Negdje daleko, u gradovima i selima koje jedva poznajem, postoji jedan moj posve drukčiji život. Njega vode ljudi čijeg postojanja nisam ni svjestan, čija imena znam tek iz gotovo pozaboravljanih priča.
U tom životu ja sam ono drago dijete koje je za ljetnih praznika redovito posjećivalo baku i djeda. To je dijete voljelo vožnju na traktoru, odlazak u mljekaru, uživalo u berbi kukuruza, ali nikako nije podnosilo branje šljiva. Taj je dječak glasno pjevao dječje pjesme i trčao po livadama i poljima kad bi njegov djed kosio, a znao je gdjekad gnjaviti mačke i pse po selu.
Kako to redovito biva, baka i djed su umrli, a dijete odraslo. Uz selo i ljude odrasloga čovjeka više nije vezalo ništa osim staroga seoskog prezimena pa je sve rjeđe dolazio. Ipak, svi su znali sve o njemu: o njegovim brojnim uspjesima ponosno se pričalo u dugim zimskim večerima. Sada taj čovjek marljivo radi i tek jednom do dvaput godišnje posjeti grobove svojih predaka.
Tada se svi otimlju da razgovaraju s njim, pitaju ga o zdravlju roditelja, vremenu, i koliko je trajala vožnja od grada do njih. On se, kako i onaj dječak, uvijek blago nasmije i odgovori što ga se pita, upita za zdravlje i pozdravi ostale članove obitelji. Pravi je gospodin: polako i lijepo govori, ukusno se odijeva, vozi skup automobil i na groblje donosi najljepše cvijeće. Sretnica će biti ona koju oženi!
Ovdje, u samoći moje sobe, postoji jedan moj posve drukčiji život. A ljudi čijih se imena više i ne sjećam ne znaju ništa o njemu.
Post je objavljen 31.10.2005. u 16:57 sati.