srijeda, 28.07.2010.
SEPTIČKO OCJENJIVANJE! - Revisited
Kada sam već zaboravila da Septička Jama negdje postoji, jer je daleko od mojih očiju i ušiju, grubo me se podsjetilo da Septička Jama i dalje radi svoje, da živi i da širi svoje zlokobne utjecaje na neviđene i neslućene udaljenosti. Stiglo mi je pismo iz Septičke Jame, a u njemu je moja godišnja ocjena. Kao i sve u Septičkoj Jami, godišnja ocjena ne odgovara zbilji. U zbilji bi godišnja ocjena odražvala zbiljsko ponašanje radnoga čovjeka, promatrano s obzirom na njegovo radno mjesto, zadaće za koje je školovan i osposobljen obavljeti, zadaće koje je obavljao, zadaće koje su mu davane, zadaće koje nije obavljao jer nije mogao ili mu nisu dane iz određenih razloga (viša sila, tj. šefovi i nastale izvanredno ili redovne okolnosti!), te mjeriti njegovu ozbiljnost u njegovoj ulozi radnoga čovjeka, njegovu posvećenost i konstruktivnost u radu, te voljnost i sposobnost da surađuje s drugim radnim osobama u bližoj ili daljoj okolini, s obzirom da svi funkcioniramo u mrežama a ne samo u grupicama po uredima i oko šefovog stola. Ocjena bi trebala također ukazivati da odstupanje od idealnog ili očekivanog radnog čovjeka, ali i radnoga mjesta koje on zauzima.
U Septičkoj Jami, kao što sam i očekivala, godišnjom ocjenom ništa nije obuhvaćeno. Jest da je protokol ocjenjivanja poštovan, no u nijednom koraku postupka ocjenjivanja nije se pridržavalo procedure, niti kod samog čina ocjenjivanja niti u komunikaciji s ocjenjivanim. Rokovi u Septičkoj Jami i organizaciji u koju je ona ukljaštrena ne znače pod Bogom ništa. Propisani su, ali što to kome znači? Nešto bi trebalo značiti u situaciji kada se kreće u postupak žalbe, ali to ništa ne mijenja na stvari.
Dodatna komplikacija kod ocjenjivanja nastaje kada se tijekom godine promijeni šef. Nikada nije jasno tko ocjenjuje, da li je to stari ili novi šef. Upravo se ovo dogodilo tijekom prošle godine. Najgore je kada se šef promijeni u drugoj polovici godine za vrijeme ljetnih mjeseci, jer je on prije toga mjesecima u magnovenju, što snatrivši o budućim novim okolnostima svojega narednog radnog mjesta, što izbezumljen velikim pripremama za odlazak i krpanjem repova, nastojeći da ne ostane ikakve rupa koju nije zapušio, a iz koje bi štogod ružno ili neprikladno moglo izjuriti van ili iscuriti u okolinu, što bi bilo smatrano nepoželjnim zagađenjem okoliš i što bi na njega bacilo ružno svjetlo.
Šef uvijek mora otići u legendu, lijep, svijetao i drag, sa smiješkom na ustima i zamišljenim pogledom u novu i sretnu budućnost, zadovoljan što će njegovi podređeni nastaviti koračati njegovim utabanim i preporučenim stazama. U stvarnosti narednom, tzv. novom šefu uglavnom većina stvari što je postavio i odredio ili obavljao prošli šef nije dobra, prikladna ili sretno odabrana. Izuzetak je kada su stari i novi šef kućni prijatelji, ili kada je novi šef odabrao staroga, smatrajući da će ovaj najbolje nasljedovati njegove misli i ideje, te poštivati njegova načela. Razlog je banalan, stari se šef uvijek može vratiti na mjesto novoga šefa, a novi šef može biti lansiran u sadašnju orbitu novoga.
Ja sam za prošlu godina dobila kraljevsku godišnju ocjenu. Bila sam dobra. Kako to tumačiti? Trebala bih smatrati da sam išla na posao i sve obavljala što mi je dano kako treba. ovo ne znači da nisam iskakala iz okvira tako što nešto nisam obavili ili propustila obaviti ili napravil na krivi način ili mimo upute, već da nisam bila kreativna, inovativna i prodorna. zanimljivo je ovo drugo iskakanje, tzv. napredno i pozitivno, očekivati u strogoj hijerarhijski organiziranoj organizaciji koja spada u one koje po Herbertu Simonu pretpostavljaju administrativno ponašanje. Opet, u zbilji sam se ja tako ponašala.
Prevladavala sam probleme i rupe sustava, funkcionirajući u svojoj radnoj mreži, pokušavajući šefovima ukazati na ovo, što pak u zbilji znači da sam ih zamarala stvarima koje bi u idealnom slučaju oni morali sebi staviti na dnevni, tjedni, mjesečni ili godišnji dnevni red i okvirno i načelno riješiti na svojoj razini, među sebi ravnima, a ne pustiti mene da se ponašam kao da imam vlastitu tvrtku, vlastiti poduzeće i vlastiti posao, pa se za sve moram uprijeti da mi krv ide ispod nokata, da mi zuji u ušima od stresa, da mi se lice koči od pozitivnog izraza koji zadržavam čak i kod dugih i napornih telefoniranja sa tzv. mrežnim suradnicima, da mi je već zlo od spomena riječi suradnja, strpljivost i konstruktivnost, jer se na njihovoj ugradnji u sebe, sa svojim kućnim odgojem temeljitosti i radnih navika, te volje i elana, koji opstaju bez obzira na sve okolnosti, kao i pozitivnog duha, smatram kiborgom. Samo dobrim kiborgom!
