srijeda, 04.08.2010.
Prirodnost u materijalnom svijetu - Fantazmagorija ili mit?
Moj jučerašnji susret sa sadašnjim pripadnikom obavještajne zajednice i dojučerašnjim uredskim štakorčićem koji još nije uspio niti stasati i postati svjestan svojih kapaciteta nagrizanja sustava, u kombinaciji s dovršavanjem knjige "Modni Babilon" Imogen Edwards-Jones, u kojoj sam shvatila da kolikogod organizacija unutar koje funkcionira Septička Jama nije modna industrija, nema tu neke razlike u životu i radu šljakera koji nešto stvaraju i pridonose, jer su okruženi parazitima, lešinarima, strvinarima, proždrljivcima, glupanima i budalama koje su izgubile orijentaciju i po sebi nisu ništa, ali su za sebe sve - sve me to natjeralo me da nanovo, tj. još jednom i opet, kao da to već ne znam!, zaključim kako živimo u materijalnom svijetu gdje je samo materijalno bitno, jer ima primat nad svim ostalim. Najgore je od svega što se zapravo ljutim se na sebe što uopće trošim vrijeme na ovakve misli!
Možemo pričati o pameti, inteligenciji i mudrosti, etici i moralu, povijesti i budućnosti, no ono što ima pravu vrijednost i što je odlučujuće je u sadašnjosti i odnosi se na to kako čovjek izgleda, kome je lijep, kome je simpatičan, što može drugome pružiti jer mu treba ali mu nije dostupno ili nije u dovoljnoj količini da bi za njega bilo smatrao obiljem, te da li je sve to u stanju ponuditi sada i odmah.
Pamet i snalažljivost vrijede onoliko koliko su si priskrbile materijalnih dobara. Ostalo nije vidljivo u tih nekoliko sekundi interakcije s drugima, bilo u prolazu vizuelno ili u površnim komunikacijama i razmjenom eliptičkih i stereotipnih rečenica, ili naknadno putem tračeva, glasina ili ostalih načina saznavanja o drugima s kojima nismo tako blizu da bismo ih mogli taknuti rukama ili doseći zvanjem telefonom ili slanjem elektronske poruke koja će biti odgovorena.
Uzimajući sve ovo u obzir ne treba se čuditi da su mladi lijeni baviti se dugoročnim aktivnostima za koje nije izvjesno da će polučiti korist ili će polučiti nešto što će im se vratiti u obliku kakve dobrobiti. Zašto bi netko činio nešto što se ne vidi, pa neće imati efekta? Zašto bi se radilo radi rada? Iz običaja? Radi prisile? Zašto bi bili uredni, fini, pristojni i moralni kada ih nitko ne gleda? Zašto se ne bi poslužili tuđim koje sami nemaju ako je to jedini put kojim mogu u sadašnjosti nešto ostvariti? Trud i muka nisu na cijeni, kao što nisu nedopadljivost i ružnoća. Jedno možda nikada neće biti vidljivo, a drugo je odmah odbojno. I zašto onda vjerovati da smo svi jednaki, da svi imaju jednake mogućnosti, da su svima dane jedna prilike.
Zašto ne prihvatimo da smo podijeljeni u grupe i staleže, da nisu svi za sve i da svima nije dano sve? Zašto svi misle da će se na zemlji ostvariti raj nebeski? Jesmo li iracionalni u racionalnom svijetu koji ne podnosi neekonomičnost i kažnjava neracionalnost? Ili je bolje misliti da će svako dobro djelo biti kažnjeno na odgovarajući način, pri čemu je kazna to što smo se time sami udaljili od cilja kojemu stremimo, ukoliko već nismo odustali od svojega prvotnoga i istinski željenoga cilja i zamijenili ga za neki zamjenski, niži i vjerojatno ostvarih, te tijekom vremena prigljen kao svoj?
Da li je ženama uistinu svojstveno žrtvovanje i odustajanje od sebe radi drugih a muškarcima normalno izravno obraćanje problemima i njihovo rješavanje bez nepotrebnih interferiranja? Da li treba odmah promijeniti cilj ili sredstvo kod prvih većih poteškoća, prepreka i značajnih smetnji koje dolaze sa strane ili ustrajati smatrajući da se kroz trnje ide do zvijezda i da treba paziti da se biseri ne razbacuju pred svinje? I na koncu, kako se u svemu ponašati bez prisile, bez stalnih promišljanja, propitivanja jesmo li zadovoljni i da li je ono kuda idemo upravo ono što želimo? Možemo li očekivati da smo prirodni ili smo samo karikature okolnosti u kojima smo se našli i odraz likova s kojima se sudaramo u našim svakodnevnicama?
- 12:23 -
utorak, 03.08.2010.
KAKO TO RADE MUŠKARCI - SUSRET ČETVRTE VRSTE S BIVŠIM KOLEGOM IZ SEPTIČKE JAME
Heheheh, danas stojim na Trgu i pokušavam prokljuviti kojim putem mi je bolje ići doi posla. Veliki radovi na horizontalnoj prometnoj infrastrukturi svuda su u tijeku. Trg je prazan, sve je pretiho i mirno. Moglo bi se po njemu tumarati zatvorenim očima i još uvijek nikoga ne srušiti. Gledam kolika je temperatura zraka i kontam trebam li ići tamo gdje još moram komad puta hodati pješice ili se voziti do kraja i biti iskrcana na odredište, pred samu zgradu.
Kako semafor dolazećih prometala pokazuje samo četiri linije, ipak dokono se otšetavam se do kraja perona da pogledam na drugu stranu, što piše na semaforu za kretanje u suprotnom smjeru. Nisam prešla četvrtinu puta, kada vidim jedno poznato lice - bivši kolega iz ureda. Ošišan je na vrlo kratko, još kraće nego inače. Novost na njemu su jako, jako, jako crne sunčane naočale. Da ne korača odrešito i mirno, pomislila bih da je slijepac i da u desnoj ruci ima bijeli štap, dok mu lijevu ruku krasi skupi crni poslovni kovčeg. Što će mu naočale, pomislih. Ta ima jako tamnosmeđe oči, gotovo crne, i nikada nije padao na naočale i slične vizualne modne i muljatorske parafernalije. Već zamišljam kakov ću ga pitati kakav mu je to imidž, ali zamijetih da on prolazi svojim stabilnim i ujednačenim hodom pokraj mene. Mimoilazimo se kao dva tankera, bez sirena pozdrava. Višegodišnji uredski kolega me ne prepoznaje, iako sam sigurna da me je spazio, upravo kao i ja njega.
Iskustvo življenja i preživljavanja u Septičkoj Jami naučilo me je da pokušam stvoriti iluziju kamenoga lica čak i kada se sve u meni ruši. Nekada mi je svaka emocija i svaka misao bila ispisana na licu, svi su me čitali kao otvorenu knjigu, kad su htjeli i ikada im se nije dalo. Ja nisam znala drugačije. Danas nisam ništa dirnuta ovom ignorancijom nekdašnjeg kolege, a nisam niti impresionirana nalazom. Samo se potvrdilo moje uvjerenje kako sam u bivšoj radnoj organizaciji Septičke Jame izuzetno nepoželjna osoba. Do koje je mjere nepodnošljivost prema meni eskalirala, upravo sam se uvjerila i bez svoje volje.
Sama današnja informacija nema za mene neke praktične vrijednosti jer nema niti potrebe, niti razloga, a bogme niti prilike susretati se svjesno i namjerno s ikime iz Septičke Jame. Informacija je samo potvrda mojih procjena stanja stvari i slutnja da su neki odnosi u Septičkoj Jami i sa njome u vezi upravo onakvi kako sam slutila, no bez dokaza.
Preošišani kolega sa precrnim naočalama je jako dobri prijatelj sa sadašnjim šefom Septičke Jame, koji je moj odlazak iz septičkog okoliša podnio izuzetno loše. No naravno, stanovnici Septičke Jame za sebe nisu nikada septičari! Najveći septičar sam ja, koji je sada u, naspram Septičke Jame, aseptičkom okružju, ugodnom, normalnom i pozitivnom, na kakav sam bila naviknula prije nego što sam se obrela, ni kriva ni dužna, u Septičkoj Jami.
U svemu je zabavno to što je bivši kolega, a sada pripadnik obavještajne zajednice, svojedobno bio vrlo realan i promoćuran promatrač i procjenitelj stvarnosti, vješt u zapažanju i nuđenju ironičnih opaski. Tada sam pomišljala da će od toga vježbenika i službenika, administrativca i akademskog građanina, biti nešto, da će društvo od njega imati konstruktivne koristi, da se neće izgubiti i da neće postati gazitelj. Sada lijepo vidim da je skupo prodao svoju kožu. Izuzetno je lojalan i sadašnjem i bivšem sustavu, i što je najvažnije ljudima, koji su bacili svoje mreže na sve oko nas.
