četvrtak, 30.06.2005.
DAN JUNAKA – MOJ UZOR
Dobih danas tajnim kanalima od Devana materijal koji mi je pomogao raskrinkati tajnu Plantažerovog uspjeha. Pričica je to o nekoj žabi koja je jedina uspjela u natjecanju žaba u penjanju na najviši televizijski toranj. Njezina je tajna bila u tome da je bila gluha na povike ostalih koji su druge uvjeravali kako je to nemoguće. Naravoučenije priče nije u tome da čovjek treba biti fizički gluh, tj. oglušivati se na napomene i verbalna osujećivanja ostalih, jer, sugerira pisac, sve su to malodušnosti i nedobronamjernosti. Prava je istina da je izlaz u tome da se bude optimist.
Meni je dosta mi je klasa «Optimist» u ovim natjecanjima oko mene. Kako da vjerujem Plantažeru kako je kotao u kojem me kuha da bi se skuhala Hjalmarova juha radni kabinet sveučilišnog profesora, a Plantaža Kristijanija? Jedino bi mu mogla vjerovati da sam gluha i glupa i da sam se rodila u ovom kotlu u kojem se grijem.
Ako sam gluha, onda je nekomunikativnost normalna posljedica. Ako sam glupa, mora da sam to zato što na Plantaži nema nekih intelektualnih previranja koja bi me ponijela i poboljšala moje moždane performanse i izazvala ikakvu oluju bilo u mojem mozgu, bilo da bi me ponijela da se priključim oluji mozgova u okolici. Dakle, da se spasim moram naći neko oružje.
I onda se sjetim: «Boj ne bije svijetlo oružje, već srce od Hjalmara!». Baš sam sretna. I ja sam klasa «Optimist». I gluha sam na Plantažerove objede i uvjeravanja. To je danas dosta lako jer ga opet nema u blizini. Dan je sunčan i lijep. Sunce sija. I ja možda imam čeličnu glavu. I za mene valjda postoji neki zid koji ću uspjeti probiti svojom glavom. I ja ću jednoga dana biti Plantažer. Sve mi može uspjeti ako ja to hoću. Da, to je tajna Plantažerovog (ne)uspjeha.
- 15:24 -
srijeda, 29.06.2005.
MIJENJAMO PERSPEKTIVU PROMATRANJA: SVE JE U OČIMA PROMATRAČA
Danas je očevidno, kao što Devan dulje vrijeme sumnja, da Plantažer u glavi nema ništa, tako da se tu ništa ne da naći. Ja sam i dalje mirna. Još više nego jučer, osjećam se kao neki đak ili student koji je došao tu na praksu mjesec ili dva, pa sve gleda i trpi jer zna da tu neće ostati i da tu nitko pametan i priseban ne bi poželio ostati osim ako nije bačen u kotao s ciljem da bude živ ospečen i skuhan. Jasno je kako Plantažer kuha Hjalmarova juha. Smiješno je smatrati se volonterom u prolazu, a biti istovremeno glavi komad za jelo koje će biti servirano.
Ne znam što su začini, no znam da sam prethodno obrađena različitim neutemeljenim i neprikladnim objedama, od toga da sam lijena što saznah okolnim putem do objede da sadržaj svojega mozga ne vadim na vidjelo kako bi to trebalo, jer on, Plantažer, zna kako mnogo toga držim unutra sakriveno. Kako sam to saznala? Lijepo. Bila sam izlupana malim kuhinjskim drvenim batom za meso s metalnom pločicom s posebnim izbočinama na jednoj strani. Bat koji uzima nalazi se iznad srebrne pločice na kojoj je ugravirano: «SAMO ZA NEKOMUNIKATIVNE». Nikako da se bacim u urlanje i izbljujem iz sebe to što on želi čuti.
Danas se moram zapitati zašto je Bog stvorio čovjeka tako da nema prozirnu glavu i tijelo, zašto mu je dopustio da ima odjeću kojom skriva tijelo, zašto mu nije dao da istovremeno bude na pet mjesta gdje će raditi simultano za svoju probitačnost, zašto mu nije dao čulo poimanja tuđih misli, zašto svima nije dao istu inteligenciju, zašto je nekim dao ambiciju veću od njihovih mogućnosti?
