KRADLJIVCI IMENA
FURES NOMINUM
Živeći (sretno i berićetno!?) u drugom desetljeću najnovijeg milenija (po rođenju Gospodinovu), ne mogu ne razmišljati kako o zbivanjima suvremenim u Domovini našoj i šire, tako i o svemu i svačemu što im je prethodilo, pa onda po načelu kauzalnosti i utjecalo na to da nam je, tak kak je. Bez obzira na nespornu kroato-centričnost svih pravih vitezova hrvatskog pera, garniranu zdravim euroskepticizmom, antiglobalizmom i nepatvorenim nacionalizmom (preimenovanim po diktatorima demokracije u patriotizam, kako bi se nacionalizam mogao kao pojam do kraja demonizirati, a nacija izbaciti iz pozitivnog konteksta), vjerujem da smo savršeno svjesni efekta globalnog sela, posljedice tehnološke, informatičke i inih revolucija s kraja prošlog i početka ovog milenija.
Dakle, na tragu svega gore navedenog, ne možemo negirati da je sadašnjost hrvatske (i inih) povijesti uvjetovana događajima koje su u rasponu od nekad davno, do ne tako davno (od Zaratrustrine Harahvatije, preko Tomislavovih, bizantskih, Tvrtkovih, austrijskih, turskih, venetsko- talijanskih i jugo-srbo-slavenskih državnih i kvazidržavnih tvorbi, do NDH - prve stvarno hrvatske države nakon 839 godina pogubnog bezdržavlja i današnje RH) najčešće pokretali neki drugi, uglavnom narodi, iliti nacije, prosim lepo. I ti su pokretači, se razme, doživljavali i proživljavali kojekakve promjene u prostoru i vremenu, pa mislim kako ne bi bilo neinteresantno nekima se od njih, onako za šalu, pozabaviti malo i iz nekog neortodoksnog aspekta; recimo aspekta vjerodostojnosti, pripadnosti ili kontinuiteta. Pođimo stoga zajedno u šetnju pontonskim mostom preko Stiksa ljudske povijesti: između mita i zbilje, istine i laži, legitimiteta i krađe.
Drevni Egipat i Egipćani su imali iznimno značajnu rolu u povijesti ljudskog roda. Fascinantna civilizacija - kultura, religija, arhitektura (s naglaskom i na danas uzbuđujuće, neobjašnjene i mistične piramide), kiparstvo, književnost, tehnologija i državna organizacija, kako vojna, tako i civilna – bila je, nošena svojim protagonistima (od faraona do robova), u stanju stvoriti i tisućljećima održavati i širiti prvi i jedini originalni afrički imperij, koji je pokrivao i dio Azije, odnosno protezao se od Sredozemnog do Crvenog mora. Egipćani su prisutni i u Bibliji, a svojim su dostignučima sasvim izvjesno bili i inspiracija svima koji se na svjetskoj sceni pojaviše iza njih.
Ukoliko preskočimo nekoliko tisućljeća, pa uskočimo u prezent iliti sadašnjicu, primjetit ćemo da se Egipat i danas ponosno kočoperi na sjevernoistočnom rogu Afrike. A Egipćani!
Žive u Egiptu, naravno. No, ako se malo zadubimo u to tko su i što su, prokužit ćemo da se radi o Arapima koji se protegoše od svojeg poluotoka sve do krajnjeg zapada Crnog kontinenta, pa neka od plemena naseliše i drevni Egipat i tako, niti krivi, niti dužni, postadoše baštinici sveg onog velikog i mističnog što je Egipat kroz povijest predstavljao, a dakako i baštinici imena. Direktni potomci faraona i (ili) njihovih suvremenika i sunarodnjaka još postoje samo kao brojčano zanemariva i jedva tolerirana kršćansko-koptska, folklorno-turistički atraktivna manjina.
Krenemo li sasvim malo na istok, može i na devi (makar i nekakav džip s klimom ne zvući loše), dospjet ćemo u jednu od najintrigantnijih i nakontroverznijih suvremenih zemalja - Eretz Izrael. Formalno napredna demokracija (što god to značilo) je ujedno i jedina zemlja na svijetu u kojoj je zloglasni apparthaid potpuno ozakonjen, a potomci stvarnih i izmišljenih žrtava isto takvih logora prošlog velerata, neumorno preinačuju ostatke ostataka područja naseljenih palestinskim starosjediocima u najveći i najstvarniji koncentracijski logor svih vremena. Nesmiljeni cionistički pokret, iznimno dobro umrežen diljem svijeta - okosnica i neprikosnovena vladajuća sila modernog Izraela, omogućava provedbu planova i ideja koje s proklamiranom demokracijom (i pratećim «ljudskim pravima») nemaju nikakve veze, a agresivnošću (apostrofiranom pozamašnim nuklearnim arsenalom) prema svima oko sebe ili, nedaj Bože, neistomišljenicima, predstavlja i latentnu i akutnu opasnost za mir u svijetu, njegovu budućnost pače.
