Freak's nightmares

ponedjeljak, 26.02.2007.

Variola vera (1981)

Variola vera je latinski naziv za boginje, danas iskorijenjenu smrtonosnu zaraznu bolest koja je desetkovala stanovništvo u velikom broju zemalja i čitave narode dovela do ruba nestanka. Jugoslavenski film iz 1981. godine inspiriran je posljednjom epidemijom boginja koja je izbila u Europi, a bilo je to u Jugoslaviji, preciznije na Kosovu i u Beogradu 1972. godine. Muslimanski hodočasnik sa Kosova na putu u Meku "pokupio" je negdje virus opake bolesti, pa je na povratku, nakon kraćeg vremena, osjetio prve znakove oboljenja, i pritom virus prenio većem broju ljudi. Vlast nije isprva prepoznala simptome bolesti, ali je epidemija ipak zaustavljena masovnim cijepljenjem stanovništva i oštrim karantenskim mjerama. Bilanca je bila 175 oboljelih, od kojih je 35 umrlo.

Radnja filma redatelja Gorana Markovića donekle slijedi stvarne događaje, ali samo u osnovnim crtama: detalji se prilično razlikuju. Naprimjer, sam hodočasnik koji je donio zarazu u Jugoslaviju, pravim čudom je preživio, možda i zato jer je bio cijepljen nekoliko mjeseci prije toga...također, sve se odvija u bolnici koja je izvana zabarikadirana i blokirana od vojske i policije.



Sjećam se ovog filma, kad je nakon turneje po kino-dvoranama bio konačno prikazan i na televiziji. Sjećam se i to da u noćima koje su slijedile nisam imao miran san. Variola, nepoznati doktor u bijelom sa rukavicama i maskom, otkopavanje groba po noći i rezanje škarama povoja u kojima je bio zamotan leš umrlog od velikih boginja...



Međuljudski odnosi i bolničke intrige isprepliću se sa povremenim (jezivim) ispadima Variole major: oboljeli su skoro zombirani i vrludaju po hodnicima u agoniji dok se svi uklanjaju pred njima u strahu i užasu. Pa međusobno nepovjerenje, strah i izjedanje...a variola ne štedi nikoga.



U glavnim ulogama su poslovično dobri Rade Šerbedžija i Erland Josephson, oba u ulozi doktora, ali ni ostali nimalo ne zaostaju za njima. U stvari, po mom mišljenju, nema nikakve razlike između npr. američkih glumaca koji svojim nastupom oduševljavaju publiku u kinima širom svijeta i ekipe Variole vere: prirodna i opuštena gluma, i jedna nonšalancija i sigurnost u ponašanju.

Muzika, neka spora i melankolična melodija na fruli, potječe odnekud sa Bliskog istoka i jako, jako dobro zvuči. Kao neki posmrtni marš koji prati epidemiju, kako danas u moderno vrijeme,tako i u neka vremena drevnih epidemija od prije 2000 godina.
Specijalni efekti su - odlični, iako ih nema baš "na svakom koraku". Kamera, svjetlo, sve je to vrlo ujednačeno u smislu kvalitete i, zajedno sa atmosferom i stalnim iščekivanjem i neizvjesnošću koja traje do pred sam kraj filma čini završnu cjelinu jednim od možda najboljih drama/horor filmova snimljenih u bivšoj Jugoslaviji, a ja bih rekao i u "ostatku svijeta" u osamdesetim godinama uopće.

Minus bi možda bio poprilično odstupanje od stvarnosti, senzacionalizam i pomalo pretjerivanje u nekim grotesknim detaljima.


Obavezno pogledati.



8/10

srijeda, 21.02.2007.

Leptirica (1973)

Ovaj horor jugoslavenske produkcije redatelja Đorđa Kadijevića, radnje smještene u ruralni ambijent, je izgleda generacijama rođenim u sada nepostojećoj državi Jugoslaviji ostao u sjećanju kao prvi “dječji košmar” koji ih je progonio u adolescentskim snovima.

Leptirica je crno-bijeli/kolor film. U pojedinim scenama odjednom dolazi do pojave boje, koja vjerujem nije tu zbog umjetničkog efekta. :) Vjerojatno je u pitanju bila tadašnja razlika u cijeni snimanja pa je i svaki minut u koloru bio dobrodošao (jedan poznatiji primjer - kultna SF-drama iz bivšeg SSSR-a, Solaris iz 1972. godine Andreja Tarkovskog, gdje se kombiniraju obje tehnike).

Radnja. Nakon posjete jednog seljaka, seoski mlinar biva ubijen. Momak koji ga drugu noć mijenja na poslu doživi bliski susret sa nečim nepoznatim. Tko je ubojica koji ne da mira seljacima, kako će se završiti veza između Strahinje i seoske ljepotice Radojke...to je ono čime se bavi glumačka ekipa Leptirice.



Leptirica traje nešto više od jednog sata.

Nešto je u Leptirici dobro, nešto nije. Ideje su crpljene iz bogatog izvora - narodne predaje i mitologije, ali nisu baš najsretnije realizirane. Naprimjer, neke scene možda nisu bile nužne, glumačka ekipa varira u uvjerljivosti, možda je sve to moglo biti samo malo brže pa čak i u vremenski kraćem trajanju. Uglavnom je stvar, čini mi se, u određenoj nedorađenosti, neizbrušenosti. Atmosfera jest dobra, ali bojim se da same scene gdje vampir dolazi “na svoje” i još par prizora kao npr. onaj gdje Radojka leži obasjana suncem a kroz šumu se protežu neprirodni krikovi čudovišta, nije dovoljna da bi mogli reći: to je to.



Ono što ostaje za pamćenje je – pa vampir slavenskog rodoslovlja. Vampirica, da budemo precizni. I zubi a la Nosferatu, samo što su joj svi veliki bijeli očnjaci, spremni da sijeku meso i stegnu grlo žrtve.

Slavenski vampiri nisu ništa manje opasni od karpatskih ili anglosaksonskih ili nekih drugih (u zadnje vrijeme sve više latino – vampira). Oni napadaju, ubijaju, grizu, kad se preobraze u krvopiju postaju izgledom groteskni i odbojni, a vuče ih neutaživa žeđ za krvlju.



Scena pri samom kraju, kad vampirica u ranu zoru “jaše” nesretnog Strahinju predstavlja na neki način kulminaciju, ali, ja bih, na mjestu redatelja, tu zastao i prepustio mašti gledatelja da dalje stvara vlastitu priču (možda da kao ukleta duša trči bez kraja i konca progonjen čudovišnim bićima iz legendi – ili iz njegovog vlastitog uma :) ). Možda da je više usmjereno pažnje na višeznačnost radnji i dijaloga...Ovako je sve to dosta pojednostavljeno i dozlaboga očekivano, a kraj je skoro pa holivudski - barem po klišeu po kojem se glavni junak obračunava sa bićima noći. Sve po receptu Abrahama Helsinga.

Da, da. Vampiri ne žive samo u dvorcima i u drugim luksuznim građevinama. Gdjekad se kriju i po mjestima izgubljenim negdje u planinama, među seljacima, čija ih je mašta i stvorila i inspirirala Brama Stokera i ostale koji su ih smjestili u široj publici privlačniji i blještaviji okoliš.




6/10

četvrtak, 11.01.2007.

Predator (1987)

Grupa američkih komandosa ima zadatak da oslobodi neke osobe iz ruku južnoameričkih gerilaca. Stvari, međutim, nisu tako jednostavne. Uobičajena priča o časnim vojnicima, njihovim nadređenima koji ih žrtvuju za vlastite interese i stereotip negativaca pobunjenika (tko zna protiv koga i čega) u dubinama južoameričke džungle, skreće sa kolosijeka tamo negdje gdje se pojavljuje došljak porijeklom izvan Sunčevog sustava. Sa jedinom misijom: ratovati, boriti se i ubijati.



Arnold Schwarzenegger je opet bio u ulozi koja mu najviše odgovara: pozitivac, u borbi protiv sila koje ga objektivno nadmašuju u svojoj moći. Zahvaljujući brzini kojom se radnja odvija, i nizu drugih elemenata koje odvlače pažnju gledatelja, njegove glumačke mane (iskreno govoreći ima ih itekako) gotovo da i ne dolaze do izražaja. Redatelj John McTiernan je od postojećeg “materijala” tehničkog i ljudskog, kojeg je imao na raspolaganju, izvukao maksimum.



Predator je – tuđinac, pripadnik ratničke rase koja odlazi na druge svjetove da bi tamo stjecala trofeje i tako se uspinjala u nekakvoj njihovoj hijerarhiji “časti”. Bori se samo protiv (naoružanih) ratnika, a ne i protiv slabijih, koji ne spadaju u tu kategoriju (nenaoružani, žene, djeca). Što je zanimljivo samo po sebi. Nekakav međugalaktički samuraj koji se povodi nekim brutalnim “bušido” kodeksom ratovanja.



