hmldns

31.08.2005., srijeda

prva školska zadaća

Za Baza ste čuli – spominjao sam ga u nekim prošlim zapisima. Nažalost, nisam napisao ništa o njemu, iako taj čovjek zaslužuje cijeli roman, a ne tek jednu pričicu. Ovo je djelomični ispravak te pogreške.
Baz se traži. Upisao je jedan fakultet i odustao, drugi, i učinio isto, treći više nije ni pokušavao. Sada zna da mu je za savršeni posao dovoljna tek završena srednja škola i dobra veza. Vidjet ćemo hoće li se predomisliti prije ili kasnije.
Naime, Baz se često pre(do)mišlja, ali to kod njega nije mana. On uistinu sazrije sa svakom promjenom mišljenja, sa svakom novom odlukom. Jedina je osoba koju poznajem s kojom se isplati ozbiljno razgovarati. Samo on će iz ozbiljnoga razgovora izvući ozbiljan zaključak i (barem pokušati) promijeniti svoje (ili utjecati na tuđe) ponašanje.
Baz zna mnogo stvari o mnogim stvarima: svira klavir, gitaru i bubnjeve, lijepo pjeva, ne poznaje baš književnost, ali zna sve o kompjutorima i svjetskim religijama, spretan je s alatom, razumije se u automobile, boji i preuređuje kuće, prekraja odjeću, tumači snove, kuha gotovo kao moja majka,…
Sada ima još jednu, novu opsesiju – moj blog. Čita sve što napišem i oštro kritizira. Ako se ne vidimo nekoliko dana, zove me i komentira pročitano. Obično me prekori kad napišem koju glupost ili laž (dakle, često).
Prijatelju dragi, jesam li previše izmislio u ovom opisu? Oprosti, zanio sam se. Tako mi se sviđa ovaj logo koji si napravio samo za mene.

- 17:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

30.08.2005., utorak

"... and leave all this to yesterday..."

za dragog mi prijatelja m. (sretan rođendan!)

Njegova je pogreška bila to što je vjerovao ljudima. U svakome je pronalazio samo dobro, ni u kome nije primjećivao loše osobine. Ako bi ga tko neugodno iznenadio, pronašao bi ne jednu, nego mnoštvo isprika i razloga. Zatim bi se osamio i razmišljao gdje je pogriješio. Pretpostavljao je da je on kriv za ono što su učinili drugi te se korio što nije ranije primijetio tuđe slabosti i na vrijeme ih ispravio.
Što je najgore od svega, to nije bila njegova jedina mana. Naime, ovisio je o mnogim stvarima: o kući, toplini, prisnosti, prijateljima, ljubavi, hrani, odjeći, glazbi, knjigama, novcu,…
Mrzio je te svoje slabosti, ali nije ništa učinio da ih se riješi pa je zbog toga počinjao mrziti i sebe. Volio bi da je dovoljno snažan da jednoga dana napusti svoj dom, obitelj, prijatelje i ode kamo ga noge odvedu. Bio bi najsretniji da mu ne trebaju ni hrana, ni odjeća, ni knjige, ni novac koji na njih troši.
Kad bi barem mogao nekamo otići i početi ispočetka! Znao je da bi sve učinio drukčije: odmah bi prepoznao moguće opasnosti i uklanjao im se s puta, nikome ne bi dopustio da ga povrijedi, riješio bi se svojih ovisnosti.
Da, tako će učiniti. Jednoga jutra, kad se njegova obitelj probudi, više ga neće biti. Na poslu će svi slijegati ramenima i pitati se gdje je mogao nestati. Prijatelji će s čuđenjem razmišljati kamo je mogao otići. U to vrijeme on će već biti daleko. Slobodan od svih i svega.
Svaki put kad vidi lastavice na telefonskim žicama, sve je sigurniji u to.

