hmldns

26.09.2005., ponedjeljak

stara smrt i novi život u budapestu

U gluho doba noći taksi prevozi tebe i trojicu prijatelja – opijene od vina, stranog jezika i nepoznatih žena – iz jednog legla razvrata u drugo. Slike i događaji pred očima ti se pretvaraju u nejasni niz: taksist na čudnoj mješavini jezika nudi odlazak na erotic show, prenašminkana lica bludnica smješkaju ti se i dozivaju te, prijatelji se glasno smiju, čaše se pune i prazne nesmiljenom brzinom.
Sve te to podsjeća na razuzdanu mladost, koju nikad nisi u potpunosti iživio. Osjećaš se kao da deset godina kasnije neki tvoj drugi ja proživljuje i nadoknađuje davne propuste.
U plavo jutro spuštaš se iscrpljen na tuđi ležaj, a glasna glazba još ti odjekuje u ušima, iako te okružuje grobna tišina.
Ni dva sata kasnije već si na nogama, obveze te zovu, a ti si još uvijek u prošloj noći, plivaš u gustoj smjesi dima, alkohola i mesa. Tvoj drugi ja i dalje uživa u proživljenom bunilu, a ti se svim silama trudiš prikriti drhtanje ruku dok šalicu s kavom približavaš ustima. Noževi svjetla režu ti oči i uvjeren si da svi vide kako ti se krv spušta niz obraze. Znaš da umišljaš, događaji u kojima tvoj mozak sudjeluje zapravo su odavno prošli, a možda se nisu ni dogodili, ali to njihovu stvarnost ne umanjuje ni na trenutak.
Gledaj, tamo je park s fontanom! Tamo trebaš otići: svjež zrak u sjeni i voda u blizini pružit će ti toliko žuđeni mir.
Sjedaš na klupu i naslanjaš glavu na grubi drveni naslon. Već ti je bolje. Tvrdi oslonac za glavu nekako uspijeva sjediniti raspršenu svijest. Nema više buke, ne postoji nitko osim tebe. Osjećaš blagi povjetarac i čuješ tek šum sitnih kapljica.
Otvaraš oči, a nad tobom vihori jedva primjetna nit. Netko je kistom povukao po zraku i iscrtao bablje ljeto samo za tebe. Napokon si opet živ!

- 12:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.09.2005., subota

d, smtgds - 2. dio

link za 1. dio

Kad ti najmlađi članovi škvadre počinju govoriti vi "iz zajebancije", znaš da je odbrojavanje počelo.
Ipak, sam sebe još u nekim situacijama uspiješ uvjeriti u suprotno: kad odbiješ zicera, govoriš sebi da se brineš o zdravlju; ako umjesto izlaska u grad odabereš pijanku s frendovima, znaš da se tako više zbližavate; dogodi li se pak da odbiješ pijanku s frendovima radi filmskog klasika na televiziji, znači da se uozbiljuješ. Logično.
Ipak, nema ti spasa kad se usred pijanke ti i frend (gotovo istih godina) zagledate u prijenos otvaranja "Vinkovačkih jeseni". I ne samo to: povedete razgovor o tome kako to dobro izgleda, kako to glumci sjajno izvode, koliko je tek vremena, rada i truda trebalo da se sve to uvježba,… Najdojmljivije vam je kad se svi instrumenti – od samice, preko basa i gajdi do violina – jedan po jedan uključuju u svirku. A adrenalin raste dok noge skakuću po podu. Hej, odakle su ovi pjevači? Sjajno! Ili ne, pogledaj ovaj "Lado", kako ti ljudi prekrasno plešu, vidi se da su profesionalci,… Pa, jebote, koliki budžet imaju te "Vinkovačke jeseni", trebalo je to sve organizirati i platiti!
E, tu – upravo tu. Tu shvatiš da si došao do vrha, a odatle možeš samo dolje!

