srijeda, 28.07.2010.
SEPTIČKO OCJENJIVANJE! - Revisited
Kada sam već zaboravila da Septička Jama negdje postoji, jer je daleko od mojih očiju i ušiju, grubo me se podsjetilo da Septička Jama i dalje radi svoje, da živi i da širi svoje zlokobne utjecaje na neviđene i neslućene udaljenosti. Stiglo mi je pismo iz Septičke Jame, a u njemu je moja godišnja ocjena. Kao i sve u Septičkoj Jami, godišnja ocjena ne odgovara zbilji. U zbilji bi godišnja ocjena odražvala zbiljsko ponašanje radnoga čovjeka, promatrano s obzirom na njegovo radno mjesto, zadaće za koje je školovan i osposobljen obavljeti, zadaće koje je obavljao, zadaće koje su mu davane, zadaće koje nije obavljao jer nije mogao ili mu nisu dane iz određenih razloga (viša sila, tj. šefovi i nastale izvanredno ili redovne okolnosti!), te mjeriti njegovu ozbiljnost u njegovoj ulozi radnoga čovjeka, njegovu posvećenost i konstruktivnost u radu, te voljnost i sposobnost da surađuje s drugim radnim osobama u bližoj ili daljoj okolini, s obzirom da svi funkcioniramo u mrežama a ne samo u grupicama po uredima i oko šefovog stola. Ocjena bi trebala također ukazivati da odstupanje od idealnog ili očekivanog radnog čovjeka, ali i radnoga mjesta koje on zauzima.
U Septičkoj Jami, kao što sam i očekivala, godišnjom ocjenom ništa nije obuhvaćeno. Jest da je protokol ocjenjivanja poštovan, no u nijednom koraku postupka ocjenjivanja nije se pridržavalo procedure, niti kod samog čina ocjenjivanja niti u komunikaciji s ocjenjivanim. Rokovi u Septičkoj Jami i organizaciji u koju je ona ukljaštrena ne znače pod Bogom ništa. Propisani su, ali što to kome znači? Nešto bi trebalo značiti u situaciji kada se kreće u postupak žalbe, ali to ništa ne mijenja na stvari.
Dodatna komplikacija kod ocjenjivanja nastaje kada se tijekom godine promijeni šef. Nikada nije jasno tko ocjenjuje, da li je to stari ili novi šef. Upravo se ovo dogodilo tijekom prošle godine. Najgore je kada se šef promijeni u drugoj polovici godine za vrijeme ljetnih mjeseci, jer je on prije toga mjesecima u magnovenju, što snatrivši o budućim novim okolnostima svojega narednog radnog mjesta, što izbezumljen velikim pripremama za odlazak i krpanjem repova, nastojeći da ne ostane ikakve rupa koju nije zapušio, a iz koje bi štogod ružno ili neprikladno moglo izjuriti van ili iscuriti u okolinu, što bi bilo smatrano nepoželjnim zagađenjem okoliš i što bi na njega bacilo ružno svjetlo.
Šef uvijek mora otići u legendu, lijep, svijetao i drag, sa smiješkom na ustima i zamišljenim pogledom u novu i sretnu budućnost, zadovoljan što će njegovi podređeni nastaviti koračati njegovim utabanim i preporučenim stazama. U stvarnosti narednom, tzv. novom šefu uglavnom većina stvari što je postavio i odredio ili obavljao prošli šef nije dobra, prikladna ili sretno odabrana. Izuzetak je kada su stari i novi šef kućni prijatelji, ili kada je novi šef odabrao staroga, smatrajući da će ovaj najbolje nasljedovati njegove misli i ideje, te poštivati njegova načela. Razlog je banalan, stari se šef uvijek može vratiti na mjesto novoga šefa, a novi šef može biti lansiran u sadašnju orbitu novoga.
Ja sam za prošlu godina dobila kraljevsku godišnju ocjenu. Bila sam dobra. Kako to tumačiti? Trebala bih smatrati da sam išla na posao i sve obavljala što mi je dano kako treba. ovo ne znači da nisam iskakala iz okvira tako što nešto nisam obavili ili propustila obaviti ili napravil na krivi način ili mimo upute, već da nisam bila kreativna, inovativna i prodorna. zanimljivo je ovo drugo iskakanje, tzv. napredno i pozitivno, očekivati u strogoj hijerarhijski organiziranoj organizaciji koja spada u one koje po Herbertu Simonu pretpostavljaju administrativno ponašanje. Opet, u zbilji sam se ja tako ponašala.