Zato mi se danas Plantažer pričinjava kakvim Pelikanom koji ima veliku vreću ispod kljuna u koju lovi različite ribe, no koji ima premalo grlo i kljun kojim ne može izgristi i sažvakati pozamašne komade. Zato svojimm kljunom raskomadanu ribu daje drugi pticama oko sebe koje ju mogu izgristi i sažvakati, no sam im je uzima iz kljuna da bi se njome nahranio. Tako se jača, šireći krila, kričući i šepireći se. «Da, kako je lijep i sposoban!», govore svi na taj prizor. I idu dalje.
No pelikan Plantažer ne zna kome da dade raskomadanu ribu. Ne razlikuje pticu od mačke, tako da se sažvakanim iz ptičjeg kljuna ne usudi poslužiti, ali s puno nade i povjerenja svoju glavu gura u mačkino ždrijelo tražeći sitne komadiće ribe, ne shvaćajući da je ona već u mačkin želucu, na sigurnom.
Zna se da su na Plantaži Kravan i Miško mačke. Plantažer za mene pak misli da sam mačka, iako sam sova. Sam za sebe misli da je premudra sova, a kada mu kažu da sam ja sova, on pristaje samo na to da sam sjenica koja se stalno glasa sa «čščščščščščščščš» i koja ne vidi u mraku, jer nema velike oči.
Nije onda nikakvo čudo da se stalno poziva na onu staru izreku: «Rugala se sova sjenici da ima velike oči.» Jadni Plantažer uopće više ne zna što je što, tako da je jasno da osim što nema u glavi, očevidno nema niti u očima, jer bi se u gledalu trebao prepoznati. A što je ogledalo nego tuđe oči?
- 12:44 -
utorak, 28.06.2005.
AAR (After Action Review) + LL (Lessons learned)
Iako smo na Plantaži, iako smo robovi, mi smo osuvremenjeni. Revidiramo svoje viđenje svijeta u svjetlu prošlih akcija i stvaramo novi korpus znanja. Jučer smo saznali da i Plantažer treba spasiti svoju guzicu. Danas smo sigurni da je naše mozgove već izvrnuo, pročitao ih kao neki kompjuterski tomograf ili magnetski rezonator, te zaključio da tu još ima dobrih misli i upotrebljivih ideja koje još nisu našle put van do njegovih dragih ušesa.
Dakle, mi smo napravili strip-tease svojih mozgova, no on se to libi učiniti. Nije mi jasno zašto? Je li zato što bi se zgromili nad prazninom koja tamo vlada ili misli da bi se zaljubili i postali opčinjeni sadržajem njegove glave, kada već nismo ponijeti tim prekrasnim plavim okicama značajnog pogleda. Svaki njegov pogled je izjava. Kada ne strijelja očima, nema prekrižene prste obaju ruka koje stišće svom snagom jer je čuo nešto što mu ne ide pod kapu ili ne lupa svom silom šakom po stolu od bijesa zbog onoga što je netom čuo.
Plantažer ne želi razriješiti naše nedoumice i ne želi nam otkriti komadiće informacija koje bi nam pomogle da izradimo svoje nacrte. Shvatili smo jučer kako se od nas očekuje da budemo i magičari, da na farmi kave i kakaovca, možemo stvoriti neku papaju, ananas i čaj ako to on od nas traži. Jer, zašto nas uopće tu ima?
To što on na poveznici svoje guzice i svojega mozga kojega ne želi otkriti, ima povremeno kost u trbuhu, a povremeno prekratku kožu na leđima, to je na kraju uvijek naša briga, i to čak manje od saznanja kako mi nemamo čvrste čelične glave koje mogu podnijeti udaranje o zid ne bi li ga probile, kao što može njegova. Reklo bi se da je to genetika, da je to posebna struktura kostiju. Plantažer je izabranik, to je sigurno. No on sigurno nije naš izabranik. On nije naš Kralj Srca. Ne znam hoće li plakati jednom kada to sazna. Svejedno, mi smo mu lojalni robovi i virtualni podanici, što ga sasvim dobro zadovoljava. Zapravo bih nas promijenio za nešto drugo, no katalog mu još nisu dostavili, a nema vremena ići na tržnicu robova gdje je izbor veći i gdje sam uživo može vidjeti kvalitetu robe koju kupuje i podvrći je relevantnim testovima.