- 01:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.09.2005., petak

život piše romane

Moja je baka kao malena djevojčica željela postati časnom sestrom. To je bila jedina mogućnost da se što duže druži s knjigom, koju je zavoljela još u najranijem djetinjstvu. Nažalost, njezin život i njezini roditelji imali su s njom posve drukčije planove.
Budući članom jedne od imućnijih obitelji u selu, nije mogla tek tako ostaviti brojne krave, konje, svinje, kokoši, a osobito plodna polja na brigu nekome drugome. Jedini brat umro je nesretnim slučajem kao mladić pa su se sve obiteljske nade prelile u nju. Nije bilo govora o nastavku školovanja; trebalo se brinuti o stvarnim, a ne izmišljenim problemima. Tako je nastavila slavno obiteljsko prezime (zadržavši djevojačko i nakon udaje te dajući dvostruko svojoj djeci) i povećala ionako velik imetak.
Shvativši teret roditeljskih očekivanja, djeci svoja nije nametala. Svatko je od njih napustio roditeljski dom i potražio svoju sreću – više ili manje uspješno – negdje drugdje. Njoj ostade tek da sama sjedi u velikoj kući (u međuvremenu je obudovjela) i očekuje povratnike i pokajnike s dugih putovanja. Društvo su joj bile suze i razmišljanja o tome kako bi sve izgledalo da je njezin dragi brat kojim slučajem preživio, a ona uspjela ostvariti davni san o obrazovanju.
U doba većih poslova u kući i oko nje kod bake se okupi nekoliko članova porodice i isto toliko susjeda. Sada više nema velikih polja i mnogih životinja, ali ipak treba nabaviti, istovariti i ispiliti drva za zimu koja je pred nama.
Kad sam stupio na prikolicu pretrpanu drvima, gotovo sam srušio brižljivo slaganu hrpu. Pokušavši uloviti ravnotežu i spriječiti katastrofu, zamalo sam izazvao još veću, bacajući se pod goleme komade i hvatajući se za bilo kakav oslonac. Požalio sam što sam odlučio pomagati u poslu koji ne znam raditi onima koji to čine jako dobro. I ostali su dijelili to mišljenje.
Nasreću, uskoro sam se privikao na nestabilnu podlogu pa se mojim suradnicima vratilo povjerenje u moje radne sposobnosti. Počeli smo razgovarati o koječemu i moja je početna nespretnost okrenuta na šalu. Zapravo, čini se da intelektualci i njihove nježne ruke ipak nisu potpuno beskorisni na selu.
U sveopćem smijehu jedan je glas nadvisivao ostale. Potražio sam pogledom baku koja je, naslonjena na štap, stajala sa strane. Ušutjela je i pomilovala me pogledom kao kad sam bio maleni dječak. Zatim je trepnula i nakratko zadržala oči zatvorenima. Nisam siguran je li ispod kapka provirila suza, ipak je stajala predaleko.

- 20:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.09.2005., četvrtak

doslovno i preneseno značenje

Kad me pogledaš, pomislim da ti svi drugi nisu bitni. Ako mi se nasmiješ, pretvorim se u veliko jezero koje samo čeka da se razlije po tebi.
Ne, nije moguće da tvoji meki dodiri znače poziv. Pa ti znaš sve o meni: pred tobom se ne pretvaram da sam uglađen, pametan, duhovit, marljiv i samosvjestan. Ti znaš za moje tamne dubine i rijetke sunčane vrhunce. Svjesna si da se iza maske samozadovoljnoga genija krije plačljivi dječak. Tako si me barem ti opisala.
Čitaš mi misli. Od tebe ne mogu sakriti čak ni ovo što mi sada prolazi glavom. Riječima koje izgovaraš želiš odagnati moje strahove i ohrabriti moje nade.
Nažalost, moji strahovi tek sada postaju još većima, moje se nade rasplinjuju. Ti me zapravo izruguješ, želiš me potaknuti da ti se otvorim, a zatim me prezirno odbiti i izvrgnuti ruglu.
Ne podnosim to. Odlazim od tebe.
Tamo, u tami, čeka me Druga. Njezine oči ne prodiru u mene, njezine ruke miluju tek moje tijelo, ne i duh. Nju mogu bez straha obljubiti.

- 22:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.09.2005., srijeda

ako hoda kao patka i glasa se kao patka,...

U malom kolektivu u kojem radim ona je najglasnija i uvijek spremna za nove izazove i poslove. Dinamična je, aktivna i prodorna, odnosno – najdinamičnija, najaktivnija i najprodornija.
Stalno je nasmijana. Ne sjećam se trenutka u kojem bi njezine spojene usne skrivale zube. Svakome će bez razmišljanja udijeliti toplu riječ i prijateljski savjet; zahvaljujući bogatom iskustvu one manje iskusne upozorava na moguće propuste i savjetuje im što i kada učiniti.
Njezin smisao za humor nadaleko je poznat. Blago ironične i inteligentne primjedbe nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Neću pogriješiti ako kažem da je jedna od omiljenijih kolegica u kolektivu.
Ipak, meni se ni najmanje ne sviđa, a to nije samo zato što me zove Mali: u njezinu srdačnu osmjehu oči ne sudjeluju.