Prevladavala sam probleme i rupe sustava, funkcionirajući u svojoj radnoj mreži, pokušavajući šefovima ukazati na ovo, što pak u zbilji znači da sam ih zamarala stvarima koje bi u idealnom slučaju oni morali sebi staviti na dnevni, tjedni, mjesečni ili godišnji dnevni red i okvirno i načelno riješiti na svojoj razini, među sebi ravnima, a ne pustiti mene da se ponašam kao da imam vlastitu tvrtku, vlastiti poduzeće i vlastiti posao, pa se za sve moram uprijeti da mi krv ide ispod nokata, da mi zuji u ušima od stresa, da mi se lice koči od pozitivnog izraza koji zadržavam čak i kod dugih i napornih telefoniranja sa tzv. mrežnim suradnicima, da mi je već zlo od spomena riječi suradnja, strpljivost i konstruktivnost, jer se na njihovoj ugradnji u sebe, sa svojim kućnim odgojem temeljitosti i radnih navika, te volje i elana, koji opstaju bez obzira na sve okolnosti, kao i pozitivnog duha, smatram kiborgom. Samo dobrim kiborgom!
Izvrsni ljudi nisu kiborzi. Oni su svoji. Oni si daju oduška u svemu što rade. Sami su sebi na prvom mjestu. Posao je na drugom, trećem, petom ili zadnjem. Oni puše u radnim prostorijama, čak i kada je to zabranjeno. Oni telefoniraju satima, zovu sa službenih telefona udaljene lokacije bez imalo grižnje savjesti i čuju se sa svojom rodbinom i frendovima. Oni ispijaju kavice satima. Oni piju sokove na reprezentaciju dok im ne pozli ili dok reprezentacija na njihovu duboku bol ne bude ukinuta. Oni tračaju više sati. Oni si dopuštaju višesatnu pripremu, dovršavanje ili kuhanje ručka. Oni ručaju kao da su članovi kraljevske obitelji na vanjskopolitičkom međunarodnom posjetu, pa to traje i nikako da prestane. Oni spavaju, a hrabriji i hrču. Oni plaču da kod šefa postignu svoje, uglavnom ono što ih ne ide ili što ne zaslužuju ili što im ne treba u ekonomskom i racionalnom svijetu posla i rada. Kada ih netko drugi, izvan Septičke Jame opere u vezi posla, bilo načina na koji su ga obavili (lijevom nogom) ili nepristojnog ponašanja (lupanje vratima, vikanje, bješnjenje), ne krije se isijavanje mržnje prema onima koji si dopuštaju previše. No kada se osoba koja ih je oprala požali šefu Septičke Jame na njihovo ponašanje, oni gotovo da budu poglađeni po glavi njihovom velikom rukom uz riječi "Samo tako sine, dobar si!" ili "Kćeri, vidim, bit će nešto od tebe! Već ideš mojim stazama!".
Oni izvrsni septički radni ljudi koji nisu kiborzi ne dolaze na vrijeme na posao, kradu radne dane, izmišljavaju okolnosti radi kojih se ne pojavljuju na poslu, a izostanke ne pokrivaju niti potvrdom o bolovanju niti godišnjim odmorom. Oni su društveni ljudi koji imaju osobni život. Istodobno je njihov privatni život javna i društvena stvar! Ostali su zombiji ili robovi, samozatajni i potumplani anonimusi, ovisno o tome kako pravi i ljudski izvrsni žele protumačiti svoju kiborgovštinu. Biti kiborg je izvor podsmjeha. Zato će izvrsni radni ljudi svojoj djeci davati naputke kako ne postati kiborg.
Prvi je korak demonstracija. Sastoji se od dovođenja djece na posao i puštanje da ona vide kako izgleda prazan, isprazan i dokon dan jednoga izvrsnoga i druželjubivnoga septičkog radnog čovjeka koji nije kiborg, koji je sav šupalj kao njihov mozak i pun rupa koliko ga ima njihovo znanje, ali koji je popunjen sisama, guzicama, nakeženim facama i različitim poklonima kojima uglavnom uspijevaju začepiti usta nezadovoljnika, te, što je najvažnije, druženjem i podsjećanjem na sebe.
