne i ilegalne sovjetske republike, od Rumunjske i Madžarske do Bavarske i Berlina, krajem 1919. godine. Do nedavno, postojala je mogućnost da glavni grad Unije, Bruxelles, bude pod znakom crvene zvijezde, a ne umotan u plavetnilo sa žutim zvjezdicama. I nacional-socijalisti i europski fašisti imali su svoju viziju zajedničke Europe. Pola milijuna europskih dragovoljca, iz trideset i dva europska naroda, od Španjolske do Ukrajine, od Finske do Albanije, služilo je od 1941. do 1945. u njemačkim postrojbama. Prvog svibnja 1945. godine, oko 23 sati, na križanju Wilhelmstrasse i Prinz-Albrecht Strasse završava bitka za novi-stari europski poredak, nakon što su se predali francuski dragovoljaca, ostaci Waffen-SS divizije Charlemagne. Dan kasnije. 2. svibnja, 1945., pripit sovjetski vojnik ubija zarobljenog francuskog legionara Rogera Albert Bruneta. Na taj način i takva verzija ujedinjene Europe završava u Berlinu.
Dr. Tomislav Sunić ( www.tomsunic.info)
Homoseksualna strahovlada
O gaysramoti i popratnom
Mladen Schwartz
[Govor na Hrvatskom Krugovalu Toronto, 19. lipnja 2011]
Hrvatska braćo i sestre!
Hrvatski narode, gdje god živio!
Već deset-petnaest dana homoseksualci su u Hrvatskoj zaveli pravu strahovladu i usto su glavna tema. Nakon generala Mladića i pape Benedikta. Općilima je svejedno, samo da zaluđuju narod, dobrom ili zlom, lažima ili lažno prikazanim istinama. Koliko nas toga još čeka?!
Jedanaesti lipnja, Split: stotinjak ili nešto više homoseksualaca, rodom ili „izborom“, pravih ili lažnih, političkih, provocira splitskim ulicama uz blagoslov i simpatije režima, te uz izobilnu uporabu represivnog aparata. Policija stvara opsadno stanje, ometa građane u normalnom prolasku gradskim ulicama, uhićuje bez obrazloženja našu mladu heroinu Kristinu Čurković, koja se proslavila isticanjem hrvatskoga stijega na mjesto euro-krpetine na pročelju splitske Banovine. Deset tisuća zdravih Splićana dočekuje tu šačicu uzvicima prosvjeda uz pokoji bačeni predmet. Bravo Splićani! Samo ne pokleknite i nemojte se ispričavati, ako vas i u zatvor trpaju. To nije vaš stil, to ne smije biti hrvatski stil! Dakako, tu je rezultat: stotinu i više privedenih, uhićenih, svakoga dana sve ih je više, optužnice za pomodni „zločin iz mržnje“, koji može donijeti višegodišnju robiju. Nema više djetinjastog, dobrućudnog „remećenja javnog reda i mira“!
Osamnaesti lipnja, Zagreb: nakon što je lijevo-liberalni politikantski tandem Pusić-Čačić pozvao čitav narod (ili, njihovim perverznim žargonom, „društvo građanki i građana“) u homoseksualnu povorku u povodu desetoga rođendana zagrebačkih homo-divljanja, režim obećao čvrstu podporu, a redarstvo najavilo nemilosrdne uhitbe i zbog najmanjeg incidenta, već deseti dakle put prodefilirali su Zagrebom protuhrvatski ljevičari koji se kite homoseksualnim krepostima. Moglo ih je ovoga puta, uinat splitskom otporu, biti i preko tisuće; režimski homo-mediji govore o čak 4 tisuće. A murje se sjatilo skoro dvije tisuće. Valjda više nego za osiguranje Busha i Pape. Samo za lov na generala Koradea više ih je pokrenuto. A jučer u Zagrebu dakle: na jednog pederasta pola policajca, možda i cio. Tako da znamo što nas čeka. I trebalo je vidjeti kako su redarstvenici divljački, histerično, tjerali hrvatske ljude, takozvane građane, s Jelačićeva trga kada se približila kolona sramote! Tako se nisu ponašali ni Titovi milicioneri, barem ne u razmjerno banalnim situacijama. Bez razloga uhićen je i satima u pritvoru držan niz ljudi, nacionalista, pravaša. Možda su nešto prošaptali u znak prkosa. Policajci su im otimali hrvatske zastave (jer, europske i homoseksualne bile su na dnevnom redu, a prošla bi zacijelo i koja jugoslavenska!), otimali i transparente s najmiroljubivijim porukama. Nastavi li se ispiranje mozga, slijedeće godine u homo-povorci bit će barem pola Zagreba! Pod milozvučnim imenom LGBTIQ (kratica za njihove perverzije koju ovdje ne kanim dešifrirati) najavili su rat protivnicima svih tih nastranosti, ali, što je i puno važnije te razotkriva njihovu zbiljsku jugo-antifašističku političku ulogu, najavili su i rat šovinizmu i nacionalizmu, rasizmu i, naravno, fašizmu. Što će u prijevodu reći: zdravoj nacionalnoj desno-konzervativnoj Državi Hrvatskoj!
Scenarij je viđen, isti. Pervertiti provociraju, točnije, njihovo političko krilo, njihov agit-prop; establishment se zdušno stavlja na njihovu stranu, a zdrave reakcije prikazuju se perverznima, osuđuju se, izvrgavaju zgražanju, moralnoj osudi, ali i pravnim sankcijama. Nije to dakle više ono nedužno „remećenje javnog reda i mira“, to je zločin za višegodišnju robiju, to je taj spomenuti „zločin iz mržnje“, opasni, iz zapadnog svijeta dekadencije uveženi paragraf u sklopu projekta emocionalne inkvizicije (totalitarnog progona naših osjećaja), koji će nam još puno glavobolje priskrbiti. Ali već i sam takozvani „govor mržnje“ (politička nekorektnost) na mala se vrata ušuljava kao „zločin mržnje“! Iz juge nam predobro znani „verbalni delikt“. Cijela inscenacija i služi izazivanju reakcija kako bi se porazilo ognjištare, konzervativce, fašiste, desničare, Hrvate.
Što su to, koji su stvarni prijestup počinili oni koji ne žele u svom gradu trpjeti ovako drske izazove? Jesu li bili nasilni? Jesu li nekoga pretukli, nedajbože ubili? Ma kakvi! Tek su tu i tamo doviknuli kakvu poruku neprihvaćanja, možda bacili koju ispražnjenu kutiju cigareta na nastrane drznike. Jedan je bedasti liberalni mozgović, profesor Kukoč, dobio nešto tvrđe u glavu i to je sve, a eto smjesta uhitbe desetaka, preko 100 ljudi, dočim se nekomu smiješi i višegodišnja robija.
Kažu: homofobija. To bi bio strah od homoseksualaca. Tako se riječima opako manipulira. Nitko se ne boji pederasta, ali ne želimo da nam vrijeđaju moralne osjećaje, da nam zavode mladež, da nam se izruguju, da nas obasipaju dekadencijom, da nam ta mala manjina (koju se manipulativno danomice uvećava) terorizira narod, da nam, u sklopu jedinstvene Antihrvatske fronte, ruše i ove ostatke ostataka državne samosvojnosti i narodnog dostojanstva. Naglavce izokrenuti sustav vrednota u normalnima vidi pervertite i zločince, a šačica nastranih predstavlja normu, mjerilo, vlast. Živimo pod homoseksualnom diktaturom, tiranijom, despocijom, a redarstvo, izvorno zamišljeno kao zaštita građana, stavilo se u njihovu službu. Sjećamo se još onog mladića pravaša kojemu su policajci na zagrebačkom Jelačićevu trgu pred godinu-dvije, srušenom na zemlju, doslovce i nemilice čižmama razbijali glavu, ne obazirući se na mladićeve vapaje i zapomaganje. Zamislimo što bi se dogodilo, s Hrvatskom, da je policija tako „cipelarila“ nekoga gay-provokatora!
Homoseksualna diktatura tutnja iz svih rodova oružja: veleizdajnička klika, u sprezi sa svojim inozemnim gazdama, špijunski mediji u tuđinskoj službi, instrumentalizirana policija, nahuškana ulica, izrođena kozmopolitska inteligencija, i skoro nitko i ne pisne protiv te monstruozne udružene kampanje smrti. Popularni predsjednik svih hrvatskih židova, Srba i homoseksualaca, maestro Josipović, dan za danom po nalogu se zgraža nad normalnim reakcijama na homo-skandale, prijeti se, najavljuje pojačanu represiju, prima neku nizozemsku babu udanu za Srbina, koja se predstavlja kao ambasadorica Nizozemske u Zagrebu te i ona divlja, najavljuje sankcije, za što bi u zdravoj državi kao persona non grata u najkraćem roku bila protjerana preko granice. Ali to je njezina država, država dekadentne, kaotične, anacionalne, narkomanske, homoseksualne Nizozemske, koja je kriva za srebrenički zločin, a Hrvatskoj moralizira i prijeti i vrijeđa ju i ponižava, dočim je nominalni predsjednik u Zagrebu tek njezina marioneta, njezina i njoj sličnih spodoba mraka. Samo mu valja preporučiti, kao velikom poborniku homo-brakova, neka i u tomu prednjači, neka se oženi svojim blizancem Mesićem (ako im babe daju rastavu).
