teret naš svakidašnji
Kad sam sinoć tonuo u san, prenula me zvonjava mobitela: oglasio se podsjetnik na gotovo zaboravljen, a nekada silno važan događaj. Toliko važan, da je podsjetnik namješten pet minuta prije ponoći. Pet minuta prije početka dana u kojem je sve bilo podređeno tebi.Kroz san sam dograbio malenu napravu i počeo pisati poruku. Zatim sam se – osjetivši pod prstima hladne tipke – osvijestio i s gađenjem odbacio taj sotonski izum. Ponovno sam pokušao zaspati, ali nije mi polazilo za rukom. U glavi su mi se rojile rečenice koje ti želim uputiti, želje koje ti želim ostvariti. A sve to ne stane u tek jedan sms. Probudio sam se nasmiješen. Nisam se sjećao sna, ali znam da si ti bila njegov važan dio. Čvršće sam stisnuo oči i širom ih otvorio ne bih li otjerao tvoj miris sa svojih kapaka. Počinje novi dan, i za prošlost u njemu nema mjesta. Kad sam te napokon vidio, nisam osjetio ništa od onoga čega sam se pribojavao. Prišao sam ti uspravno kako samo ja znam i pružio ti ruku. Zagrlila si me i utisnula mi poljubac u obraz, stisnuvši me čvršće nego ikad prije. "Sretan rođendan", prošaptao sam. Nisam se uspio sjetiti ni jedne sinoćnje rečenice. "Čekala sam noćas tvoju poruku." Šutio sam. Izvukao sam se iz tvog zagrljaja i krenuo dalje. Osjećao sam tvoje oči na leđima, ali nisam se želio okrenuti i provjeriti jesam li u pravu. Bojao sam se da više neću moći ponosno koračati jer se na mene sručilo i više od onoga čega sam se pribojavao. |