Da bi bilo sigurno da septička izvrsnost bude dostojno dokazana, izvrsni septički radnici koji nisu kiborzi uvijek kontroliradju da ono što oni zapravo rade, a što nije uvijek i samo povezano s tom dosadom i glupošću od radnoga mjesta!, vodi onamo kamo oni žele, izvrsni radni čija vrsta ne obuhvaća kiborge svoju stvar podupiru pečenjem kolača za šefove Septičke Jame. Čovjek koji dobiva poklone, nije samo vezan, već je i kupljen je. Čovjek koji jede poklone, prodao je svoju dušu onome koji mu nudi da ih žvače i probavlja. Izvrsni radni čovjek Septičke Jame koji nije kiborg uspješno se fizički uspio ugraditi u svojega šefa. Kavicama se ništa ne postiže, to valjda već zna svatko!
Otuda većina izvrsnih ocjena Septičke Jame. One koje nisu postignute prosječnim ili ispodprosječnim nazoviradom, ostvarene su na preporuku drugih, ovakvih zbiljskih izvrsnika Septičke Jame. I zato je u Septičkoj Jami teško biti aseptičan i ostati izvanjskozbiljski izvrstan. Zapravo, to je nemoguće. Onaj tko hoće biti izvrstan kiborg, taj se morao pokupiti iz Septičke Jame. Oni koji su ostali mogu sebi pričati da su izvrsni kiborzi i da Septička Jama smrdi, no oni i dalje u njoj prebivaju i kisele se u očekivanju svoje izvrsnosti. Zato je moja godišnja ocjena iz Septičke Jame završila tamo gdje joj je i mjesto - u smeću.
- 23:24 -
četvrtak, 22.07.2010.
POGLED U BUDUĆNOST ŽENA KROZ SANITARNU LEĆU
Stalno se i opetovano priča kako će svijet biti bolji kada njime bude upravljalo više žena. One će u većoj mjeri upravljati državom i poduzećima, i neće biti samo na čelu socijalnih institucija kao što su škole, dječji vrtići i starački domovi, gdje se ne ostvaruje profit. Dok ih se tamo ne stvori kritična masa, morat ćemo vjerovati ovim lijepim obećanjima. Da se ne bi pusto nadali, moramo provjeriti što se zbiva sada dok imamo slučajeve da posvuda ima žena na običnim mjestima, kuda se okrenemo. Gotovo da bismo mogli reći da su oko nas cijele brigade žena.
Kada pogledam svoj dnevni raspored i mjesta gdje zalazimi, od jutra do mraka, u gradu uglavnom vidim zaposlene žene, a muškaraca više vidim i susrećem na cesti, kao šetače i prolaznike. Pitam se koja su danas radna mjesta ostala prepuštena muškarcima i koji su to poslovi ostali samo njima svojstveni. Iako su žene prodrle posvukuda, ne bi se moglo reći da se nešto generalno promijenilo od doba kada su svugdje dominirali muškarci. Nešto se popravila estetika, poradilo na neformalnosti formalne komunikacije i pomalo radilo na domaćinskom duhu, što je vjerojatno efekt ženine dotadašnje uloge orijenitrane ne ognjište, odnosno kuhinju, te njezinog urođenog smisla za komuniciranje i ostvarivanje suradnje. Iskustvo pak govori da je muška komunikacija svrsishodnija i bez praznoga hoda, a voljnost za suradnju veća onda da je potrebna i smislena, te da ima manje suvišnosti koje nosi unošenje emocija u veze, odnose i sadržaj kod poslovanja i ostalih radnih aktivnosti, pogotovo ako se radi o uslugama koje traže interakciju s trećim ili prolaznim osobama. O ovim ću iskustvima jednom drugom prilikom. Danas gledamo kroz higijenu i to na primjeru sanitarnog čvora.
Kažu da su žene urednije i da svugdje teže od svojega okružja napraviti simulaciju doma, da im bude lijepo i ugodno, da se osjećaju kao kod kuće. Čini se da ovakve tvrdnje uopće ne vrijede za zahode. Više puta sam doživjela da se u ženskim zahodima nalaze neke poruke, koje variraju od podsjećanja, savjetovanja, preko molbi, do traženja ili čak prijetnji na pridržavanje higijenskih navika i urednosti kod korištenja zajedničkih sanitarnih čvorova. Ženske mane su mnogobrojne i tako raznolike da iz toga mogu reći da ženama tu nedostaje isto ono što zamjeraju muškarcima. Žene se razbacuju papirima za ruke i toaletnim papirom. Nisu u stanju zgužvati ih i baciti u koš ili zahod, već ih se nalazi posvuda. Žene ne vole povlačiti vodu u vodokotliću nakon što su obavile nuždu. Možda misle da kod svakog sanitarnog čvora na poslu sjedi neka pridružena zahodska žena, u našim krajevima poznata institucija tzv. klozetfrau, koja će im pružati papire i za njima čistiti zahodsku školjku? Nažalost, sanitarni čvorovi zjape prazni, sve je mehanizirano i podržano različitim aparatima i uređajima koji su sanitarne čvorove pretvoritili u samouslužna središta. Ako se žene budu dalje nedogovorno ponašale, vidim, morat ćemo ih opet početi vraćati u zahode.