- 16:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.08.2005., ponedjeljak

prošlost u sadašnjosti

Jučer sam srela Tomislava nakon mnogo, mnogo vremena. Isprva ga nisam prepoznala jer je dobio nekoliko kilograma i skratio kosu; sjedio je za šankom u Klubu i razgovarao s nekom meni nepoznatom djevojkom.
Kad sam shvatila da je to uistinu on, ponovno osjetih nervozu u želucu i slabost u nogama, učini mi se kao da se posljednjih sedam godina nije ni dogodilo i da mu prilazim kao nekad, poslije nastave, nasmiješena, neopterećena i sretna. Nisam ni uspjela progovoriti ispriku što prekidam njihov razgovor, već me oduševljeno grlio i predstavljao sugovornici. Nazvao me svojom starom i dragom školskom prijateljicom – znači, nazadovala sam. Nju je nazvao svojom djevojkom – dakle, sad znam i zašto je izrekao tu sitnu laž.
Došao je posjetiti roditelje jer ih već dugo nije vidio, pa nije mogao odoljeti iskušenju da još jednom posjeti nekad redovito obilažena mjesta i možda susretne koga poznatog. Veoma mu je drago što me vidi, ne bi se ni usudio ponadati da će baš sa mnom razgovarati. Evo, on je diplomirao na akademiji i otvorio vlastiti studio. Zahvaljujući sretnom spletu okolnosti snimio je glazbu za neke televizijske emisije, a za nekoliko mjeseci objavit će album. Na njemu su radili on i njegova draga Doroteja (uvijek je volio djevojke s lijepim imenima), također glazbenica, s kojom je u sretnoj vezi već dvije godine. Spot su snimili prošli mjesec, premijera na MTV-ju dogovorena je za sljedeći. Posljednjih godinu dana dogodile su mu se najljepše stvari u životu i kad bi trebao odlučiti, ne zna koju bi posebno izdvojio. Sretan je i uspješan u poslu, prezadovoljan u vezi.
Pričao je bez prestanka. Ostavljao mi je tek toliko vremena da uzdišem sa glumljenom zavišću i govorim «da», «krasno», «divno», «baš mi je drago».
Bila sam mu zahvalna što me nije pitao ništa o meni. Da sam trebala reći bilo što, bojim se da bih uspjela izustiti tek: «Tučeš li i nju?»

- 16:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.08.2005., nedjelja

fantomska prijetnja

Ostavio sam, sasvim slučajno, mobitel na radnom stolu. Nije mi nedostajao sve do trenutka kad sam osjetio prazninu u desnom džepu.
Od tada sam svako malo, kao ljudi koji osjećaju fantomsku bol u amputiranim udovima, osjećao fantomske vibracije. Kava je bila upropaštena, novine nezanimljive, razgovor dosadan. Moje su misli letjele kući, u radnu sobu, na stol, i pokušavale dokučiti što piše na sitnom ekranu. Koliko je to propuštenih poziva, koliko nepročitanih poruka?
Znam, zvala si me. A onda i poslala poruku u kojoj me zoveš na kavu; moramo razgovarati. Zašto sam baš danas ostavio tu dragocjenu stvarcu kod kuće?
Žurim. Moram kući zbog neodgodiva posla.
Posežem za malenim prijateljem prstima naježenim od nade, s očima punim očekivanja. Ništa.
Zašto se nisi javila? Ne vidiš li da kiši? Znaš da žudim za ljubavlju, osobito tvojom, osobito kad pada kiša.

- 14:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

19.08.2005., petak

... a rekao sam da to neću više raditi

Na Ivanovoj maloj kućnoj zabavi okupila se uobičajena postava: nekoliko prijatelja, njihove bolje polovice i ja – bez svoje bolje polovice.
Veselo društvo, gitara i pjesma uvijek probude ono najgore u meni; pretvorim se u razvratnog pijanca i dopera. Poslijepodne i večer pretvorili su se u mutan niz slika i događaja, u čiji redoslijed nisam siguran. Znam samo da smo dočekali i ispratili noć.
Kod kuće sam se bacio na krevet u zamračenoj sobi i prespavao veći dio dana. Probudila me zvonjava mobitela na koji se nisam javio. Zatim sam ga isključio kako bi šutio do daljnjega.
Ne želim nikoga vidjeti ni čuti. Želim da me svi ostave na miru. Moja glavobolja i ja trebamo malo vremena samo za sebe. U tome nam društvo može biti jedino Nina Simone.

- 16:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

15.08.2005., ponedjeljak

kako živjeti svoju vjeru

U današnjoj je propovijedi župni vikar rekao čemu bismo trebali težiti: «Ljubite kao što je Marija ljubila; vjerujte kao što je Marija vjerovala!»
Je li moguće isto ljubiti i vjerovati u različitim vremenima? Kada svaku grmljavinu i potres objašnjavaš božanskim gnjevom, ostaje li ti išta osim vjere i poniznosti? Kada uspiješ u laboratoriju stvoriti život, možeš li biti skroman?

