HRVATI – NAROD KOJI SE BUDI SVAKIH 20 GODINA,
Članovi A-HSP-a Stuttgarta na prosvjedu za generale
Video:
http://www.braniteljski-portal.hr/sadrzaj/sudenje-generalima/10431
PROSVJEDI POTPORE HRVATSKIM GENERALIMA U STUTTGARTU
Stuttgart- U subotu 21.05. na glavnom trgu, glavnoga grada njemacke pokrajine Baden-Württemberg Stuttgartu odrzana je demonstracija povodom sramotne i politicke motivirane presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markacu u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa.
Nakon punih dvadeset godina HRVATSKI je NAROD opet prisiljen izaci na ulicu, radi svojih nacionalnih interesa i opce pravednosti. Sjetimo se samo stuttgatskih domoljubnih demonstracija iz 1991 godine. Povodom pocetka nametnutoga, krvavoga rata u RH kasnije i u BiH i priznanja nezavisnosti RH. Uz more Hrvata i Hrvatica iz cijele pokrajine, a i sire odrzane su tada najmasovnije hrvatske demonstracije u tom dijelu Europe. „Stop the war in Croatia“ bio je tadasnji apel i krilatica prosvjeda odrzanima kao i ovim aktualnim diljem svijeta Europe, Kanade, SAD-a i Australije. Dok su sovinisticki srbo-cetnici, pod odobravanjem srpskih vlasti klali, palili i silovali po Hrvatskoj, hrvatski narod u domovini i svijetu odrzavao je manifestacije i prosvjede pod nazivom “Zaustavite rat u Hrvatskoj” poruku koju je hrvatski narod tada poslao u svijet izrazava jasan stav o miroljubivosti Hrvata i nacinu rijesenja hrvatskog pitanja u bivsoj SFRJ i konacnom priznanju RH. Legendarni nastupi pokojnog Tomislava Ivcica, Marka Perkovica Thompsona, Vere Svobode, Zlatnih dukata itd., oznacili su tadasnje prosvjede. Danasnji prosvjedi nazalost nisu odrzani u tolikom velikom odazivu ovdje zivucih Hrvata. Unatoc jako losim vremenskim prilikama, tuce, kise i grmljavine bile su prekinute demonstracije i govornici su bili prisiljeni prekinuti svoje govore. Nakon punih sat vremena stanke ipak je nastavljen dnevni red demonstracija na stuttgartskom Schlossplatzu. Uz domacine Miju Marica predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa iz Berlina, Petra Hinica predsjednika Hrvatske kulturne zajednice iz Stuttgarta, govorili su i Zvonimir Separovic predsjednik Hrvatskog zrtvoslovnog drustva te Zeljko Glasnovic generala HV-a i clana HCSP-a iz Zagreba. Niz transparenata s natpisima Vukovara, Srebrenice i drugih stradavanja u Hrvatskoj i BiH te kritike hrvatske vlade, i njemacke vazalske politike prema britanskoj nepravednoj politici i mnostvo hrvatskih stijegova obiljezile su sliku stuttgartskih demonstracija. Proslo tjedne demonstracije odrzane u Budimpesti od strane madjarskih domoljuba iz madjarskog nacionalnog pokreta HVIM-a pokazatelj su solidarnosti drugih naroda s patnjama i nepravdama koje hrvatski narod ponovno dozivljava. Takodjer ne smijemo zaboraviti reakciju slavnoga borca za ocuvanje suverenosti i drzavnosti Makedonije Ljube Boskovskog koji je oslobodjen krivnje za navodne ratne zlocine tijekom makedonsko-albanskog sukoba od strane haaskog tribunala. Boskovski ima vrlo jake rezerviranosti i sumnje na prvostupanjsku presudu hrvatskim generalima, te je izrazio svoju solidarnost s hrvatskim narodom koji je patio kao i njegov makedonski narod od velikosrpske tiranije u objem umjetnim jugo-tvorevinama. Na Schlossplatzu su bili i nazocni niz aktivnih izvandomovinskih rodoljuba i pravasa, tako i predstavnici njemackog ogranka A-HSP-a.
David Dado Jambrak
BOG i HRVATI!!!
"100.000 stranaca za spas Hrvatske"
"100.000 stranaca za spas Hrvatske" - tako je glasio naslov magazina "Nacional" br. 772. "Dovoditi strane radnike u zemlju sa 300. 000 nezaposlenih nema nikakvog smisla" - će si misliti svaka osoba zdravog razuma.
100.000 stranaca Hrvatskoj nisu potrebni radi posla, nego da bi od Hrvatske napravili multi-rasnu banana-državu po modelu SAD-a, što je samo etapa do nove svijetske nacije pod upravom svijetske masonerije. Narodom se lakše manipulira kada je on amerikanizirana i multi-etnička masa bezdušnih konzumenata bez vlastitog mišljenja.
Mi nacionalisti volimo svoje - stoga poštujemo i sve ostale nacije i narode svijeta, dok lijevi-liberali mrze svoje - i zato se uvlače najdaljnjim svijeta, u nadi da će emigranti pridonjeti što bržem nestanku narodne substance - da bi na kraju završili u dekadentnom kozmopolitskom društvu sretnih robova, danas poznato kao: "moderni zapadni svijet".
