Freak's nightmares

ponedjeljak, 26.02.2007.

Variola vera (1981)

Variola vera je latinski naziv za boginje, danas iskorijenjenu smrtonosnu zaraznu bolest koja je desetkovala stanovništvo u velikom broju zemalja i čitave narode dovela do ruba nestanka. Jugoslavenski film iz 1981. godine inspiriran je posljednjom epidemijom boginja koja je izbila u Europi, a bilo je to u Jugoslaviji, preciznije na Kosovu i u Beogradu 1972. godine. Muslimanski hodočasnik sa Kosova na putu u Meku "pokupio" je negdje virus opake bolesti, pa je na povratku, nakon kraćeg vremena, osjetio prve znakove oboljenja, i pritom virus prenio većem broju ljudi. Vlast nije isprva prepoznala simptome bolesti, ali je epidemija ipak zaustavljena masovnim cijepljenjem stanovništva i oštrim karantenskim mjerama. Bilanca je bila 175 oboljelih, od kojih je 35 umrlo.

Radnja filma redatelja Gorana Markovića donekle slijedi stvarne događaje, ali samo u osnovnim crtama: detalji se prilično razlikuju. Naprimjer, sam hodočasnik koji je donio zarazu u Jugoslaviju, pravim čudom je preživio, možda i zato jer je bio cijepljen nekoliko mjeseci prije toga...također, sve se odvija u bolnici koja je izvana zabarikadirana i blokirana od vojske i policije.

Sjećam se ovog filma, kad je nakon turneje po kino-dvoranama bio konačno prikazan i na televiziji. Sjećam se i to da u noćima koje su slijedile nisam imao miran san. Variola, nepoznati doktor u bijelom sa rukavicama i maskom, otkopavanje groba po noći i rezanje škarama povoja u kojima je bio zamotan leš umrlog od velikih boginja...

Međuljudski odnosi i bolničke intrige isprepliću se sa povremenim (jezivim) ispadima Variole major: oboljeli su skoro zombirani i vrludaju po hodnicima u agoniji dok se svi uklanjaju pred njima u strahu i užasu. Pa međusobno nepovjerenje, strah i izjedanje...a variola ne štedi nikoga.

U glavnim ulogama su poslovično dobri Rade Šerbedžija i Erland Josephson, oba u ulozi doktora, ali ni ostali nimalo ne zaostaju za njima. U stvari, po mom mišljenju, nema nikakve razlike između npr. američkih glumaca koji svojim nastupom oduševljavaju publiku u kinima širom svijeta i ekipe Variole vere: prirodna i opuštena gluma, i jedna nonšalancija i sigurnost u ponašanju.

Muzika, neka spora i melankolična melodija na fruli, potječe odnekud sa Bliskog istoka i jako, jako dobro zvuči. Kao neki posmrtni marš koji prati epidemiju, kako danas u moderno vrijeme,tako i u neka vremena drevnih epidemija od prije 2000 godina.
Specijalni efekti su - odlični, iako ih nema baš "na svakom koraku". Kamera, svjetlo, sve je to vrlo ujednačeno u smislu kvalitete i, zajedno sa atmosferom i stalnim iščekivanjem i neizvjesnošću koja traje do pred sam kraj filma čini završnu cjelinu jednim od možda najboljih drama/horor filmova snimljenih u bivšoj Jugoslaviji, a ja bih rekao i u "ostatku svijeta" u osamdesetim godinama uopće.

Minus bi možda bio poprilično odstupanje od stvarnosti, senzacionalizam i pomalo pretjerivanje u nekim grotesknim detaljima.

Obavezno pogledati.

8/10

26.02.2007. u 23:35 • 10 Komentara • Print • #

srijeda, 21.02.2007.

Leptirica (1973)

Ovaj horor jugoslavenske produkcije redatelja Đorđa Kadijevića, radnje smještene u ruralni ambijent, je izgleda generacijama rođenim u sada nepostojećoj državi Jugoslaviji ostao u sjećanju kao prvi “dječji košmar” koji ih je progonio u adolescentskim snovima.

Leptirica je crno-bijeli/kolor film. U pojedinim scenama odjednom dolazi do pojave boje, koja vjerujem nije tu zbog umjetničkog efekta. :) Vjerojatno je u pitanju bila tadašnja razlika u cijeni snimanja pa je i svaki minut u koloru bio dobrodošao (jedan poznatiji primjer - kultna SF-drama iz bivšeg SSSR-a, Solaris iz 1972. godine Andreja Tarkovskog, gdje se kombiniraju obje tehnike).

Radnja. Nakon posjete jednog seljaka, seoski mlinar biva ubijen. Momak koji ga drugu noć mijenja na poslu doživi bliski susret sa nečim nepoznatim. Tko je ubojica koji ne da mira seljacima, kako će se završiti veza između Strahinje i seoske ljepotice Radojke...to je ono čime se bavi glumačka ekipa Leptirice.

Leptirica traje nešto više od jednog sata.

Nešto je u Leptirici dobro, nešto nije. Ideje su crpljene iz bogatog izvora - narodne predaje i mitologije, ali nisu baš najsretnije realizirane. Naprimjer, neke scene možda nisu bile nužne, glumačka ekipa varira u uvjerljivosti, možda je sve to moglo biti samo malo brže pa čak i u vremenski kraćem trajanju. Uglavnom je stvar, čini mi se, u određenoj nedorađenosti, neizbrušenosti. Atmosfera jest dobra, ali bojim se da same scene gdje vampir dolazi “na svoje” i još par prizora kao npr. onaj gdje Radojka leži obasjana suncem a kroz šumu se protežu neprirodni krikovi čudovišta, nije dovoljna da bi mogli reći: to je to.

Ono što ostaje za pamćenje je – pa vampir slavenskog rodoslovlja. Vampirica, da budemo precizni. I zubi a la Nosferatu, samo što su joj svi veliki bijeli očnjaci, spremni da sijeku meso i stegnu grlo žrtve.

Slavenski vampiri nisu ništa manje opasni od karpatskih ili anglosaksonskih ili nekih drugih (u zadnje vrijeme sve više latino – vampira). Oni napadaju, ubijaju, grizu, kad se preobraze u krvopiju postaju izgledom groteskni i odbojni, a vuče ih neutaživa žeđ za krvlju.

Scena pri samom kraju, kad vampirica u ranu zoru “jaše” nesretnog Strahinju predstavlja na neki način kulminaciju, ali, ja bih, na mjestu redatelja, tu zastao i prepustio mašti gledatelja da dalje stvara vlastitu priču (možda da kao ukleta duša trči bez kraja i konca progonjen čudovišnim bićima iz legendi – ili iz njegovog vlastitog uma :) ). Možda da je više usmjereno pažnje na višeznačnost radnji i dijaloga...Ovako je sve to dosta pojednostavljeno i dozlaboga očekivano, a kraj je skoro pa holivudski - barem po klišeu po kojem se glavni junak obračunava sa bićima noći. Sve po receptu Abrahama Helsinga.

Da, da. Vampiri ne žive samo u dvorcima i u drugim luksuznim građevinama. Gdjekad se kriju i po mjestima izgubljenim negdje u planinama, među seljacima, čija ih je mašta i stvorila i inspirirala Brama Stokera i ostale koji su ih smjestili u široj publici privlačniji i blještaviji okoliš.

6/10