Očito je da crni kolega bez bijeloga štapa zna o čemu se radi, kada ne želi da ga netko vidi da mi kaže u prolazu dobar dan jer bi njegova pozicija time možda bila ne samo kompromitirana već i ugrožena. Kako sam pristojna i nenematljiva niisam željela doprinijeti potencijalnoj propasti tako lijepo zahuktane i podešene karijere jednoga čovjeka na kraju svojih dvadesetih, relativno nedavno pristiglog iz udaljenih krajeva i valjda radi toga prisiljenoga da pod svaku cijenu uspije, samo zato što bi ga netko iz njegovog sadašnjeg radnog okružja zamijetio da je odreagirao na moju sitnu, malu i ništavnu pojavu, na našim putevima na svoja radna mjesta, dok nam se putovi križaju.
Također je zgodno znati da su Septičkoj Jami omraženi ljudi koji si sami nađu novu priču, novi fini i zgodni posao, a ne čekaju da ih netko servisira kao staru kramu, da ih psihofizički maltretira i perfidno stalno ponižava u svakoj sitnoj prilici, a potovogo kada se pruži kakva dobra zgoda sa širom publikom, li da si dopuste da netko od septičara doprinosi dodjeljivanju svoje ekskrementne baze po njihovo glavi stanovnika neomiljenih i netipičnih stanovnika Septičke Jame, prije nego dođe sudbonosna odluka i potom lijepi sunčani dan kada su daleke zvijezde odredile da je dobro da dobiju otisak njihove poštovane cipele na svojoj primitivnoj stražnjici i dočekaju se na sve četiri kao kakvo ulično, ničije i svačije pseto.
Ovo pišem zato da se tzv. neuklopljeni dekonstruktivci , pripadnici preostaloga radnoga naroda, još uvijek sposobnoga mozga i neiskvarenoga morala, što prije genu iz svojih loših radnih okolina i pomaknu na drugo i drugačije mjesto, da sve obave na vrijeme pa da onda poslije, jednom ovakvom prilikom, mogu obaviti slične susrete i zadovoljno konstatirati kako su postupili ispravno, ne čakajući ono što nikada neće doći.
S obzirom što čujem kako je uzburkano i nemirno u inače dinačnoj i sumornoj Septičkoj Jami, vrijeme odlaska sam tempirala izvrsno, iako sam svoje krpe pobrala u trenutku kada je razina moje nepodnošljivosti stvarnosti dostgla maksimum a moć se sakupljanja snaga za dnevno izdržavanje septičkojamskih malverzacija i manipulacija opasno približila ništici.
- 09:00 -
srijeda, 28.07.2010.
SEPTIČKO OCJENJIVANJE! - Revisited
Kada sam već zaboravila da Septička Jama negdje postoji, jer je daleko od mojih očiju i ušiju, grubo me se podsjetilo da Septička Jama i dalje radi svoje, da živi i da širi svoje zlokobne utjecaje na neviđene i neslućene udaljenosti. Stiglo mi je pismo iz Septičke Jame, a u njemu je moja godišnja ocjena. Kao i sve u Septičkoj Jami, godišnja ocjena ne odgovara zbilji. U zbilji bi godišnja ocjena odražvala zbiljsko ponašanje radnoga čovjeka, promatrano s obzirom na njegovo radno mjesto, zadaće za koje je školovan i osposobljen obavljeti, zadaće koje je obavljao, zadaće koje su mu davane, zadaće koje nije obavljao jer nije mogao ili mu nisu dane iz određenih razloga (viša sila, tj. šefovi i nastale izvanredno ili redovne okolnosti!), te mjeriti njegovu ozbiljnost u njegovoj ulozi radnoga čovjeka, njegovu posvećenost i konstruktivnost u radu, te voljnost i sposobnost da surađuje s drugim radnim osobama u bližoj ili daljoj okolini, s obzirom da svi funkcioniramo u mrežama a ne samo u grupicama po uredima i oko šefovog stola. Ocjena bi trebala također ukazivati da odstupanje od idealnog ili očekivanog radnog čovjeka, ali i radnoga mjesta koje on zauzima.
U Septičkoj Jami, kao što sam i očekivala, godišnjom ocjenom ništa nije obuhvaćeno. Jest da je protokol ocjenjivanja poštovan, no u nijednom koraku postupka ocjenjivanja nije se pridržavalo procedure, niti kod samog čina ocjenjivanja niti u komunikaciji s ocjenjivanim. Rokovi u Septičkoj Jami i organizaciji u koju je ona ukljaštrena ne znače pod Bogom ništa. Propisani su, ali što to kome znači? Nešto bi trebalo značiti u situaciji kada se kreće u postupak žalbe, ali to ništa ne mijenja na stvari.
Dodatna komplikacija kod ocjenjivanja nastaje kada se tijekom godine promijeni šef. Nikada nije jasno tko ocjenjuje, da li je to stari ili novi šef. Upravo se ovo dogodilo tijekom prošle godine. Najgore je kada se šef promijeni u drugoj polovici godine za vrijeme ljetnih mjeseci, jer je on prije toga mjesecima u magnovenju, što snatrivši o budućim novim okolnostima svojega narednog radnog mjesta, što izbezumljen velikim pripremama za odlazak i krpanjem repova, nastojeći da ne ostane ikakve rupa koju nije zapušio, a iz koje bi štogod ružno ili neprikladno moglo izjuriti van ili iscuriti u okolinu, što bi bilo smatrano nepoželjnim zagađenjem okoliš i što bi na njega bacilo ružno svjetlo.
Šef uvijek mora otići u legendu, lijep, svijetao i drag, sa smiješkom na ustima i zamišljenim pogledom u novu i sretnu budućnost, zadovoljan što će njegovi podređeni nastaviti koračati njegovim utabanim i preporučenim stazama. U stvarnosti narednom, tzv. novom šefu uglavnom većina stvari što je postavio i odredio ili obavljao prošli šef nije dobra, prikladna ili sretno odabrana. Izuzetak je kada su stari i novi šef kućni prijatelji, ili kada je novi šef odabrao staroga, smatrajući da će ovaj najbolje nasljedovati njegove misli i ideje, te poštivati njegova načela. Razlog je banalan, stari se šef uvijek može vratiti na mjesto novoga šefa, a novi šef može biti lansiran u sadašnju orbitu novoga.
Ja sam za prošlu godina dobila kraljevsku godišnju ocjenu. Bila sam dobra. Kako to tumačiti? Trebala bih smatrati da sam išla na posao i sve obavljala što mi je dano kako treba. ovo ne znači da nisam iskakala iz okvira tako što nešto nisam obavili ili propustila obaviti ili napravil na krivi način ili mimo upute, već da nisam bila kreativna, inovativna i prodorna. zanimljivo je ovo drugo iskakanje, tzv. napredno i pozitivno, očekivati u strogoj hijerarhijski organiziranoj organizaciji koja spada u one koje po Herbertu Simonu pretpostavljaju administrativno ponašanje. Opet, u zbilji sam se ja tako ponašala.
Prevladavala sam probleme i rupe sustava, funkcionirajući u svojoj radnoj mreži, pokušavajući šefovima ukazati na ovo, što pak u zbilji znači da sam ih zamarala stvarima koje bi u idealnom slučaju oni morali sebi staviti na dnevni, tjedni, mjesečni ili godišnji dnevni red i okvirno i načelno riješiti na svojoj razini, među sebi ravnima, a ne pustiti mene da se ponašam kao da imam vlastitu tvrtku, vlastiti poduzeće i vlastiti posao, pa se za sve moram uprijeti da mi krv ide ispod nokata, da mi zuji u ušima od stresa, da mi se lice koči od pozitivnog izraza koji zadržavam čak i kod dugih i napornih telefoniranja sa tzv. mrežnim suradnicima, da mi je već zlo od spomena riječi suradnja, strpljivost i konstruktivnost, jer se na njihovoj ugradnji u sebe, sa svojim kućnim odgojem temeljitosti i radnih navika, te volje i elana, koji opstaju bez obzira na sve okolnosti, kao i pozitivnog duha, smatram kiborgom. Samo dobrim kiborgom!