Homoseksualnost se povijesno, i sve do danas, različito tumačila: kao grijeh, ćudoredni prekršaj, nastranost, bolest, izbor, alternativni životni stil i što li već sve. U ovom času, onako kako nastupa, moramo ju shvatiti kao političku subverziju, koja mobilizira i mase heteroseksualnih simpatizera, s ciljem širenja anomije i dekadencije, mekšanja nacionalne substancije, sloma vrednota te posvemašnje duhovne propasti. Prvoborci homoseksualne revolucije prikazuju se, i njihovi ih prijatelji prikazuju kao mlade, pristojne, pametne i civilizirane; oni koji im se pokušavaju oduprijeti, naravno, dobivaju epitete primitivaca, divljaka i nasilnika, zadrtih mrzitelja obuzetih zastarjelim i besmislenim predrasudama, jednom riječju – fašista. Pa naravno da su ratnici specijalnog rata pristojni, mekani, pogotovu ako su doista homoseksualci. Ne očekujemo valjda da će uokolo šetati zakrvavljenih očiju, s nožem u zubima! To je sve stvar manipulacije i propagande. Razumljivo je da subverzija nastupa naizgled pitomo: pokušava si priskrbiti imunitet na kritike i otpore. Oni su borci za homoljudska prava, koja im „konzerve“ uskraćuju. Ali kakva su to prava? Imaju ih sva, osim da se, takvi kakvi jesu, rađaju i množe, i da kao manjina i doslovce uzurpiraju političku vlast. Homoseksualci se u našem kulturnom krugu kazneno više ne progone. Trpi se njihova nastranost, pa i ako izlazi na ulicu, ako postaje militantni pokret u koaliciji s drugim strujama Antihrvatske fronte. Jer, nimalo ne čudi da rame uz rame s agresivnim bojovnim pederastima stupaju i feministi i anarhisti, postpartizani i neotitovci, jugorestauracija i osobito dobrodošli, srdačno pozdravljeni gosti iz bratske susjedne Srbije. Sve su to saveznici vladajuće klike, i ona ih nježno grli.
Homoseksualno divljanje po hrvatskim gradovima, uveženo s neprijateljskoga nam Zapada, iz homo-Europe i judeo-Amerike, i u uvjetima posvemašnjeg linjanja hrvatskog identiteta i suvereniteta tolerirano do te mjere da postane moćna, nedodirljiva snaga iznad same države – nije ništa drugo doli instrument specijalnog rata protiv Hrvatske, da ju se dotuče za vječnost. Ne zastrašuju homoseksualne sklonosti; u svakom vremenu i narodu moglo je biti 1-2 ili nešto više postotaka homofilnoga pučanstva. Mnogi velikani ljudskoga roda bili su opterećeni tom sklonošću. Riječ je samo o tomu da se ona drži pod nadzorom, da joj se odupiremo, napokon i navlastito, da ju ne pretvaramo u politički program rušenja Države i uništenja Naroda. Zastrašuje nešto drugo: da se hrvatski duh vremena ne zgraža nad homo-paraderima, nego nad reakcijama koje ih prate. Zastrašuje, osupnjuje, možda i obeshrabruje, osim toga, i konformistička samorazumljivost kojom svi segmenti hrvatskoga nacionalnog korpusa dočekuju te svinjarije, i prihvaćaju inverznu etiku i logiku koja ih prikazuje benignim, normalnim, korisnim i dobrodošlim.
Nadolazi vrijeme muževno i strogo. Bliži se čas kada će sve to čeličnom metlom trebati pomesti s lica Zemlje. Ne, ne mislim na uboge pervertite gdje ih doista ima, mislim na njihovu politizaciju, organizaciju, instrumentalizaciju. Na njihovu koaliciju s ostalim snagama Antihrvatske. Na njihovu kolaboraciju s unutarnjim i vanjskim neprijateljem u ulozi korisnih idiota i trojanskih magaraca.
Pobijedit ćemo, ali samo ako nam uspije obnoviti Državu, a Narod uzdignuti na višu razinu Bitka.
Za Dom Spremni!
Komentar tekućih svinjarija
Slijede dva još uvijek vrlo, vrlo aktualna letka
Nove Hrvatske desnice iz prošlih godina:
HOMO – PROVOKATORI!
VAN IZ HRVATSKE!!!
GRAĐANI SLOBODNOGA GRADA ZAGREBA!
Unatoč opetovanim pozivima i upozorenjima što smo Vam ih upućivali mi iz NOVE HRVATSKE DESNICE kao i nama bliske udruge te ugledni pojedinci, zauzeti za dobrobit, čast i dostojanstvo hrvatske nacije, ponovno ste dopustili da prostor glavnoga grada sviju Hrvata oskvrni nastrana, iz inozemstva dirigirana rulja besramnih provokatora sa svojim razvratnim i neukusnim spektaklom
PORNO – PEDO – PEDER – PRIDE – PARAD.
Pozivamo ponovno na mobiliziranje svih zdravih snaga u hrvatskom narodi i državi, eda bi se jednom zauvijek stalo na put divljanju homorulje za račun njihovih gospodara, međunarodne judeomasonske internacionale, koja je odlučila sijanjem dekadencije oslabiti obrambenu snagu hrvatskog naroda, kako bi ga se što lakše uguralo u nove, superjugoslavenske integracije, u kojima će izgubiti i zadnje ostatke ostataka svoje samosvojnosti i samobitnosti, te se konačno preseliti u carstvo bivših naroda!
Neka bude jasno da su redovite PPPPP-provokacije dio jedinstvenog plana da udružena fronta titovaca-partizančina, komunjara i jugoslavenčina, feministica i anarhista, lijevih liberala, fanatika eurointegracije i agenata Haaškoga tribunala, špijunskoga žutotiska, izvanjskih guvernera i unutarnjih mesićevskih izroda, - napokon uspije u svojoj nakani likvidacije krvlju naših junačkih ratnika izvojštene hrvatske države!
Na istom se poslu našao unutarnji i vanjski neprijatelj, crvena kumrovečka zvjezdurina anfifašizma ide ruku-pod-ruku s lezbačama zaljubljenima u hrvatsku dušmanku Carlu del Ponte, zajednički stupa arogantna avangarda specijalnog rata protiv republike Hrvatske, a naivni im, zaluđeni i zavedeni puk nasjeda, jer je dobio novu kost razdora da se zabavlja u nedostatku pametnijeg posla: imaju li homoseksualci prava ili nemaju. Pravi ili hinjeni mužoljubi nametnuli su se preko objavljenih općila takozvanoj javnosti, kao čimbenik s kojim se računa, kao faktor i faktum, nedodirljiva veličina demokracije, prema kojoj treba biti civilizirano tolerantan, s kojom valja nastupati u rukavicama, jer to od nas tobož traži nekakav fantomski svijet, jer je takav trend i duh vremena, a njih se, to je jasno, mora bez pogovora poštivati i prihvaćati!
Mi mislimo drugačije! Mi mislimo da nismo dužni pridržavati se načela dekadencije, da ne trebamo slušati strane zapovijedi, da ne moramo potpisati vlastitu propast. Mislimo da je nedostojno pristati na tragikomičnu podvalu kako je homo normalno i moralno, a hetero da je, što današnji bukači tvrde, plod krivog odgoja i socijalna konstrukcija, dakle podlo, nastrano i nenaravno!
Hrvatski narode! Ne daj da od tebe rade budalu! Pokušaj misliti svojom glavom, zdravom pameću svoje naravi, jednostavnom mudrošću svojih pređa! Zatraži od svojih demokratskih antifašističkih politikanata da Ti polože račun o novcu što je otet plodovima Tvojega mukotrpnog rada, kako bi se održavale sramotne protuhrvatske priredbe poput današnje! Zahtijevaj od vladajućih izroda da konačno počnu štititi Tvoj interes, umjesto da se ulaguju pomodnim svinjarijama uveženim iz neprijateljskoga nam inozemstva i podilaze agentima njihova specijalnog rata na hrvatskom tlu!
Daj neodgodivi otkaz «narodnim predstavnicima» koji trpe, zagovaraju i financiraju javnu sablazan na hrvatskim ulicama!
Stop homoseksualnom infiltriranju u javni život, izrugivanju obitelji, razaranju naravnih ljudskih sveza, kvarenju i zavođenju hrvatske mladeži!
Učinimo zajednički sve, da ovo bude posljednja Porno-Pedo-Peder-Pride-Parada, da se više ne ponovi ovakvo ponižavanje hrvatskog naroda, da se nesretni bolesnici nastranih mužoljubnih sklonosti odgurnu, ako već ne u tamnice i logore, što nikada nismo zahtijevali, a onda u prostore duševnih bolnica ili privatne prostore svojih domova, gdje ih u njihovoj nesreći nitko ne će uznemiravati!
Sjetimo se kako «gejovi» prolaze u nacionalno, pa možda i vjerski svijesnijim narodima, u Poljskoj, Srbiji, Rusiji. Mislimo i mi na svoju Hrvatsku, spašavajmo je od svih ugrozbi, zala i nevolja. Ne dajmo da olako propadne. Ne slušajmo gospodara i neprijatelja, slušajmo glas Boga i nacionalne savjesti!
Borimo se za zdravu, samosvijesnu, ponosnu, borbenu Hrvatsku, koja ne navlači dekadentne rukavice, koja nastrane pojedince stavlja na svoje mjesto, koja ne dopušta da se širi ideologija perverzije, nego sve čini da raste ideologija, ideja, istina nacionalnog zdravlja, da jača volja za nacionalnim samoodržanjem, širenjem i veličinom. To je imperativ čija je formula: rađajte se i množite! Ona znači život, homoseksualizam je smrt! Uskliknimo zato danas složno i gromko: Smrt organiziranom homoseksualizmu!
BORBA SE NASTAVLJA – ZA DOM SPREMNI!
NOVA HRVATSKA DESNICA
NOVA HRVATSKA DESNICA
ZAŠTO SMO PROTIV GAY – PRIDE – PARADE
§ 1. UZROCI HOMOSEKSUALNOSTI.
