Kristov poslanik
Moja podsvjest
Stvar je da sam ja pristupačna, dobra, mirna osoba koja nema problema sa stupanjem u kontakt s drugim ljudima...
Možda će netko tko me poznaje reć da sam super, divna, krasna, a opet bezveze,,,
Drugi će možda reć da sam dosadna, da mi je glava samo uperena u faks i učenje i te sheme... da se s mnom ne mogu zabavljati.
Ja ću reć o sebi samoj da sam ja komplicirana osoba. Ja sam u depresiji(pijem antidepresive), ja živim u sjebanoj familiji(di mi je ćaća alkos, mater živčana, ja sam uvijek na kraju...tu se vidi rodna stratifikacija gdje se muškima dopušta SVE, a ženama( odnosno meni) ništa...
Imala sam traumatično iskustvo u djetinstvu...teško mi je i mislit na to...
U biti sam jako tužna di mi je najdraže zatvorit se u svoj svijet i živit svoj život-život kakav je trebao biti, ali nije...
Eto već sam u tridesetima(dvadeset i nešto god imam) a osijećam se samo, baš užasan osjećaj kad nikoga nema pored tebe da ti upusti jedan najobičniji smješak onda kada ti je najpotrebniji....da te zagrli kada te nešto muči, brine, kada riješiš ispit na fakultetu, kada nikad ne kasniš na dogovor, kada nisi koza ko` neke moje amo reč prijateljice...
Ponekad ti stvarno to fali, od očaja se počmeš ponašati autodestruktivno kao kakva luđakinja, a u biti želiš ubit onu tvoju podsvjest koja želi polako izači na svijetlo dana i preuzeti kontrolu nad tobom i ponašati se prema svima kao kučka...
Nisam luđakinja, samo sam usamljena djevojka koja traži svoju srodnu dušu, ali ne odraz u ogledalu(toga mi je dosta jer mogu ući u vece pa se tako gledat), tražim boju koja se sa mnom nadopunjuje, ne crno/bijeli svijet već crno/bijelo u boji..., ako sam ja narančasta neka on bude crven, žut, ako sam ja crna neka on bude smeđ...da smo isti, a opet različiti, moglo bi se reć da smo bliskoznačnice, u nečemu smo isti, a u nečemu različiti.
Kad sam bila mlađa imala sam simpatija, dečkiju kako bi mi to zvali, ono hodanje(jedino šta radiš je da hodaš, ideš na kave, možda se prošetaš na plažu pa se ljubiš 10 min), jedino za zadnjeg mogu reć da mi je bio dečko(u pravom smislu riječi), ali poslije njega ni d od dečkiju, a ostavija me davno, kad se sitim koliko je već zima prošlo..., a zbog čega? Zato jer se oladija...da...točno mi je to reka...oladija se! A srce sam mu svoje dala, život mi je drža u rukama, moga ga je skršit, pustit i ja bi otišla, ali ostala sam tu....zbog njega.
A kvragu i ljubav kad nisi Renee Zellweger...kvragu i život kad nisi naša Gilgamešovu travu, kvragu i sve skupa...
Šta ti preostaje neg` disat ovaj šugavi zrak, čekat kad će barel nafte poskupit, čekat male zelene kad će nam doć reč da smo budale, idioti, mangupi, jer smo uništili Zemlju, gledat kako nam se dica i njihova dica raspadaju i umiru od dehidracije.
A zašto?
Zato jer smo takvi kakvi jesmo i ne možeš svijest ljudi prominit priko noći(točnije takvi ste kakvi jeste, ja nisam takva, vegetarijanac sam, svijest mi je razvijena, odvajam papir, pet ambalažu, baterije, ne vozim, ne pušim, ne pijem, ne kradem, ne lažem, ne varam,...čast pojedincima). Boli me svaki put kada neka budala piroman nešto zapali, jeli ON zna da svojoj dici uzima kisik? Recite vi meni? Jeli zna?! Ma k**** on zna, boli njega neka stvar, možda upaljač?
Vidite čim nađem dečka, čim se onaj zaljubi u mene pristat ću vam pisat p******** i postat ću kao kakva zaljubljena klinka koja crta srca, piše voli me, nevoli me, pristat ću slušat ovo što slušam i okrenit ću se Britney Spears i Magazinu... Seve će mi postat najbolja frendica(ionako ne živimo daleko), ali do tada trpite moju razdražljivost i asocijalno ponašanje u vezi prirode, jer u biti ja nisam takva, samo je moja odsvjest nekako izašla van....
Ono ako me ko` pročita, pročita me, a ako ne....a šta ću mu ja....
Do čitanja...
