Njegova je pogreška bila to što je vjerovao ljudima. U svakome je pronalazio samo dobro, ni u kome nije primjećivao loše osobine. Ako bi ga tko neugodno iznenadio, pronašao bi ne jednu, nego mnoštvo isprika i razloga. Zatim bi se osamio i razmišljao gdje je pogriješio. Pretpostavljao je da je on kriv za ono što su učinili drugi te se korio što nije ranije primijetio tuđe slabosti i na vrijeme ih ispravio.
Što je najgore od svega, to nije bila njegova jedina mana. Naime, ovisio je o mnogim stvarima: o kući, toplini, prisnosti, prijateljima, ljubavi, hrani, odjeći, glazbi, knjigama, novcu,…
Mrzio je te svoje slabosti, ali nije ništa učinio da ih se riješi pa je zbog toga počinjao mrziti i sebe. Volio bi da je dovoljno snažan da jednoga dana napusti svoj dom, obitelj, prijatelje i ode kamo ga noge odvedu. Bio bi najsretniji da mu ne trebaju ni hrana, ni odjeća, ni knjige, ni novac koji na njih troši.
Kad bi barem mogao nekamo otići i početi ispočetka! Znao je da bi sve učinio drukčije: odmah bi prepoznao moguće opasnosti i uklanjao im se s puta, nikome ne bi dopustio da ga povrijedi, riješio bi se svojih ovisnosti.
Da, tako će učiniti. Jednoga jutra, kad se njegova obitelj probudi, više ga neće biti. Na poslu će svi slijegati ramenima i pitati se gdje je mogao nestati. Prijatelji će s čuđenjem razmišljati kamo je mogao otići. U to vrijeme on će već biti daleko. Slobodan od svih i svega.
Svaki put kad vidi lastavice na telefonskim žicama, sve je sigurniji u to.