Nenaravan je svaki oblik spolnosti koji isključuje mogućnost začeća i rađanja. Homoseksualnost može biti genetski uvjetovana, urođena, stečena, povremena, usporedna s heteroseksualnim nagnućima, ili pak slobodno izabrana kao vid pomodno-snobovskog prenemaganja. Može biti i inducirana: poticana medijskom promičbom i agitacijom homoseksualnih udruga. U svakom slučaju, ona je nenaravna, «nenormalna», i kao takova nepoželjna.
§ 2. STAV PREMA HOMOSEKSUALNOSTI.
Jedan dio pučanstva (možda 1, 2 ili 5 % - bojovni homoseksualci te postotke iz manipulativnih pobuda mnogostruko umnažaju) u svim je prostorima i vremenima naginjao homoseksualnosti. Povijesno je stav prema njoj varirao: od osude za grijeh, oštre protimbe i kažnjivosti (uključiv internaciju u tamnice i logore, klinike i ludnice, te smrtnu kaznu), pa do ravnodušne snošljivosti, koja u njoj vidi «privatnu stvar». Homoseksualnost je smatrana i bolešću, koju ne treba kažnjavati niti moralno osuđivati, nego liječiti. U dekadentnim epohama, kao što je današnja, u njoj se nastoji vidjeti tek jedna među brojnim ravnopravnim i slobodno biranim alternativama ozbiljenja ljudskosti.
§ 3. POLITIČKA HOMOSEKSUALNOST.
Kroz povijest, homoseksualnost se očitovala i kao kulturalni, pače politički fenomen. Ako je bila antifeministička, misoginska, zadobivala je desne crte (od antičke grčke pederastije do kružoka Stefana Georgea, nacional-socijalističkih SA-postrojbi i neohitlerovske skupine oko Michaela Kühnena u suvremenoj Njemačkoj). Lijevi pak homoseksualizam do danas ide ruku-pod-ruku s ostalim skupinama «emancipacije» poput anarhista, feminista, lijevih ekologa te boraca za «životinjska prava».
§ 4. HOMOSEKSUALNA AGRESIJA I SUBVERZIJA.
Suvremeni provokativni, agresivni, bojovni homoseksualizam sa svojim jurišnim odredima (i terorističke nam «ružičaste pantere» najavljuju!) predstavlja oruđe demokratske subverzije te sredstvo specijalnog, psihološkog rata što ga neprijateljske inozemne službe vode s ciljem razaranja nacionalne samosvijesti i duhovne substance, te uništenja psihosomatskoga zdravlja pojedinih naroda i pospješivanja procesa dekadencije što u njima djeluju.
§ 5. CRTE BOJOVNOG HOMOSEKSUALIZMA.
Bojovni se homoseksualizam prepoznaje i po slijedećim značajkama: politiziran je i ideologiziran, infiltrira se u institucije; njegovi prvoborci često nisu homoseksualci (Dorino Manzin!), a uklopljeni su u strategije homoseksualne internacionale; on mobilizira i aktivira pristaše; organizira se, želi biti pokret; djeluje i javno i iz sjene, agitira i propagira (agitprop!); manipulira općinstvom; zavodi mladež; tjera heteroseksualnu većinu u stidljivu defenzivu i obranu svoje normalnosti od optužbi da je «socijalno uvjetovana bolest». Napokon, razvijajući djelotvorne strategije imunizacije, unaprijed tabuizira svaku kritiku, dočekujući je polemičnim floskulama poput «homofobije» (dočim sâm, uz homofiliju, promiče nezatomljenu homomaniju).
§ 6. POPUŠTANJE PRED HOMO-AGRESIJOM.
Bojovni homoseksualizam u dekadentnoj sredini lako uspjeva nametnuti svoje zahtjeve i stavove ispranim demokratskim mozgovima. O čemu zdravo društvo nikako ne bi raspravljalo, čemu bi posvetilo tek pokoji umorni osmjeh, postaje svakodnevna tema medijskih rasprava «za i protiv»: (opscene, besramne, ekshibicionističke) «gay-parade», (apsurdni) homoseksualni «brakovi», (zločinačko) homoseksualno posvajanje djece... Umjesto da se razgovara o posvemašnjem potonuću ljudskog dostojanstva kroz homo-agresiju, govori se o homo-zahtjevima, koji se uzimlju smrtno ozbiljno.
§ 7. UVIDJETI OZBILJNOST PROBLEMA.
Homoseksualnost je ozbiljan problem i složena pojava, i zavrijeđuje odgovarajući odgovorni pristup. Homoseksualnost dobrim dijelom briše razlike spolova, poženščuje muškarca. Homoseksualnost je kriva za veliki dio pošasti kopnice. S druge strane, mnogi su geniji i heroji, mnogi vrhunci ljudskoga roda, bili homoseksualni, ali nisu od svoje nastranosti činili životno i svjetonazorno pitanje. Propagandna galama koju danas moramo slušati, i «gay»-aktivizam kojemu nas permisivna posthrvatska «država» izlaže na milost i nemilost, nešto je najgore što se moglo dogoditi i samim homoseksualcima.
§ 8. PRAVO NA SAMOOBRANU.
Nema homoseksualnih «prava». Postoji samo pravo naroda na samoobranu od homo-agresije. Ali za tim se pravom mora posegnuti, valja ga, kao i svako pravo, uzurpirati, inače je konzumirano i prije konzumacije.
§ 9. ROPSKI NARODI OSOBITO UGROŽENI.
U ranjivim i duševno nesamostalnim, a politički nesuverenim narodima poput hrvatskoga, intelektualni i medijski homo-teror nailazi na plodno tlo i stoga, jer se vjeruje kako bezpogovorno popuštanje hirovima vremena može pospješiti ulazak naroda u društvo većih i boljih, a zapravo iskvarenijih i dekadentnijih.
§ 10. HOMO CONTRA CRO.
U Hrvatskoj, bojovni homoseksualizam predstavlja tek pomoćni odred za destruiranje «ustaške države», pa ga zato valja smatrati petom kolonom jugokomunističkog neopartizanskog revival-a. Osobito je pritom degutantno da narod izložen demografskoj smrti nemoćno dopušta nesmiljeno divljanje zagovornika spolne jalovosti. S gnjušanjem primamo k znanju da je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić odlučio golemim sredstvima iz proračuna (narodni novac!) pripomoći ovogodišnju međunarodnu (!) «gay-pride-paradu» u Zagrebu, čiji žitelji žive na rubu egzistencijalnog minimuma, a pothvati nacionalno-kulturnih dimenzija osuđeni su na propast zbog nedostatka sredstava.
§ 11. NARODE, NA OTPOR!!!
NOVA HRVATSKA DESNICA, imajući u vidu sve ovdje izrečeno, poziva pučanstvo glavnoga hrvatskog grada Zagreba da se ove godine masovno i žestoko usprotivi neukusnoj i agresivnoj «gay»-provokaciji, kojom se, u skrajnjoj liniji, ne cilja drugo negoli, za račun unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, okameniti sadašnje stanje nacionalnog idiotizma.
PERVERZIJA I DEGENERACIJA POD ZAŠTITOM
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 14. jun/lipanj 2011.
Što zapadnije, to nazadnije (po 2. put !)
PERVERZIJA I DEGENERACIJA POD ZAŠTITOM
Agresivne ‘multi-kulti’ manjine u Hrvatskoj sve jače i sve češće napadaju našu novu Državu, a u tome imaju sve veću podršku Zapada – prije svega Velike Engleske i malene, ali vrlo utjecajne i moćne Niskozemske.
Njihov zajednički nazivnik bi se mogao skrivati pod starim pojmom ‘maltusianizma’ (o čemu sam posljednji put pisao 7. veljače / febr. 2007.g. u svom tekstu za bivši hrvatski politički tjednik ‘Fokus’, pod starim naslovom ‘Što zapadnije, to nazadnije’. Međutim, taj tekst je bio zabranio bivši predsjednik Vlade R.H. gosp. Ivo Sanader). Taj stari tekst danas objavljujem na svom trećem blogu ‘Semper Paratus Prometheus’.
Evo samo jednog citata iz tog starog teksta od 7. veljače/febr. 2007.g.: ‘Meni sve to, naravno, smrdi na novu inačicu zapadne ideologije maltusijanizma, po kojoj treba iskorijeniti neke manje važne narode, kao manje vrijedne, koji samo troše svjetske zalihe sredstava za život viših slojeva – više vrijednog zapadnog društva (nota bene: u tom smislu je Robert Malthus, engleski economist, plemić i svećenik, oko 1820.g. bio neka vrsta preteče Adolfa Hitlera!)’.
Najsvježiji primjer te prljave multi – kulti provokativne agresije dogodio se prije tri dana i to na a znamenitoj splitskoj rivi. Toga dana, 11. lipnja ove 2011.g. je u Splitu propala ciljana provokacija svjetske judeomasonerije u vidu tzv. ‘Gay pride-a’. Povorci ponosa pridružili su se i neki zloglasni ‘crveni’ Splićani poput Ante Tomića, Zlatka Galla i Jurice Pavičića, dok se od političara pojavio jedino Goran Kovačević, predsjednik splitskog HNS-a i gradski vijećnik.
Stigao je i jedan autobus učesnika – homoseksualaca iz Zagreba. Osim toga, sudjelovali su i predstavnici homoseksualnih udruga iz Beograda, Novog Sada i Podgorice.
Znakovito, cijelom tom prljavom spektaklu je bila nazočna i EU- parlamentarka Maria Cornelissen, sa željom ‘da provjeri stvarnu hrvatsku spremnost za članstvo u EU’ (njene vlastite riječi).
A znakovito je i to da su iz okolne publike i mnogobrojni stranci samovoljno ušli u tu povorku prljavaca.
Ukratko, skupilo se pomno odabrano društvo Soroševih ‘pitomaca’.