- 12:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.08.2005., nedjelja

bez riječi

Anti je četrdeset godina. Odmah nakon mature u jednoj od hercegovačkih srednjih škola otišao je u Njemačku, gdje i danas živi i radi. U nešto više od dvadeset godina promijenio je tek četiri radna mjesta, ali svako je bolje plaćeno od onog prethodnog. Promijenio je i četiri stana; svaki je sve veći i opremljeniji.
Milki su trideset dvije godine. Nakon završene osnovne škole u Hercegovini preselila je tetki u Split i ondje završila srednju školu. Namjeravala je upisati fakultet, ali je to ljeto upoznala Antu i udala se za nj. Otišla je s mužem u stranu zemlju, gdje sada radi u jednom restoranu na pola radnog vremena. Svako ljeto ona i Ante dolaze u Split, a vrijeme uglavnom provode u stanu koji je ona naslijedila od tetke.
Sasvim slučajno susreo sam Antu za vrijeme jedne ranojutarnje šetnje gradom i nisam mogao odbiti njegov oduševljen poziv na ručak.
Već s vrata u stan vikao je: "Milka, nećeš vjerovati na koga sam naletio danas u gradu!"
Izašla je iz kuhinje i, obrisavši ruke u pregaču, radosno me pozdravila. Sjeli smo za stol i počeli razgovarati. Da, nismo se dugo vidjeli i baš je sreća htjela da se danas ovako susretnemo.
Uskoro je zamirisala kava, a nekoliko vrsta domaćih keksa već se odavno topilo u našim ustima.
"Piješ li kavu s mlijekom? Milka, daj mlijeko!"
"Je li dovoljno slatka? Milka, daj još šećera!"
Nisam stizao ni odgovoriti na postavljena pitanja, a već su mlijeko, šećer i drugi tanjur s keksima bili pred nama.
"Čekaj, jesi li doručkovao? Milka, daj dečku sira i pršuta!"
I već se čuo zveket pribora za jelo.
Ante mi je pričao o čudima koja kod nas ne postoje, o lijepim stvarima koje možeš vidjeti samo u Njemačkoj, o predanom radu, o zarađenom novcu, o malo slobodnog vremena. Slušao sam ga otvorenih usta i nisam imao srca reći mu da ovdje više nije onako kako je bilo kad je on otišao, da znam sve stvari koje mi je oduševljeno predstavio, da ne zavidim ni njemu ni bilo kojem gastarbajteru.
Ispričao mi je sve o svim svojim i Milkinim poslovima. On je pričao, ja sam slušao, Milka nas je tiho posluživala.
Za vrijeme ručka razgovor je zapinjao. Obradili smo sva čuda velikog svijeta, više nije bilo ni najmanje pojedinosti iz njihova života u stranoj zemlji koja mi nije bila poznata. Poželio sam Milku uključiti u razgovor i tako ga barem malo oživjeti. Kao da je prečula svako moje pitanje, i dalje je šutjela i prepuštala mužu da odgovara umjesto nje.
Nakon ručka ponudio sam svoju pomoć u pranju posuđa kako bih se barem malo odužio za gozbu kojom su me počastili. Čak i prije Milke, Ante mi je uputio strogo ne.
Odbio sam još jednu kavu i rekao da moram poći jer imam nekog posla. Učinilo mi se da su oboje s olakšanjem odahnuli.
Još sam jednom zahvalio na ručku i zaželio im lijep boravak u Splitu. Ante me ispratio do ulaza u zgradu, gdje smo se još jednom rukovali. Mislio sam da će mi popucati prsti kada ih je stisnuo svom snagom i rekao:
"Milka je moja i samo moja žena, nemoj to zaboraviti. Razočarao si me. Dovedem te kući na ručak, a ti tako…"
Pokušao sam mu nešto reći, ali već se okrenuo i otišao. Još sam dugo smišljao pravi odgovor, besposleno šećući splitskim ulicama.