Izvrsni ljudi nisu kiborzi. Oni su svoji. Oni si daju oduška u svemu što rade. Sami su sebi na prvom mjestu. Posao je na drugom, trećem, petom ili zadnjem. Oni puše u radnim prostorijama, čak i kada je to zabranjeno. Oni telefoniraju satima, zovu sa službenih telefona udaljene lokacije bez imalo grižnje savjesti i čuju se sa svojom rodbinom i frendovima. Oni ispijaju kavice satima. Oni piju sokove na reprezentaciju dok im ne pozli ili dok reprezentacija na njihovu duboku bol ne bude ukinuta. Oni tračaju više sati. Oni si dopuštaju višesatnu pripremu, dovršavanje ili kuhanje ručka. Oni ručaju kao da su članovi kraljevske obitelji na vanjskopolitičkom međunarodnom posjetu, pa to traje i nikako da prestane. Oni spavaju, a hrabriji i hrču. Oni plaču da kod šefa postignu svoje, uglavnom ono što ih ne ide ili što ne zaslužuju ili što im ne treba u ekonomskom i racionalnom svijetu posla i rada. Kada ih netko drugi, izvan Septičke Jame opere u vezi posla, bilo načina na koji su ga obavili (lijevom nogom) ili nepristojnog ponašanja (lupanje vratima, vikanje, bješnjenje), ne krije se isijavanje mržnje prema onima koji si dopuštaju previše. No kada se osoba koja ih je oprala požali šefu Septičke Jame na njihovo ponašanje, oni gotovo da budu poglađeni po glavi njihovom velikom rukom uz riječi "Samo tako sine, dobar si!" ili "Kćeri, vidim, bit će nešto od tebe! Već ideš mojim stazama!".
Oni izvrsni septički radni ljudi koji nisu kiborzi ne dolaze na vrijeme na posao, kradu radne dane, izmišljavaju okolnosti radi kojih se ne pojavljuju na poslu, a izostanke ne pokrivaju niti potvrdom o bolovanju niti godišnjim odmorom. Oni su društveni ljudi koji imaju osobni život. Istodobno je njihov privatni život javna i društvena stvar! Ostali su zombiji ili robovi, samozatajni i potumplani anonimusi, ovisno o tome kako pravi i ljudski izvrsni žele protumačiti svoju kiborgovštinu. Biti kiborg je izvor podsmjeha. Zato će izvrsni radni ljudi svojoj djeci davati naputke kako ne postati kiborg.
Prvi je korak demonstracija. Sastoji se od dovođenja djece na posao i puštanje da ona vide kako izgleda prazan, isprazan i dokon dan jednoga izvrsnoga i druželjubivnoga septičkog radnog čovjeka koji nije kiborg, koji je sav šupalj kao njihov mozak i pun rupa koliko ga ima njihovo znanje, ali koji je popunjen sisama, guzicama, nakeženim facama i različitim poklonima kojima uglavnom uspijevaju začepiti usta nezadovoljnika, te, što je najvažnije, druženjem i podsjećanjem na sebe.
Da bi bilo sigurno da septička izvrsnost bude dostojno dokazana, izvrsni septički radnici koji nisu kiborzi uvijek kontroliradju da ono što oni zapravo rade, a što nije uvijek i samo povezano s tom dosadom i glupošću od radnoga mjesta!, vodi onamo kamo oni žele, izvrsni radni čija vrsta ne obuhvaća kiborge svoju stvar podupiru pečenjem kolača za šefove Septičke Jame. Čovjek koji dobiva poklone, nije samo vezan, već je i kupljen je. Čovjek koji jede poklone, prodao je svoju dušu onome koji mu nudi da ih žvače i probavlja. Izvrsni radni čovjek Septičke Jame koji nije kiborg uspješno se fizički uspio ugraditi u svojega šefa. Kavicama se ništa ne postiže, to valjda već zna svatko!
Otuda većina izvrsnih ocjena Septičke Jame. One koje nisu postignute prosječnim ili ispodprosječnim nazoviradom, ostvarene su na preporuku drugih, ovakvih zbiljskih izvrsnika Septičke Jame. I zato je u Septičkoj Jami teško biti aseptičan i ostati izvanjskozbiljski izvrstan. Zapravo, to je nemoguće. Onaj tko hoće biti izvrstan kiborg, taj se morao pokupiti iz Septičke Jame. Oni koji su ostali mogu sebi pričati da su izvrsni kiborzi i da Septička Jama smrdi, no oni i dalje u njoj prebivaju i kisele se u očekivanju svoje izvrsnosti. Zato je moja godišnja ocjena iz Septičke Jame završila tamo gdje joj je i mjesto - u smeću.
- 23:24 -
četvrtak, 22.07.2010.
POGLED U BUDUĆNOST ŽENA KROZ SANITARNU LEĆU
Stalno se i opetovano priča kako će svijet biti bolji kada njime bude upravljalo više žena. One će u većoj mjeri upravljati državom i poduzećima, i neće biti samo na čelu socijalnih institucija kao što su škole, dječji vrtići i starački domovi, gdje se ne ostvaruje profit. Dok ih se tamo ne stvori kritična masa, morat ćemo vjerovati ovim lijepim obećanjima. Da se ne bi pusto nadali, moramo provjeriti što se zbiva sada dok imamo slučajeve da posvuda ima žena na običnim mjestima, kuda se okrenemo. Gotovo da bismo mogli reći da su oko nas cijele brigade žena.
Kada pogledam svoj dnevni raspored i mjesta gdje zalazimi, od jutra do mraka, u gradu uglavnom vidim zaposlene žene, a muškaraca više vidim i susrećem na cesti, kao šetače i prolaznike. Pitam se koja su danas radna mjesta ostala prepuštena muškarcima i koji su to poslovi ostali samo njima svojstveni. Iako su žene prodrle posvukuda, ne bi se moglo reći da se nešto generalno promijenilo od doba kada su svugdje dominirali muškarci. Nešto se popravila estetika, poradilo na neformalnosti formalne komunikacije i pomalo radilo na domaćinskom duhu, što je vjerojatno efekt ženine dotadašnje uloge orijenitrane ne ognjište, odnosno kuhinju, te njezinog urođenog smisla za komuniciranje i ostvarivanje suradnje. Iskustvo pak govori da je muška komunikacija svrsishodnija i bez praznoga hoda, a voljnost za suradnju veća onda da je potrebna i smislena, te da ima manje suvišnosti koje nosi unošenje emocija u veze, odnose i sadržaj kod poslovanja i ostalih radnih aktivnosti, pogotovo ako se radi o uslugama koje traže interakciju s trećim ili prolaznim osobama. O ovim ću iskustvima jednom drugom prilikom. Danas gledamo kroz higijenu i to na primjeru sanitarnog čvora.
Kažu da su žene urednije i da svugdje teže od svojega okružja napraviti simulaciju doma, da im bude lijepo i ugodno, da se osjećaju kao kod kuće. Čini se da ovakve tvrdnje uopće ne vrijede za zahode. Više puta sam doživjela da se u ženskim zahodima nalaze neke poruke, koje variraju od podsjećanja, savjetovanja, preko molbi, do traženja ili čak prijetnji na pridržavanje higijenskih navika i urednosti kod korištenja zajedničkih sanitarnih čvorova. Ženske mane su mnogobrojne i tako raznolike da iz toga mogu reći da ženama tu nedostaje isto ono što zamjeraju muškarcima. Žene se razbacuju papirima za ruke i toaletnim papirom. Nisu u stanju zgužvati ih i baciti u koš ili zahod, već ih se nalazi posvuda. Žene ne vole povlačiti vodu u vodokotliću nakon što su obavile nuždu. Možda misle da kod svakog sanitarnog čvora na poslu sjedi neka pridružena zahodska žena, u našim krajevima poznata institucija tzv. klozetfrau, koja će im pružati papire i za njima čistiti zahodsku školjku? Nažalost, sanitarni čvorovi zjape prazni, sve je mehanizirano i podržano različitim aparatima i uređajima koji su sanitarne čvorove pretvoritili u samouslužna središta. Ako se žene budu dalje nedogovorno ponašale, vidim, morat ćemo ih opet početi vraćati u zahode.
Nova uloga klozetfrau ne bi bila ponizna i tiha, već bi bila artikulirana i zathijevna, te pedagoški orijentirana i po potrebi arogantna. Ostaje otvoreno pitanje bi li joj trebalo dati kakvih ovlasti da nešto značajno učini, primjerice, da zapriječi nečiji ulazak u sanitarni čvor, ako zna da je dotična osoba neuredna i ne ponaša se s poštovanjem u tom svetom prostoru. Imamo žena koje su spremne potpuno desakralizirati i ovakve nasušno potrebne prostore. One prolaze pokraj umivaonika, vode, tekućeg sapuna i papira kao pokraj turskoga groblja, a ne kao kakve točionice posvećenih i skupih resursa. Kada bi se u poslovnim prostorima naplaćivao odlazak na zahod, odnosno ulazak u zahodsku kabinu, ne sumnjam da bi se vodu, sapun i papirnate ručnike promatrale kao stvari kojih treba dobiti što više.