Nakon nasilno prekinute parade ‘Gay pride-a’, organizatori tog prljavog spektakla su javno zatražili ostavku ministra unutarnjih poslova gosp. Tomislava Karamarka (??! sapienti sat !), iako je policija osigurala tu paradu s rekordno brojnim i snažnim policijskim snagama (680 ljudi!), ukjučujući i par stotina svojih specijalaca. Uhićeno je 140 izgred-nika, koji se danas privode sudskim organima na daljnje procesuiranje.
Dva dana kasnije, ujutro 13. lipnja 2011. niskozemska ambasadorka u Zagrebu, gospođa Stella Ronner – Grubačić je najavila da će od niskozemske vlade tražiti preporuku za monitoring reformskih procesa u Hrvatskoj i nakon zaključenja pregovora sve do ulaska Hrvatske u EU.
"Pravo na prosvjed temeljno je ljudsko pravo i mora biti dostupno svakom građaninu bez diskriminacije po spolu, rasi i svakoj drugoj različitosti. To je stavka na koju posebno pazimo kad se zatvara 23. poglavlje", kazala je danas u Karlovcu nizozemska veleposlanica u Zagrebu Stella Ronner - Grubačić.
Nama vrlo dobro poznato bla-bla, zar ne?! Najvažnije im je dehomogenizirati Hrvatsku. Sve ostalo su prazne fraze.
A Soroševsko i antihrvatsko novinarstvo (u kojem prednjači YU-tarnji list) promptno se i orkestrirano obrušilo na tobože ‘netolerantno lice Hrvatske’, čemu se nažalost pridružio i novinar Stojan de Prato u današnjem udarnom dnevnom komentaru Večernjeg lista.
Svemu tome se pridružio i dosad vrlo korektni novinar HR1 Darko Labor u svojoj današnjoj jutarnjoj emisiji ‘U mreži Prvog’, koji nam je prvi put otkrio i svoje drugo lice –
čime se i on pridružio bulumenti antihrvatskih novinara te udarne antihrvatske jutarnje emisije HR1.
Novinar HR1 gosp. Darko Labor je između ostalog – onako, kao, uzgredno - spomenuo da je na nedavnom veličanstvenom susretu hrvatske katoličke mladeži sa svetim ocem Papom Benediktom XVI. na trgu bana Jelačića bilo (svega!) 40.000 mladih, iako smo svi mi na HTV-u vidjeli da ih je najmanje dvostruko više! A to nam se stalno događa – ta prljava novinarska manipulacija – primjerice i brojem nas demonstranata na mitinzima potpore na istom trgu našim hrvatskim generalima u zatvoru Haaškog suda u Haagu.
Osim toga, novinar Darko Labor je onako usput podupro i riječi ‘crvenog svećenika’ Ivana Grdešića o ‘netolerantnom licu Hrvatske’, a slično je podupro i krajnje maloumno izlaganje poznate splitske pedagoginje dr. Mirjane Nazor. A to njoj nije prvi put.
Primjetna je bila novinareva manipulacija: i on je izabrao govornike samo jedne strane, čime je samo potvrdio da ta emisije nije (nikad bila) ‘Glas naroda’, nego je bila i ostala agresivna antihrvatska emisija ! A na to ih stalno i oštro upozoravaju slušatelji te najslušanije emisije na HR1. Ne može se narodu više podvaljivati na taj način !
Dakle, da zaključim: nakon 45 godina ispiranja naših mozgova sa istoka Europe, sada smo izloženi novom ispiranju mozgova sa zapada. I njima, kao i starim staljinistima s istoka, smeta naše čisto i čvrsto kršćanstvo i naše katoličanstvo. I zbog toga na nas šalju svoja prava dva jahača nove apokalipse – perverziju i degeneraciju, a sve u cilju slabljenja biološke snage hrvatskog naroda. No naš ih je hrvatski Split dočekao spremno, odlučno i žestoko, dajući im do znanja: NO PASARAN !
Hvala ti naš Splite grade !
Hrvatski narod ima pravo svim sredstvima braniti svoj kršćanski identitet, kao i pravo suprostaviti se svima onima koji nam taj naš vjekovni identitet ugrožavaju
Valja naglasiti još i ovo: istovremeno je to i napad na islam, kao sestrinsku religiju kršćanstva. A znakovito je da su iste snage dekadencije, perverzije i degeneracije prije nekoliko mjeseci pod sličnim izlikama destabilizirali čitav islamski Srednji Istok, te čak i oružano napali Libiju, a već su počeli subverzivno podrivati i nama prijateljsku Siriju. Dakle, taj okvir nam je vrlo dobro poznat. Sve to već više o stotinu godina piše u ‘Protokolima sionskih mudraca’. Ta knjiga je najbolje oružje protiv svojih otaca! Uzmite tu knjigu u svoje ruke!
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
KRADLJIVCI IMENA
FURES NOMINUM
Živeći (sretno i berićetno!?) u drugom desetljeću najnovijeg milenija (po rođenju Gospodinovu), ne mogu ne razmišljati kako o zbivanjima suvremenim u Domovini našoj i šire, tako i o svemu i svačemu što im je prethodilo, pa onda po načelu kauzalnosti i utjecalo na to da nam je, tak kak je. Bez obzira na nespornu kroato-centričnost svih pravih vitezova hrvatskog pera, garniranu zdravim euroskepticizmom, antiglobalizmom i nepatvorenim nacionalizmom (preimenovanim po diktatorima demokracije u patriotizam, kako bi se nacionalizam mogao kao pojam do kraja demonizirati, a nacija izbaciti iz pozitivnog konteksta), vjerujem da smo savršeno svjesni efekta globalnog sela, posljedice tehnološke, informatičke i inih revolucija s kraja prošlog i početka ovog milenija.
Dakle, na tragu svega gore navedenog, ne možemo negirati da je sadašnjost hrvatske (i inih) povijesti uvjetovana događajima koje su u rasponu od nekad davno, do ne tako davno (od Zaratrustrine Harahvatije, preko Tomislavovih, bizantskih, Tvrtkovih, austrijskih, turskih, venetsko- talijanskih i jugo-srbo-slavenskih državnih i kvazidržavnih tvorbi, do NDH - prve stvarno hrvatske države nakon 839 godina pogubnog bezdržavlja i današnje RH) najčešće pokretali neki drugi, uglavnom narodi, iliti nacije, prosim lepo. I ti su pokretači, se razme, doživljavali i proživljavali kojekakve promjene u prostoru i vremenu, pa mislim kako ne bi bilo neinteresantno nekima se od njih, onako za šalu, pozabaviti malo i iz nekog neortodoksnog aspekta; recimo aspekta vjerodostojnosti, pripadnosti ili kontinuiteta. Pođimo stoga zajedno u šetnju pontonskim mostom preko Stiksa ljudske povijesti: između mita i zbilje, istine i laži, legitimiteta i krađe.
Drevni Egipat i Egipćani su imali iznimno značajnu rolu u povijesti ljudskog roda. Fascinantna civilizacija - kultura, religija, arhitektura (s naglaskom i na danas uzbuđujuće, neobjašnjene i mistične piramide), kiparstvo, književnost, tehnologija i državna organizacija, kako vojna, tako i civilna – bila je, nošena svojim protagonistima (od faraona do robova), u stanju stvoriti i tisućljećima održavati i širiti prvi i jedini originalni afrički imperij, koji je pokrivao i dio Azije, odnosno protezao se od Sredozemnog do Crvenog mora. Egipćani su prisutni i u Bibliji, a svojim su dostignučima sasvim izvjesno bili i inspiracija svima koji se na svjetskoj sceni pojaviše iza njih.
Ukoliko preskočimo nekoliko tisućljeća, pa uskočimo u prezent iliti sadašnjicu, primjetit ćemo da se Egipat i danas ponosno kočoperi na sjevernoistočnom rogu Afrike. A Egipćani!
Žive u Egiptu, naravno. No, ako se malo zadubimo u to tko su i što su, prokužit ćemo da se radi o Arapima koji se protegoše od svojeg poluotoka sve do krajnjeg zapada Crnog kontinenta, pa neka od plemena naseliše i drevni Egipat i tako, niti krivi, niti dužni, postadoše baštinici sveg onog velikog i mističnog što je Egipat kroz povijest predstavljao, a dakako i baštinici imena. Direktni potomci faraona i (ili) njihovih suvremenika i sunarodnjaka još postoje samo kao brojčano zanemariva i jedva tolerirana kršćansko-koptska, folklorno-turistički atraktivna manjina.
Krenemo li sasvim malo na istok, može i na devi (makar i nekakav džip s klimom ne zvući loše), dospjet ćemo u jednu od najintrigantnijih i nakontroverznijih suvremenih zemalja - Eretz Izrael. Formalno napredna demokracija (što god to značilo) je ujedno i jedina zemlja na svijetu u kojoj je zloglasni apparthaid potpuno ozakonjen, a potomci stvarnih i izmišljenih žrtava isto takvih logora prošlog velerata, neumorno preinačuju ostatke ostataka područja naseljenih palestinskim starosjediocima u najveći i najstvarniji koncentracijski logor svih vremena. Nesmiljeni cionistički pokret, iznimno dobro umrežen diljem svijeta - okosnica i neprikosnovena vladajuća sila modernog Izraela, omogućava provedbu planova i ideja koje s proklamiranom demokracijom (i pratećim «ljudskim pravima») nemaju nikakve veze, a agresivnošću (apostrofiranom pozamašnim nuklearnim arsenalom) prema svima oko sebe ili, nedaj Bože, neistomišljenicima, predstavlja i latentnu i akutnu opasnost za mir u svijetu, njegovu budućnost pače.