Što se tiče naučenih lekcija, bitno je saznanje kako rječitost i genijalnost misli ne znači uopće da je osoba komunikativna. Svi atributi i nazivi imaju drugačiji sadržaj od onoga uobičajenoga. Plantažer nije stigao svima prilijepiti etikete s opisima, te staviti na njih cijenu i preporuku o načinu korištenja, te kaznu za neodgovarajuću ili pretjeranu upotrebu. To su načini kako se stvaraju mjerenja aktivnosti i kako se mjere stvari. To je ta teorija mjere. To su ti prostori u kojima nešto mjerimo. To su ta pomična i relativna mjerila kojima Plantažer operira.
I nakon svega, ovi naknadni pregledi završenih jučerašnjih aktivnosti i naučenih lekcija samo zajedno mogu običnom pojedincu na Plantaži ukazati da on svoju guzicu ne treba spašavati na Plantažerov način – umotvorinama iz tuđih glava , za koje ionako stalno nešto tvrdi da nisu dobre i u njih sumnja ali ne zna bolje niti zna što hoće – već treba uzeti strategiju trčanja što dalje od Plantaže i to tako da se ne štedi lupanja petama u svoju guzicu koju će posjesti na neki drugi stolac i u neko drugo blato po kojem će kopati i čupkati neke druge biljke, koje su uvijek isto – biljke.
- 14:32 -
petak, 24.06.2005.
DAN BEZ PLANTAŽERA
Možemo li uopće živjeti bez Plantažera? Trebali bismo se to zapitati. Prije koji sat me je Devan bio upitao ne fali li mi Plantažer. Ja sam mu samo mogla reći kako nisam u Plantažera zaljubljena pa da ne mogu disati kada ga nema u mojoj blizini. Dapače, kada ga nema blizu na Balkonu, drugačije vibracije, smirenije i duže, vladaju ovim božanskim područjima.
Znamo li uopće živjeti bez Plantažera? Ne znam. Zapravo smo nekako sasvim dobro preživljavali bez njega. Bješe to, kako nam se sada čini, davno. No brojeći mjesece i dane, vidimo da je to samo nešto više od dvije godine.
Što su tri četvrtine dana bez Plantažera naspram dvije godine i jedan mjesec s Plantažerom? Matematika kaže ništa. Mi kažemo kako znamo cijeniti male stvari i od njih praviti slonove. S takvim slonovima se lakše živi. Zato mi možemo od dana napraviti kaugumu i prežvakavati je tjednima. No žvakanje kauguma prije ili kasnije završi loše, bilo po čovječju probavu, na duge staze, bilo dramatičnije na kratke staze zbog toga što kauguma tijekom pričanja završi nekim nesretnim spletom okolnosti u dušniku.
- 14:33 -
ponedjeljak, 20.06.2005.
ŠUTNJA - NAJRAZORNIJE ORUŽJE ILI NAJDJELOTVORNIJE ORUĐE ?
Plantažer se vratio iz svijeta, sa svojega maloga vikenda. Ništa nam nije donio kao suvenir, tj. nama na sjećanje daje on bio na nekom seminarčiću gdje je nešto saznao više o vođenju plantaža. Mislimo kako je od nas očekivao da se raspitamo što rade drugi na drugim plantažama, sličnima našoj, da saznamo što se tamo zbiva i da mu osmislimo našu Plantažu da se pokaže bolja, ljepša i uspješnija. U podlozi mu je valjda ideja da ne osramoti svojega oca, Velikog Plantažera, od kojega je naslijedio Plantažu. To je ta težina nasljeđa koja ljude nagoni da učine stvare za koje misle da nisu spremni ili prije nisu bili voljni ili su ih učili da to ne bi trebalo. Zato je valjda Plantažer šutljiv.
