Probudio sam se od hladnoće. Kroz otvoren prozor ulazio je povjetarac i plesao sa zavjesama. Lepršave ruke pružale su se prema meni i dozivale me, ali bio sam presnen i presam da im se pridružim.
Umjesto toga, čvršće sam zatvorio oči, dublje uronio glavu u jastuk i toplije se omotao pokrivačem. U tom mi je svijetu još ugodno. Tu si ti sa mnom.
Krenuli smo nekamo autom. Sjediš pokraj mene i pričaš. Smiješ se. Tvoje ruke lete zrakom. Slučajno me dotiču i od toga trnem. Tvoj glas odzvanja u malenom prostoru. Opet se smiješ. Zato što sam rekao nešto smiješno. I ti si rekla istu riječ u istom trenutku. Zbog toga je naš smijeh još glasniji.
Ležimo na livadi. Desnom rukom dodirujem tebe. Ježim se. Zbog toga više ne vidim ptice koje mi pokazuješ. Ne čujem pčelu koja leti oko nas. Ne osjećam miris zemlje. Nestao sam; ostala je samo jedna zaboravljena desna ruka koja te dodiruje.
Uzimaš tu ruku i vodiš je po sebi. Prelazi preko tvojih zatvorenih očiju, čvrstog nosa, mekih usana. Spušta se niz uzdignutu bradu i napet vrat do one sitne, najdraže udubine između vrata i prsa. Tu se zadrži, a onda prepusti mjesto usnama. Zatvaram oči, ali one se svejedno otvaraju.
Moje se nestalo tijelo vratilo. U krivi svijet. Vjetar i dalje poziva na igru. Zavjese nijemo izgovaraju moje ime.