I to je 90 % filma – borba, borba i opet borba. Okružje je prebrutalno za bilo kakvo razvodnjavanje, nije ni mjesto ni vrijeme za bilo što osim gole borbe za opstanak. U filmu postoji samo jedan ženski lik. Interakcija između likova je svedena na najosnovniju-suosjećanje, strah i nepovjerenje su sažeti u vrlo kratkim predasima i još kraćim dijalozima. Nema tu mjesta “pričanju priča” o politici, časti, kriminalu ili nekakvim ljubavnim zapletima (što je i onda i sad trend koji ne prestaje). Za njih postoji samo jedno-za “Grabežljivca” kako ubiti što više komandosa i gerilaca za svoju “kolekciju” skalpova, za njih kako se riješiti jedni drugih i na kraju likvidirati samog Predatora. Ukratko, ništa u ovom filmu nije suvišno. Od oderanih tijela nesretne skupine koja je prva nestala u džungli (da li tako i medvjed grizzly “čisti” svoje žrtve?), višecijevnog rotirajućeg mitraljeza koji razara hektare vegetacije, infracrvenog nišana na čelu i tijelu komandosa, pa sve do obračuna jedan-na-jedan u finišu, sve je podređeno isticanju elementa borbe između ljudi-ratnika i predatora-ratnika. Nema tu ništa drugo, a tako je i bolje.



Muzika u Predatoru u stopu prati svaki detalj radnje, zajedno sa vrhunskim zvučnim efektima.

Predator 2 (1990) je stigao nekoliko godina poslije. Srećom, treći nastavak nije nikad snimljen. Umjesto toga, u Alienu vs. Predatoru(2004) susreću se “Tuđinac”, čovjek i predator. Poprilično predvidljiv i patetičan film o “prijateljstvu ljudi i predatora”, uuh, na tragu meksičkih sapunica...publika sigurno više voli da joj se slatkorječivo laže nego skreše gruba istina u lice - da je u pitanju isti predator iz prvog dijela, onako kako je zamišljen i koncipiran, on bi se do zadnje kapi krvi borio protiv svih protivnika u igri, pa bili to ljudi ili alieni, a ova žena “ratnik” bila bi, u najboljem slučaju ili pretvorena u kukuljicu od strane aliena ili ignorirana od strane predatora (već spomenuti ratnički kodeks).

Dobar, dobar akcijski SF/horror iz vremena kad su specijalni efekti služili filmu a ne obratno.


7/10

utorak, 28.11.2006.

Ted Bundy (2002)

Theodore (Ted) Bundy bio je američki serijski ubojica koji je tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća harao Sjedinjenim Državama od Washingtona pa sve do Floride. Skoro sve njegove žrtve bile su mlađe žene. Nakon dva uspjela bijega iz zatvora, na kraju je ponovo uhvaćen i osuđen na smrt te pogubljen početkom 1989.

Kakav god bio, zaslužio je izgleda da se i o njemu snimi film. Nije prvi na istu temu, a sigurno neće biti ni posljednji.
Radnja filma redatelja Matthewa Brighta je skrpljena od svakakvih poznatih i manje poznatih isječaka iz njegova života, što iz intervjua sa njim, dokumenata sa suđenja, i gomile knjiga napisanih o njemu.
Nažalost, činjenica da je ovaj film prava kopija stvarnosti (ili bi to bar trebao biti) ništa ne daje na njegovoj kvaliteti. Ovo je pravi filmski recycle bin, da ne kažem teški šrot. Nigdje se ne razjašnjava zbog čega je Bundy tukao i ubijao, nema motiva, nema razloga, nema ničega. Michael Reilly Burke, koji je u naslovnoj ulozi, niti izgledom sliči stvarnom Bundyju, niti ga uspijeva vjerno prikazati. A tek sporedni glumci...

Negdje u završnoj špici se čak spominje i ime majstora specijalnih efekata i povremeno redatelja Toma Savinija. Bio on angažiran ili ne, Ted Bundy je teško razočaranje i pravi škart. Citizen X(1995), snimljen također po istinitim događajima o Bundyjevom ukrajinskom "kolegi" A. Chickatillu, je svjetlosnim godinama ispred ovog jeftinog kiča, a kad je riječ o fiktivnim negativcima, radije bih odabrao nešto iz opusa Hannibala Lectera. Iako je grijeh i spominjati Teda Bundyja u istoj rečenici sa gore navedenim filmovima.

Izbjeći po svaku cijenu.

2.5/10

nedjelja, 26.11.2006.

Gates of Hell (1980)

Svećenik, vješala, stara kletva, vrata pakla koja se otvaraju u ponoć na Dan mrtvih, horde zombija, Dunwich, grad duhova. Ima li nešto hororskije od gore navedene kombinacije?

Gates of Hell (City of the living dead) je film Lucia Fulcia, drugi iz njegovog zombi kvarteta s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Ovaj film nije tipičan zombi-horror, ima nekih sitnica koje ga razlikuju od drugih filmova slične tematike. Između ostalog, zombiji koji se pojavljuju i nestaju, u osnovi religijska podloga i arhaični demonizam, te činjenica da se (istina prilično tanko) oslanja na priču H.P. Lovecrafta, Evil priest.

Kako jednostavan i prilično “grub”, neispoliran film. Sve je u njemu tako rudimentarno, sirovo i bez one fine dorađenosti kakva krasi filmove Daria Argenta, naprimjer.

Radnja:
Svećenik se, nakon kraćeg uvoda, klati na vješalima. Njegova smrt budi staru kletvu, koja kaže, da će, ne zatvori li netko vrata pakla koja se otvaraju u ponoć na Dan mrtvih, demoni zavladati zemljom. Sve daljnje radnje glavnih junaka usmjerene su na to da spriječe da zlo zavlada.

Kombinacija ("suradnja") muzike Fabia Frizzija, sa onim rythm-of-the-death basom i scena gdje svećenik-demon dolazi po svoje nove žrtve je jako dobro ostvarena. A tek ono čudno slabo plavičasto osvjetljenje...Tu su one dvije brutalne scene koje su nekako elementarno obilježile ovaj film: scena s bušilicom u garaži kuće, i ona kad svećenik-demon u slijepoj ulici naiđe na curu (glumi je Daniela Doria) i njenog momka (Michele Soavi-kasnije i sam redatelj). Dalje prepuštamo gledatelju na maštu...! Nasilja u Gates of Hell-u nema previše, ali ono što je tu je vrlo, vrlo jako.

Da, da. Čudan film, koji nema puno obzira prema gledatelju, već kad zatreba, zna ići do kraja u svojoj okrutnosti. Najvažnije je međutim, da je nasilje u filmu vrlo nerealno, i više-manje nemoguće u stvarnom svijetu, što ovaj film čini još zanimljivijim i originalnijim. Pod nerealnim mislim na način na koji se sve to odvija, a ne na samu scenografiju i efekte-ovi posljednji su izvrsni.

Fulci je bio više vizionar i umjetnik nego redatelj, i to se u COTLD-u odlično vidi. Dok u nekim filmovima gledatelj ima dojam da ideja nije realizirana kako treba, tj. da redatelj nema jasnu predodžbu što hoće, ovdje to nije slučaj-Fulci je imao namjeru naslikati na filmsko platno noćnu moru i podsvjesne strahove, i to mu je uspjelo u potpunosti.

7.5/10

subota, 11.11.2006.

Demons III: The Ogre (1988)

Portland... demoni iz sna koji progone Cheryl, prvo djevojku a kasnije odraslu ženu koja živi u Americi. Stalno je prate snovi i sjećanja. Nakon više godina ona sa svojom obitelji odlazi u Italiju na ljetovanje. Ali noćne more se vraćaju a stari dvorac u kojem se nalaze tako puno nalikuje na onaj iz njenih snova, a demon čeka negdje u tami...

Demons III: The Ogre je simpatičan gothic horror Lamberta Bave, snimljen prvenstveno za kablovsku televiziju i video tržište. Nema previše dinamike, nema krvi, nasilja. Ipak, ima vrlo dobru osnovnu muzičku melodiju, vrlo dobru atmosferu i neke dobre prizore starog zamka, kameru koja klizi niz zapuštene vrtove koji okružuju zamak, sekvence sna koji se događa u mračnim hodnicima i dubinama ukletog ljetnikovca.

Film, s nazivom koji podsjeća na prva dva filma iz trilogije, u stvari nema veze s njima. U Demonima III postoji samo jedan demon (i to nekakvog srednjevjekovnog izgleda), naglasak nije na akciji kao u prva dva nastavka, a mjesto radnje nije neka metropola nego malo naselje i prastari dvorac neke izumrle plemićke obitelji.