Kravan i Miško su uvijek isti, Devan više ne zna gdje je, a i ja sumnjam da je ovo Plantaža, jer mi se čini da smo totalno zaostali. Nismo se usudili popeti na najviše drvo na Plantaži i dvogledom osmatrati uokolo po plantažama gdje nam oko dosiže. Ne, nismo se bojali ne da padnemo i razbijemo koju košćicu, već nas je strašila mogućnost da čak očima osjetimo miris slobode i počnemo patiti više nego do sada znajući kako još dugo nećemo moći otići odavde, iako nas Plantažer tješi da ograde nema, a mi znamo da je visokonaponska žica koja se jedva nazire od okolnog zelenja uz rub posjeda tu i da bi nas mogla ošinuti, što nije mala stvar. Jer jedino što čovjek ima je život i radna sposobnost. To najviše naučismo tijekom života na Plantaži. Do tada je život bio nešto dano i uzimano bez razmišljanja, trošeno, grickano, žvakano i ispljunuto, gađeno i izvrgavano dnevnom nezadovoljstvu zbog bezveznih razloga i niskih poriva. Danas znamo drugačije.
I zato, kada je on kuš, i mi smo kuš. Vidjet ćemo što će biti dalje.
- 17:02 -
srijeda, 15.06.2005.
OBRADUJTE ME!
Oprani zahod ne može se ne zamijetiti. Kao i ulickani sudoper i ploha čajne kuhinje. Kao i oprani tanjur koji se paca tjednima na dnu sudopera. Jednako kao što ispražnjeni prepuni koševi svaki puta budu uočeni. I stavljena nova vreća za papir u uništavaču dokumenta.
Ruka koja čisti, kao i svaka ruka koja radi i nešto obavi kako spada, uvijek će biti dočekana pozitivno i pohvalno. Tako i priliči. Da li nas to može obradovati? Da. Jako. Kako nam je malo potrebno da budemo radosni.
- 13:47 -
RAZVESELITE ME!
«Pustite k meni malene!», govoraše Isus. «Razveselite me!», reče nam jučer Plantažer.
Postavlja nam se pitanje trebamo li se spuštati na razinu toga da svoje standardno riljanje po zemlji i rovarenje po blatu i čupkanje po biljčicama –gotovo kao u odnosu kmetova koji obrađuju samo feudalčevu zemlju, a «svoju» čak nisu niti dobili u zakup – promatramo sa stanovišta kako to treba osim što će ionako biti obavljeno, jer treba i mora, i jer nemamo drugog izbora kao niti drugačijih danih šansi, još tu uzimati u obzir da to treba Plantažera razveseliti.
Ta zar nije Plantažer već dovoljno sretan time što nas ima cijelo vrijeme? Nismo li mi sasvim dobar predmet razveseljavanja, sami po sebi, čak i kada ne radimo? Nismo li mi malo bogatstvo samo po sebi? Sva ta naša znanja, sposobnosti i vještine, nisu mala stvar. Nije li ta moć, taj posjed i ta sposobnost zapovijedanja koja je uozbiljena svakoga radnoga dana sama po sebi dovoljna?
Što će se zbiti ako sve obavimo kako spada i onda Plantažer ne bude razveseljen? Recimo, iz nekih drugih razloga, zbog nekih drugih situacija za koje mi ne znamo. Da li trebamo na sebe preslikavati njegovo eventualno nedovođenje u stanje veselosti zbog onoga što smo neizostavno učinili, a što je za nas samo neizbježno.
Moramo li imati taj bremen na sebi? Može li nam ga Plantažer natovariti? Hoćemo li to uopće sebi dopustiti, povrh svega što moramo tegliti? Očevidno smo bili neupućeni i jadni, kada smo si dopustili pretpostavljati da to nije naša stvar i da to nije u našim sferama postojanja i brige.
A što ako se Plantažer ne zna razveseliti? Hoćemo li biti krivi ili će se na nas obrušiti još posla? Da li nas razveseljuju iste stvari kao i njega? Kako ćemo to pogoditi, ako nam on ne kaže? Trebalo li pjevati dok radimo? Ili biti svečano obučeni? Ili obrađivati parcele određenim redoslijedom i po shemama koje njemu čine razliku u raspoloženju?