Nova klozetfrau bi mogla održati povremene lekcije o urednosti, opomenuti one koji se ne drže reda i ne koriste sve ponuđene usluge, te čak podučiti one koji ne peru ruke dovoljno dugo ili ne stvaraju pritom dovoljno pjene. Ako treba, vježbali bi svi sušiti ruke samo jednim papirnatim ručnikom! Nova klozetfrau bi čak smjela dijeliti lekte o higijeni i sanitarijama, možda nas podučavati njihovom povijesti i razvoju, te ukazivati kakvih sve novostima ima u ovom području, da bismo mi, korisnici, mogli agitirati za te naše i njezine stvari, te pomicati granice sanitarnih čvorova u budućnost, osuvremenjavajući ih. Vrlo napredni sanitarni čvorovi imali bi mogućnost prikazivanja prezentacija na zidovima, da ne bude dosadno čekati na red ili prati ruke gledajući samo svoj odraz ili zavirujući u umivaonik. Najnapredniji bi nam dopustili da gledamo reklame ili neke čak zabavno-humoristični sadržaj na ekranima u kabinama, jer bi se tako bar razonodili u trenucima kada nismo za pisaćim stolom i obuzeti stresnim i neugodnim situacijama.
Nažalost, ovakve vedre scene mogu dugo ostati fantastične priče i puste želje. Razlozi su banalni. U sanitarnim čvorovima u kojima su zahodske školjske 21. stoljeća, sve novo i blistavo, savršeno opremljeno, čisto i cijelo, postoje žene, za koje se to izvana ne bi reklo koliko su visoko pozicionirane, uređene, obučene i namirisane, umišljene i poučene, važne i snaže, koje obavljaju nuždu tako što se penju na zahodsku školjsku i gaze po zahodskoj daski, te tako suvremenu zahodsku školjsku ponizuju simulirajući od nje čučavac.
Previše se puta pitah kako je moguće da se zahodska daska otkine, da se mogu vidjeti otisci cipela po njoj, a još dan danas mi nije jasno kako n ismo našli kakvu poslovnu ženu i činovnicu ukliještenu između zahoda i zida ili potrganih dijelova noga nakon ovakvih akrobacija. Ovakva potreba je posebno nejasna kada je sanitarni čvor održavan izuzetno urednim. S druge strane, pitam se moramo li se diviti akrobatskim vještinama takvih uredskih željeznih dama i modnih damica, te njihovoj odvažnosti da se tako ponašaju u svojim štiklicama od dvanaestak centimetara i uskim suknjicama ili sa značajnom tjelesnom masom. Uz njih se one koje se samo veru zahodskoj školjci, dopuštajući si da zahodsku dasku prije toga odignu i ostave drugima, čine se vrlo obzirnima. U svakom slučaju, mora se raditi o ženama koje pucaju visoko i koje žele što prije doseći strop svojih mogućnosti. One sve moraju raditi svisoka!
Druga značajna vrsta zahodskih delikventica su one koje u zahodsku školjku bacaju sve što im je suvišno u trenutku kada su se zatekle u sanitarnom čvoru. To mogu biti ulošci , tamponi ili vata, ali i kartoni, papiri, te celofansk ili plastični omoti. One sve rješavaju po brzom postupku, upravo onda kada im padne na pamet. Neće se zamarati odlaganjem svojega otpada u obližnju kantu za smeće.
U divlje žene možemo ubrojiti one uporne i bjesomučne napredne mudrice koje umjesto toaletnog papira koriste ručnike ili papire za ruke, jer je po njima običan toaletni papir slab, mek i nemoćan. Čvrstima ženama trebaju čvrste stvari. Rezultat je uvijek isti – začepljene zahodske školjke, a možda i zaglavljeni kanalizacijski odvod u zgradi, horizontalni ili vertikalni.
Primitivna vrsta iznosi sve pokretno iz sanitarnog čvora, jer ne vole izaći otamo praznih ruku. Nekada sa sobom nose papirnatu konfekciju, kutiju ili stalak za toaletni papir, žarulju koju mogu dohvatiti ili osvježivač zraka. Iz provjerenog izvora sam čula da se znaju odvrnuti vijci zahodske daske i slobodna daska ponijeti sa sobom! One koje zaboravljaju ugasiti svjetlo nakon što ostave zahodsku školjsku samu, čine se majčinskim i obzirnim tipovima, napram ovim prethodnih. Neuredne i zaboravljive ostavljaju za sobom s komadiće pokidanog toaletnog papira oko zahodske školjke, a druge to čine sa zgužvanim papirnatim ručnicima i umivaonikom.
Uvijek se radi prisjetim ugodnih i lijepih zahoda na Zapadu, gdje je zahodska daska od punoga i vrijednoga drveta, gdje svira ugodna muzika, gdje su u predvorju zahoda zidovi prekriveni krasnim tapetama, gdje ima stilskih svjetiljki, mekih ručnika, bočica s mirisom, kakve zelene ukrasne biljke, gdje se može prisjeti na ugodnom dvosjedu ili naslonjaču, pa se upitam kako bi se opisane žene ponašale i snašle u takvim sobama za odmor, kada nisu u stanju izaći na kraj sa sanitarnim čvorovima.
Istovremeno moramo biti sretni što su sve rjeđe vidljivi ostaci taloga kave ili listići čaja ili tragovi prolivenog ručka po zahodskoj školjci ili čak zahodskoj dasci. Ovo možda možemo zahvaliti modernizaciji svijeta i uvođenju čajnih kuhinja, aparata za kavu i restorana što umanjuje aktivno kuhanje radnih žena po uredima, no nisam u to previše sigurna. Uvijek polazim od toga da prilika čini lopova.
Ako moramo prosuđivati o o budućem upravljanju finih, čistih i urednih žena na temelju sanitarnih čvorova u poslovnim i javnim prostorima koje sada koriste, moramo zakjljučiti da ponašanje žena u sanitarnim čvorovima pokazuje da postoji jaki otpor civilizacijskim tekovinama i novim načinima življenja i rada, kao i zajedništvu i bezvremenskom povjerenju u druge i one koji će nakon njih doći na mjesta na kojima su one već bile i na koje možda hoće li ne moraju opet doći.
Sanitarni čvorovi daju nam naslutiti dosta toga. Iili su žene samo doma uredne i poštene, kada su svoje na svome, pa samo ne poštuju zajedničko i tuđe, ili su bezobzirne i nesolidarne, pokazujući da ne drže do međugeneracijske solidarnosti i da ne žele održivi razvoj. Žene možda traže da budu stalno nadzirane, da im stalno netko prijeti i da ih kontrolira, da iskazuje svoju moć. Mora se zapitati ne žele li zapravo biti promatrane preko nadzorni kamera čak i u zahodu?
Žene još uvijek ne shvaćaju da same upravljaju svojim životima i da na njih utječu, i da su sklone ponavljati stare obrasce ponašanja, bez obzira što su same sebe stavile u najnoviju ambalažu.
Dokle god budemo po ženskim zahodima nalazili pisane poruke po sanitarnim čvorovima na kojima stoji „mi vas promatramo“, „mi znamo tko se ne drži reda“ i „ako ne prestanete s takvim nepridržavanjem reda, vaše će se ime naći na oglasnoj ploči“, o čemu nisam čula da se pojavljuje u muškim zahodima, znat ćemo da žene još nisu na stupnju na kojem si mogu reći da mogu voditi svijet za ruku.
- 16:12 -
četvrtak, 15.07.2010.
Kad vrućina udari po ženskim glavama
Kada udare vrućine, tek se tada vidi što je u ženskim glavama. Od ovoga nisu izuzete one iz poslovnog okruženja. Visoke temperature zraka dobar su povod da se pokažu svoje čari, koje su inače pokrivene, sakrivene ili se čak uopće ne daju naslutiti. Možda je teško dočekati ljeto, pokušavam se tješiti, iako neuspješno. Iako je moda posljednjih godina opet lansirala haljine, pa su hlače i suknje ostali po strani, žene nisu ništa naučile. Umjesto da iskoriste ovu mogućnost da se pokažu prednosti i sakriju nedostatke, one slijepo uzimaju sve što konfekcija nudi i stavljaju nekontrolirano na sebe. Nema tu osjećaja za boje, krojeve, godine starosti, oblik tijela, prilike, doba dana... Sve je to sunce spržilo.