Nova uloga klozetfrau ne bi bila ponizna i tiha, već bi bila artikulirana i zathijevna, te pedagoški orijentirana i po potrebi arogantna. Ostaje otvoreno pitanje bi li joj trebalo dati kakvih ovlasti da nešto značajno učini, primjerice, da zapriječi nečiji ulazak u sanitarni čvor, ako zna da je dotična osoba neuredna i ne ponaša se s poštovanjem u tom svetom prostoru. Imamo žena koje su spremne potpuno desakralizirati i ovakve nasušno potrebne prostore. One prolaze pokraj umivaonika, vode, tekućeg sapuna i papira kao pokraj turskoga groblja, a ne kao kakve točionice posvećenih i skupih resursa. Kada bi se u poslovnim prostorima naplaćivao odlazak na zahod, odnosno ulazak u zahodsku kabinu, ne sumnjam da bi se vodu, sapun i papirnate ručnike promatrale kao stvari kojih treba dobiti što više.
Nova klozetfrau bi mogla održati povremene lekcije o urednosti, opomenuti one koji se ne drže reda i ne koriste sve ponuđene usluge, te čak podučiti one koji ne peru ruke dovoljno dugo ili ne stvaraju pritom dovoljno pjene. Ako treba, vježbali bi svi sušiti ruke samo jednim papirnatim ručnikom! Nova klozetfrau bi čak smjela dijeliti lekte o higijeni i sanitarijama, možda nas podučavati njihovom povijesti i razvoju, te ukazivati kakvih sve novostima ima u ovom području, da bismo mi, korisnici, mogli agitirati za te naše i njezine stvari, te pomicati granice sanitarnih čvorova u budućnost, osuvremenjavajući ih. Vrlo napredni sanitarni čvorovi imali bi mogućnost prikazivanja prezentacija na zidovima, da ne bude dosadno čekati na red ili prati ruke gledajući samo svoj odraz ili zavirujući u umivaonik. Najnapredniji bi nam dopustili da gledamo reklame ili neke čak zabavno-humoristični sadržaj na ekranima u kabinama, jer bi se tako bar razonodili u trenucima kada nismo za pisaćim stolom i obuzeti stresnim i neugodnim situacijama.
Nažalost, ovakve vedre scene mogu dugo ostati fantastične priče i puste želje. Razlozi su banalni. U sanitarnim čvorovima u kojima su zahodske školjske 21. stoljeća, sve novo i blistavo, savršeno opremljeno, čisto i cijelo, postoje žene, za koje se to izvana ne bi reklo koliko su visoko pozicionirane, uređene, obučene i namirisane, umišljene i poučene, važne i snaže, koje obavljaju nuždu tako što se penju na zahodsku školjsku i gaze po zahodskoj daski, te tako suvremenu zahodsku školjsku ponizuju simulirajući od nje čučavac.
Previše se puta pitah kako je moguće da se zahodska daska otkine, da se mogu vidjeti otisci cipela po njoj, a još dan danas mi nije jasno kako n ismo našli kakvu poslovnu ženu i činovnicu ukliještenu između zahoda i zida ili potrganih dijelova noga nakon ovakvih akrobacija. Ovakva potreba je posebno nejasna kada je sanitarni čvor održavan izuzetno urednim. S druge strane, pitam se moramo li se diviti akrobatskim vještinama takvih uredskih željeznih dama i modnih damica, te njihovoj odvažnosti da se tako ponašaju u svojim štiklicama od dvanaestak centimetara i uskim suknjicama ili sa značajnom tjelesnom masom. Uz njih se one koje se samo veru zahodskoj školjci, dopuštajući si da zahodsku dasku prije toga odignu i ostave drugima, čine se vrlo obzirnima. U svakom slučaju, mora se raditi o ženama koje pucaju visoko i koje žele što prije doseći strop svojih mogućnosti. One sve moraju raditi svisoka!
