Izlazim iz svoje stare osnovne škole (više i ne znam što sam tamo radio), a pred ulazom me čeka Igor. Nisam ga vidio već godinama, a sve do prije kraja osmog razreda bili smo nerazdvojni. Smije mi se i pruža desnu ruku, a ja je radosno prihvaćam.
Polazimo zajedno putem prema mojoj kući držeći se za ruke. Osjećam nelagodu i zbunjenost, ali me Igor čvrsto drži i ne pokazuje ni najmanje znakove nijednog. Opuštam se i moja ruka spokojno leži u njegovoj. Što duže hodamo, sve ga odlučnije držim.
Ipak, kada trebamo proći pokraj mjesta u koje smo kao osmoškolci samo bojažljivo zavirivali, a u kojem sada redovito ispijam jutarnju kavu, moja se hrabrost rastopi. Polako pokušavam izvući već vlažne prste iz njegove šake, ali ih on samo čvršće stisne.
Okrene se prema meni: "Zar se sramiš naše ljubavi?"
Šutim.
"Ne boj se", šapne i nagne se prema meni.
Osjećam njegove tople usne na svojima.
Budim se.
Pitam se.
Post je objavljen 03.10.2005. u 22:51 sati.