Ne znamo što ćemo. Kako se nikada nismo s tako čime susreli, te kako smo izolirani na Plantaži, odlučili smo jednoglasno zanemariti ovaj zahtjev iz jednostavnog razloga. Nemamo blagoga pojma, što nam je činiti. Kako moramo raditi, ne možemo mu podilaziti. A i za podilaženje, pitanje je jesmo li za to verzirani. Na kraju krajeva, ono što za nas prolazi kao podilaženje, ne mora funkcionirati kod njega.
- 13:39 -
četvrtak, 09.06.2005.
O SVINJAMA I LJUDIMA
Vani Plantažar luduje. Ulijeće prvo u Brlog, a onda izlijeće iz Jabine. Ja se vraćam od vode i ne stignem niti pomisliti o čemu se radi, kada Plantažer izlijeće van i zabija se u vrata od Svinjičini nastambe. Svinjice nema u Svinjcu. To je prirodno i uobičajeno. Plantažer o tome nikada nije razmišljao do sada. Čudno je kako nije znao da Svinjica ima autonomiju sličnu njegovoj i uvaženost i napuhanost kakvu on još nije stekao, bez obzira na sve svoje znanje i imanje.
Plantažer je vrlo bijesan jer je Svinjica trebala danas stvoriti popis inventara Kolonijalne Kuće. Još je nemirniji kada vidi da niti mi nemamo popis inventara s unutarnje strane naših ulaznih vrata nastambi. Ja mu govorim kako mi je Svinjica nakalemila nešto od sadržaja nastambe u duplom broju, iako to nije istina, no da nisam htjela urgirati da joj ne poremetim cijelu priču o popisu inventara, te da vidim da je to bilo glupo s obzirom da nikada poslije nismo dobili popis svojega inventara u nastambi.
Plantažer je bijesan. Govori kako bi Svinjicu trebalo objesiti. Mislim da je to govorio i prošli tjedan kada je Svinjica opet nešto propustila predvidjeti i obaviti. Isto je nije bilo na vidiku. Izgleda mi kako je Plantažer do sada cijenio i uvažavao Svinjicu, pouzdajući se valjda u onu glupu narodsku logiku kako je svinja bolja jer ruje naprijed svojim rilom i u stanju je nešto iskopati, dok je kokoš glupa jer samo nogama zabacuje nešto prema unazad i jedino joj je umijeće zatrpavanje.
Čemu takva žestica? Sve će doći na svoje, sve će se srediti, ako ne sada, onda poslije. I zapravo, hoćemo li vidjeti Svinjicu obješenu? Da li će to biti za glavu, o prednje noge ili o zadnje noge? Hoćemo li imati kolinje ili su to sve samo verbalne floskule i jezične bravure jednoga plantažera, koji ipak prebiva na Plantaži, a ne u palači u Kićenom Gradu?
Susrećem poslije Svinjicu. Izgleda malo manje napuhana. Popravlja majicu povlačeći je prema dolje. Prepoznajem znak zabrinutosti i nelagode. Kada je za pola minuta vidim opet pita me imam li ja popis inventara u Jazbini. Niječno mašem glavom, Svinjica se nalukava kroz otvorena vrata Jazbine, prima informaciju na znanje u za sebe nemuštoj nevjerici.
Svinjica se sada ponaša kao neki vepar kojega je seljak našao kako mu ruje polje i vadi krumpire prije njega, dobro ga izlemao štapom kojega se dohvatio kada je izdaleka vidio nepoželjnu situaciju, da bi mu potom nogu zavezao za isti štap koji je zabio u zemlju. Sada vepar Svinjica mora za seljaka vaditi krumpire, a to uopće nije pošteno i prirodno.
Tako je Plantažer još jednom pokazao svoju moć i vrijednost svojega bijesa. Ne kaže se zalud : "Ne izazivaj Plantažera dok mirno radi.".
- 11:24 -
petak, 03.06.2005.