Područje drevne Palestine, naseljeno semitskim i inim starosjediocima jest bilo jedno od poslovičnih kolijevki civilizacije. Zemlja proroka, Davida, Solomona, Isusa, Tore i Novog zavjeta, odnosno tri bitna vjerska učenja, poprište je zbivanja koja su bitno utjecala na modeliranje suvremenog čovjeka, pa tako i svijeta uopće. Starosjedilačko stanovništvo je bilo objektom i migracijskih potresa, izazvanih razno-raznim strateško-političkim promjenama kroz stoljeća. Od međusobnih ratovanja, sužanjstava, pokolja, okupacija, do onih najbitnijih kad su, djelomično pod pritiskom svoje semitsko-arapske subraće, a djelomično na krilima njihove ekspanzije i procvata, semitsko-židovski starosjedioci napustili (bili izgnani) Palestinu i preko sjeverne Afrike našli utočišta (i prosperitet) po kalifatima, s naglaskom na prostor današnje Španjolske. Slomom arapske ekspanzije i kršćansko-katoličkom «reconquistom» Iberijskog poluotoka, potomci rečenih Židova – Sefardi, rasuše se diljem Europe, pa tako stigoše i do nas, poglavito Sarajeva i Dubrovnika.
I tu moramo skočiti na drugu stranu svijeta u surove euro-azijske stepe gdje je kan Kazarije u pokušaju da uljudi svoju moćnu, no polunomadsku i raznoliku domenu, importirao monoteističko hebrejsko učenje koje su, uz samog kana i vladajuću elitu, uskoro adoptirali i brojni ini mu podanici. Vrlo bitan i vjeran saveznik Bizantu u borbama protiv arapskih (!) kalifata, te važna dionica na tzv. Svilenom putu, kanat počinje propadati dizanjem snage Kijevske Rusi, kasnije i Rusije, a Kazari se raseljavaju prvo istočnom, a zatim i ostalom Europom te trasformiraju u grupaciju znanu kao Aškenazi. Zanimljivo je mišljenje o Aškenazima jednog od naših suvremenika, znanog BH književnika i političara, koji bijući rođeni Sarajlija, ali i sefardski Židov, duhovito kazuje kako je njegova baka komentirala dolazak aškenaskih obitelji u KUK Sarajevo: «Dolaze neki Aškenazi, oni su nama Židovima bliski rođaci.»
Zanimljivo je kako su nemilosrdni, azijatski okrutni i poduzetni Aškenazi - stvaraoci cionističkog pokreta, osnivači i komesari boljševičkog pokreta, bankari i medijski moguli, odnosno neprikosnovena arapofobna, palestinocidna (usporedi s gornjim navodom o Bizantu i Kazarima) i mondofobna elita Eretz Izraela.
Ukoliko, pak, odjedrimo samo malo sjevernije, preko modrog Mediterana, stići ćemo na prekrasne grčke otoke, odnosno do Atene, Sparte ili Olimpa, gdje su uz Zeusa i njegovu ekipu u davnoj povijesti živjeli i neki ljudi na poprilično zavidnom stupnju razvoja kulture i misli, pa su kao takvi - da samo spomenem Sokrata, Platona i Aristotela, udarili neprolazni pečat na našu tzv. Zapadnu civilizaciju. Grčka je i značajni dio Rimskog carstva, zatim i središte Bizanta, te kršćanske ortodoksije – prve značajne šizme unutar izvornog kršćanstva.
Ekspanzijom Otomanskog imperija, Bizant i Grčka nestaju sa svjetske pozornice da bi se početkom prošloga vijeka ova druga opet pojavila i kao monarhija i kao republika, zauzevši konačno komotno mjesto stožerne EU zemlje na sjeveroistoku Europe. Grčka, zamislite, nije na Balkanu!!?? Grčka je ljubomorna čuvarica kolijevke rečene kulture, a znana je i po kompliciranju života susjednim si Makedoncima zbog zloporabe slavnog starogrčkog makedonskog imena (Aca Veliki je Makedonac), baš kao i vjeran suporter Srbije slavne.
A kaj je s Grcima? Gdje nestadoše umovi poput gorespomenutih filozofa, ili pak nekakvih Arhimeda, Aristofana, Leonida, Homera, Heredota i ostalih kojima se svi i danas dive. E pa, nema ih.
Urušavanjem Rimskog carstva, počele su se događati i značajne migracije stanovnika. Jedna od najbitnijih poluhomogenih narodnih skupina u Europi su bili Vlasi. Kao rimski veterani bili su nastanjeni u rubnim dijelovima carstva (današnja Rumunjska, Bugarska, Makedonija, sjev. Grčka). Kako su bili dobro organizirani, oboružani vrlo posebnim poimanjem morala, pa u tome dobrog i lošeg, odnosno často i srebro-hlepljem, brzo su se počeli nametati kao vodeća skupina u Bizantu, koja je polako, ali sigurno, istisnula starogrčku narodnu komponentu, pa sasvim sigurno značajno doprinijela i propasti carstva. Ulaskom u Tursku carevinu, postadoše podanici rigidnog feudalnog sustava što je dodatno - kroz pola tisućljeća, utjecalo na njihovo formiranje. I tako danas jesu to što jesu.
