prošlost u sadašnjosti
Jučer sam srela Tomislava nakon mnogo, mnogo vremena. Isprva ga nisam prepoznala jer je dobio nekoliko kilograma i skratio kosu; sjedio je za šankom u Klubu i razgovarao s nekom meni nepoznatom djevojkom.Kad sam shvatila da je to uistinu on, ponovno osjetih nervozu u želucu i slabost u nogama, učini mi se kao da se posljednjih sedam godina nije ni dogodilo i da mu prilazim kao nekad, poslije nastave, nasmiješena, neopterećena i sretna. Nisam ni uspjela progovoriti ispriku što prekidam njihov razgovor, već me oduševljeno grlio i predstavljao sugovornici. Nazvao me svojom starom i dragom školskom prijateljicom – znači, nazadovala sam. Nju je nazvao svojom djevojkom – dakle, sad znam i zašto je izrekao tu sitnu laž. Došao je posjetiti roditelje jer ih već dugo nije vidio, pa nije mogao odoljeti iskušenju da još jednom posjeti nekad redovito obilažena mjesta i možda susretne koga poznatog. Veoma mu je drago što me vidi, ne bi se ni usudio ponadati da će baš sa mnom razgovarati. Evo, on je diplomirao na akademiji i otvorio vlastiti studio. Zahvaljujući sretnom spletu okolnosti snimio je glazbu za neke televizijske emisije, a za nekoliko mjeseci objavit će album. Na njemu su radili on i njegova draga Doroteja (uvijek je volio djevojke s lijepim imenima), također glazbenica, s kojom je u sretnoj vezi već dvije godine. Spot su snimili prošli mjesec, premijera na MTV-ju dogovorena je za sljedeći. Posljednjih godinu dana dogodile su mu se najljepše stvari u životu i kad bi trebao odlučiti, ne zna koju bi posebno izdvojio. Sretan je i uspješan u poslu, prezadovoljan u vezi. Pričao je bez prestanka. Ostavljao mi je tek toliko vremena da uzdišem sa glumljenom zavišću i govorim «da», «krasno», «divno», «baš mi je drago». Bila sam mu zahvalna što me nije pitao ništa o meni. Da sam trebala reći bilo što, bojim se da bih uspjela izustiti tek: «Tučeš li i nju?» |