Zadnjih se dana divim hrabrosti lokalnih pedesetogodišnjakinja. Jedna je atletske četvrtaste građe i za svoje godine vitka, iako po izgledu izdaleka može biti zamijenjena za muškarca, a u suknji za transvestita ili osobu koja je promijenila spol. Neki je dan vidim u zanimljivoj kombinaciji. Na sebi ima suknju od industrijskog pletiva s rupama veličine prepeličjega jajeta, bež boje. Suknja ima podstavu, bež boje. Sve bi bilo u redu da je gospođa obukla donji veš u boji ljudske kože. Kako je bijelo u modi, očito si nije mogla pomoći.
Druga žena za primjer je puno smjelila i upadljivija. Ona paradira u bijelom donjem rublju s bijelom prozirnom haljine od vrlo tanke i fine pamučne pletenine. Bilo bi to zanimljivo i zgodno da je ona vitka i čvrstih mišića. Ovako imamo hrabro i ponosno kročenje mase dojki i stražnjice, upotpunjeno s izbočenjem suvišnih naslaga sala na trbuhu. Kada vidim gospođu, ne znam da li da prije prasnem u smijeh jer se sa njom suočavam licem ili da to činim kada joj prilazim s leđa. Vrlo je važno pritom da je žena maksimalno osunčana i da se u hodniku u kojem nema prirodnog direktnog osvjetljenja nego samo dopire nešto svjetlosti s gornjih malih staklih otvora ponad vrata, sve jasno može obuhvatiti već jednom pogledom izdaleka. Iz blizine moramo skretati poglede, jer i pogled u pod prema svojim nogama otkriva previše. Pravi raj za muška oznojena čela! Ako je kome dosadno na poslu i nema što vrtiti u glavi, odmah će se pokrenuti, iako uz pretpostavku da voli odvažne korpulentne žene.
Treći slučaj možemo optimistički smatrati slučajem sunčanice i nadamo se da se radi o privremenom ispadu. Gospođa je inače uvijek u poslovnim kompletićima i jako pazi da joj se ne vide gole ruke. Stil oblačenja jest poslovan i ozbiljan, iako moderniziran s mjerom, što je pohvalno za osobu njezinih godina. Kada su počele vrućine, žena se je uspjela rastati sa svojim sakoićima i pokazati se s laganom bluzom sa spuštenim rukavima do trećine nadlaktice, pomalo prozirnom, ali ne strašno jer je bila tamne boje s nešto svjetlijih motiva u bojama. Ono je tu zapanjujuće, jest njezin odabir suknje. Iako je krase pozamašni bokovi, kakvima su obavezno oslikavali bujne seljanke romantični slikari, ona je na sebe stavila modernu suknju na falte. Osim što se njezina širina optički povećala, prizor je upotpunila izostavljanjem podsuknje. Tanko platno nam je pokazala koju vrstu bijelih gaća nosi ...
Nažalost moram konstatirati da žene koje mislu da su poslovne zato što idu na posao ili zato što se bave poslovnim stvarima (tzv. business), nisu u stanju održati neke važne značajke poslovnog oblačenja. Dijelom to mogu objasniti oponašanjem, a dijelom time što misle da moraju biti moderne, što se pak kosi s konzervativnim pravilima tradicionalnog poslovnog oblačenja. Tako ćemo vrlo rijeko ovih dana vidjeti poslovnu ženu da nosi zatvorene salonke ili da ima sandale sa zatvorenim prstima i otvorenom petom, ili da nose najtanje najlonske čarape.
- 14:20 -
utorak, 13.07.2010.
Život u Rajskom Vrtu
Danas smo imali zajednički sastanak radnog stanovništva Rajskog Vrta. Da, u Rajskom se Vrtu jako puno radi. LJudi to uopće ne misle tako. Glava Rajkoga Vrta, Božica Vrtna podijelila je zadatke i ukazala da ima puno posla, da stranke mogu ostati u uredu ponajviše deset minuta, ni sekundu više. Ako budu ostale duže, nećemo moći obaviti sve što treba. Dobila sam zadatak, dostojan svojim sposobnostima, te posebno jednoj vještini koju sam razvila u Septičkoj Jami. (Iz ovoga se vidi da vrijeme provedeno u Septičkoj Jami nije protraćeno, iako je izgubljeno!).
Kada sam se vratila u svoj ured, čekajući da dobijem zadatak, krenuh raditi drugu stvar, da nemam prazni hod. Zadubih se i ne obraćah pažnju na internu poštu, kada čujem Kolegicu Zlatokosnu da mi govori kako će ona obaviti zadaću. Bijaše mi to čudno, i ne mogah si objasniti što se to zbiva, ali odlučih ništa ne poduzeti, već sve promatrati pomirljivo kao da se ne događa meni, nego nekom drugome. Nakon iskustva u Septičkoj Jami stekla sam zazor od branjenja svojih stavova i svojih interesa na prvu loptu i direktno, jer naučih da se to može izuzetno loše gledati, iako je stvar normalna i prirodna, i sve bez obzira koliko je napravljena po svim normama, kulturno i pristojno, smireno i opravdano. Ne želim se zavaravati da u Rajskom Vrtu negdje ne čuči Zmija. To što Zmiju još nisam susrela, ne znači da ne postoji. Tko zna, možda je u mojem uredu. Možda u susjednom... Ili onom trećem nadesno?
Stvari će doći na svoje, a ja ionako nisam plaćena po učinku, uz to što moram hvatati konce stvari u Rajskom Vrtu, jer sam još uvijek novopridošlica. Pridošlice moraju biti na pričuvnoj poziciji i defenzivni, ne isticati se i ne tražiti svoje. Moram priznati, da sam se u sebi ipak našla pomalo uvrijeđena što netko tako otima taj kolač koji je bi meni namijenjen, tim više što imam dobar pribor da ga njime pojedem! U tom sam se trenutku po treći puta do sada prvi puta zapitala da li me moja ljubazna i draga Kolegica Zlatokosna hoće predriblati, ne osjeća li se frustrirano uz mene ili je samo bolesni radoholičar, koji sve hoće obaviti što vidi, samo da nema prazni hod pa se pača u sve i svašta, bez kontrole i samokritičnosti.
Nikako se nisam mogla odlučiti što da mislim. Nije sve u ljubaznosti, kao što nije sve u pomirljivosti. Nisam bila dovoljno pametna da se odlučim da Božici dadem do znanja da je kolegica sama zgrabila posao, da ne ispadne da ga ja nisam htjela obaviti. Nećkala sam se jer mi je to sličilo ponašanju jedne tužibabe. Kada informiranje i samoobrana prelazi u tužakanje, potpuno mi je više nejasno. Stoga sam sve lijepo pustila da se samo odvija.
I odvijalo se. Čim sam vidjela da je Kolegica Zlatokosna obavila zadaću, uvjerila sam se da stvari neće proći jednostavno kako je kolegica zamislila. Internom poštom mi je poslala na uvid svoje djelce, kada i Božici Vrtnoj. da je htjela, mogla me pitati da pogledam što je učinila. Vjerojatno drži da je njezino pet puta kraće prebivanje u Rajskom Vrtu prevladalo sve moje radno iskustvo, vještine, pamet i uvide. Meni je time samo olakšala situaciju, jer ja ne mogu davati savjete , mogla sam joj pomoći i dati koji savjet. Ovako, od toga nije bilo ništa. Božica je pred kraj dana našla djelce i došla iznijeti zamjerke. Kolegica je u međuvremenu imala druge stvari za obaviti, umorila se od vrućine, a i shvatila je kako stvar baš nije tako rutinska i laka. Ja sam se ponudila da pomognem savjetom i da pogledam popravljeno djelce, no to je prošlo na formalnoj razini. Kolegica je dalje nastavila raditi po svojem, ali sam zamijetila da je konačna frustracija nastala je kada je dobila uvid u moje jedno slično takvo djelce. U njoj se javilo pitanje bi li bilo bolje da to ja napravim, no istovremeno je ostala spoznaja da treba dovršiti obavljeno.
I tako Božica Vrtna nije došla na svoje jer je morala jednom intervenirati Kolegica Zlatokosna htjela je biti prima balerina u tom segmentu posla. Ja nisam prima balerina, ali isto tako ne želim hodati uokolo i popravljati tuđe stvari, koje treba puno prerađivati. Istovremeno sam u situaciji da netko tko nije primabalerina hoda uokolo i popravlja svako malo nešto za mnom, što je potpuno nepotrebno i besmisleno, jer se tu nema što dodati, izmijeniti ili popraviti. Sada više ne znam što da mislim o Kolegici Zlatokosnoj, je li iskrena i poštena, ili igra neku igru. U trenutku kada ovo završavam, otkrivam da se još jedna igra odvija u pozadini. Konačno, i rajski Vrt imvoje igre nad igrama!