Područje drevne Palestine, naseljeno semitskim i inim starosjediocima jest bilo jedno od poslovičnih kolijevki civilizacije. Zemlja proroka, Davida, Solomona, Isusa, Tore i Novog zavjeta, odnosno tri bitna vjerska učenja, poprište je zbivanja koja su bitno utjecala na modeliranje suvremenog čovjeka, pa tako i svijeta uopće. Starosjedilačko stanovništvo je bilo objektom i migracijskih potresa, izazvanih razno-raznim strateško-političkim promjenama kroz stoljeća. Od međusobnih ratovanja, sužanjstava, pokolja, okupacija, do onih najbitnijih kad su, djelomično pod pritiskom svoje semitsko-arapske subraće, a djelomično na krilima njihove ekspanzije i procvata, semitsko-židovski starosjedioci napustili (bili izgnani) Palestinu i preko sjeverne Afrike našli utočišta (i prosperitet) po kalifatima, s naglaskom na prostor današnje Španjolske. Slomom arapske ekspanzije i kršćansko-katoličkom «reconquistom» Iberijskog poluotoka, potomci rečenih Židova – Sefardi, rasuše se diljem Europe, pa tako stigoše i do nas, poglavito Sarajeva i Dubrovnika.
I tu moramo skočiti na drugu stranu svijeta u surove euro-azijske stepe gdje je kan Kazarije u pokušaju da uljudi svoju moćnu, no polunomadsku i raznoliku domenu, importirao monoteističko hebrejsko učenje koje su, uz samog kana i vladajuću elitu, uskoro adoptirali i brojni ini mu podanici. Vrlo bitan i vjeran saveznik Bizantu u borbama protiv arapskih (!) kalifata, te važna dionica na tzv. Svilenom putu, kanat počinje propadati dizanjem snage Kijevske Rusi, kasnije i Rusije, a Kazari se raseljavaju prvo istočnom, a zatim i ostalom Europom te trasformiraju u grupaciju znanu kao Aškenazi. Zanimljivo je mišljenje o Aškenazima jednog od naših suvremenika, znanog BH književnika i političara, koji bijući rođeni Sarajlija, ali i sefardski Židov, duhovito kazuje kako je njegova baka komentirala dolazak aškenaskih obitelji u KUK Sarajevo: «Dolaze neki Aškenazi, oni su nama Židovima bliski rođaci.»
Zanimljivo je kako su nemilosrdni, azijatski okrutni i poduzetni Aškenazi - stvaraoci cionističkog pokreta, osnivači i komesari boljševičkog pokreta, bankari i medijski moguli, odnosno neprikosnovena arapofobna, palestinocidna (usporedi s gornjim navodom o Bizantu i Kazarima) i mondofobna elita Eretz Izraela.
Ukoliko, pak, odjedrimo samo malo sjevernije, preko modrog Mediterana, stići ćemo na prekrasne grčke otoke, odnosno do Atene, Sparte ili Olimpa, gdje su uz Zeusa i njegovu ekipu u davnoj povijesti živjeli i neki ljudi na poprilično zavidnom stupnju razvoja kulture i misli, pa su kao takvi - da samo spomenem Sokrata, Platona i Aristotela, udarili neprolazni pečat na našu tzv. Zapadnu civilizaciju. Grčka je i značajni dio Rimskog carstva, zatim i središte Bizanta, te kršćanske ortodoksije – prve značajne šizme unutar izvornog kršćanstva.
Ekspanzijom Otomanskog imperija, Bizant i Grčka nestaju sa svjetske pozornice da bi se početkom prošloga vijeka ova druga opet pojavila i kao monarhija i kao republika, zauzevši konačno komotno mjesto stožerne EU zemlje na sjeveroistoku Europe. Grčka, zamislite, nije na Balkanu!!?? Grčka je ljubomorna čuvarica kolijevke rečene kulture, a znana je i po kompliciranju života susjednim si Makedoncima zbog zloporabe slavnog starogrčkog makedonskog imena (Aca Veliki je Makedonac), baš kao i vjeran suporter Srbije slavne.
A kaj je s Grcima? Gdje nestadoše umovi poput gorespomenutih filozofa, ili pak nekakvih Arhimeda, Aristofana, Leonida, Homera, Heredota i ostalih kojima se svi i danas dive. E pa, nema ih.
Urušavanjem Rimskog carstva, počele su se događati i značajne migracije stanovnika. Jedna od najbitnijih poluhomogenih narodnih skupina u Europi su bili Vlasi. Kao rimski veterani bili su nastanjeni u rubnim dijelovima carstva (današnja Rumunjska, Bugarska, Makedonija, sjev. Grčka). Kako su bili dobro organizirani, oboružani vrlo posebnim poimanjem morala, pa u tome dobrog i lošeg, odnosno často i srebro-hlepljem, brzo su se počeli nametati kao vodeća skupina u Bizantu, koja je polako, ali sigurno, istisnula starogrčku narodnu komponentu, pa sasvim sigurno značajno doprinijela i propasti carstva. Ulaskom u Tursku carevinu, postadoše podanici rigidnog feudalnog sustava što je dodatno - kroz pola tisućljeća, utjecalo na njihovo formiranje. I tako danas jesu to što jesu.
Napustivši Grčku, ne mogu si pomoći, već se moram, po načelu «Zucker kommt zulezt», zaputiti «balkanskim gudurama» preko BJR Makedonije u kolijevku Boga i sveta (Nebo je plave srpske boje, na njemu sedi Srbin Bog, Srbi anđeli njega dvore, Srbina Boga svog!) – kako već sasvim izvjesno pogodiste – u Srbiju slavnu?! Srbijom i Srbima sam se pozabavio u više navrata, s naglaskom na opširnu raščlambu – Povijest smradogenetskog kodeksa beščašća (Tomislav, Zg, 1995.), no još uvek ima mlogo lepoga da se kaže pa će odma da krenemo.
Drevna je Raška postojala kao satelitska država Hrvatskog kraljevstva, a potomci crvenohrvatskog kralja Mihaila su i rodonačelnici njihove najslavnije dinastije Nemanjića, odnosno utemeljitelja SPC – Svetog Save. Sami su Srbi originalno bili amalgam iranofonih alano-huritskih, te slavensko-antskih komponenata, a pratili su svoje moćne daleke rođake Hrvate u njihovim migracijama, vojnama i osvajanjima europskih prostora. Tako se i naseliše u neprohodnim gudurama i rječnim kanjonima neposredno uz istočne granice hrvatske države, pošto im je blizina dobronamjernih, a vojnički nepobjedivih Hrvata donašala neophodnu egzistencijalnu sigurnost. No kroz stoljeća boravka na tim prostorima, Srbi su došli u prvi kobni kontakt s Vlasima, kako stočarskim brđanima, tako i greciziranim urbanim Vlasima – Cincarima koji su sve više postajali dominantnom skupinom Bizantskog carstva. U periodu kad Srbi za vladavine ambicioznog Dušana Nemanjića doživljavaju svoj stvarni (i mitski) vrhunac, već su do te mjere zaraženi cincaro-grecizmom, da o takvoj (kvarnoj) naravi i dvora i elite govore i pišu onovremeni kroničari. I onda se i Srbima i mnogima ostalima dogode Turci, pa povijest krenu sasvim novim tijekom.
Postavši podanici rečenog carstva, znaći vilajet, pašaluk i raja, Srbi, baš kao i mnogi ostali, uz izuzeće naše braće u Alahu – BH muslimana (koji su prijelazom na Islam svoje elite, a zatim i ostalih) sačuvali najčišći hrvatski etnikum sve do današnjih dana (čitati Starčevića, molim), postaju između ostalih nedaća i žrtve nemilosrdne primjene feudalnog prava «ius primae noctis», što je kroz pola milenija jamačno dokrajčilo izvornu komponentu srpskog roda, ili je bar svelo na zanemarivi minimum. Prilagodljiva vlaško-cincarska komponenta se naravno najbolje snašla i u novonastaloj situaciji, pa su u doba odumiranja Otomanske carevine, u doba emancipacije Kneževine Srbije već zauzeli dominantnije pozicije, koje drže i danas, a o kojima svjedoči i jedan od najeminentnijih srpskih mislilaca, rodoljuba i erudita tog vremena, oštri i pošteni Ilarion Ruvarac.
Bilo kako bilo, udruženi svetosavskim mitom, velikosrpskom genocidno-ekspanzionističkom idejom i neutaživom pohlepom taj mueschung Vlaha, Cincara, Turaka i ponekog Srbina pod zajedničkim nazivnikom srpske nacije i države počinio je (i bez obzira na nedavni vojni poraz još uvijek čini) najodvratnije i najbeskrupuloznije zločine prema svim svojim susjedima, s naglaskom na BH muslimane (rečene Bošnjake), Hrvate i Albance. I s tim i takvim živimo naravno i dan danas.
Stigosmo, eto, i do kraja ovobrojne šetnje. Nije li paradoksalno i pomalo tragikomično da su čuvari pečata značajnih i manje značajnih kultura, naroda i država, oni koji pod tim imenom drastično utječu i na naše živote, dakle i na budućnost naše djece i naroda i države, osobe i skupine koje nemaju nikakve veze s konjskim trkama, ali zato imaju s krađom imena, a to bi, baš kao i ovaj tekst, trebalo aktivirati naše tikve, pa nam po postizavnju pune radne temperature pomoći stvarno vidjeti, ali i razmišljati izvan zadanih okvira.
A zaključak?! Naravno, zna se:
SIC TRANSIT GLORIA MUNDI!
Srećko Korpar
Zubati židovski „monitoring“ nad Hrvatskom
Ana Lučić
Hrvati Toronta i svi koji me slušate!
Govori vam Ana Lučić.
Teško je pratiti hrvatska općila. Treba imati čelične živce. Ne zna se što je gore: sami mediji, ili ono o čemu izvješćuju. Ipak, moramo znati što se događa, pri čemu je važno umjeti prepoznavati laži i manipulacije. Kada nam je razvidno stanje, možemo o njemu razmišljati, pa ga možemo i mijenjati.
