alter ego
Negdje daleko, u gradovima i selima koje jedva poznajem, postoji jedan moj posve drukčiji život. Njega vode ljudi čijeg postojanja nisam ni svjestan, čija imena znam tek iz gotovo pozaboravljanih priča. U tom životu ja sam ono drago dijete koje je za ljetnih praznika redovito posjećivalo baku i djeda. To je dijete voljelo vožnju na traktoru, odlazak u mljekaru, uživalo u berbi kukuruza, ali nikako nije podnosilo branje šljiva. Taj je dječak glasno pjevao dječje pjesme i trčao po livadama i poljima kad bi njegov djed kosio, a znao je gdjekad gnjaviti mačke i pse po selu. Kako to redovito biva, baka i djed su umrli, a dijete odraslo. Uz selo i ljude odrasloga čovjeka više nije vezalo ništa osim staroga seoskog prezimena pa je sve rjeđe dolazio. Ipak, svi su znali sve o njemu: o njegovim brojnim uspjesima ponosno se pričalo u dugim zimskim večerima. Sada taj čovjek marljivo radi i tek jednom do dvaput godišnje posjeti grobove svojih predaka. Tada se svi otimlju da razgovaraju s njim, pitaju ga o zdravlju roditelja, vremenu, i koliko je trajala vožnja od grada do njih. On se, kako i onaj dječak, uvijek blago nasmije i odgovori što ga se pita, upita za zdravlje i pozdravi ostale članove obitelji. Pravi je gospodin: polako i lijepo govori, ukusno se odijeva, vozi skup automobil i na groblje donosi najljepše cvijeće. Sretnica će biti ona koju oženi! Ovdje, u samoći moje sobe, postoji jedan moj posve drukčiji život. A ljudi čijih se imena više i ne sjećam ne znaju ništa o njemu. |
Ne mogu reći da volim životinje: one smrde, puštaju dlaku i nakon svakog kontakta s njima moram prati ruke. Ne padam na njihove umiljate poglede i ovisnost koju stvaraju u sebi ili ljudima. Marijin pas u tome nije iznimka.
Zato što si naštimao moju prašnu gitaru. Zato što si svirao baš te stvari. Zato što si učinio da u jednom trenutku svi ušute i slušaju samo nas. Zato što je Ivona iz prizemlja počela pljeskati. Možda i zato što si učinio da se opet ponašam kao djevojčica: smijem se banalnim forama i skrivam otkriveni pogled pod brižno njegovanim šiškama. 
Kad sam sinoć tonuo u san, prenula me zvonjava mobitela: oglasio se podsjetnik na gotovo zaboravljen, a nekada silno važan događaj. Toliko važan, da je podsjetnik namješten pet minuta prije ponoći. Pet minuta prije početka dana u kojem je sve bilo podređeno tebi.
Što god treba u te ima:
U malome mjestu kao što je moje ništa (baš ništa!) ne može proći nezapaženo. Toga sam već odavno svjestan, ali jučerašnji razgovor još me jednom podsjetio na to.
Ako živiš u provinciji, možeš osjetiti miris jutra. Kad ujutro izađeš na balkon, u tvoje nosnice ulaze čestice ptičjeg pjeva, sunčeva sjaja, maglom ovlažene trave… Polako zatvaraš oči i udišeš gusti zrak, zabacujući glavu unazad; napuštaju te i posljednji djelići sna.
Jutros mi je, iz zrcala, ispitivački pogled uputio stranac. Njegove zamućene oči, upale između debelih bora i dubokih podočnjaka, proučavale su moje. Njegovi žuti zubi kesili su se mojima.
Izlazim iz svoje stare osnovne škole (više i ne znam što sam tamo radio), a pred ulazom me čeka Igor. Nisam ga vidio već godinama, a sve do prije kraja osmog razreda bili smo nerazdvojni. Smije mi se i pruža desnu ruku, a ja je radosno prihvaćam.