Zbog činjenice da je uzeo naslov koji mu ne pripada, vjerojatno je doživio nešto slabije kritike i prihvaćanje od strane publike. Po mom mišljenju, neopravdano. U redu, nije ispunio očekivanja i opet ponovio onaj brzi "demonski nered" iz Demona I(1985) i II(1986), ali ipak pruža sat i pol dobre zabave.

Da se većina radnje i ne odvija na Bavinom matičnom području, u Italiji i to u nekom njenom zabitom dijelu, zatvorenih očiju se ovaj film može identificirati kao tipičan "talijanac". :)



6/10

utorak, 31.10.2006.

From Beyond (1986)

Opet Stuart Gordon, opet Jeffrey Combs, opet Brian Yuzna i H. P. Lovecraft. Ovaj put međutim, nema šale, humora i viceva - From Beyond je jedan od morbidnijih filmova koje sam vidio.

Kad se sjetim filmova koje sam gledao u prvoj polovini devedesetih, prvo mi pada na pamet trojka koja je bila sposobna provrtjeti živce i istinski naježiti gledatelja: Carpenterov Prince of darkness (1987), Gates of Hell - City of the living dead (1980) Lucia Fulcia i ovaj film Stuarta Gordona, snimljen godinu dana nakon Re-Animatora. Tri vrlo morbidna, atmosferična i neobična filma, kakve uglavnom nijedan od ova tri režisera nije napravio ni prije, a ni poslije.



Jeffrey Combs je u ulozi dr. Crawforda, koji u suradnji sa dr. Pretoriusom (glumi ga Ted Sorel), vrši eksperimente u svezi sa proširenjem ljudske svijesti - zadobivanjem neke vrste trećeg oka kojim se vidi u drugu dimenziju. Posljedice su porazne, njih dvojica zaista uspijevaju u tom naumu, ali pritom Pretorius pogiba. Crawforda strpaju u sanatorij. Da li je Pretorius zaista mrtav, i čemu u stvari služi stroj kojeg su konstruirali, predmet je zadatka male ekipe koju čine dr. Katherine McMichaels (Barbara Crampton), Crafword i Bubba Brownlee (Ken Soree) iz policije, čiji je zadatak da nadzire da li se sve odvija kako treba i da pazi na Crawforda.



Stroj je ponovo pokrenut, eksperiment se nastavlja, i oni otkrivaju pravi pakao: Pretorius se vraća u nekom među-stanju, pokušavajući prijeći iz jedne u drugu dimenziju i pri tome povući i njih sa sobom i zauvijek ostaviti prolaz otvorenim. Uff, ono pravo tek sad slijedi...

Film je slobodna varijacija na temu istoimene Lovecraftove priče ali sve u svemu, siguran sam, da je Lovecraft živ, da bi on sastavio isti scenarij.

Radnja nije prebrza, originalna priča je malo “pojačana” sa većim brojem likova i dodatnim detaljima. Za razliku od drugih Gordonovih filmova, čini mi se da je ovdje prevladao ozbiljan pristup. Iako ima ironije, ona ne nagriza mračnu osnovu filma i ima samo sporedno značenje.



From Beyond nije baš zabavan a ni interesantan film za širu publiku, jer je previše “hororski” orijentiran - nema tu ni borbe u kojoj se navija za glavne likove, ni smijeha, ni neke akcije i brzine. Intenzitet noćne more u filmu je vrlo jak, tako da i likovi koji prežive nisu neki sretnici, s obzirom kroz što su sve prošli do kraja filma.

U svakom slučaju, teško ga je pamtiti po likovima, jer oni i nisu tu da bi se identificiralo s njima. Cilj je bio ekranizirati košmar i ovdje se u tome uspjelo u velikom dijelu. Prepun grotesknih i ne baš normalnih state-of-mind prizora i ideja, From Beyond je teško preporučiti nekome tko ne voli ovakav otkačeni pristup u izradi horrora, koji je to u svojoj jezgri.



7.5/10

ponedjeljak, 23.10.2006.

Re-Animator (1985)

Što dobijete kad se okupe fanatici i snime film po priči poznatog pisca s područja misterija, strave i užasa? Pa naravno, Re-Animator! Fanatici su Stuart Gordon kao redatelj, Brian Yuzna kao producent i Jeffrey Combs kao Herbert West, doktor medicine sveučilišta Miskatonic smještenog u Arkhamu, u Massachusettsu, a pisac je Howard Philips Lovecraft (1890-1937), tvorac Cthulhu mitova i niza drugih horror/fantasy djela.

Jeffrey Combs tj. Herbert West, na studiju u Švicarskoj, otkriva tvar koja ima mogućnost da oživljava mrtvo tkivo i mrtvace vraća natrag u život. To je ona fluorescentna zelena tekućina koja onako "mistično" zrači iz epruveta. Dolazi u Ameriku, na sveučilište Miskatonic, i iznajmljuje sobu kod jednog studenta s fakulteta, Dan Caina, kojeg glumi Bruce Abbot.

Da bi se teorije i potvrdile, potrebni su i "dobrovoljci" - sve što je mrtvo njima dolazi kao poručeno. Jedan po jedan, West i njegov drug oživljavaju sve - od mačaka do ljudi, samo se postavlja pitanje, kako doći do materijala za eksperimente. I to, po mogućnosti, svježeg.
Lucidno ludilo Herberta Westa i povodljivost njegovog prijatelja dovode do nepredvidljivih posljedica: potajno ulaze u sveučilišnu mrtvačnicu i tamo oživljavaju jednog mrtvaca, koji ne pokazuje nikakve znakove razuma već porazbija sve, pa i njih, i još na kraju ubije i oca djevojke Westovog prijatelja Caina koji naiđe da vidi što se događa unutra!
Da "poprave" stvar, oni ubrizgaju tekućinu i njemu i tako otvore sezonu: tko god bude ubijen, završi iskorišten kao zamorac za isprobavanje njihovog izuma. Na svoju žalost, i sam dekan sveučilišta, nošen pohlepom da ukrade Westovo otkriće, dobija lopatom po glavi, i kasnije posluži kao potvrda Westove nove teorije da glava može, uz njegovu pomoć, živjeti i bez ostatka tijela! (Da se razumijemo, dekan će se kasnije teško osvetiti Herbertu Westu za ono što mu je ovaj učinio, ali to je već radnja drugog filma - Bride of the Re-animator, snimljenog četiri godine kasnije.)

Dva prijatelja do kraja filma gube sve konce iz svojih ruku i više ne vladaju ni situacijom, ni zombijima: sada su i oni samo lutke u kaosu koji su sami izazvali.

U isto vrijeme i komedija i horror, i to ekstremni horror i ekstremna komedija, sa hektolitrima krvi i galonima ironije, humora i gegova, film koji je krajnost u svemu, izvrsna simbioza na prvi pogled nespojivog.

Nije smiješan samo energični, fanatični, eksperimentima opsjednuti Herbert West, nego i ostali likovi i scene u filmu: kad serumom oživljeni čovjek, kojeg su strpali u ludnicu misleći da je poludio a ne da je živi mrtvac, gleda kroz neprobojno staklo svojim zombiranim, praznim, tupim pogledom u dekana, odnosno u ono što je od njega ostalo, i nasmijava i užasava, sve odjednom (ili kad dekanova glava "na daljinu" upravlja vlastitim tijelom - haha!). To je ona najjača strana Re-Animatora.

Muzika je dijelom parodija na onu iz Hitchcockovog Psycha (1960). Specijalni efekti - vrlo dobri i uvjerljivi.

Snimljena su dva nastavka: Bride of the Re-Animator, iz 1990. godine, i Beyond Re-Animator, iz 2003. godine, oba režirana od Briana Yuzne. U pripremi je i House of the Re-Animator, kojeg će navodno opet režirati Stuart Gordon, ali nisam siguran da da će biti i približno onako komičan i žestok kao prvi, pa čak i drugi dio.

Obrada? Za sada ništa ne govore o tome. A i ne znam da li će biti zainteresiranih - Re-Animator, zbog nekih razloga, ni onda kad je snimljen, nije donio neku zaradu, već je kroz godine stekao kultni status među horror fanovima. A i nije stvar samo u remakeu - potrebno je da film baš režira Stuart Gordon (može sa suradnjom Briana Yuzne) i da glumi baš Jeffrey Combs, koji su njegovi zaštitni znakovi i bez kojih Re-Animator nikako nije isti. A kad je već tako, čemu uopće onda remake, kad je ovaj film već sam po sebi tako dobar da mu ne treba dodatno uljepšavanje i moderniziranje?



7.5/10

srijeda, 18.10.2006.

Night of the living dead (1968)

Night of the living dead Georgea Romera, priča je o apokalipsi modernog društva i raspadu svih vrijednosti pred stihijom besmislenog materijalističko-potrošačkog mentaliteta prikazanog u zombijima. Film funkcionira na više razina, i kao horror i kao drama i kao akcija.