SVE JE U GLAVI, A TEK NEŠTO U NOGAMA
Rezonancija umova pokazuje se kao krajni cilj svih idealnih ljudskih društva. Suglasje umova, besklonfliktno stanje, a opet bez jednoumlja. Čista utopija. No kod nas na Plantaži još uvijek traje. Kako radni tjedan odmiče nekima ponestaje snage za započinjanje novih problema i traženje razloga za stvaranje problema, pa prekopavaju svoje mozgove ne bi li u njima nešto našli.
Ipak su najveći izazov Plantaži prolaznici i slučajni namjernici, koji umjesto da zaposle svoje prazne ruke, vrte svakakve misli po glavi i filozofiraju. Tako nam je danas bila na vrlo kratko zalutala Sekica Crvenkapica, bivajući na putu prema svojoj Bakici. Mi, radnici na Plantaži, Bakicu ne znamo, iako smo čuli da tu živi u okolici. Kako nas Plantažer ne pušta s Plantažer, dosezi su nam kratki.
Zaključili smo da ne znamo je li gore da tu dolaze ocufani i isluženi filozofi ili naivke s košaricama punim knjiga i članaka koje vuku svojoj Bakici kojoj će ih čitati i prepričavati. A ta Bakica, zaključuju svi na Plantaži, mora da je izgubila pamet od svih slova i čituljenja. Bolje bi joj bilo da se prešetava po prirodi i vidi kako se živi. Kada bi je Sekica Crvenkapica vodala uokolo, još bi mogla i nešto naučiti od Bakice o životu, a ne živjeti u svojim slikovnicama gdje je sve divno i krasno, gdje su ljudi lijepi, fini, pristojni i nadasve pošteni, pa nema nitkova, zloća, kriminalaca i ubojica.
«Svi su ljudi braća», «Svi se mi volimo.», «Svatko drugima želi samo dobro.», «Čovjek čovjeku ne može biti vuk.», naslušali smo se njezinih lamentacija, no kako se nismo oduševili, shvatila je da je skrenula s puta i pokupila se dalje. Ne znamo što će biti s njom. Simpatično je i drago dijete, no čovjek nikada ne zna što se zbiva iza dražesne vanjštine, baršunaste blijede puti, ugodnog glasića i jasnih očica jednog nevinašca.
Nismo se niti pošteno od nje oprostili, jer je sama dala petama vjetra, shvativši na neki čudni način svoju zabunu u odredištu, te vjerojatno osjetivši da ne vibriramo na istim frekvencijama. Mi radimo na zemlji, dok ona po njoj poskakuje i gazi čistu ugaženu stazicu i ponekad skrene na mekanu travicu, gdje nema trnja, kupina i paloga drveća koje priječi napredovanje i trga odjeću s tijela, stvarajući krvave ogrebotine i izazivajući jaukanje i psovanje.
- 14:15 -
srijeda, 01.06.2005.
SKLAD UMOVA – MIR U DUŠAMA
Plantažer će naporno raditi cijele dan, te od noći do ponoći, i od ponoći do jutra, da provjeri sva svoja pismena. A ja ću se kao lijena mačka nakon ordinarnog radnog dana odvući kući. Tamo ću se odmarati na sebi svojstveni način.
Plantažer ima i pomoćnika. On se zove M.G., urbanizirano, iako mu je pravo ime Mudro Govori. On je pravi Indijanac, poglavica kamenoga lica. M.G. govori, a Plantažer ga sluša i upija. Plantažer želi postati član plemena kojem pripada M.G., ali samo ako mu ovaj zajamči da će biti poglavica. Kako Indijanci ne priznaju počasne članove i neke druge slične funkcije, a poglavica mora biti rođeni Indijanac, Plantažer nije posebno zainteresiran, no ne želi uvrijediti nesuđenog pomoćnika M.G.
Sjedimo pod otvorenim prozorom Kolonijalne Kuće i slušamo njihove glasove, čudeći se kako M.G. mudro zbori, a kako ga Plantažer može slušati, jer hoće. M.G. ga čak nešto uvjerava, dok mi, obični radnici na Plantaži, o tome možemo samo sanjati, čak i kada znamo da o onome o čemu Plantažeru hoćemo reći on nema pojma niti ima blage veze s time.
Još ćemo pozaspati od ove milozvučne pastoralne idile!
- 15:53 -