- 17:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.09.2005., petak

"dovraga, sve mi to govori da starim"

Jednom davno, iza sedam mora i sedam gora upoznao sam Vlatku. Tad sam još bio mlad princ s bijelim konjem, a ona jedna od onih koje sam susreo u svojim osvajačkim pohodima. Nemojte samo pomisliti da je tih pohoda i tih žena bilo mnogo jer će ispasti da lažem, a to nikako ne želim!
Bilo kako bilo, za jednog razuzdanog izlaska s ulaza u plesnu dvoranu otišao sam ravno do nje i više se nismo odvajali. Doslovno. Da sam bio imalo trjezniji, ne bih učinio ništa slično, ali alkohol uvijek probudi ono najgore u meni pa zaboravljam na sva pravila lijepog ponašanja i dobrog ukusa. I tako… Dugotrajna priljubljenost natjerala nas je da se ipak na trenutak razdvojimo, a zatim opet spojimo. Zatim smo se opet malo udaljili, pa približili, odmaknuli i primaknuli,… a sve to u sanitarnim prostorijama spomenute dvorane.
Nakon romantična upoznavanja svatko je otišao na svoju stranu i više se nismo vidjeli. Do prošlog vikenda.
Jedan moj vitez oženio je jednu dvorsku damu pa je u tu čast organizirana gozba. Na toj se gozbi, tko bi znao kako, pojavila i Vlatka. Bila je u pratnji mladoga konjanika, čije mi ime nije poznato zvučalo.
Htjedoh je ignorirati, ali bez uspjeha – sjela je do moje pratilje i zapodjenula razgovor. Uskoro smo svi razdragano čavrljali, a ja sam u sebi izgovarao riječi nedostojne svog položaja i molio se da to nitko ne primjećuje.
Znao sam da ću kad-tad morati plesati s njom, pa sam je pozvao na podij kad su svirali polku. Izmorio sam se bjesomučno skačući u ritmu, ali sam barem izbjegao prisan dodir s njezinom raskošnom opravom i onim što je skrivala ispod. Kad sam je vraćao do mjesta, šapnula mi je: "Dođi u vece za petnaest minuta."
Kroz glavu su mi prošli smijeh i uzdisaji koje smo izmijenili prošli put. Osjećao sam kako se moje tijelo veseli novom pohodu.
Žurno sam prišao svojoj pratilji i uhvatio je za ruku. U trku smo napustili dvoranu, a ja sam usput nerazumljivo mrmljao upravo smišljeno objašnjenje za prerani odlazak.

- 18:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.09.2005., srijeda

naslov u radu

Gospođa Sabina živi u mojoj ulici; viđamo se svakodnevno već dvadeset i nešto godina. Budući da su me roditelji i nastavnici učili kako je jedan od znakova dobra odgoja pozdravljanje starijih, redovito sam joj govorio "dobro jutro", "dobar dan" ili "dobra večer" kad god bih je vidio. Ni jednom mi nije odgovorila.
Gospodin Stjepan je suprug gospođe Sabine. I njega viđam svakodnevno isti broj godina, i njega pozdravljam. Ipak, s potpuno različitim uspjehom: on mi uvijek odgovori – ponekad me upita kako sam, a čak znamo porazgovarati i o vremenu. Upravo zbog njega nisam prestao pozdravljati njegovu suprugu svih ovih godina.
Nedavno sam prihvatio novi posao: uređujem sasvim malenu i beznačajnu emisiju na lokalnoj radiopostaji. Uživam u tome. Posao nije prezahtjevan, a plaća je pristojna.
Kad sam jučer išao prema uredu, susreo sam gospođu Sabinu. Baš kad sam uvlačio zrak za još jedan nepotrebni pozdrav, zacvrkutala je: "Dobar dan!"
Nakon duže stanke i začuđena pogleda odzdravio sam, ali mali rogati pratitelj na lijevom ramenu i sada mi govori da sam trebao odšutjeti.