Da, ovo je film koji je sve pokrenuo: bila je to prekretnica u žanru horrora. Ipak treba reći, jedan film iz 1964. godine izvršio je snažan utjecaj na njega: The Last man on Earth sa Vincentom Priceom u glavnoj ulozi. Premda fabula tog filma nije slična NOLD-u, neki elementi su jasno ostavili traga i ovdje: pojedinac koji se bori protiv hordi onih koji "odbijaju umrijeti", situacija iz koje nema izlaza, transformacija društva iz vladavine živih u vladavinu mrtvih.

Radnja je slijedeća:
Brat i sestra dolaze na očev grob, međutim tamo bivaju napadnuti od neke kreature koja nalikuje na ljudsko biće. Napadnuti su, i nakon toga cura uspijeva pobjeći u osamljenu kuću u kojoj se nalaze još neki ljudi u bijegu od živih mrtvaca. Bore se da prežive opsadu zombija. U isto vrijeme pratimo odnose između likova, strah i međusobno sumnjičenje. Među likovima zahvaćenim panikom padaju uvrede, udarci, čak i ubojstvo. A za to se vrijeme zombiji pokušavaju probiti kroz zabarikadirane ulaze na vratima i prozorima, gonjeni glađu za mozgovima...

Neke od osnovnih karakteristika NOLD-a su tjeskoba i osjećaj bezizlaznosti. Tko je ovdje dobar a tko loš, diskutabilno je. Pogotovo kad pogledate završetak filma. Jak osjećaj klaustrofobije daje dojam kao da sve odvija u zatvorenom prostoru, čak i kad se radnja odvija vani, na otvorenom, kao naprimjer kad na početku brat i sestra naiđu na teturajućeg zombija na groblju. Sve je to pojačano mračnom atmosferom, tmurnom muzikom i osjećajem neposredne opasnosti za ljude zarobljene u kući. Takvo stanje kulminira u situacijama kad se preživjeli ljudi u kući pokušavaju probiti vani ali pomoći nema niotkud a sva njihova nastojanja propadaju.

Film je snimljen u crno-bijeloj tehnici, zvuk je mono, ali ne bih rekao da je to loše. Dapače. Ne znam da li je Romero to htio ili je presudilo prozaično pitanje financija, svakako da se jako odrazilo na finalni izgled i doživljaj koji film pruža. Nekad mi se čini da su B/W sistem i NOLD sinonimi, kao da su stvoreni jedno za drugo.

Većina poznatih horora iz proteklih desetljeća doživljava danas svoje obrade pa ni Night of the living dead nije izuzetak. Tom Savini, poznati majstor specijalnih efekata, 1990. godine je režirao remake i prilagodio ga prohtjevima tadašnjih producenata i vodeći se ukusom dijela publike koji više voli specijalne efekte i dobar izgled od inteligentne ideje i sirovog, neposrednog izražaja koji karakterizira ovaj kultni klasik.

Također, NOLD-u je kasnije u jednoj verziji studijski dodana i boja ali više kao kuriozitet nego stvar za ozbiljnu priču.

George Romero izvan Living dead serije nije imao puno sreće, iako po meni niti ostala tri filma nisu ni približno dobri kao ovaj. NOLD je unikatni rad čovjeka s vizijom, a svi ostali nastavci i obrade su proizvodi s tvorničke trake, rađeni po mjeri i ukusu najšire publike, i zbog toga, sredstvo i način da se ostvari zarada a ne da se stvori i nešto što će imati trajniji rok upotrebe.

Koliko je tematskih klonova u svim medijima ovaj film proizveo, to nitko ne zna. Variraju od filma, preko knjige, muzike pa do stripa. Naravno, variraju i u kvaliteti: neki su uobičajeni pokušaj da se zaradi na eksploataciji prvijenca (velika većina), drugi se upućuju u nove vode i pokušavaju unijeti nešto novo u čitavu stvar.

Univerzalan film kojeg se ne može svrstati u jednu kategoriju, prvi i najbolji od svoje vrste.

8.5/10

petak, 13.10.2006.

The Devil's rejects (2005)

Ni prvi dio (House of 1000 corpses, 2003) ove nesretne priče o obitelji kapetana Spauldinga, njegove kćeri Baby Firefly, Otisa Driftwooda i drugih nije puno obećavao, ali je na kraju ipak posložio kockice u (pomalo bolesnoj) glavi Roba Zombie-a u mozaik. Nastavak je krenuo tamo gdje je njegov prednik stao: obitelj koja otima ljude zalutale po "pitoresknim" američkim predjelima, odvodi ih u svoj "dvorac" i tamo ih malo "rezucka" prije nego ih baci izvjesnom "doktoru medicine" u podrumu kuće da se tamo do mile volje igra sa njihovim živcima i tijelima.

Naravno, nema happy-enda (tj. ima za Otisa i njegovu ekipu) i sada obitelj mora bježati pred policijom. Za njima su raspisani vagoni potjernica zbog masovnih ubojstava slučajnih prolaznika.

Captain Spaulding i Otis Driftwood, koje glume Sid Haig i Bill Moseley, kao i u prvom dijelu, su nosivi stupovi filma. Jedan od njih je duhovit, drugi je potpuno lud - prototip psihopata a la Texas Chainsaw Massacre (a mislim da je Moseley i glumio u jednom od nastavaka TCM-a).

Za razliku od ove dvojice, Baby Firefly (Sheri Moon) glumi loše kao i u prvom dijelu, ali dobro izgleda. (opet za razliku od njih dva). Žena Roba Zombija je u House skakala od sreće kad bi Otis malo "obrađivao" svoju "lovinu" uz muziku odvrnutu do kraja, da se ne čuju krikovi (žrtve). U ovom filmu ona i sama preuzima inicijativu. :)

William Forsythe kao Šerif John Wydell je dobar, iako je lik kojeg glumi možda i najodbojniji u čitavom filmu - i Otis takav-kakav je, neko oličenje krajnjeg zla i anarhije, bolji od odvratnog policajca koji je isti kao i oni, ali iza sebe ima čitavu mašineriju koja mu pomaže u njegovim poslovima i razračunavanju sa sebi sličnima.

Štosevi su neki jako dobri, pogotovo tamo gdje je u igri Captain Spaulding, koji je rođeni komičar. Drugi su krajnje bezvezni i neukusni: Otis i Baby Firefly prevare ženu da bi joj uzeli automobil. Prvo na cesti vidimo Baby Firefly u ležećem položaju, a za par minuta ženu koja je izašla da joj pomogne i završila umjesto nje na asfaltu, u nesvijesti ili ubijena.

Ili još gore, kad jedna od otetih cura tijekom filma pokuša bijeg pa završi sa nožem u prsima. Nakon toga Sheri Moon skida hlače pa se okreće i curi se unosi u lice. Jako duhovito :). Prije bi rekao glupo i besmisleno do kraja.

A i čitav film je po meni jedna velika budalaština Roba Zombija, koji je vjerojatno mislio da mora nekako završiti ono što je započeo sa relativno dobrim House of 1000 corpses. Jedino u čemu je uspio je da je obitelj Firefly prikazao kao romantične buntovnike u borbi protiv svijeta koji ih ne shvaća, a inače je sve natrpao u cjelinu i prikazao kao svoju posvetu Charlesu Mansonu i njegovoj sekti, a na neki način i svim ostalim "odbačenicima" od mainstreama.

The Devil's rejects je film koji ima malo dobrih osobina, to su uglavnom uloge par glavnih glumaca, ali inače je jako bezidejan i loš film, koji sve polaže na "suho" nemaštovito nasilje i šokiranje gledalaca kontrastnim prizorima tipa jedan umire, drugi mu se smije itd. Pored desetaka TCM klonova, pa i samog House of 1000 corpses, sve je to već davno viđeno, prežvakano i zaboravljeno.



5/10

subota, 07.10.2006.

Suspiria (1977)

Svatko ima svoje osobne favorite među horror filmovima a Suspiria spada u moj najuži izbor, ako ne i na sami vrh. Snimljen 1977, ovaj film Daria Argenta je prvi iz zamišljene trilogije "Tri Majke", baziran na mitovima o vješticama. Trilogija do dan-danas nije dovršena, iako postoje planovi o tome. Drugi dio nedovršene Argentove trilogije "Tri Majke" (Inferno), realiziran još 1980. godine, nije dočekao svoj nastavak u trećem dijelu: Tenebrae, thriller iz 1982., osim imena, nema nikakve veze sa prva dva dijela, jer se radi o klasičnom talijanskom kriminalističkom filmu sa “zaguljenom” pričom i puno nasilja.