- 16:09 -
ponedjeljak, 12.07.2010.
JEKA URLIKA IZ SEPTIČKE JAME
Čak i kada čovjek pobjegne iz pakla, i zaboravi ga, ne znači da ga sumporni smradovi pakla neće zapahnuti. Kemija Septičke Jame je kemija bojnog otrova. Dovoljna je koja molekula da šteta bude učinjena.
Danas sam saznala od jednoga valjda još ljudskoga bića koje se ostalo koprcati u Septičkoj Jami, da sam dobila svoju godišnju ocjenu rada. Ona meni ništa ne znači, jer sam u novoj priči, gdje je ona nula. Iako je ta ocjena kao takva za mene nula, jer znam da ne odražava stanje, zgodno je znati kakva je. Tek toliko, da se uvjerim kakva je protočnost među komorama i koje se kemikalije mogu tamo detektirati. Da ne duljim, saznah da su čovjekolika bića bila jako slabo ocijenjen, kolikogod ona bila radno pozitivno postavljena i radno izuzetno opterećena i konstruktivno prevladavala sve moguće i nemoguće prepreke i nedostatke, a posebno nikakvu, lošu ili nevoljnu suradnju s direktno nadređenima, te slabu međuljudsku klimu, bez topline solidarnosti i zajedništva, ali uz snažnu kemijsku energiju koja je sve pržila oko sebe, kao da se radi o zapaljenoj naftnoj bušotini,e tekućine i plinovi. Za čovjeka je ocjena dobar, što je za neradnog, pospanog, svadljivog, lajavog, zavidnog, zlobnog, lijenog, praznoglavog, površnog, sebičnog, kradljivog, podmuklog, lažljivog i samoživog vraga ocjena izvrstan. Sada je jasno da sam u Septičkoj jami mogla biti bolja, da sam samo malo pokušala biti vražja. Kako lako ne mijenjam životna opredijeljenja i kako ne žalim za prošlim (ne)prilikama, dobivenom informacijom sam si još jednom potvrdila kako su sve moje subjektivne i realne procjene bile objektivne i stvarne. Štoviše, možda je stvarnost Septičke Jame gora nego što sam shvaćala da je loša kada sam u njoj bila. Jer, atmosfera gušenja Septičke Jame, u mojoj je glavi još jedino ostavila moć rasuđivanja i analiziranja situacije i svega što se oko mene zbiva, koliko sam u mutnoj vodi mogla vidjeti i po mulju mogla napipati svojim ekstremitetima i osjetiti tijelom.
- 09:00 -
srijeda, 02.06.2010.
Plutanje između Babe i Bebe
Od današnjeg sastanka nisam očekivala ikakvih posebnosti. U Rajskom Vrtu je život pomalo dosadan. Svi se slažu. Sve se više-manje odvija u redu. Nema nesuglasica i sukoba, sve se dogovori i raspravi. Nitko ne zalazi u tuđe zone. Odnosi su jasni. Imamo tu žena srednje dobi i mladih žena. Ja sam u nezgodnoj poziciji. Po godinama sam bliža ženama srednje dobi, po nekim gledištima i nekim elementima ponašanja i oblačenja bliža sam mlađima. Po nekim stavovima u glavi, rekla bih da sam u srednjoj školi. Možda sam i pomalo naivna. I ljude shvaćam kakvima mi se predstavljaju, iako čitam druge zakove koje odašilju, pa tu i tamo ipak uočim kontradiktornosti i neka nesuglasja. Nekako sam se osjećala do danas sretna što nisam ništa od toga značajno vidjela. Zapravo, ništa spomena vrijedno. Rekoh, do danas.
Nakon sastanka obrela sam se na ručku s tri ženska radna tijela: Kuglom, Valjkom i Elipsoidom. Sve su četiri godine starije od mene i nekako bi se sa njima trebala imati puno preklopnica. Tako mišljah, no prestadoh zbog jednog odsječka razgovora koji se našao između nabadanja po tanjurima i komentiranja svega i svačega. Sve su tri ekstrovertirane. Kugla je najotvorenija, najtoplija, najneposrednija, najzabavnija i najprirodnija u svemu. Valjak je direktna osoba, također britka jezika, ali više zlobna nego cinična. Elipsoidna ima osobnost za koju bih rekla da je suzdržano otvorena, ali prirodno, no uvijek iplomatski pristojan i politički korektna i kontrolirana, pomalo formalna, kao i njezino više-manje uniformno oblačenje. Po količini oblačenja u poslovne kompletiće, Elipsoid vodi pred Valjkom i Kuglom. Kugla je moj favorit po oblačenju. Da nisam to što jesam, htjela bih biti Kugla. Možda ne tako okrugla, no opet, nismo si daleko. Možda su moji gabariti veći, no ja to ne vidim, kao što sam u srednjoj školi s manje od 50 kilograma na metar i 70 centimetara bila uvjerena da sam debela i da imam trbuh kao trudnica u prvom tromjesečju.
Tema razgovora Kugle, Valjka i Elipsoida bila je Zlatka. Zlatka je zlatna osoba, koliko je vidjeh sa stanovišta posla. Pametna je, lijepa, komunikativna i normalna. Kako je nekih dvadeset godina mlađa, još je uvijek stasita i tanka, ali sa svim oblinama na pravom mjestu. Nije obučena u klasični poslovni kompletić, ali je to ženski kostim, s uskom suknjom, tzv. pencil skirt, bež boje i svijetlu košulju, zakopčanu do grla. Naravno da je na visokim petama. Svekupna ocjena izleda i nastupa je pet plus. Kugla, Valjak i Elipsoid uopće ne misle tako. Zlatka je umišljena. Pametna jest. Poslijediplomski jest u igri. Oduvijek se tako oblačila, domeće Elipsoidna, tonom spočitavanja, što me buni. "Kurva", sine iz usta Kugle, koja povremene koristi prostačke izraze, no sve na način da zvuči zabavno i zgodno, ne vulgarno i bijedno. "Da, kurva", šišti iz Valjka, što me pak manje čudi. Valjak je prije deset dana za Ivku Naivku izjavila da se oblači na placu. Ivka Nivka je važna faca koja se oblači tako da sebe ne stavlja u prvi plan. Oblači se poslovno, uredno i neupadljivo, bez ikakvih nabacivanja ženskih atributa, zaobilazeći izlete u pomodnosti i ekskluzivnosti modernosti ili ukrašavanja, pa je funkcionalna i estetski maksimalno ogoljena, no ne ružna i neskladna. Čuvši opasku o Ivku Naivki, znala sam da to isto misli za mene. Ili još i gore, da se oblačim na Hreliću ili Jakuševcu. Da mi je Gagarinov put bliži, možda bih što kupila s poda, od amaterskih prodavača namjernika najnižega kalibra, koji su tamo jer trebaju i moraju, a ne jer to žele.
Dalje se razgovor pomalo razvodnio, no služio je što analiziranju, što blaćenju Zlatke. Ne znam jesu li Kugla, Valjak i Elipsoid zločeste i zlobne ocvale babe koje se ne mogu pomiriti da su se razdebljale, ostarile, da nemaju više iste mogućnosti i prilike, a bogme niti volje i sposobnosti da se natječu s mlađima, ljepšima, smirenijima i sretnijima. Karijeristicama, naravno. Vjerujem da su one kao mlade bile isto tako obučene. Ne sumnjam da sam u krivu. Možda su hodale s velikim dekolteima i u jako uskim majicama i hlačama. Pitam se je li njihovo stanje svijesti prijelazno. Ima li toga više po Rajskom Vrtu? Ako je sve idealno, mora da ću postati jedna od njih. Bit ću im slična?! To mi se uopće ne dopada. Najradije bih se ustala od stola sa svojim poslužavnikom i otišla dalje. Nažalost, ne mogu to učiniti. Zato i dalje samo promatram.
Ne mogu se oteti prokletstvu analiziranja. Dok se uspinjemo u ured i kupujemo kole da njima ispremo kamenje kojim smo opteretile želuce, ne mogu ne zapitati se kao u osnovnoj i srednjoj školi: "Što govore o meni kada nisam na ručku sa njima? " Kukarova kuhinja me nažalost odbija od češćih ručavanja, pa se moje druženje sa njima prorjeđuje. Ne čini mi se da to vodi na dobro. No što mogu? Debljati se i jesti splačine, da bi bila popularnija? Hoće li ovo imati utjecaja na moj karijerni put? Želim misliti da Kugla, Valjak i Elipsoid nisu takve, jer se takvima do sada nisu činile i pokazale. Želim misliti da je ovo rezultat stresa sa sastanka, kojega sama zbog nečega nisam osjetila, iako sam ga imala i previše svojoj domeni posla, i to ne svojom krivnjom.
