Kad me pogledaš, pomislim da ti svi drugi nisu bitni. Ako mi se nasmiješ, pretvorim se u veliko jezero koje samo čeka da se razlije po tebi.
Ne, nije moguće da tvoji meki dodiri znače poziv. Pa ti znaš sve o meni: pred tobom se ne pretvaram da sam uglađen, pametan, duhovit, marljiv i samosvjestan. Ti znaš za moje tamne dubine i rijetke sunčane vrhunce. Svjesna si da se iza maske samozadovoljnoga genija krije plačljivi dječak. Tako si me barem ti opisala.
Čitaš mi misli. Od tebe ne mogu sakriti čak ni ovo što mi sada prolazi glavom. Riječima koje izgovaraš želiš odagnati moje strahove i ohrabriti moje nade.
Nažalost, moji strahovi tek sada postaju još većima, moje se nade rasplinjuju. Ti me zapravo izruguješ, želiš me potaknuti da ti se otvorim, a zatim me prezirno odbiti i izvrgnuti ruglu.
Ne podnosim to. Odlazim od tebe.
Tamo, u tami, čeka me Druga. Njezine oči ne prodiru u mene, njezine ruke miluju tek moje tijelo, ne i duh. Nju mogu bez straha obljubiti.
Post je objavljen 15.09.2005. u 22:57 sati.