Radnja Suspirie odvija se u Njemačkoj, u Freiburgu. Američka studentica plesa Suzy Bannion (koju glumi Jessica Harper) dolazi u tamošnju školu za balerine kako bi usavršila svoje vještine. Od samog početka u školi i sa nekim njenim stanovnicima i zaposlenicima događaju se čudne stvari: prve žrtve padaju već na samom početku filma, da bi se kasnije sve pretvorilo u noćnu moru i krvavi obračun nepoznatih sila sa onima koji im se suprotstavljaju. Otkriva se da je škola mjesto gdje obitavaju vještice koje su tu okupljene radi osvete, sijanja zla i smrti.





Naziv filma inače dolazi od latinskog imena jedne od vještica.

Što se meni osobno dopada u ovom nadnaravnom i očaravajućem Argentovom vještičjem horroru? Pa, priča sama po sebi je, kao i u drugim talijanskim horrorima, pomalo konfuzna, ali dobro funkcionira. Glumci su dobri ali opet, ništa super-posebno. Atmosfera je...e to je ono što proizlazi iz slike i zvuka, iz Argentove tehničke perfekcije, iz majstorskog manipuliranja kamerama, bojama i svjetlom.





Svakom detalju scene je posvećena velika pažnja, bilo pri prizoru "vještičje kuće" u prvom planu, bilo pri stvaranju ugođaja natprirodnog kod kreiranja prizora "noćne jeze", ili kod opremanja interijera: scena hodnika sa nepoznatim ornamentima koji vodi u "jazbinu" vještica ZAISTA sliči na fragment iz neke moderne krvave vještičje bajke, a ne na neki, istina dobro opremljeni ali ipak samo, tek-toliko-da-se-stvar-odradi, filmski studio.

Suspiria sadrži dosta krvavih trenutaka, od početnog ubojstva jedne od studentica plesa u školi, preko prizora slijepca sa psom na velikom pustom trgu, kasnijih noćnih killer-seansi po pustim hodnicima škole, sve do nekih petnaestak minuta prije kraja.





Završnih petnaest minuta, kad glavni lik filma konačno pronalazi vrata u "vještičju dimenziju", je nešto što se zaista mora vidjeti, najbolje u kinu (blago Amerikancima, oni sve ove filmove prikazuju i danas na velikom ekranu :)). Apsolutno nedodirljiv finiš koji oduzima dah i podiže napetost i neizvjesnost na neku višu razinu, praćen muzičkim score-om Goblina, benda koji je skladao soundtrackove ne samo za Argenta, već i za druge redatelje i filmove. Glavna melodija se često ponavlja u filmu i naprosto se usijeca u pamćenje kao prepoznatljiv Suspiria-zvuk.





Suspiria je pravi užitak za gledanje, i još jednom potvrđuje da i high-class horror može biti zastrašujući, interesantan, ali istovremeno i vizualno-akustično fascinirajući i na neki način, prezentirati drugačiji pristup i biti originalan.

Od obrade ovog filma (hvala Bogu) nema ništa, Dario Argento je odbio sve ponude i zahtjeve, rekavši da je "svaki film produkt vremena u kojem je snimljen te da ne vidi svrhu od snimanja nove Suspirie". Što reći na sve to nego bravo Dario, još ima ljudi koji snimanje filmova ne gledaju samo kao na tvornicu za stvaranje novca već i kao zadovoljstvo i umjetnost i uživaju u tome.

Ringu je strašan, The Exorcist ima dublje značenje i simboliku, The Shining ima dobre glumce i atmosferu koja "isijava" :), Night of the living dead je započeo novo doba zombi apokaliptičnog horrora, a Suspiria je remek-djelo koje majstorski spaja sliku, zvuk i atmosferu u kreiranju vizije svijeta natprirodnog naprosto "uvlačeći" gledatelja i dajući mu filmsko iskustvo koje se nikad ne zaboravlja. :)



9/10

petak, 29.09.2006.

A Bay of blood (1971)

Bay of blood (Twitch of the death nerve) je giallo slasher prvog imena talijanskog horrora Maria Bave (1914-1980), koji će ostati upamćen po dvije stvari: ovo je film koji je pokrenuo sve tj. skoro svi kasniji serial killer-horrori vuku korijene iz ovog thrillera, i drugo, stvorio je direktne "sljedbenike" kao što je bio Friday the 13 (1980), Seana Cunninghama.

Radnja je složeno-jednostavna: muž ubojstvom svoje bogate žene želi steći kontrolu nad njenom imovinom. Nasljednici i rodbina se u cijelom zatvorenom krugu ubojstava bore za vlast nad imanjem. Dolazak nekih teenagera na kampiranje u napuštenu kuću na imanju dodatno komplicira stvari. Koliko god priča bila uobičajena i poznata, toliko često gledatelj gubi konce hvatajući sve međuodnose likova i sporedne događaje, koji vode ka brutalnom raspletu.





Sedamdesete su bile zlatno doba horrora: ovaj visoko stilizirani thrilller/horror je za to dobar primjer. Koliko god da je njegova očita kopija Friday the 13, snimljen devet godina kasnije, donio nešto energije, brzine i svježine u cijelu stvar, upakiranu sa supernatural elementima, toliko je slabiji što se tiče svega ostalog. Sve u Bayu jednostavno spada u višu kategoriju: od izvrsnih specijalnih efekata i make-upova, neizvjesnosti koja traje od prve do zadnje minute filma, do labirinta krvi, nasilja i osvete koji čine jezgru priče o pohlepnim nasljednicima.





Bay of blood broji točno 13 ubojstava (zvuči li poznato :)), mjesto događanja je atmosferični ambijent usamljenog ljetnikovca u uvali obrasloj gustom šumom (koja JAKO dobro i uznemirujuće izgleda po noći), a kako su većina horror fanova sigurno već gledali bar neke nastavke Friday the 13, prepoznat će i sve scene koje su njegovi redatelji doslovno *pokrali* iz ovog filma.

Još jedna je razlika: Bay je inteligentan i ciničan film u kojemu nema pozitivaca i negativaca, već su svi nagriženi unutarnjim strastima i porivima dok je Friday pojednostavnio stvari i sve sveo na stereotip good guy-bad guy.
Krvi ima do koljena, svaka violent scena je vrlo pažljivo napravljena, tako da je sve uvjerljivo i dobro izgleda, u igri su mačete, osti, vatreno oružje, početni prizor sa vješanjem je samo benigni uvod u masakr koji slijedi kasnije.





A završetak ...ako netko smatra da Bayu nedostaju čudovišta, zombiji ili vampiri, onda dobija zadovoljštinu na kraju filma, koji je na prvi pogled nelogičan i nejasan, ali u stvari...nije!

Majstorska Bavina upotreba boja i svjetla u kreiranju atmosfere je nešto što je po mom mišljenju kasnije u Italiji dosegao samo Dario Argento u svojim filmovima iz kasnih sedamdesetih godina.
Glumci su prosječni, ali kao i u ostalim Bavinim filmovima nikad loše izvedenih uloga, što je nekad boljka europskih horrora.
Verzija koju sam nabavio imala je problema sa zvukom koji su izgleda nastali kod digitalne obrade filma.
Bava stariji je ostavio dobar broj poznatijih filmova za sobom, ali Bay of blood je u svakom slučaju jedno od njegovih najboljih ostvarenja.

Bio je prvi i postavio standarde. :)

7.5/10

ponedjeljak, 25.09.2006.

Nosferatu, eine Symphonie des Grauens (1922)

Od snimanja ovog crno-bijelog filma je prošlo više od osamdeset godina..! Ali ja ga ne bi mijenjao ni za jedan svime i svačim prenatrpani Dracula-produkt iz desetljeća koja su prohujala za njim.

U to doba, desetih i dvadesetih godina prošlog stoljeća, ne samo horrori, već je čitava filmska industrija bila u začecima.

U Njemačkoj je vladalo stanje "postratnog stresa", a u umjetnosti kontinentalne Europe (muzici, slikarstvu, kiparstvu, filmu) postojala je jaka struja ekspresionizma. Na toj podlozi nastao je Nosferatu.

Redatelj F.W. Murnau je namjeravao ekranizirati novelu Brama Stokera Dracula, napisanu 1897., ali nije uspio dobiti dozvolu za njeno korištenje kao predloška za filmski scenarij. Zbog toga je snimio vlastitu verziju, sa promijenjenim imenima glavnih likova (Dracula-Nosferatu, Grof Dracula-Grof Orlok) i sa vrlo malo izmjena u priči.

Radnja je poznata, agent za prodaju nekretnina, iz Njemačke odlazi u Rumunjsku, u Transilvaniju, radi sklapanja ugovora sa Grofom Orlokom koji želi kupiti kuću za odmor u Njemačkoj. Grof Orlok je zapravo vampir, i njegov dolazak Bremenu će donijeti samo smrt i nesreću.