Osjećam se kao da plutam u rijeci i ne znam na koju obalu da pristanem. Na jednoj piše "Baba", na drugoj "Beba". Analiziranjem ne mogu do Bebe, prisiljavanjem na dnevne ručkove kod Kukara ne gine mi Baba.
- 14:00 -
ponedjeljak, 12.04.2010.
ZBOGOM SEPTIČKA JAMO!
Dugo nisam pisala jer me Septička Jama gušila i ubijala. Trajalo je to i trajalo, a ja se nisam dala niti ugušiti niti pretvoriti u neki drugi organizam koji bi tamo lakša preživljavao. Možda bi se to odvijalo do beskonačnosti, što bi uglavnom značilo dok ja ne bih propala ili prestala biti svoja. Najčudnije je da organizam počinje zaista shvaćati što se sa njime zbiva i koliko je sati, kada već visi na rubu i kada su mu životne funkcije jako ugrožene. Tada se prosvijetli i sve mu je jasno što treba činiti, te, što je najvažnije, nešto konkretno poduzme. S obzirom da je Septička Jama bila zona s premalo kisika i raj za anearobne organizme i različiti kiseliš i smrad, aerobni organizam i više biće kakvo sam ja, sve je lošije počelo funkcionirati. Pritom je najviše trpilo razmišljanje i odlučivanje, i sve što se odnosilo na upravljanje svojom sudbinom ili barem utjecanje na nju. Na koncu sam se katapultirala iz Septičke Jame, poput pilota vrlo skupoga vojnoga aviona, i završila u Raskom Vrtu. Ja barem mislim da sam se obrela u Rajskom Vrtu. Rajski Vrt je naspram Septičke Jame isto što je nebo naspram pakla. Sve što je u Septičkoj Jami bilo pokvareno i išlo loše, ovdje je postavljeno kako treba i odvija se mirno i lijepo. Ljudi su ovdje kao neka svjetlosna bića, dok su u Septičkoj Jami vragovi kopali oči i svojim rogovima boli štogod su vidjeli i što su jače mogli, gurajući u svoje otvore što se god dalo, da ne ostalo nekom drugome, bilo vragu bilo čovjeku. Tako su u Septičkoj Jami nestajali ljudi, bilo da su skapavali ili pobjegli ili se odmetnuli, a vragovi bili sve jači i sve žustriji i glasniji, povlađujući jedan drugome svojim urlikanjem i vriskom toliko da se to počelo čuti izvan Septičke Jame. Da li će Septička Jama biti demontirana prije nego što eksplodira sama od sebe, tj. od svojih unutarnjih pokvarenih procesa, reći će vrijeme. Meni ostaje da tu i tamo dobijem informaciju o stanju i koje zapažanje, te tako iz dubine svemira pratim što se zbiva na tom bolesnom rubu svijeta.
- 15:44 -
utorak, 06.01.2009.
Septičko ocjenjivanje!
Septičko ocjenjivanje nije, kao što i treba očekivati, aseptično. Ono je zagađeno. Ova apstraktna ocjena ocjenjivanja znači da se ne radi o poštenom, pravičnom, objektivnom, dosljednom ocjenjivanju na apsolutnoj ljestvici, već o subjektivnom i pristranom ocjenjivanju, kod kojega se ocjenjivač može manipulatorskim metodama izvlačiti lažima o tome kako se radi o ocjenjivanju temeljenom na relativnoj ljestvici.
Razlika u ljestvicama je u tome što se na apsolutnoj ljestvici uvijek može prepoznati gdje su stvari bliže crnom ili bijelom, dok se kod relativne ljestvice zloporabljuje pomičnost nulte točke. Pokvareni ocjenjivač mijenja nultu točku, s obzirom na koju proučava sivilo ocjenjivanoga, od jednoga do drugoga. Poslije se kune da su jedni ovakvi, a drugi onakvi.
Da ne duljim, ocjene kasne devet mjeseci. Da se sve radi po pravilu, ocjene bi bile odbačene. Da se sve radi po pravilu, ne bi bilo pitanje tko bi na kraju tekuće godine potpisao ocjene za prošlu godinu, kada je šef Otvorene Oči mijenjao svojega šefa Uštogljenog Operkovića i istovremeno obnašao svoje poslove šefa Septičke Jame, znane kao Zlatni Kotač u njegovoj prethodnom i prvom šefovanju.
No u Septičkoj Jami takva se pitanja ne mogu i ne smiju postavljati. Sve je u najboljem redu. Crno je bijelo, krivo je pravo, sivo je meko, grubo je fino, lažno je točno. Tako se procjenju, ocjenjuje i razmišlja! Tako se ocjenjuje! Sve drugačije samo je iskaz nesposobnosti i neprilagođenosti. Možda i nefleksibilnosti! Ispravni su neprijatelji prve vrste. I neka se gube. Poruka je iskazana ocjenom. Osrednja ocjena poštenom i urednom radniku nije ništa drugo doli crveni karton, kojega neradnici i zejbantski luftbremzeri bez mozga neće dobiti, nego će im biti još uručena pohvalnica, kao da su nečime nešto posebno doprinijeli, nama ostalima na neviđeni i nepoznati način, kojega teško možemo ikada samo ponoviti.
- 14:41 -
utorak, 30.09.2008.
MI SE NE MIJENJAMO
Danas me je šef Septičke jame pozvao na razgovor. Nekim čudom je ustanovio kako se tu nisam baš uklopila. Zapažanje je čudno je do nedavno sve bilo u redu, on zadovoljan mojim radom, koji jest rutina, ali niti ništa drugo se tu ne može očekivati nego plivanje ukrug i disanje. Očito nisam dovoljno glasno disala ili pravila dopadljive facice, pa sam privukla njegovu pažnju, stavivši mu u glavu bubu da radim na stvaranju mrtvoga kuta. Najveća opasnost Septičke jame jest nedovoljno gibanje, odnosno krivi pokreti koji stvaraju pogrešne mikrocirkulacije i uznemiravaju sveopći dojam. Šef je sada u fazi da pazi na sveopću sliku i da uklanja sve neobične fraktalne pojave, tzv. krive sheme u lijepoj velikoj slici na kojoj svi rade.
I tako se nekako ja tu nisam uklopila, a dulje sam tu nego on, i dobrota gibanja je trajala sve ovo vrijeme. No kako imam ugrađene senzore za opću opasnost i njušim da nešto smrdi, predmnijevala sam da će se nešto zbiti. To je tako kada su savjetnici modne zvijezde ljudi koji kopaju po smetlištu. Čistoća i urednost njima su gadna sterilnost koja ubija. Tako ja ubijam život u Septičkoj jami. Trebala bih se valjda pokupiti, ili se promijeniti. Trebala bih postati profesionalni klaun Septičke jame, koji se sam gasi kada to drugi zažele, a da to oni sami ne kažu, već samo zamašu rukom kao psu. Za to zaista treba biti bezosoban ili malouman. A opet školovan. I voljan raditi. No zapravo, uopće nije bitno znati ili htjeti raditi. Bitno je dobro mikrocirkulirati.
- 23:16 -
nedjelja, 22.04.2007.
ROLETE
Danas sam po prvi puta u životu popravila rolete. Nisam niti znala da mogu. Opet, ne bi se toga prihvatila da mi se rolete nisu počele rušiti na glavu, nakon što sam ih pokušala podignuti povukavši gurtnu i ne sluteći da nešto nije u redu. Ovo mi je, iz još uvijek nedokučivog razloga, jako popravilo raspoloženje. Možda je to zbog više sunčanog sjaja kojega sam si tako priuštila, ili su se samo u međuvremenu svemirska tijela prerazmjestila povoljnije za mene. Tko zna, možda je roleta to tijelo koje je svemu smetalo...
- 19:15 -
srijeda, 21.02.2007.
MI SE MIJENJAMO
Septička Jama je važan i vrijedan element cijeloga sustava. Počesto je smatram zadnji u nizu i najniži po vrijednosti. Sigurno ga se drži finalnim stadijem i nepromijenjivom komponentom. No sve moram razočarati. Septička Jama se mijenja. Kao i sve u postmodernističkom i postindustrijskom društvu, uglavnom se temelji na promjeni perspektive i kuta gledanja, što je perfidnije nego materijalna promjena oblika, strukture ili nekog trulog pokrova.
