Jednom davno, iza sedam mora i sedam gora upoznao sam Vlatku. Tad sam još bio mlad princ s bijelim konjem, a ona jedna od onih koje sam susreo u svojim osvajačkim pohodima. Nemojte samo pomisliti da je tih pohoda i tih žena bilo mnogo jer će ispasti da lažem, a to nikako ne želim!
Bilo kako bilo, za jednog razuzdanog izlaska s ulaza u plesnu dvoranu otišao sam ravno do nje i više se nismo odvajali. Doslovno. Da sam bio imalo trjezniji, ne bih učinio ništa slično, ali alkohol uvijek probudi ono najgore u meni pa zaboravljam na sva pravila lijepog ponašanja i dobrog ukusa. I tako… Dugotrajna priljubljenost natjerala nas je da se ipak na trenutak razdvojimo, a zatim opet spojimo. Zatim smo se opet malo udaljili, pa približili, odmaknuli i primaknuli,… a sve to u sanitarnim prostorijama spomenute dvorane.
Nakon romantična upoznavanja svatko je otišao na svoju stranu i više se nismo vidjeli. Do prošlog vikenda.
Jedan moj vitez oženio je jednu dvorsku damu pa je u tu čast organizirana gozba. Na toj se gozbi, tko bi znao kako, pojavila i Vlatka. Bila je u pratnji mladoga konjanika, čije mi ime nije poznato zvučalo.
Htjedoh je ignorirati, ali bez uspjeha – sjela je do moje pratilje i zapodjenula razgovor. Uskoro smo svi razdragano čavrljali, a ja sam u sebi izgovarao riječi nedostojne svog položaja i molio se da to nitko ne primjećuje.
Znao sam da ću kad-tad morati plesati s njom, pa sam je pozvao na podij kad su svirali polku. Izmorio sam se bjesomučno skačući u ritmu, ali sam barem izbjegao prisan dodir s njezinom raskošnom opravom i onim što je skrivala ispod. Kad sam je vraćao do mjesta, šapnula mi je: "Dođi u vece za petnaest minuta."
Kroz glavu su mi prošli smijeh i uzdisaji koje smo izmijenili prošli put. Osjećao sam kako se moje tijelo veseli novom pohodu.
Žurno sam prišao svojoj pratilji i uhvatio je za ruku. U trku smo napustili dvoranu, a ja sam usput nerazumljivo mrmljao upravo smišljeno objašnjenje za prerani odlazak.
Post je objavljen 09.09.2005. u 18:46 sati.