U glavnoj ulozi je Max Schreck, čija je interpretacija Drakule vjerojatno najbliža Stokerovoj zamisli. Schreck kao Drakula je u isto vrijeme "čisto zlo", a opet stari rumunjski plemić koji se skriva od svijeta, a njegov drevni i opsjednut izgled mu daje dodatnu jezivost. Prije Bele Lugosija, Christophera Leea, Franka Langelle, Klausa Kinskog, Anthonyja Hopkinsa i niza drugih filmskih Drakula (neki bi rekli samo kopija!), Schreck je prvi dao svoj pečat "Princu noći" na velikom ekranu.

Muzika orgulja jako dobro prati tijek događanja, a budući da je ovo nijemi film, razgovori su prikazani tekstualno na ekranu, na jeziku zemlje u kojoj se film prikazivao.

Skoro čitav film je sniman van studija, na lokacijama po Istočnoj Europi. Tu su stari dvorci, divlje i nenastanjene šume, seoski putovi, mračni i tajnoviti pejzaži. Neke od scena su prava mala remek-djela, kao naprimjer kad pusti brod ulazi u luku, izlazak Drakule iz svog skrovišta u utrobi broda ili prizor sjene vampira na zidu mračnog stubišta. Sjene su korištene fantastično, i inače osvjetljenje je takvo da stvara osjećaj iščekivanja i nelagode.

Nosferatu, eine Symphonie des Grauens je poseban, značajan i originalan film, i nikad kasnije ni jedan redatelj nije uspio kreirati onakvu atmosferu i osjećaj prikrivene jeze koja naprosto izvire iz svakog njegovog prizora. I pored svega je i zabavan. Ja mislim da art horrori kakav je Nosferatu žive puno duže od komercijale (pogledajte samo Hammer produkciju iz pedesetih, Petera Cushinga i Christophera Leea, koji to danas ljubitelj horrora njih želi gledati pored Coppole i Hopkinsa).

Ovaj film je doživio i svoj remake 1979., kojeg je režirao Werner Herzog, ali ni približno nije onako vizualno jak i dojmljiv kao original.

Jedan od najboljih horror filmova ikad snimljenih. Nezaobilazan dio filmske kolekcije za svakog tko voli prvenstveno dobar film, neovisno o žanru.

9/10

petak, 22.09.2006.

Dominion: Prequel to the Exorcist (2005)

Paul Schrader, redatelj, bio je početno angažiran na filmu Exorcist: The Beginning(2004), da bi kasnije njegova ideja bila odbačena kao "nekomercijalna", a projekt predan u ruke Rennyju Harlinu, čiji je pristup više odgovarao željama producenata. Schrader je ustrajao na tome da se snimi i druga verzija. Tako smo dobili dva filma, sa istim glavnim glumcem, koja oba predstavljaju uvod u film Williama Friedkina The Exorcist iz 1973 godine. Nonsens.

Početna radnja se odvija u vrijeme drugog svjetskog rata, u okupiranoj Nizozemskoj. Nakon ubojstva jednog od njemačkih časnika, slijedi odmazda nad stanovnicima. Ocu Merrinu je ostavljen izbor: koga od skupljenih građana ubiti da bi se izvršila osveta.


Kasnije, nakon rata, u istočnoj Africi vrše se, pod njegovim nadzorom, iskopavanja na jednom arheološkom nalazištu pod zaštitom britanske vojske. Zbog incidenta u Nizozemskoj, Merrin nije siguran da li da i dalje radi kao svećenik u okviru Crkve. Konzervativna struja unutar Crkve putem oca Francisa želi osigurati svoj utjecaj nad nalazištem. Pri tome im pomažu pripadnici urođeničkih plemena.


Prilikom radova pronalaze ostatke neke stare crkve koja ispod pijeska leži stoljećima. Nakon otvaranja kripte, u okolini se počinju događati neobjašnjive stvari. Pokušaj krađe zlata iz hrama završava se dosta loše po kradljivce. Za ubojstvo vojnika koji su pokušali opljačkati zlato i dragocjenosti, britanski oficir optužuje urođenike. Sada se ponavlja situacija iz rata u Nizozemskoj, samo sa britanskom umjesto njemačke vojske u glavnoj ulozi: oni ubijaju lokalne seljake kako bi otkrili krivca za smrt njhovih vojnika.
Otkrivamo čemu je hram zapravo služio. Tu se otac Merrin po prvi put susreće sa svojim budućim protivnikom, i prvi put sa slučajem opsjednutosti demonom. Koga je demon Pazuzu izabrao za svoj "medij" komunikacije, vidimo tek kasnije, i to tamo gdje bi najmanje očekivali.

Ekipa britanskih, švedskih i američkih glumaca je vrlo solidno odradila svoj dio. Po meni, to je, uz scenarij, bolja strana ovog filma. Stellan Skarsgard baš i ne liči na Max von Sydowa kao oca Merrina u mlađim danima, a i stariji je nego je von Sydow bio kad je glumio u Exorcistu (koji se zbiva četvrt stoljeća kasnije), ali ipak je uvjerljiv u ulozi svećenika u religiozno-moralnoj dilemi.

Specijalni efekti su dobri, iako malo očito CGI. Nasilja i krvi nema previše, možda svega par prizora (obrnuto razapinjanje na križ u hramu, likvidacije stanovnika), film nije nimalo strašan ali ima razrađenu priču i dobar zaplet. Kraj je VRLO predvidljiv, pogotovo za one koji su gledali prva tri filma iz ovog serijala.

Atmosfera nije ništa posebno, a neusporediva je sa onom iz prvog a i trećeg dijela.

Za zaključak: još jedan u nizu horrora sa istom tematikom istjerivanja demona. Zbog relativno visoke produkcije ne može biti baš loš u tehničkom smislu, ali ni nešto izvanredno. Gledao sam sva tri prethodna (po vremenu kad su snimani a ne radnji) dijela tako da mi je ovaj bio pomalo dosadan jer ne sadrži ništa novo u odnosu na njih. Prvi i treći dio su i originalniji, i šokantniji, i realističniji, i bolje koriste strah od natprirodnog...


6/10

utorak, 19.09.2006.

The Beyond (Seven doors of death) 1981

Kad je jedan od velike četvorke talijanskog horrora Lucio Fulci snimio The Beyond, film je usporedio sa Infernom(1980) Daria Argenta, u kojem, kao i u ovom, pažnja nije usmjerena na radnju nego na subjektivne elemente. I tako dobijamo ono što nazivaju total cinema: film koji se gleda kao sukcesija slika, recimo izravna percepcija prizora sa velikog ekrana, i ne bazira se samo na logici. Potpuno netipičan film, čak i za talijanske standarde.

Radnja se odvija u Louisiani. Na početku filma skupina ljudi razapinje na križ čovjeka kojeg smatraju vješcem. Ne slušaju njegova upozorenja (zar bi bilo filma kad bi ga slušali :) ), ubiju ga i zakopaju u temelje starog hotela u kojem su ga uhvatili.
Pedeset godina nakon toga, u hotel stiže glavna junakinja (Katriona Mc Call). Odvijaju se čudne stvari, nestanci ljudi, mrtvi ne ostaju mrtvi, cura koja je "slijepa" na poseban način...
Ispostavlja se da je hotel izgrađen na jednom od sedam vrata pakla. Da bi spriječili da zlo zavlada zemljom, ona moraju biti zatvorena...

Kroz film pratimo borbu glavnih junaka od otkrića tajne hotela pa do apokaliptičnog završetka.
U glavnim ulogama su Katriona McCall i David Warbeck, koji su oboje surađivali sa Fulcijem u više njegovih projekata. Gluma varira od prosjeka do ispod prosjeka.
Muziku je uradio Fabio Frizzi, uz Riza Ortolanija i Gobline autor možda i najboljih soundtrackova talijanskih horror filmova.
Scenarij je napisao Dardano Sachetti (Demoni I, II).
Film ima nekoliko poprilično krvavih scena (scene sa paucima, zombiji, napad psa), "sile zla" su utjelovljene u zombijima. Zombiji su slow-motion tipa (potpuno drugačiji od onih u 28 days later (2002)),vrlo dobro napravljeni, specijalni efekti inače variraju od fenomenalnih do osrednjih (ali svejedno odlično ukomponiranih-scena sa paucima!), kostimografija odlična, a atmosfera...?

Vrhunska atmosfera je sinonim za Fulcijevu horror kvadrilogiju (a i njegove ranije thrillere iz sedamdesetih). Ostalo može biti i u drugom planu, ali bi došlo na red, onda su ga s pravom zvali poeta del macabro. Kroz film se stvara osjećaj nelagode i tjeskobe koji se povećava prema završetku, i ima neku depresivnu crtu, koja ga prožima od početka do kraja.