- 18:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

11.08.2005., četvrtak

stilske formacije

Probudio sam se nešto prije osam sati i – vođen više današnjim datumom i nedavnim boravkom na jugu nego stvarnim stanjem atmosfere – obukao kratke hlače i majicu kratkih rukava. Ubrzo sam uvidio pogrešku, ali predaja je bila polagana; otprilike svakih sat vremena navlačio sam tek jedan novi komad odjeće na promrzlo tijelo.
Prvo sam obuo čarape, a japanke ostavio na podu u sobi. Na trenutak sam ih poželio pospremiti u ormar, ali to bi značilo da ih više ne namjeravam koristiti, a ne želim ni njih ni ljeto samo tako zaboraviti do sljedeće godine.
Zatim sam kratke hlače zamijenio dugima. Duge hlače nisam nosio od početka godišnjeg odmora, a sada sam ih bio prisiljen obući iako se još neko vrijeme ne moram pojaviti na poslu.
Uskoro sam i majicu zamijenio košuljom. Doduše, i majica i košulja kojom sam je zamijenio su kratkih rukava, ali ispod majice ne mogu obući potkošulju koja će me koliko-toliko ugrijati.
Završetak moje preobrazbe u toplo odjevena čovjeka označilo je navlačenje veste. Inače volim tu vestu: meka je i udobna, topla i u mojoj omiljenoj boji; dugo sam čekao da njezina cijena padne na iznos koji mi ne bi bilo neugodno izdvojiti za jedan odjevni predmet. Ipak, danas je mrzim. Kao i kišobran, uostalom, jer sam potrošio pola sata na to da ga napokon pronađem.
Sada izgledam smiješno. Prekriven sam odjećom od glave do pete, nožni prsti gužvaju se u čarapama, svrbe me duge nogavice, duge rukave umačem u juhu za vrijeme ručka.
Sjeo sam pred računalo. Ako već ne mogu uživati u ljetu, mogu o njemu pisati. Ionako moram ispričati nekoliko ljetnih doživljaja.
Ipak, ni to mi ne polazi za rukom. Čarape su, čini se, pretanke. Moram oba stopala nagurati u istu papuču kako mi prsti ne bi bili hladni. I prozor treba zatvoriti; hladan vjetar puše mi točno po glavi i ne mogu se usredotočiti, a ne pomaže ni poneka zalutala kapljica kiše.
Ljutit sam i naprasito odustajem. Gasim računalo, a zapravo bih najradije razbio taj bezosjećajni stroj, koji se isto ponaša bez obzira na temperaturu! Ipak, poslušao sam jedva čujni glas razuma i predomislio se.
Pokušat ću sutra, ionako mi se čini da se kida naoblaka sa jugoistoka. Izgleda kao da će napokon granuti sunce.

- 16:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.08.2005., ponedjeljak

odmor

Inače pomno planiran i organiziran, za vrijeme godišnjeg odmora moj se život pretvara u svoju suprotnost. Bez planova i organiziranja, bez rasporeda i jurnjave. Nema više ranojutarnjeg ustajanja, brijanja, obavljanja jednog posla za drugim, nema brzinskog ručka, novih zadataka, sastanaka i iscrpljenih dolazaka kući.
Postojimo ja i krevet. Zatim postojimo ja i novine. I kava je tu. I pokoja cigareta. I mnogo, mnogo slobodnog vremena.
Nakon nekoliko dana pridruži nam se i dosada, ali nju smo cijelo vrijeme nestrpljivo očekivali. Uzimamo je pod ruku i ne odvajamo se od nje. Sve što radimo, radimo zajedno – vrijeme, dosada i ja.
Najviše volimo polako prošetati gradom, sjesti u jedan od kafića na rivi i naručiti kavu. Tada gledamo prolaznike i komentiramo ih. Nastojimo pogoditi tko je turist, a tko nije, tko je domaći, a tko stranac.
Zapljuskuju nas mutni i nerazumljivi djelići razgovora, a mi uživamo u toj zvučnoj kulisi. Promatramo razigrane galebove na nebu i smijemo se. Veselimo se vjetru i plesu zaostalog smeća. Gledamo kako u pepeljari polako izgara zaboravljena cigareta. Osjećamo kako nam raste brada, a nokti su svake sekunde sve duži i duži.
Pogladimo se zatim po toj zapuštenoj bradi, pogledamo nenjegovane ruke i baš nam je nekako drago zbog toga.

- 17:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>