ponedjeljak, 20.06.2005.
ŠUTNJA - NAJRAZORNIJE ORUŽJE ILI NAJDJELOTVORNIJE ORUĐE ?
Plantažer se vratio iz svijeta, sa svojega maloga vikenda. Ništa nam nije donio kao suvenir, tj. nama na sjećanje daje on bio na nekom seminarčiću gdje je nešto saznao više o vođenju plantaža. Mislimo kako je od nas očekivao da se raspitamo što rade drugi na drugim plantažama, sličnima našoj, da saznamo što se tamo zbiva i da mu osmislimo našu Plantažu da se pokaže bolja, ljepša i uspješnija. U podlozi mu je valjda ideja da ne osramoti svojega oca, Velikog Plantažera, od kojega je naslijedio Plantažu. To je ta težina nasljeđa koja ljude nagoni da učine stvare za koje misle da nisu spremni ili prije nisu bili voljni ili su ih učili da to ne bi trebalo. Zato je valjda Plantažer šutljiv.
Kravan i Miško su uvijek isti, Devan više ne zna gdje je, a i ja sumnjam da je ovo Plantaža, jer mi se čini da smo totalno zaostali. Nismo se usudili popeti na najviše drvo na Plantaži i dvogledom osmatrati uokolo po plantažama gdje nam oko dosiže. Ne, nismo se bojali ne da padnemo i razbijemo koju košćicu, već nas je strašila mogućnost da čak očima osjetimo miris slobode i počnemo patiti više nego do sada znajući kako još dugo nećemo moći otići odavde, iako nas Plantažer tješi da ograde nema, a mi znamo da je visokonaponska žica koja se jedva nazire od okolnog zelenja uz rub posjeda tu i da bi nas mogla ošinuti, što nije mala stvar. Jer jedino što čovjek ima je život i radna sposobnost. To najviše naučismo tijekom života na Plantaži. Do tada je život bio nešto dano i uzimano bez razmišljanja, trošeno, grickano, žvakano i ispljunuto, gađeno i izvrgavano dnevnom nezadovoljstvu zbog bezveznih razloga i niskih poriva. Danas znamo drugačije.
I zato, kada je on kuš, i mi smo kuš. Vidjet ćemo što će biti dalje.
- 17:02 -
