Marketing
Leptirica (1973)
Ovaj horor jugoslavenske produkcije redatelja Đorđa Kadijevića, radnje smještene u ruralni ambijent, je izgleda generacijama rođenim u sada nepostojećoj državi Jugoslaviji ostao u sjećanju kao prvi “dječji košmar” koji ih je progonio u adolescentskim snovima.
Leptirica je crno-bijeli/kolor film. U pojedinim scenama odjednom dolazi do pojave boje, koja vjerujem nije tu zbog umjetničkog efekta. :) Vjerojatno je u pitanju bila tadašnja razlika u cijeni snimanja pa je i svaki minut u koloru bio dobrodošao (jedan poznatiji primjer - kultna SF-drama iz bivšeg SSSR-a, Solaris iz 1972. godine Andreja Tarkovskog, gdje se kombiniraju obje tehnike).
Radnja. Nakon posjete jednog seljaka, seoski mlinar biva ubijen. Momak koji ga drugu noć mijenja na poslu doživi bliski susret sa nečim nepoznatim. Tko je ubojica koji ne da mira seljacima, kako će se završiti veza između Strahinje i seoske ljepotice Radojke...to je ono čime se bavi glumačka ekipa Leptirice.
Leptirica traje nešto više od jednog sata.
Nešto je u Leptirici dobro, nešto nije. Ideje su crpljene iz bogatog izvora - narodne predaje i mitologije, ali nisu baš najsretnije realizirane. Naprimjer, neke scene možda nisu bile nužne, glumačka ekipa varira u uvjerljivosti, možda je sve to moglo biti samo malo brže pa čak i u vremenski kraćem trajanju. Uglavnom je stvar, čini mi se, u određenoj nedorađenosti, neizbrušenosti. Atmosfera jest dobra, ali bojim se da same scene gdje vampir dolazi “na svoje” i još par prizora kao npr. onaj gdje Radojka leži obasjana suncem a kroz šumu se protežu neprirodni krikovi čudovišta, nije dovoljna da bi mogli reći: to je to.
Ono što ostaje za pamćenje je – pa vampir slavenskog rodoslovlja. Vampirica, da budemo precizni. I zubi a la Nosferatu, samo što su joj svi veliki bijeli očnjaci, spremni da sijeku meso i stegnu grlo žrtve.
Slavenski vampiri nisu ništa manje opasni od karpatskih ili anglosaksonskih ili nekih drugih (u zadnje vrijeme sve više latino – vampira). Oni napadaju, ubijaju, grizu, kad se preobraze u krvopiju postaju izgledom groteskni i odbojni, a vuče ih neutaživa žeđ za krvlju.
Scena pri samom kraju, kad vampirica u ranu zoru “jaše” nesretnog Strahinju predstavlja na neki način kulminaciju, ali, ja bih, na mjestu redatelja, tu zastao i prepustio mašti gledatelja da dalje stvara vlastitu priču (možda da kao ukleta duša trči bez kraja i konca progonjen čudovišnim bićima iz legendi – ili iz njegovog vlastitog uma :) ). Možda da je više usmjereno pažnje na višeznačnost radnji i dijaloga...Ovako je sve to dosta pojednostavljeno i dozlaboga očekivano, a kraj je skoro pa holivudski - barem po klišeu po kojem se glavni junak obračunava sa bićima noći. Sve po receptu Abrahama Helsinga.
Da, da. Vampiri ne žive samo u dvorcima i u drugim luksuznim građevinama. Gdjekad se kriju i po mjestima izgubljenim negdje u planinama, među seljacima, čija ih je mašta i stvorila i inspirirala Brama Stokera i ostale koji su ih smjestili u široj publici privlačniji i blještaviji okoliš.
6/10
Post je objavljen 21.02.2007. u 23:32 sati.