Govorim to zato jer mi iz uha ne izlazi strana riječ „monitoring“ (nadzor, nadgledanje). Sama je po sebi ogavna jer nije hrvatska, a još je ogavnije ono što nam poručuje. Čitamo naime ovih dana u zagrebačkom „Večernjem listu“, dnevniku u vlasništvu strane kompanije Styria, ovakav naslov: „Nizozemski ministar: Za Hrvatsku tražimo monitoring sa zubima!“ Riječ je o nizozemskom ministru vanjskih poslova, židovu Uriju Rosenthalu. On se prijeti Hrvatskoj da će do ulaska u takozvanu „europsku uniju“ biti pod njezinim najstrožijim nadzorom. Hrvatskoj se ne vjeruje. Njoj su nametnuti najteži uvjeti usrljavanja u EU. Šteta da nisu još teži, pa da nikada ne usrljamo. No ovo samo pokazuje koliko nas voli i štuje neprijatelj, kojemu ćemo sada biti izručeni na milost i nemilost. I ako se pravodobno ne oduprijemo, pod njegovim ćemo okriljem u nepovrat nestati. Nema druge, nego zubatom Rosenthalu i njegovoj bandi ne samo kazati, nego i pokazati, da je prošlo vrijeme kada su oni zubima trgali svoje kolonije, te da im valja uzvratiti na isti način. Odaslati poruku Nizozemcima, židovskim i arijskim, da nam ih je puna kapa, njihovih srebreničkih genocida i njihovih simpatija za Haaško sudište. Ali za to se hoće da hrvatski narod progleda, da se digne iz mrtvila!
Ako ga članstvo u Euniji ne dotuče. Jer, već je pred vratima to članstvo, i divljački kuca na naša vrata. Šest godina ludovanja ovoga veleizdajničkog režima urodit će očito plodom. Već nam najavljuju ulazak, već nam čestitaju, samo još malo konsenzusa zemalja članica, i još dvije kratke godine strpljenja!
Hrvatska podložnost lažnoj Europi prolazi kroz tri faze. Prvo su bili ovi pristupni pregovori. Onda dolazi taj slavni monitoring. Naposljetku nastupa takozvano „punopravno članstvo“, koje znači smrtnu osudu za Državu i Naciju Hrvata. Od Hrvatske se očekuje da stane na kraj korupciji, što se nigdje i nikada ne može potpuno provesti. Još gore, Eunija zahtijeva daljnji, konačni progon ratnih zločina, te apsolutnu zaštitu nekakvih „prava nacionalnih manjina“. Prevedeno na hrvatski: hrvatske branitelje masovno u tamnice, a Srbe konačno na vlast! Nema cijene ulasku u EU, viče Sanader, pa i sada iz austrijskog zatvora, viče nasmijana Jaca Kumrovica. Sveti otac Papa uključuje se u unisoni zbor i poručuje nam kako ćemo mi Hrvati obratiti Europu. Lijepo bi to bilo, kada bismo u njoj imali glasa.
Protiv euro-integracija govore bezbrojni argumenti, govori sve. Za ulazak ne govori ništa. Tko je onda pristaša toga utonuća, „urastanja“, kako je rekao Josipović? To su oni koji ništa ne znaju i ne razumiju, ne promatraju hrvatski usud u cijelosti, nego tek iz osobnog kuta, pri čemu gutaju službene laži. Zavedeni glupani. Potom, službena nomenklatura, dakle vladajući izrodi koji se nadaju unosnim položajima u euro-birokraciji. Napokon, dojučerašnji jugoslaveni, antihrvati, kojima treba novi gospodar, novo robstvo, jer, za razliku od hrvatskih naivčina, dobro znaju da u Euniji Hrvatska propada.
Iz tjedna u tjedan, iz dana u dan, takozvano javno mnijenje mijenja se. Ovisno o tomu kako vjetar puše. Narod, kojega su vladajući dobro izdresirali, nesvjestan je svojega interesa i prevrtljiv je. Ipak, dosta se znade o nevoljama koje nas čekaju u euroslaviji. Problem je u tomu da biračko meso ne će glasovati sukladno svojim spoznajama, nego, po inerciji, za jednu od dvije velike stranke, koje nas obje guraju u europotonuće. Zašto je tako? – Zato.
Uostalom, referenduma ne će biti. Ako ga i održe, jer i to cinično traži Eunija, jasno je da će njegovi rezultati biti po potrebi besramno krivotvoreni. Inače bi se, barem hipotetski, vladajuća banda ipak povremeno osvrnula i na mogućnost da referendum kaže: Ne u EU! Ali, ne čujemo od njih ni slučajno „ako uđemo“, nego samo, kao konjska muha nametljivo: „kada uđemo“.
Ako dakle već moramo u EU (iako se, unatoč euforičnom slavlju, još mora počekati na blagoslov zemalja članica), budimo za to pripravni. Mladen Schwartz naveo je nedavno tri uvjeta: (1) da hrvatska radikalna nacionalistička desnica pravodobno dođe na vlast kako bi nas, koliko je moguće, branila od lažne Europe kada usrljamo; (2) da se u život prizove jedna uistinu hrvatska stranka koja bi nas mogla predstavljati u euro-parlamentu; napokon (3), da u suradnji s nacionalistima iz europskih naroda tražimo izlaza iz Eunije, da ju rušimo iznutra. Četvrto bih još ja dodala: da nastojimo iz nesreće izvući što više koristi, koliko je god moguće, lukavštinom i drskošću, iskoristiti neprijateljsku zajednicu do skrajnjih granica.
Hrvatska je u svojoj povijesti bila u zajednici s Nijemcima, Madžarima, Talijanima, Turcima, Srbima. Ništa se dobra iz svih tih simbioza za narod Hrvata nije izrodilo. Koja perverzna logika vodi mnoge naše sunarodnjake suludoj iluziji da će ovoga puta biti drugačije?! I da ništa ne znamo o „europskoj uniji“, već sama činjenica da ju režim Kosor-Josipović, uz asistenciju svojih medija, tako histerično zagovara i sugerira kao najveću sreću za hrvatski narod, kao novu religiju, i savršeno stanje ljudskih stvari, kao što je činio i pokojni komunizam – ta je činjenica posve dostatna da „uniju“ smatramo smrtnim neprijateljem. I zato, budimo samoobranbeno sumnjičavi, budimo na oprezu, budimo mudri poput lisice, jaki kao lav, jer ući ćemo, to nije problem, koliko god su se naši robovi bojali da ne ćemo, da nas gazde ne će. Odmah za nama ući će i Srbija, da u Euniji lijepo stvorimo novu jugu. Ući ćemo, ali bolje je ne ulaziti nego poslije morati izlaziti: ako je to još uopće i moguće, onda tek nakon dugog čekanja, ponovnog konsenzusa svih 27 članica, te uz ogromnu novčanu globu. Stoga budimo i ostanimo samo, kao i uvijek,
Za Dom Spremni!
NOVUS ORDO SECLORUM 2
Pojmovi Novi svjetski poredak i globalizacija novijeg su datuma. Teško ih je precizno definirati, a još teže u potpunosti razumjeti. Početkom 80-tih pa sve do danas, kroz ove se termine pokušavaju objasniti i razumjeti uglavnom globalna gospodarska i politička kretanja koja prožimaju društvo (planetu) u cjelosti. Paralelno s gospodarskim i političkim procesima, odvijaju se u globalnim gibanjima i promjene kulturne, ekološke i medijske naravi. Glavni akteri i nametatelji novog svjetskog poretka su Sjedinjene američke države, Europska unija, Japan, Kanada, Ujedinjeni narodi, NATO, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond.
Pokretački stroj ovih organizacija, baziran na precizno sagrađenoj i razrađenoj piramidi moći, nalazi se u spletu tajnih i polutajnih organizacija među kojima dominiraju masoni (Freemasons - Slobodni zidari), a unutar njih Illuminati (prosvjetljeni) - masoni najvišeg stupnja.
Masoni su više diskretna nego tajna organizacija (bratstvo) koja je nastala u 17. stoljeću u Ujedinjenom kraljevstvu (Velikoj Britaniji), dok su se Iluminati pod krinkom slobodnog zidarstva suprotstavljali katoličkoj dogmi i crkvi (naglašeno), ali i crkvi uopće. Najutjecajniji masonski red "prosvjetljenih" osnovao je njemački židov Adam Weishaupt daleke 1776. Godine u Bavarskoj. Iluminati su koristili (koriste) globalnu masonsku mrežu da bi proširili utjecaj i realizirali svoj plan o uspostavi novog svjetskog poretka. Oni su ustvari tajno političko društvo koje djeluje u okviru masonerije kujući u sjeni svjetski prevrat.
Smatra se da je Bilderberg grupa - produžena ruka masona i iluminata, ta koja vuće glavne konce na globalnoj političkoj i gospodarskoj sceni. Grupa je nastala 1954. godine u nizozemskom gradu Osterbeek, u hotelu Bilderberg, a osnivač (jedan od najbitnijih) i prvi predsjednik joj je nizozemski princ Bernard (Princ Bernhard od Lippe-Biesterfeld). Bilderberg grupa je jedna od najmoćnijih političkih, medijskih i poslovnih udruga, a sastaje se jednom godišnje na raznim svjetskim lokacijama i raspravlja o budućnosti planeta. Bilderberg Grupa ima vijeće od oko 40 stalnih članova koji čine uži krug donositelja odluka. Njihova uloga je da prenesu ideje i planove osobama koje pozivaju na godišnjoj bazi. Pozvani (osamdesetak osoba) se mijenjaju svake godine, baš kao i lokacija sastanaka. Cilj grupe je napraviti od Ujedinjenih naroda "Novu svjetsku (nad)vladu" u kojoj bi nacionalne države bile samo puki zemljopisni pojam. Europska unija je njihova tvorevina a nakon toga slijedi uskrsnuće - "Američke unije" i "Azijsko-pacifičke unije". Suluda ideja o porobljavanju svijeta je, nažalost, naša realnost.