Napustivši Grčku, ne mogu si pomoći, već se moram, po načelu «Zucker kommt zulezt», zaputiti «balkanskim gudurama» preko BJR Makedonije u kolijevku Boga i sveta (Nebo je plave srpske boje, na njemu sedi Srbin Bog, Srbi anđeli njega dvore, Srbina Boga svog!) – kako već sasvim izvjesno pogodiste – u Srbiju slavnu?! Srbijom i Srbima sam se pozabavio u više navrata, s naglaskom na opširnu raščlambu – Povijest smradogenetskog kodeksa beščašća (Tomislav, Zg, 1995.), no još uvek ima mlogo lepoga da se kaže pa će odma da krenemo.
Drevna je Raška postojala kao satelitska država Hrvatskog kraljevstva, a potomci crvenohrvatskog kralja Mihaila su i rodonačelnici njihove najslavnije dinastije Nemanjića, odnosno utemeljitelja SPC – Svetog Save. Sami su Srbi originalno bili amalgam iranofonih alano-huritskih, te slavensko-antskih komponenata, a pratili su svoje moćne daleke rođake Hrvate u njihovim migracijama, vojnama i osvajanjima europskih prostora. Tako se i naseliše u neprohodnim gudurama i rječnim kanjonima neposredno uz istočne granice hrvatske države, pošto im je blizina dobronamjernih, a vojnički nepobjedivih Hrvata donašala neophodnu egzistencijalnu sigurnost. No kroz stoljeća boravka na tim prostorima, Srbi su došli u prvi kobni kontakt s Vlasima, kako stočarskim brđanima, tako i greciziranim urbanim Vlasima – Cincarima koji su sve više postajali dominantnom skupinom Bizantskog carstva. U periodu kad Srbi za vladavine ambicioznog Dušana Nemanjića doživljavaju svoj stvarni (i mitski) vrhunac, već su do te mjere zaraženi cincaro-grecizmom, da o takvoj (kvarnoj) naravi i dvora i elite govore i pišu onovremeni kroničari. I onda se i Srbima i mnogima ostalima dogode Turci, pa povijest krenu sasvim novim tijekom.
Postavši podanici rečenog carstva, znaći vilajet, pašaluk i raja, Srbi, baš kao i mnogi ostali, uz izuzeće naše braće u Alahu – BH muslimana (koji su prijelazom na Islam svoje elite, a zatim i ostalih) sačuvali najčišći hrvatski etnikum sve do današnjih dana (čitati Starčevića, molim), postaju između ostalih nedaća i žrtve nemilosrdne primjene feudalnog prava «ius primae noctis», što je kroz pola milenija jamačno dokrajčilo izvornu komponentu srpskog roda, ili je bar svelo na zanemarivi minimum. Prilagodljiva vlaško-cincarska komponenta se naravno najbolje snašla i u novonastaloj situaciji, pa su u doba odumiranja Otomanske carevine, u doba emancipacije Kneževine Srbije već zauzeli dominantnije pozicije, koje drže i danas, a o kojima svjedoči i jedan od najeminentnijih srpskih mislilaca, rodoljuba i erudita tog vremena, oštri i pošteni Ilarion Ruvarac.
Bilo kako bilo, udruženi svetosavskim mitom, velikosrpskom genocidno-ekspanzionističkom idejom i neutaživom pohlepom taj mueschung Vlaha, Cincara, Turaka i ponekog Srbina pod zajedničkim nazivnikom srpske nacije i države počinio je (i bez obzira na nedavni vojni poraz još uvijek čini) najodvratnije i najbeskrupuloznije zločine prema svim svojim susjedima, s naglaskom na BH muslimane (rečene Bošnjake), Hrvate i Albance. I s tim i takvim živimo naravno i dan danas.
Stigosmo, eto, i do kraja ovobrojne šetnje. Nije li paradoksalno i pomalo tragikomično da su čuvari pečata značajnih i manje značajnih kultura, naroda i država, oni koji pod tim imenom drastično utječu i na naše živote, dakle i na budućnost naše djece i naroda i države, osobe i skupine koje nemaju nikakve veze s konjskim trkama, ali zato imaju s krađom imena, a to bi, baš kao i ovaj tekst, trebalo aktivirati naše tikve, pa nam po postizavnju pune radne temperature pomoći stvarno vidjeti, ali i razmišljati izvan zadanih okvira.
A zaključak?! Naravno, zna se:
SIC TRANSIT GLORIA MUNDI!
Srećko Korpar