- 19:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.09.2005., nedjelja

brvno u mojem oku

Bili smo na predstavljanju novelističke zbirke malo otrcana, ali zanimljiva naslova. Autorica je inače dramaturginja u jednom lokalnom kazalištu, a ovo joj je prvi epski pokušaj. Ulomke iz priča čitala je mlada, široj javnosti nepoznata glumica.
Nakon svakoga pročitanog ulomka čuo se barem jedan uzdah, uzvik "krasno!" i prolomio se pljesak. Svaki bih se put pridružio pljesku i namjestio smiješak na usnama; mislio sam da se to od mene očekuje.
Kad smo se vraćali kući, pitao sam prijatelje za mišljenje. Nitko nije bio osobito rječit pa se moj jezik razvezao.
Naslov je dobar i odmah je vidljivo da je riječ uglavnom o ljubavnim novelama (tako ih zove autorica, premda bih ih ja svrstao u neku drugu vrstu). Iz svakog je retka vidljivo da je autorica zaljubljena. Doduše, ne postoji vidljivi objekt njezine emocionalne požude, tek naznake da bi mogla biti riječ o njezinu profesoru (!). Dakle, mlada je spisateljica ponajprije zaljubljena u ljubav. Čini se da su svi dijalozi i sva pisma upućena upravo Ljubavi, a ne Princu na Bijelom Konju.
Žao mi je što sud donosim na osnovi tek triju pročitanih "novela", ali bojim se da za čitanje ostatka ne bih imao strpljenja. Naime, nakon nekoliko dobrih početnih redaka svaka se priča vraća u dosadne i očekivane obrasce. Osim nekoliko odličnih misli na početku svake novele, autorica nam ne nudi ništa novo. Na mjestima su njezina čežnja, bol, sreća opipljivi, a njihove fizičke manifestacije gotovo savršeno opisane, a na mjestima nam sve to preočito gura pod nos.
U jednoj je noveli upotrijebljen odličan citat Itala Calvina, ali ga autorica nije uspjela povezati s ostatkom, pa je ta rečenica ostala stršiti na početku i kraju. Zapravo je postalo nejasno zašto ju je uopće "prepisivala".
Što sam više govorio, dobivao sam sve više pristalica. Moji slušatelji počeli su se sve više slagati sa mnom. Zato sam ušutio.
Sjeto sam se da i ja nešto pišem. Odakle mi pravo govoriti kako je mlada spisateljica u nečemu pogriješila, a ni sam ne mogu to izvesti kako mislim da bi trebalo? Nisu li i moji zapisi puni mana i nedostataka? Što ako se probude moji kritičari?

- 17:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.09.2005., subota

"iza spuštenijeh trepavica"*

Probudio sam se od hladnoće. Kroz otvoren prozor ulazio je povjetarac i plesao sa zavjesama. Lepršave ruke pružale su se prema meni i dozivale me, ali bio sam presnen i presam da im se pridružim.
Umjesto toga, čvršće sam zatvorio oči, dublje uronio glavu u jastuk i toplije se omotao pokrivačem. U tom mi je svijetu još ugodno. Tu si ti sa mnom.
Krenuli smo nekamo autom. Sjediš pokraj mene i pričaš. Smiješ se. Tvoje ruke lete zrakom. Slučajno me dotiču i od toga trnem. Tvoj glas odzvanja u malenom prostoru. Opet se smiješ. Zato što sam rekao nešto smiješno. I ti si rekla istu riječ u istom trenutku. Zbog toga je naš smijeh još glasniji.
Ležimo na livadi. Desnom rukom dodirujem tebe. Ježim se. Zbog toga više ne vidim ptice koje mi pokazuješ. Ne čujem pčelu koja leti oko nas. Ne osjećam miris zemlje. Nestao sam; ostala je samo jedna zaboravljena desna ruka koja te dodiruje.
Uzimaš tu ruku i vodiš je po sebi. Prelazi preko tvojih zatvorenih očiju, čvrstog nosa, mekih usana. Spušta se niz uzdignutu bradu i napet vrat do one sitne, najdraže udubine između vrata i prsa. Tu se zadrži, a onda prepusti mjesto usnama. Zatvaram oči, ali one se svejedno otvaraju.
Moje se nestalo tijelo vratilo. U krivi svijet. Vjetar i dalje poziva na igru. Zavjese nijemo izgovaraju moje ime.

*Volim Silvija. Nadam se da će mi oprostiti što mu kradem naslov i usuđujem se zvati ga imenom.

- 14:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>