Pod parolom demokracije i liberalizma kreira se totalno ropstvo u neokolonijalnom poretku s judeomasonskom političkom diktaturom, nezapamćenom u povijesti čovječanstva. Zabrinjavajuće je to što mnogi ne razumiju ove složene procese, dok tzv. intelektualna elita kukavički saginje glavu pred ideologijom svjetske supremacije. Govor novca i moć oružja polako pretvara ovaj naš planet Zemlju u tamnu stranu Mjeseca.
Zbog svojih zaplotnjačkih i destruktivnih aktivnosti tijekom Francuske revolucije, tajno bratstvo slobodnih zidara (masona) našlo se na udaru crkve i šire javnosti. Dio članstva napušta Europu tražeći spas i sigurnost na američkom kontinentu, gdje gotovo preko noći postaju utjecajni dio američke političke elite.
Američki državnik Benjamin Franklin, jedan od najznačajnijih Amerikanaca uopće, postaje mason daleke 1731. godine, dok prvi američki predsjednik George Washington prihvaća masonsku inicijaciju 1752. Benjamin Franklin, mason visokog stupnja, imao je vrlo ambivalentne stavove glede (moguće pogubnog) židovskog utjecaja na budućnost Amerike, a i danas zbog jakog židovskog utjecaja u gotovo svim sferama američkog javnog života, mnogi u Sjedinjenim američkim državama vide kristalizaciju judeomasonskog duha.
George Washington nije skrivao svoju pripadnost masonima i zahvaljujući njemu raspolažemo mnoštvom pisane povijesne građe koja dokazuje da je judeomasonstvo uzidano u temelje Sjedinjenih američkih država. George Washington je 18. rujna 1793. godine, na svečanosti polaganja kamena temeljca glavnoga grada, obučen u masonsku ritualnu odjeću, u svom govoru rekao:
"... Ma koliko to moglo zvučati hvalisavo ljudskim umovima, te uistinu časno, kao što i jeste - primiti od naših sugrađana svjedočanstvo i potvrdu, da se radi na dobrobit javnosti; ipak nije manje zadovoljstvo znati, da su prave vrline srca u našem društvu visoko poštovane, a njihova liberalna načela zasnovana na nepovredivim zakonima istine i pravde. Da bi se još povećalo socijalno zadovoljstvo i sreća društva općenito, vrijedne su dobronamjerne zamisli masonske institucije; pa bi smo svi morali najtoplije željeti, da time bude vođen svaki član bratstva, kao i ovim objavljenim izdanjima, u kojima se otkrivaju načela koja su neprekidno aktualna, i kojima bi se trebalo uvjeriti čovječanstvo, da je veliki i glavni zadatak masonerije - baviti se ostvarenjem sreće cijele ljudske rase."
Važno je napomenuti da su uz Georgea Washinton-a, američki predsjednici - masoni bili i: James Monroe (1817-1825) , Andrew Johnson (1865–1869), James Knox Polk (1845-1849) , James Abram Garfield (1881 - 200 dana), William McKinley, Jr. (1897-1901), Theodore "Teddy" Roosevelt (1901-1909), William Howard Taft (1909-1913), Warren Gamaliel Harding (1921-1923). , Franklin Delano Roosevelt (1933-1945), Harry S. Truman (1945-1953) i Gerald Rudolph Ford (1974-1977). Mnogi tiskani i elektronički mediji špekuliraju da su i Ronald Reagan (1981-1989), George Herbert Walker Bush (1989-1993), George Walker Bush (2001-2009) i aktualni predsjednik Barack Hussein Obama, članovi masonskog bratstva.
Na temelju vlastitih istraživanja i prikupljene dokumentacije, svrstavam se među one koji vjeruju da iza atentana na predsjednika Johna F. Kennedy-a (1961-1963) stoji Bratstvo slobodnih zidara. U svom govoru, pred sam atentat, predsjednik Kennedy je upozorio na opasnost i djelovanje tajnih društava, te nazočnost cenzure u medijima (TV, radio, tiskovine). U svom govoru, kojeg osobno volim zvati "govorom koji je ubio predsjednika" JFK je rekao: "... Sama riječ "tajnovitost" zvuči odvratno u slobodnom i otvorenom društvu i nama kao narodu je urođeno (nasljeđeno) da se suprotstavimo tajnim društvima, tajnim zakletvama i tajnim postupcima." Predsjednik se u svom govoru osvrnuo i na organizaciju i sustav tajnih društava (i službi) rekavši: "... To je sustav koji financira i pokreće ogromni ljudski i materijalni potencijal za izgradnju čvrsto povezanog i vrlo efikasnog stroja koji kombinira vojne, diplomatske, umne, gospodarske, znanstvene i političke operacije."
John Fitzgerald ("Jack") Kennedy je ubijen 1963. godine u Dallas(u).
Kakav je danas život u Sjedinjenim državama najbolje opisuje Oleg Platonov u predgovoru svoje knjige "Zašto će propasti Amerika":
"... Sustav amerikanizma, to jest parazitskog postojanja na račun tuđih resursa, sustav nasilja, obmane, eksploatacije i pljačke drugih država, mora biti savladan zajedničkim naporima čovječanstva. U protivnom čovječanstvo neće opstati. Amerika nije ni država ni nacija. To je jednostavno veliki teritorij na kojem žive useljenici iz raznih zemalja. Ovdje je suštinski to što je Amerika lišena osnovnog temelja stabilne državnosti - nacionalne jezgre, tj. državotvornog naroda. To što se naziva američkim narodom, nije kvalitativno organsko niti samosvojno određenje, nego umjetni konglomerat osoba tuđih jedni drugima, koje su povezane zajedničkom strašću za potrošnjom i zaradom i instiktivnim strahom odgovornosti za zajednički zločin protiv čovječanstva."
Milijarde ljudi na zemlji živi u zabludi. Iza naših pogleda političari ostvaruju svoj globalni plan. Svjetinom se manipulira do stupnja kolektivne hipnotiziranosti. Sredstva javnog priopćavanja su pod cenzurom a informacije se selektiraju prema definiranim ciljevima političke i gospodarske elite.
Krunoslav Grubešić
NOVO ORDO SECLORUM
Živimo u agoniji, napetosti, beznađu, depresiji i neizvjesnosti; prepušteni sami sebi i bujici (dirigiranog) nihililizma.
Uostalom, što je to nihilizam? Kao filozofsko stajalište, nihilizam je pogled na svijet, poglavito ljudsku egzistenciju, lišen ikakve svrhe, značenja, ili razumljive istine. Prema Friedrichu Wilhelmu Nietzsche(u) nihilizam je kada najveće vrijednosti gube svoju vrijednost. "Nedostaje cilj, nedostaje odgovor - zašto?" Nietzsche je doživio kršćanstvo kao nihilističku religiju jer skreće pozornost s ovozemaljskog života, fokusirajući nas na navodni drugiživot.
Živimo u vremenu gdje nam se demokracija predstavlja kao pluralistički oblik vlasti u kojem sve državne odluke donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore. No, istina je nešto sasvim drugo;demokracija je sustav u kojem izmanipulirana (relativna i uvjetna) većina prepušta vlast manjini koja ima financijsku moć. Ta ista gramzljiva manjina sinhronizirano na svaki kritički ili konstruktivni poziv na dijalog, spremno ponavlja omiljeni slogan bivše britanske premijerke Margaret Thatcher:"There is no alternative" (skraćenoTINA).
Krupni kapital nosi sa sobom i jaki politički utjecaj, poglavito na parlamenti "narodne" zastupnike,kreirajući tako zakone koji su u interesu bankarskoj i korporativnoj eliti. Korupcija je postala uobičajne sredstvo širenja političke i gospodarske moći, a liberalna demokracija plutokracija s armijama burzovnih špekulanata i lihvara.
U svim demokratskim društvima sloboda govora je ustavom zagarantirana sve do onog trenutka dok, rekao bih, to pravo govora ne proizvede neki(za elitu neželjeni) efekt. U usporedbi s otvoreno totalitarnim sustavima,gdje su primarni alati proizvodnje pritisaka i kontrole vojska i policija, tzv. demokratski sustavi koristen iz tehnika manipulacije i oblikovanja javnog mišljenja kroz kontrolu (kvazislobodnog) sustava informiranja.
Ideolozi novog svjetskog poretka i medijski eksperti ("Spin doctors") pripremaju strategije manipulacije čovječanstvom brinući se da samo određene (i temeljito “frizirane”) informacije dođu do javnosti.
Široka paleta medijskog kiča, kvazikulture, laži i poluistina dominira sredstvima javnog priopćavanja. Apokaliptične slike prirodnih i ekoloških katastrofa, anglo-američkih (naftnih) ratnih osvjajanja, te izvoza (nametanja) liberalne demokracije i kapitalizma drugim zemljama i narodima, najčešće u tom istom naftnom paketu dio su naše medijske svagdašnjice.
Povod za islamofobiju i nove „križarske“ pohodenije tzv. borba protiv terorizma, nego zalihe (muslimanske) nafte i glavne karakteristike islamskog bankarstva,gdje su kamate praktički eliminirane iz bankarskog poslovanja, pošto se kose s islamskim propisima. Islam zagovara zdravu i visokomoralnu obitelj, što je u suprotnosti s tzv. zapadnoeuropskim (čitaj: liberalnim) standardima.
Svjedoci smo nasilja nad našim obiteljima kao temeljem zdrave nacionalne jezgre. Mediji su puni raznih "nevladinih" feminističkih, lezbijskih i pederskih udruga koje nam nude i namećusvoj sustav vrijednosti uz bučni prosvjed zdrave večine. Države koje ne prihvate pederluk prolaze kroz niz političkih i gospodarskih pritisaka i ucjena te „baražnu vatru“jeftinog medijskog etiketiranja.
