Zubati židovski „monitoring“ nad Hrvatskom
Ana Lučić
Hrvati Toronta i svi koji me slušate!
Govori vam Ana Lučić.
Teško je pratiti hrvatska općila. Treba imati čelične živce. Ne zna se što je gore: sami mediji, ili ono o čemu izvješćuju. Ipak, moramo znati što se događa, pri čemu je važno umjeti prepoznavati laži i manipulacije. Kada nam je razvidno stanje, možemo o njemu razmišljati, pa ga možemo i mijenjati.
Govorim to zato jer mi iz uha ne izlazi strana riječ „monitoring“ (nadzor, nadgledanje). Sama je po sebi ogavna jer nije hrvatska, a još je ogavnije ono što nam poručuje. Čitamo naime ovih dana u zagrebačkom „Večernjem listu“, dnevniku u vlasništvu strane kompanije Styria, ovakav naslov: „Nizozemski ministar: Za Hrvatsku tražimo monitoring sa zubima!“ Riječ je o nizozemskom ministru vanjskih poslova, židovu Uriju Rosenthalu. On se prijeti Hrvatskoj da će do ulaska u takozvanu „europsku uniju“ biti pod njezinim najstrožijim nadzorom. Hrvatskoj se ne vjeruje. Njoj su nametnuti najteži uvjeti usrljavanja u EU. Šteta da nisu još teži, pa da nikada ne usrljamo. No ovo samo pokazuje koliko nas voli i štuje neprijatelj, kojemu ćemo sada biti izručeni na milost i nemilost. I ako se pravodobno ne oduprijemo, pod njegovim ćemo okriljem u nepovrat nestati. Nema druge, nego zubatom Rosenthalu i njegovoj bandi ne samo kazati, nego i pokazati, da je prošlo vrijeme kada su oni zubima trgali svoje kolonije, te da im valja uzvratiti na isti način. Odaslati poruku Nizozemcima, židovskim i arijskim, da nam ih je puna kapa, njihovih srebreničkih genocida i njihovih simpatija za Haaško sudište. Ali za to se hoće da hrvatski narod progleda, da se digne iz mrtvila!
Ako ga članstvo u Euniji ne dotuče. Jer, već je pred vratima to članstvo, i divljački kuca na naša vrata. Šest godina ludovanja ovoga veleizdajničkog režima urodit će očito plodom. Već nam najavljuju ulazak, već nam čestitaju, samo još malo konsenzusa zemalja članica, i još dvije kratke godine strpljenja!
Hrvatska podložnost lažnoj Europi prolazi kroz tri faze. Prvo su bili ovi pristupni pregovori. Onda dolazi taj slavni monitoring. Naposljetku nastupa takozvano „punopravno članstvo“, koje znači smrtnu osudu za Državu i Naciju Hrvata. Od Hrvatske se očekuje da stane na kraj korupciji, što se nigdje i nikada ne može potpuno provesti. Još gore, Eunija zahtijeva daljnji, konačni progon ratnih zločina, te apsolutnu zaštitu nekakvih „prava nacionalnih manjina“. Prevedeno na hrvatski: hrvatske branitelje masovno u tamnice, a Srbe konačno na vlast! Nema cijene ulasku u EU, viče Sanader, pa i sada iz austrijskog zatvora, viče nasmijana Jaca Kumrovica. Sveti otac Papa uključuje se u unisoni zbor i poručuje nam kako ćemo mi Hrvati obratiti Europu. Lijepo bi to bilo, kada bismo u njoj imali glasa.
Protiv euro-integracija govore bezbrojni argumenti, govori sve. Za ulazak ne govori ništa. Tko je onda pristaša toga utonuća, „urastanja“, kako je rekao Josipović? To su oni koji ništa ne znaju i ne razumiju, ne promatraju hrvatski usud u cijelosti, nego tek iz osobnog kuta, pri čemu gutaju službene laži. Zavedeni glupani. Potom, službena nomenklatura, dakle vladajući izrodi koji se nadaju unosnim položajima u euro-birokraciji. Napokon, dojučerašnji jugoslaveni, antihrvati, kojima treba novi gospodar, novo robstvo, jer, za razliku od hrvatskih naivčina, dobro znaju da u Euniji Hrvatska propada.
Iz tjedna u tjedan, iz dana u dan, takozvano javno mnijenje mijenja se. Ovisno o tomu kako vjetar puše. Narod, kojega su vladajući dobro izdresirali, nesvjestan je svojega interesa i prevrtljiv je. Ipak, dosta se znade o nevoljama koje nas čekaju u euroslaviji. Problem je u tomu da biračko meso ne će glasovati sukladno svojim spoznajama, nego, po inerciji, za jednu od dvije velike stranke, koje nas obje guraju u europotonuće. Zašto je tako? – Zato.
Uostalom, referenduma ne će biti. Ako ga i održe, jer i to cinično traži Eunija, jasno je da će njegovi rezultati biti po potrebi besramno krivotvoreni. Inače bi se, barem hipotetski, vladajuća banda ipak povremeno osvrnula i na mogućnost da referendum kaže: Ne u EU! Ali, ne čujemo od njih ni slučajno „ako uđemo“, nego samo, kao konjska muha nametljivo: „kada uđemo“.
Ako dakle već moramo u EU (iako se, unatoč euforičnom slavlju, još mora počekati na blagoslov zemalja članica), budimo za to pripravni. Mladen Schwartz naveo je nedavno tri uvjeta: (1) da hrvatska radikalna nacionalistička desnica pravodobno dođe na vlast kako bi nas, koliko je moguće, branila od lažne Europe kada usrljamo; (2) da se u život prizove jedna uistinu hrvatska stranka koja bi nas mogla predstavljati u euro-parlamentu; napokon (3), da u suradnji s nacionalistima iz europskih naroda tražimo izlaza iz Eunije, da ju rušimo iznutra. Četvrto bih još ja dodala: da nastojimo iz nesreće izvući što više koristi, koliko je god moguće, lukavštinom i drskošću, iskoristiti neprijateljsku zajednicu do skrajnjih granica.
Hrvatska je u svojoj povijesti bila u zajednici s Nijemcima, Madžarima, Talijanima, Turcima, Srbima. Ništa se dobra iz svih tih simbioza za narod Hrvata nije izrodilo. Koja perverzna logika vodi mnoge naše sunarodnjake suludoj iluziji da će ovoga puta biti drugačije?! I da ništa ne znamo o „europskoj uniji“, već sama činjenica da ju režim Kosor-Josipović, uz asistenciju svojih medija, tako histerično zagovara i sugerira kao najveću sreću za hrvatski narod, kao novu religiju, i savršeno stanje ljudskih stvari, kao što je činio i pokojni komunizam – ta je činjenica posve dostatna da „uniju“ smatramo smrtnim neprijateljem. I zato, budimo samoobranbeno sumnjičavi, budimo na oprezu, budimo mudri poput lisice, jaki kao lav, jer ući ćemo, to nije problem, koliko god su se naši robovi bojali da ne ćemo, da nas gazde ne će. Odmah za nama ući će i Srbija, da u Euniji lijepo stvorimo novu jugu. Ući ćemo, ali bolje je ne ulaziti nego poslije morati izlaziti: ako je to još uopće i moguće, onda tek nakon dugog čekanja, ponovnog konsenzusa svih 27 članica, te uz ogromnu novčanu globu. Stoga budimo i ostanimo samo, kao i uvijek,
Za Dom Spremni!