Da ne duljim, novost je stara četiri dana, no igrom slučaja se poklapa s današnjim danom pokore i posta, posipanjem pepelom i prašinom, da se sjetimo kako smo od praha nastali i da ćemo se u prah pretvoriti kada obavimo sve što moramo i trebamo. Najavljujem opet, cijenjenom čitateljstvu, da se poslovna jedinica Septička Jama, od danas i službeni naziva Krematorij.
Divim se tim visokim dimnjacima, tim jakim pećima, zavirujem u velike peći s žarkim plamenovima koji stvaraju zanimljivu hučeću buku koja nije samodostatna i beskorisna već predstavlja transformacijsku snagu, također poznatu kao drevni pročišćavač svega i kao sredstvo blagoslova za one koji žele istrajati, jer najavljuje novo stanje i novo doba.
Hoće li poslužitelji imati prednost kod transformacije ili će doći na red zadnji, to me, eto, muči. Kako se najbolje pripremiti za transformaciju, te da li je gledanje po Krematoriju dovoljno, sljedeće mi je na umu, kada malo dobijem slobodnog vremena da predahnem i dadem mozgu na volju, odmarajući besposlene ruke.
- 16:03 -
ponedjeljak, 15.01.2007.
POVRATAK U BUDUĆNOST
Opet u Septičkoj Jami. Vrtim se oko nje mislima već danima. Osjećam staro stezanje u glavi i unutarnje nagnječenje želuca. Nisu to grčevi žila i mišića, znam, jer me to tek čeka. Kako će proći taj prvi dan povratka.
Nije mi pri srcu pjevati “Odu radosti” već skaradno uobličenu pjesmu povratnika kojemu suze oči kao od sumpornim spojevima najbogatijega luka: “Vraćam se Septička Jamo tebi, tebi u komore mračne, / Vraćam se Septička Jamo tebi, tebi pod zidine gipsane.” Još se udostojim zafrknuti standardni refren: “Septička Jamo, Septička Jamo, otvaraj svoje kaosne dvori, / Septička Jamo, Septička Jamo, najmučniji si mi radni prostor.”. Ne mogu dalje o mnogim tajnama Septičke Jame koje svaka klupa pjevat zna, jer se ne usudim. Isto tako ne mogu lagati da u njezinom krilu želim biti ja, pogotovo stoga što sam odlučila da u narednom razdoblju ne ostajem niti minute preko radnoga vremena. Na svojoj sam koži osjetila duh gastarbajtera, rudara i udarnika koji su se zanijeli poslom bivajući jadni i očajni zabljesnuti sitnom marginalnom povoljnošću po svoja primanja, izgubivši iz vida razbor i moć prosuđivanja da bi procijnili da će to biti izuzetno pogubno po psihičko, fizičko i mentalno zdravlje i sveukupnu životnu ravnotežu.
Kada je konačno svanulo ovo današnje radno jutro povratka, uspjela sam se riješiti staroga odvratnog osjećaja da odlazim u nepovrat i da sam osuđenik koji se, koje li ironije, sam sprovodi do stratišta koje si je, opet ironično!, sam odabrao. Prvi sudar sa septičkom stvarnošću je preživljen. Emocije na svu sreću nisu pomiješane. Uzburkane isto ne mogu biti jer ih nema. Nemir, koji ne odgovara ničemu poznatome toga tipa, ali je neopisiv riječima pa se moram zadovoljiti time što ću ga nazvati nemirom, on je isti.
Kaotični režim je dobro iskušan i, kolikogod nemoguće i protuznanstveno zvuči, poznat. Mrljanje po poslu prokušane je vrste; stvarai iste nebuloze i jednake slabašne uspjehe, a uz teške porođajne muke nakon nevjerojatno kratke trudnoće i umjetno nasilno izazvane trudove na svijet donosi poštene rezultate. Kao što se vidi iz opisa, u Septičkoj Jami je i dalje sve nazivno i pro fol.
Svatko za svaku stvar ima svoje mišljenje i svoju istinu. Svi znaju sve točno i svi su u pravu. Svaka je čvrsta stvar uvijek došla od nekoga drugoga, a kada je stamena, tvrdi se da je izmišljena. Nakon niti dva sata Septičke Jame u srazu sam s istom poznatom budućnošću. Iz daljega, uvijeno i okolišno dano mi je do znanja da sam nešto izmislila, iako ja znam tko mi je i kojom prilikom dao informaciju pred dvadesetak ljudi. Što mogu nego zaključuti da sam uistinu fantastični maštač, da sam petsto puta bolja od utamničenoga Karla Maya i svih njegovih romana od Divljega Zapada do Osunčanoga Istoka. Uostalom, što još uopće radim ovdje ubijajući se racionalnošću, organizranošću i optimiziranjem glumeći ozbiljnog uredno školovanog intelektualca i inteligenciju kada sam svedena na razinu Kapetana Plavoga Mede?
- 16:10 -
petak, 05.01.2007.
PRILOG GLOBALNOM KRETANJU
Svoj veliki obol globalnom kretanju u svijetu, u makroekosustavu Zemlje, dao je jedan od šefova Septičke Jame. Bezimeni je spiritus movens otišao. Napustio je Septičku Jamu. Prije toga se dostojno oprostio. Dobio je darak, kao što je očekivao. Ne znamo je li njime zadovoljan, iako bi trebao biti ako se mjeri masom.
Da je po meni, dobio bi jednu iznutra trulu tikvu ili bundevu divovskih dimenzija, s napomenom da je unutra sakriveno pedesetak tahiti perli i poneki zlatni prsten, te ključ od jednog terenskog vozila ili jahte, što sam treba otkriti. Sve što je navodno unutra trebao bi na oproštaljki pronaći u roku od tridesetak sekundi, zavezanih očiju, jer je poznato da očni vid čovjeka počesto skreće s puta, zamajava ga i vara na sto načina, te ga priječi da postigne više ciljeve.
Da ne bi bila nepoštena igra "Pronađi svoj poklon", u tikvu/bundevu ubacila bih jednoga malenoga bijeloga, čistoga i živahnoga laboratorijskoga miša. Svjesna sam da bih time narušila glavno načelo Septičke Jame: "Zgadi, zagadi, zaprljaj i umrljaj, sredi i uneredi, skrpaj i podrapaj, samo ne skapaj!". Sve bi to bilo opravdano željom da ne narušim svijetlu budućnost najokorjelijega Septičara, koji se smatra antipodom klorne kiseline, kada se govori o čišćenju, neutraliziranju prljavštine i gadosti, te sanitarizaciji. Ujedno bi mu dala mogućnost da u zadnjim trenucima prebivanja u Septičkoj Jami pokaže da je zadržao svoj pravi septički duh, da nije ništa izgubio od svojih sposobnosti i da je njegov oštar duh isti kao pri dolasku, iako je janjeće krzno odavno odbacio i pokazao kako je pravi Septički Vuk.
Nažalost, od ove, za mene prave oproštajne zabave dostoje Septičke Jame, nije bilo ništa. Sve je bilo nekako blijedo, neuvjerljivo, bez prave dinamike, ofucano i formalno, jadno i krepano. Bilo je tu ića i pića, bio je tu oproštajni govorčić. Reklo bi se da su zlatni dani Septičke Jame davno prošli i da je treba obnoviti, ugrađujući joj nove dijelove, ili je treba rastaviti i odbaciti. Nekako nemamo zamaha i uvjerljivosti. Svi su se bitni elementi istrošili, a za one (kvazi)nebitne nije bitno u kakvom su stanju.
Kakogod bilo da bilo, Septički Vuk je otplavljen iz Septičke Jame u otvoreni prostor. Otvorene Oči dobivaju sve mutniji pogled. Organskim procesima, kao što se zna, ništa ne može stati na kraj. Priroda uvijek radi i daje svoje, neukrotiva je i neuništiva. Septičari se samo mogu pitati što će novo biti ubačeno u taj lažni ekosustav Septičke Jame, koji će novi poremećaji tu nastati, kakav će novi plastični lik, novi proizvod organske kemije biti nadodan poput Septičkog Djeda Mraza, koji nosi septičke poklončiće, i to svaki dan svakome: nekome mala pasja bombica, nekome bombončić, nekome nanomišilovka, nekome pokvarena kemijska olovčica, nekome kalendarčić, nekome hodanje do drugoga dijela grada, nekome još jedan svežanj posla, nekome novi stolac, nekome telefon, nekome zahtjeva da manje troši papira, nekome traženje da troši više riječi, nekome pogled manje, nekome pogled više, nekome suosjećanje suradnika, nekome nerazumijevanje za neprijatelja....
- 11:28 -