Složio bih se s pisanjem psihologa Alena Peruškog koji sarkastično homeseksualnost (pederluk) gleda kao „najveće kolektivno izlječenje“ u povijesti čovječanstva. Peruško smatra odluku Američke udruge psihijatara o uklanjanju homoseksualnosti s liste mentalnih oboljenja iz 1973. godine, političkom odlukom i pita može li se jednom političkom odlukom nekoga učiniti zdravim, imajući dodatno u vidu da je ta skandalozna odluka donešena s jedva nadpolovičnom većinom - 1 (jedan) !? Koliko se ja razumijem u medicinu glasovanje je jedno a bolest drugo. Pitam se u koju kategoriju spadaju pederi koji su uspjesno izliječeni prije ove odluke!?
Ulazimo, po svemu sudeći, u jedno neizvjesnoi tragično doba; u jedan tiranski svjetski poredak kojeg povijest ove planete još nije zabilježila. Ulazimo u novu eru koju njeni kreatori nazivaju Novo Ordo Seclorum (prijevod novi sekularni poredak) ili ti Novi svjetski poredak.
GLOBALIZACIJA I NOVI SVJETSKI POREDAK
Globalizacija je gospodarski proces kojim se minimaliziraju ili eliminiraju barijere u međunarodnoj razmjeni roba, tehnologija i informacija, te forsira gospodarska i politička integracija među zemljama. Slobodno kretenja ljudi, roba i informacija otvara mogućnost socijalnog, kulturnog i političkog djelovanja, a ona oblikuju unutarnju i vanjsku politiku svake zemlje.
Proces globalizacije iniciran je kapitalističkim načinom proizvodnje kojem je jedini cilj profit, a ne dobrobit čovječanstva.Koncentracija kapitala i moći dolazi u ruke sve manjeg broja ljudi, srednji sloj nestaje u predatorskoj tržišnoj utakmici, dok se broj siromašnih i izrabljivanih u proporcionalno (i ubrzano) povećava.
Britanski premijer (Prime minister) James Gordon Brown izjavio je 25. rujna 2009. godine u Pittsburgh(u) –S.A.D.,daće“Grupa 20” (G20) postati glavno svjetsko tijelo za donošenje ključnih gospodarskih odluka u svijetu."Prvi put nastojimo ujediniti sva glavna svjetska gospodarstva i danas ćemo pokušati usvojiti plan održivog razvoja s nacrtom i sporazumima između država koje trebaju omogućiti uspjeh tog okvira!"-rekao je britanski premijerJames Gordon Brown.
Bijela kuća je ovaj Summit G20 nazvala povijesnim, odnosno događajem na kojem je odlučeno jačati ulogu Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke koji su "pridruženi" članovi Grupe 20.
Taj„Summit G20“ osiguravalo je više od 4.000 policajaca, posuđenih iz drugih američkih gradova, demonstrirajući neviđenu brutalnost prema okupljenim građanima i demonstrantima. Među prosvjednicima dominirale su razne antiglobalističke udruge, studenti i anarhisti. Policija je koristila vojni LRAD (Long Range Acoustic Device) ili zvučni dalekometni top,koji je ovom prigodom prvi put "testiran" na demonstracijama ovog tipa. LRAD je u suštin i vojno oružje koje može oštetiti ljudski sluh na daljini većoj od 300 metara. Uređaj emitira akustički val od čak 150 decibela, što je bučnije i od umirovljenog zrakoplova Concorde i može se usmjeriti na ciljanu metu.
("According to the manufacturer's specifications, the systems weigh from 15 to 320 pounds (6.8 to 150 kg) and can emit sound in a 30° beam at 2.5 kHz. LRAD's largest system at maximum level can emit a warning tone of 153 dBSPL measured at 1 meter while the smallest system can reach 137 dB measured at 1 meter.")
Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka formalno su dvije odvojene institucije, ali njihovo djelovanje i rad se međusobno isprepliću i nadopunjuju. Te institucije mogu manipulirati vrijednostima pojedinih nacionalnih valuta, te utjecati na inflaciju u mnogim nacionalnim gospodarstvima. Obe institucije rade na očuvanju globalne korporacijske moći i često funkcioniraju kao oružje za discipliniranje "neposlušnih" vlada. Mnoge zemlje su ucjenjene i nalaze se u tzv. dužničkom ropstvu, te su prisiljene provoditi politiku i zahtjeve centara moći koji se kriju iza tih institucija.
Koristeći širok spektar dobro organiziranih i koordiniranih, političkih, gospodarskih, vojnih, obavještajnih i medijskih mehanizama,Sjedinjenie Američke Države i Velika Britanija (zajedno sa svojim satelitima) postavljaju temelje centraliziranoj nadnacionalnoj svjetskoj vladi i uspostavi Novoga svjetskog poretka. Novi svjetski poredak i globalizacija dio su istog kompleksnog seta procesa kojem je svrha zacementirati nejednakost u svijetu, te učiniti siromašne države potpuno zavisnim od bogatih i za nedefinirani vremenski period ih sputatiu razvoju vlastitih gospodarstava.
Multinacionalne tvrtke i financijske institucije nalaze se na samom vrhu (još do kraja nedovršene) piramide moći. Vlade država polako gube svoju važnost i ovlasti koje sve više prelaze pod kontrolu „managera“ multinacionalnih i bankarskih interesa), koji (de facto) kontroliraju i najveće države svijeta, uključujuci Sjedinjene Američke Države.
David Rockefeller je na jednom od zasjedanja Trilateralne komisije (SAD, EU, JAPAN) rekao:"Suvremeni svijet će biti savršeniji i uravnoteženiji ako uspostavimo svjetsku vladu. Nadnacionalna vlast svjetskih bankara i intelektualnih elita ima prvenstvo nad pravom naroda na samoopredjeljenje, a to je načelo koje smo slijedili tijekom vjekova."
Trilateralna komisija (The Trilateral Commission) je privatna organizacija osnovana na incijativu Davida Rockefellera 1973. godine. Organizacija je utemeljena sa svrhom navodnog ostvarenja "bliže suradnje" Sjedinjenih Država, Europe i Japana.
Nedvojbeno je da ovi procesi predstavljaju novi oblik kolonijalizma i imperijalizma, te nestankom (socijalnim genocidom) srednje klase pretvaraju ovaj naš planet u bipolarni svijet vladara i potčinjenih. Mnogi vide u Europskoj uniji početak ovog mračnog plana, a koliko ćemo mi sami (Hrvatska i Hrvati) biti sudionici, odnosno žrtve u ovom procesu i planiranom bipolarnom svijetu, ovisi o nama i našoj percepciji slobode te smislu za pravdu i patriotizam.
Hladni rat je završio pobjedom Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika. Zbigniew Kazimierz Brzeziński, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera i savjetnik Davida Rockefellera, u svojoj knjizi "Velika šahovska ploča" navodi:
"Kolaps rivala postavio je Sjedinjene Američke Države u jedinstvenu poziciju. Istovremeno su postale prva i jedina zaista globalna sila. Pa ipak, ako zanemarimo njihove ograničene, regionalne dosege, američka globalna nadmoč donekle podsječa na neka ranija carstva. Ta su carstva temeljila svoju nadmoć na hijerarhiji vazalnih odnosa, provincija, protektorata i kolonija, a na one izvan granica carstva uglavnom se gledalo kao na barbare."
Komentar naravno nije potreban, no ako se podsjetimo pisanja britanskog poslovnog čovjeka, političara i homoseksulca (pedera) Cecila Rhodesa i njegove publikacije iz 1877. godine "Confession of faith", slika će biti kompletnija, a ja ću biti zadovoljan ako bar za trenutak zajedno nadjačamo našu kolektivnu amneziju.
Rhodes ,dakle, piše: "... Da smo mi englezi superiorna rasa na svijetu i štoviše planete naseljavamo, tim bolje po ljudsku rasu. Zašto mi ne bismo osnovali tajnu organizaciju kojoj bi bio za cilj dovođenje cijelog neciviliziranog svijeta pod vladavinu Britanije i Sjedinjenih Američkih Državai time stvaranja jedne anglo-saksonske imperije."
Cecil John Rhodes osnivač je tvrtke De Beers, koja je bezobzirno pljačkala jug Afrike i koja je bila financirana od britanske (židovske) investicione tvrtke N. M. Rothschild & Sons. te njemačkog Židova Sir Ernest Oppenheimer(a). Investiciona tvrtka N. M. Rothschild & Sons pripada njemačkoj grani židovske obitelji Rothschield, koja je svoje poslovnice imala (i ima) diljem Europe (jedine države bez od obitelji Rothschild kontrolirane centralne banke su: Iran, Sjeverna Korea, Sudan, Libija i Kuba). Neki od članova ove obitelji bili su (ili još uvijek jesu) vrlo aktivni cionisti tj. oni koji vjeruju u židovsku superiornost nad ostalim narodima. Danas tvrtka De Beers drži oko 40% svjetske proizvodnje dijamanata, a njihovo krvavo drago kamenje krasi vratove iruke bezbrojnih dama europskih kraljevskih (i plemičkih) obitelji.
Kako bi uspostava Nove svjetske vlade postala definitivna realnost, ideolozi Novog svjetskog poretka vjeruju da je neophodno iz umova i bića ljudi i naroda ukloniti (izbrisati) obiteljske vrijednosti i tradicije, nacionalizam, patriotizam, dostojanstvo, religijska osjećanja i moral. Zanimljivo je da se marksizam i boljševizam temelje na istoj dogmi totalnog uništenja nacionalne svijesti naroda.
Krunoslav Grubešić
nastavlja se.......