Bivši Židov i današnji pravolslavni Kršćanin brat Nathaniel Kapner iz SAD-a, razodkriva kojim metodama cionisti i masoni razaraju bijele narode:
Posjetite:
http://www.realzionistnews.com/
http://brothernathanaelfoundation.org/
http://www.youtube.com/user/zionget#p/u
Moguće posljedice multi-kulturnog društva:
Hrvatska 1945: obezglavljeni narod (Komunistički aristicid nad Hrvatima)
Christophe Dolbeau
Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente", t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.
Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima ...
Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] - (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.
Delenda est Croatia
Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je "službeno" likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.
Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski "sudovi" ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi -- a to se treba naglasiti -- nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.
Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne "zadruge" koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.
Smrt "praznovjerju“
U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i "opijum za narod", novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina -- možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao "neprijatelji naroda" i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je "Bog je mrtav" (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).
Kulturni teror
Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: "ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (...) sebe smatraju da su mozak naroda ", ali "u stvarnosti to nije mozak, već sranje" (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) - (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem "crvenog terora" (20) ...
Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).
Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. "Veliki strah", po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško "kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.
Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl'Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.
Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve "loše" reference. Tako se napadaju djela "ustaša" (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige", t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-dčs-Prčs) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i "Čiče“ Janka (Moše Pijadea) ...
Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud "lov na vještice", nikada nije imalo za cilj kazniti neke "fašističke zločince" (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.
(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)
C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne (2010).
Agonija narodne glazbe u amerikaniziranoj Njemackoj
Narodni glazbenici Mariana i Michael Hartl, njima se omladina smije
Amerikanizirani i sadisticki hip-hop glazbenik Sido iz Berlina, jedan od popularnih uzora njemacke omladine
Nakon dugacke tradicije njemacke narodne pjesme i slagera je medijska amerikanizacija njemackog naroda pridonjela da pada i jedna od posljednih bastilja i ikona njemacke kulture i izvornih obicaja. Bracni par Marianna i Michael Hartl su vec 38 godina popularni umjetnici narodne glazbe u Njemackoj i Austriji. Ove godine su iz drazvnog kanala ZDF donjeli odluku da nece vise emitirati emisiju narodne pjesme za Bozic. Prenosim isjecak iz intervjua, koji su napravili sa Mariannom i Michaelom urednici desno-konzervativnog njemackog casopisa "Zuerst!".
Zuerst!: Koji znacaj ima narodna glazba za narod u Njemackoj i Austriji?
Marianna i Michael: Narodna glazba - pod taj pojam pada i aktualna etno glazba, ali i limena glazba ili kranjska pjesma - i nasa tradicija su dio nase zemlje, nase jezicne kulture! One gube sve vise popularnost u medijama! Suprotno - njoj se smiju i smatraju ju starinskom. Nacija, koja se odrice vlastite glazbene kulture, gubi svoj identitet, svoju svijest za nasu zemlju i nasu prirodu. Za milijune zrelijih, starijih ljudi je narodna glazba nesto sto cini ljude "sretnim i veselim", kroz sto zaborave svoje svakodnevne muke. Ti ljudi drze do formiranja srdacnosti, ljubavi, vjernosti, pristojnosti i postenja. Nesto, sto u danasnjem vremenu (Anglo-americko globalistickom) nije vise vazno. Mi ostajemo narodnoj glazbi vjerni!
Zuerst!: Kako izgleda buducnost narodne glazbe?
Marianna i Michael: Za mlade narodne glazbenike i grupe ce u buducnosti biti sve teze, dobiti prostora u medijama. Malo je ostalo foruma za omladinu.
Nakon okupacije Njemacke 1945 kroz americke "spasitelje" i nakon anti-tradicionalne ljevicarske revolucije 1968 je se u Njemackoj provela radikalna i beskompromisna amerikanizacija drustva. Nestali su stari obicaji koji su Njemacku cinili velikom u svijetu, kroz medijksu manipulaciju je nastala kultura sadizma i smrti u obliku glazbenog terora anglo-americkog: rocka, popa i hip-hopa, glazbeni pravci koju su donjeli mnogo, mnogo prljastine i razvratnosti u Europu.
Sve dok omladina europskih nacija bude visila pred ekranima, ce korak po korak nestati sav moral, dostojanstvo, nacionalna i kultoroloska svijest u drustvu. Obicaji koju su europske zemlje cinile posebnim i lijepim ce biti izbrisani, a nastat ce nova kozmopolitska kultura anglo-americkog naboja koja nece vise znati za nacije i narodnu raznolikost. Svijet ce izgubiti svu svoju sarenost, bude li se ostvario sotonisticki plan jedne svijetske nacije, jednog naroda, jedne kulture pod upravom anglo-Amerike i anti-Krista u njoj.
Kako budemo odgajali omladinu danas - takav narod cemo imati sutra, stoga ne dopustimo da nam televizija odgaja djecu, naucimo omladinu: hrvatskih vrijednota, domace kulture i obicaja, saljimo ih u prirodu i folklorna drustva, podrzimo ih da nauce svirati narodne instrumente, sviranje instrumenta dize inteligenciju djeteta i pridonosi ocuvanju tradicija nasih regija. I u takvim detaljima ovisi dali cemo kao poseban narod opstati ili postati dio bezdusne amerikanizirane mase robova bez identiteta.
Smrt globalizaciji, zivjele nacije i narodi svijeta!
Sime Tolic
Cuvajmo i gradimo hrvatsku narodnu glazbu