The Beyond nije racionalan film koji se zadržava u okviru stvarnosti, kao naprimjer neki tipičan slasher tipa Friday the 13 ili uobičajeni generični zombi film. U stvari, film više funkcionira kao košmar, a granica između zbilje i sna je skoro nevidljiva. Iako sadrži dosta krvi i nasilja, zbog načina na koji je ono prikazano, on više zastrašuje podsvjesno. Fulcija nije ni briga za likove, ni glavne ni sporedne. Oni su više tu da redatelju pomognu da stvori nekakvu svoju state-of-mind realnost. The Beyond je na neki način nadrealističan horror sa puno krvavih momenata. Zbog toga je radnja dosta isprekidana i nelogična, ali to mu daje još veću draž jer tako stvara dojam da se odvija kao u snu.

Da li je The Beyond dobar ili loš film? To ovisi. Gledano kroz prizmu Hollywooda, on nema neke veze sa filmovima koji se "štancaju" na vrpci po principu luksuzan izgled, standardna radnja-glumci-dijalozi-borba protiv zombija-glavni junak pobjeđuje, kraj.

Ako ga međutim gledamo bez predrasuda, ne očekujući skoro ništa od onog što smo navikli gledajući visokobudžetne američke horrore, onda je ovo odličan i jedinstven film, kojemu po imaginaciji i idejama ima malo ravnih.


Meni je ovaj film, zbog svoje atmosfere i specifičnog Fulcijevog stila, izvrstan. Oni koji vole talijanski horror, Argenta, obojicu Bava trebali bi ga obavezno pogledati.

8/10

srijeda, 13.09.2006.

Cannibal holocaust (1980)

Film Ruggera Deodata priča je o - kanibalizmu, što mu i samo ime kaže. Snimljen je u doba najveće popularnosti ovakvog tipa filma te posijao niz više ili manje uspješnih kopija. Deodato je inače režirao sve i sva: od thrilera do avanturističkih i akcijskih filmova, preko sapunica (Incatessimo - Čarolija) pa do ovakvih exploitation stvari po kojima je najviše i ostao upamćen.

Radnja filma je kako slijedi: grupa koja snima dokumentarac "Zeleni pakao" o životu južnoameričkih plemena nestane na svom putovanju negdje u prašumi. Za njima kreće mala ekspedicija koju čine profesor Moore i njegovi pratitelji, "ljudi od akcije". Nakon duge potrage pronalaze ostatke članova grupe ali i njihove snimljene materijale. Profesor Moore se sa filmskim vrpcama vraća kući, u New York, gdje sa suradnicima pregledava njihove snimke. Ispostavlja se da su prilikom putovanja članovi filmske ekipe svojim ponašanjem izazvali gnjev urođenika, koji su im se kasnije osvetili na jako krvav način. Ubijajući urođenike, paleći im sela i uništavajući izvore hrane, potpisuju vlastitu smrtnu presudu.

Film je prepun ubijanja pravih životinja, naprimjer velike kornjače kojoj je za potrebe filma odsječena glava i izvađena utroba, sve u prvom planu, zatim neke male vrste majmuna koju vodič kroz džunglu siječe pred kamerom, itd. Ljudi su nabijani na kolac, urođenica silovana oštrim predmetom, odsijecanje glava, unutrašnji organi izvađeni na "svjetlo dana" itd.

Sve u svemu, ovo je jako, JAKO krvav i nasilan film pun prizora masakra, ubojstava i silovanja. Da je bio zbaniran u desecima država čak i u najbenignijem obliku (najcenzuriranijem) nije nikakvo čudo. Da li je uopće bio na repertoaru domaćih kina, ne znam. Međutim, njegov counterpart Cannibal ferox (1981) , u nas preveden kao Ljudožderi Amazona, od Umberta Lenzija, u nas je bio prikazan u kinima bez ikakvih cenzorskih zahvata, što je doista čudno s obzirom da je film po eksplicitnom nasilju ravan CH-u ako ga i ne nadmašuje.

Glumci su slabi, urođenici koji su prikazani kao neki "mesojedi" ne izgledaju uopće onako kako bi prema zamisli redatelja trebali, već se vidi na njima da su sve to shvaćali kao nekakve igrarije. U filmu je prikazan i pravi dokumentarac sa prizorima stvarnih egzekucija negdje iz pretpostavljam južnoameričkih režima, koji je trebao poslužit kao "uvid" u dotadašnji rad nestalih članova filmske ekipe, iako sa samim filmom nema nikakve veze.

Na kraju filma imamo glavnog junaka koji izgovara rečenicu: "Pitam se tko su u stvari pravi kanibali?" što oni koji ovaj film smatraju nekakvim kultom često ističu kao dokaz da je film moralna priča o sukobu civilizacije i načina života primitivnih plemena, pa se ta ista "civilizacija" pokaže gorom od takozvanih "divljaka". Međutim, nema ništa od toga. Deodato je imao za cilj da šokira gledatelje a ne da priča o moralu. Postigao bi veći efekt da je, umjesto jedino u vulgarno nasilje, uložio trud i u druge elemente priče, neizvjesnost, napetost. On je već i prije,(a i poslije) snimao isto tako krvave filmove o kanibalima jer su nosili veliki profit. A kasnije je jednako lako prešao na snimanje osme sezone Čarolije...

Istina je da je ovo jako slab film u svim aspektima. On nema ni atmosferu, ni priču, ni glumce, ni neke supernatural elemente, ni dobru scenografiju, ništa, samo prazno nasilje. Najgore je od svega što Deodato nije ni pokušao dati neki svoj pečat svemu tome, osim prizora koji su često mučni preko svih granica.
Ukratko, ovo je film koji imaju razloga pogledati samo oni koji vole i druge na istu temu (o kanibalizmu) i na neki način ogoljenom, "senzualnom" nasilju, možda i poštenijem nego onom koje dolazi iz Hollywooda lijepo upakirano a tako da izgleda da je ubijanje u stvarnosti nešto dobro i krasno. (E pa nije, to se ovdje jasno vidi.) Zbog toga bi mu i dao nešto veću ocjenu nego što zaslužuje.

Svi ostali nemaju razloga gledati ga.


5/10

subota, 09.09.2006.

Dagon: Sect of the Sea (2001)

Dagon je adaptacija jedne od priča H.P. Lovecrafta "Shadow Over Innsmouth", i to čini mi se jedna od boljih. Stuart Gordon je u više svojih filmova koristio kao predložak neke od Lovecraftovih novela. Radnja se odvija u nekom malom gradiću na španjolskoj obali, gdje se odvija stvaranje (obnova) jednog misterioznog kulta, pri čemu stanovnici i došljaci nestaju na tajanstven način.

U potrazi za odgovorima Paul Marsh, glavni lik (koji na majici nosi natpis Miskatonic!), pronalazi tajanstvenu djevojku koju je nekad ranije "susretao" u snovima...

Kraj nudi neočekivani i pomalo epski rasplet. Izdvojio bih samo završnu podmorsku scenu kad se glavni junak, nešto izmijenjene vanjštine :), nalazi pred vratima carstva "ribljeg boga".

Korektan i solidno odrađen film, ali ne i puno više od toga. Ovo nije čisti akcijski horror, niti u njemu ima previše krvi i nasilja (osim jedne do dvije ultra-gore scene). Umjesto toga, on igra na kartu od svega pomalo. Gluma je prosječna, specijalni efekti vrlo dobri (za očekivati), pokušaj stvaranja jedne mračne atmosfere je uspio samo djelomično. Možda zbog deja vu efekta (sve je u ovom filmu uglavnom već viđeno), možda zbog toga što zaštitni znak Lovecraftian filmova Jeffrey Combs nije na glumačkom popisu, činjenica je da je film zanatski urađen i da od njega ne treba previše tražiti. Dobro je što će vjerojatno zainteresirati gledatelje za ranije Gordonove filmove od kojih su neki u samom vrhu žanra (Re-animator, From Beyond).

Preporučljivo pogledati.

6.5/10

petak, 08.09.2006.

Last house on the left (1972)

Ovo je, iako redateljski debi Wesa Cravena, jedan od njegovih filmova koje sam najkasnije gledao. Izgleda nevjerojatno da čovjek koji stoji iza filmova kakvi su Nightmare on Elm street, Swamp thing, Shocker i da ne nabrajam ostale, ima svoje ruke i u ovom thrilleru koji je već desetljećima na zlu glasu kod cenzora zbog svog beskompromisnog pristupa nasilju na velikom ekranu.

Radnja je prilično jednostavna: banda sastavljena od tri muškarca i jedne žene otima dvije teenagerice, te se sadistički iživljava na njima. Kasnije nailaze na roditelje jedne od njih, koji, saznavši što se dogodilo njihovoj kćerki, spremaju osvetu članovima bande na svoj način. Last house je neuobičajeno brutalan i okrutan film, koji je istinski produkt prostora i vremena u kojem je snimljen.