Izvrsni ljudi nisu kiborzi. Oni su svoji. Oni si daju oduška u svemu što rade. Sami su sebi na prvom mjestu. Posao je na drugom, trećem, petom ili zadnjem. Oni puše u radnim prostorijama, čak i kada je to zabranjeno. Oni telefoniraju satima, zovu sa službenih telefona udaljene lokacije bez imalo grižnje savjesti i čuju se sa svojom rodbinom i frendovima. Oni ispijaju kavice satima. Oni piju sokove na reprezentaciju dok im ne pozli ili dok reprezentacija na njihovu duboku bol ne bude ukinuta. Oni tračaju više sati. Oni si dopuštaju višesatnu pripremu, dovršavanje ili kuhanje ručka. Oni ručaju kao da su članovi kraljevske obitelji na vanjskopolitičkom međunarodnom posjetu, pa to traje i nikako da prestane. Oni spavaju, a hrabriji i hrču. Oni plaču da kod šefa postignu svoje, uglavnom ono što ih ne ide ili što ne zaslužuju ili što im ne treba u ekonomskom i racionalnom svijetu posla i rada. Kada ih netko drugi, izvan Septičke Jame opere u vezi posla, bilo načina na koji su ga obavili (lijevom nogom) ili nepristojnog ponašanja (lupanje vratima, vikanje, bješnjenje), ne krije se isijavanje mržnje prema onima koji si dopuštaju previše. No kada se osoba koja ih je oprala požali šefu Septičke Jame na njihovo ponašanje, oni gotovo da budu poglađeni po glavi njihovom velikom rukom uz riječi "Samo tako sine, dobar si!" ili "Kćeri, vidim, bit će nešto od tebe! Već ideš mojim stazama!".
Oni izvrsni septički radni ljudi koji nisu kiborzi ne dolaze na vrijeme na posao, kradu radne dane, izmišljavaju okolnosti radi kojih se ne pojavljuju na poslu, a izostanke ne pokrivaju niti potvrdom o bolovanju niti godišnjim odmorom. Oni su društveni ljudi koji imaju osobni život. Istodobno je njihov privatni život javna i društvena stvar! Ostali su zombiji ili robovi, samozatajni i potumplani anonimusi, ovisno o tome kako pravi i ljudski izvrsni žele protumačiti svoju kiborgovštinu. Biti kiborg je izvor podsmjeha. Zato će izvrsni radni ljudi svojoj djeci davati naputke kako ne postati kiborg.
Prvi je korak demonstracija. Sastoji se od dovođenja djece na posao i puštanje da ona vide kako izgleda prazan, isprazan i dokon dan jednoga izvrsnoga i druželjubivnoga septičkog radnog čovjeka koji nije kiborg, koji je sav šupalj kao njihov mozak i pun rupa koliko ga ima njihovo znanje, ali koji je popunjen sisama, guzicama, nakeženim facama i različitim poklonima kojima uglavnom uspijevaju začepiti usta nezadovoljnika, te, što je najvažnije, druženjem i podsjećanjem na sebe.
Da bi bilo sigurno da septička izvrsnost bude dostojno dokazana, izvrsni septički radnici koji nisu kiborzi uvijek kontroliradju da ono što oni zapravo rade, a što nije uvijek i samo povezano s tom dosadom i glupošću od radnoga mjesta!, vodi onamo kamo oni žele, izvrsni radni čija vrsta ne obuhvaća kiborge svoju stvar podupiru pečenjem kolača za šefove Septičke Jame. Čovjek koji dobiva poklone, nije samo vezan, već je i kupljen je. Čovjek koji jede poklone, prodao je svoju dušu onome koji mu nudi da ih žvače i probavlja. Izvrsni radni čovjek Septičke Jame koji nije kiborg uspješno se fizički uspio ugraditi u svojega šefa. Kavicama se ništa ne postiže, to valjda već zna svatko!
Otuda većina izvrsnih ocjena Septičke Jame. One koje nisu postignute prosječnim ili ispodprosječnim nazoviradom, ostvarene su na preporuku drugih, ovakvih zbiljskih izvrsnika Septičke Jame. I zato je u Septičkoj Jami teško biti aseptičan i ostati izvanjskozbiljski izvrstan. Zapravo, to je nemoguće. Onaj tko hoće biti izvrstan kiborg, taj se morao pokupiti iz Septičke Jame. Oni koji su ostali mogu sebi pričati da su izvrsni kiborzi i da Septička Jama smrdi, no oni i dalje u njoj prebivaju i kisele se u očekivanju svoje izvrsnosti. Zato je moja godišnja ocjena iz Septičke Jame završila tamo gdje joj je i mjesto - u smeću.
- 23:24 -