Prateći usporedo dvije radnje, jednu u kojoj glavnu ulogu imaju Krug Stillo i članovi njegove bande, i drugu u kojoj pratimo dvoje (nespretnih) policajaca koji prekasno stižu na mjesto zločina, dolazimo do kulminacije kad u radnju stupaju i roditelji jedne od djevojaka, koji uzimaju pravdu u vlastite ruke. Kad se čini da situacija dostiže svoj vrhunac, kad postaje nepodnošljiva i mučna i za zarobljene djevojke i za gledaoce, redatelj prebacuje "lopticu" i smiruje tenzije uvodeći u igru dva policajca koji u stvari smanjuju pretjeranu ozbiljnost filma dajući mu neke komične elemente. Koliko god da postoji nesrazmjer između užasavajućeg realizma nasilja koje se sprovodi nad otetim djevojkama i izvještačenost humora koji se prosto nadovezuje na dva nespretna policajca, toliko je isti nužan da bi donekle održao ravnotežu između pozitivnih i negativnih elemenata priče i spriječio da se film pretvori u odu nasilju i sadizmu.

Najjača strana ovog filma je gotovo dokumentaristička snaga njegovih prizora, visoka uvjerljivost scene, te dojam kao da se radi o skrivenoj kameri, ili još gore, kao da netko namjerno snima zločin u svim njegovim morbidnim detaljima. Ako je Craven imao namjeru prikazati zločin i nasilje uopće kao nešto do kraja gadno i odbojno, onda je ovaj film pun pogodak. Definitivno jedno od važnijih djela u filmskoj povijesti, i po mom mišljenju, ne samo u okviru ovog žanra.

Izgleda da se već radi na remakeu ovog filma, koji će po svemu sudeći biti promašaj kao i skoro sve ostale obrade.
U pitanju je očito novac i to onaj s kino blagajna jer inače bi im trebalo biti jasno da će upumpavanje ogromnih svota samo upropastiti projekt i film kakav je ovaj kome kojem je draž upravo u sirovoj jednostavnosti i niskobudžetnoj produkciji.

6.5/10

četvrtak, 07.09.2006.

Tombs of the blind dead (1971)

Kad se spomene španjolski horror film, dva imena se nameću sama od sebe: Jesus Franco i sad već pokojni Amando de Ossorio. Potonji je kultni status među ljubiteljima horrora stekao svojim Blind dead serijalom, koji je proširio granice zombi podžanra ustanovljenog faktički sa Night of the living dead (1968) od Georgea A. Romera. Radnja filma se odvija u nekom malom napuštenom srednjovjekovnom naselju, u kojem slučajni posjetioci bivaju ubijeni od strane mrtvih vitezova koji tu imaju svoje posljednje prebivalište. Tražeći nestale prijatelje, skupina sastavljena od turista i lokalnih mještana odluči tu provesti noć...

Ovo je zanimljiv film: balansira između izvrsnog do lošeg. U čemu je stvar? Scene u kojima vitezovi-demoni jašu u zoru, zatim kada izlaze iz svojih grobnica su izvedene vrhunski, završna scena sa vlakom je maestralna i ostavlja zaista osjećaj jeze i nelagode u gledatelja (film započinje i završava krikom!). Ideja je izvrsna, okoliš u kojem je sniman film je definitivno jedan od najvećih pluseva. Atmosfera je možda i najbolja strana ovog filma, i nažalost ide nauštrb glume i specijalnih efekata, koji su, treba reći, mjestimice ispod kritike. Film je pomalo razvučen, što znači da je poneka scena mogla i otpasti i ne bi bio ništa lošiji, samo bi dobio na cjelovitosti i kontinuitetu radnje.

Vrlo preporučljiv film za one koji prate i cijene ne-američki pristup horroru, i koji se više bazira na stvaranju ugođaja, atmosfere i upečatljivih filmskih kadrova nego na kompleksnoj priči, forsiranju poznatih glumaca i brzoj, dinamičnoj radnji.

6.5/10

srijeda, 06.09.2006.

Pterodactyl (2005)

Akcijski CGI horror iz 2005 godine, zabavan film sa dobro realiziranim drevnim prapticama u borbi protiv došljaka na njihov teritorij. Radnja se odvija negdje u Turskoj, gdje potres otkrije leglo ovih letećih gmazova. Kasnije na isto područje stižu (naravno) američki istraživači koji se kasnije opet susreću sa (gle čuda) američkim komandosima. Nakon otkrića pterodaktila, kreće borba. Pterodaktili tijekom filma neke ubijaju na licu mjesta, druge nose u svoje gnijezdo da ih tamo "čerupaju" na živo (zbog toga je vjerovatno film i dobio nešto više certifikate količine nasilja u filmu), a pokatkad i sami bivaju ubijeni.

Sve u svemu, prosječan film, pun spektakularnih specijalnih efekata, gluma je pomalo neuvjerljiva. Imajući u prvom planu zaradu, režiser je napravio film koji zadovoljava uglavnom svačiji ukus, ali se ni po čemu posebno ne ističe. Preporučljivo za jednom pogledati i zaboraviti.

5/10

utorak, 05.09.2006.

Macabre (1980)

Film Lamberta Bave, sina poznatijeg talijanskog rezisera Maria Bave, kojeg bi se najbolje moglo opisati kao supernatural thriller sa elementima horrora, negdje je na razmedi utjecaja Daria Argenta i vec spomenutog Bave starijeg. Ni dobar ni los, ovaj je film platio danak osamdesetima, pomalo gubeci draz i uvjerljivost u godinama koje su dolazile, sto po temi i obradi iste, sto po muzickoj podlozi a i ukupnoj scenografiji i koristenom eksterijeru.

Radnja je slijedeća: majka dvoje djece dozivljava prometnu nesrecu u kojoj pogiba njen ljubavnik. Kasnije se vraca u kucu u kojoj je prije zivjela a koju trenutno nastanjuje samo slijepi momak koji popravlja muzicke instrumente. Ali, netko ili nesto je nocu posjecuje... Glumacka ekipa je solidna, radnja je jednostavna ali intrigirajuca a film skoro da i nema nasilja. Film pokusava razvijati i održavati neizvjesnost do samog kraja, kada se treba razotkriti istina o nocnom posjetitelju, sto je u stvari jedini faktor iznenadenja u citavoj prici.

Sve u svemu, film koji uredno izgleda, koji je na visem produkcijskom stupnju od nekih drugih talijanskih horrora iz tog vremena, ali svejedno vise lici na neki bezlicni americki thriller nego na punokrvni giallo.

Filmovi po kojima pamtimo Bavu dolaze nekoliko godina kasnije, kad je reziser definirao svoj stil i jasno se izdvojio iz skupine do tada najpoznatijih bardova spaghetti horrora.

5.5/10

Antropophagus (1980)

Kultni horror Joea'd Amata, inace i rezisera nekih zanrovskih mjesavina koji u svojim pravim izdanjima tesko da idu jedan s drugim, ali izgleda da barijere postoje zato da bi se rusile, sto ovaj reziser dobro potvrduje. Sto reci o ovom filmu? Sniman na grckoj obali, plazi i otocima, sa glumackom ekipom koja je ispekla zanat na slicnim lokacijama sto po Mediteranu, sto u kontinentalnoj Italiji i srednjoj Europi,(a i Americi), muzicke varijacije na temu Theodorakisa, sigurno nisu prepoznatljiva strana ovog filma. Ono sto mu daje juznjacku draz, su prizori malih primorskih mjesta, napustenih dvoraca i pustih gradskih ulicica. Naravno tu je i demented serial killer, nepozeljni dosljaci na otoku, pustos, izolacija. Specijalni efekti su zadovoljavajuci, gluma ispodrosjecna (ali to nikad nije ni bila primarna stvar u ovakvim filmovima a i u ovom zanru uopce), a atmosfera vrlo dobra.

Izgleda cudno da ovaj film, uza sve svoje mane, ima nesto sto gledatelja vise privlaci nego neki ispolirani mainstream horror. Mozda mu njegov prilicno minimalisticki izgled daje neku dozu realisticnosti, iako je i to upitno. Zabavan i nelos slasher, dobar uvod u zlatno doba talijanskog horrora, koji na neki nacin sadrzi, istina u nizoj kvaliteti, sve njegove dobre i lose osobine.

5.5/10

Blog, još jedan u nizu...

Ovaj blog je dead zone za recenziju horror, thriller i filmova iz srodnih žanrova, s naglaskom na europsku produkciju iz 60-70-80 ih godina 20 st. Redom koji pristignu (hmmm, ne, ne na HD ;-)) a ostali... bez nekog posebnog redoslijeda, kak ih se sjetim. :)
Pa da krenemo s prvim, kratkim osvrtom na kultni talijanski shocker s pocetka osamdesetih...

<	veljača, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?