Druga značajna vrsta zahodskih delikventica su one koje u zahodsku školjku bacaju sve što im je suvišno u trenutku kada su se zatekle u sanitarnom čvoru. To mogu biti ulošci , tamponi ili vata, ali i kartoni, papiri, te celofansk ili plastični omoti. One sve rješavaju po brzom postupku, upravo onda kada im padne na pamet. Neće se zamarati odlaganjem svojega otpada u obližnju kantu za smeće.
U divlje žene možemo ubrojiti one uporne i bjesomučne napredne mudrice koje umjesto toaletnog papira koriste ručnike ili papire za ruke, jer je po njima običan toaletni papir slab, mek i nemoćan. Čvrstima ženama trebaju čvrste stvari. Rezultat je uvijek isti – začepljene zahodske školjke, a možda i zaglavljeni kanalizacijski odvod u zgradi, horizontalni ili vertikalni.
Primitivna vrsta iznosi sve pokretno iz sanitarnog čvora, jer ne vole izaći otamo praznih ruku. Nekada sa sobom nose papirnatu konfekciju, kutiju ili stalak za toaletni papir, žarulju koju mogu dohvatiti ili osvježivač zraka. Iz provjerenog izvora sam čula da se znaju odvrnuti vijci zahodske daske i slobodna daska ponijeti sa sobom! One koje zaboravljaju ugasiti svjetlo nakon što ostave zahodsku školjsku samu, čine se majčinskim i obzirnim tipovima, napram ovim prethodnih. Neuredne i zaboravljive ostavljaju za sobom s komadiće pokidanog toaletnog papira oko zahodske školjke, a druge to čine sa zgužvanim papirnatim ručnicima i umivaonikom.
Uvijek se radi prisjetim ugodnih i lijepih zahoda na Zapadu, gdje je zahodska daska od punoga i vrijednoga drveta, gdje svira ugodna muzika, gdje su u predvorju zahoda zidovi prekriveni krasnim tapetama, gdje ima stilskih svjetiljki, mekih ručnika, bočica s mirisom, kakve zelene ukrasne biljke, gdje se može prisjeti na ugodnom dvosjedu ili naslonjaču, pa se upitam kako bi se opisane žene ponašale i snašle u takvim sobama za odmor, kada nisu u stanju izaći na kraj sa sanitarnim čvorovima.
Istovremeno moramo biti sretni što su sve rjeđe vidljivi ostaci taloga kave ili listići čaja ili tragovi prolivenog ručka po zahodskoj školjci ili čak zahodskoj dasci. Ovo možda možemo zahvaliti modernizaciji svijeta i uvođenju čajnih kuhinja, aparata za kavu i restorana što umanjuje aktivno kuhanje radnih žena po uredima, no nisam u to previše sigurna. Uvijek polazim od toga da prilika čini lopova.
Ako moramo prosuđivati o o budućem upravljanju finih, čistih i urednih žena na temelju sanitarnih čvorova u poslovnim i javnim prostorima koje sada koriste, moramo zakjljučiti da ponašanje žena u sanitarnim čvorovima pokazuje da postoji jaki otpor civilizacijskim tekovinama i novim načinima življenja i rada, kao i zajedništvu i bezvremenskom povjerenju u druge i one koji će nakon njih doći na mjesta na kojima su one već bile i na koje možda hoće li ne moraju opet doći.
Sanitarni čvorovi daju nam naslutiti dosta toga. Iili su žene samo doma uredne i poštene, kada su svoje na svome, pa samo ne poštuju zajedničko i tuđe, ili su bezobzirne i nesolidarne, pokazujući da ne drže do međugeneracijske solidarnosti i da ne žele održivi razvoj. Žene možda traže da budu stalno nadzirane, da im stalno netko prijeti i da ih kontrolira, da iskazuje svoju moć. Mora se zapitati ne žele li zapravo biti promatrane preko nadzorni kamera čak i u zahodu?
Žene još uvijek ne shvaćaju da same upravljaju svojim životima i da na njih utječu, i da su sklone ponavljati stare obrasce ponašanja, bez obzira što su same sebe stavile u najnoviju ambalažu.
Dokle god budemo po ženskim zahodima nalazili pisane poruke po sanitarnim čvorovima na kojima stoji „mi vas promatramo“, „mi znamo tko se ne drži reda“ i „ako ne prestanete s takvim nepridržavanjem reda, vaše će se ime naći na oglasnoj ploči“, o čemu nisam čula da se pojavljuje u muškim zahodima, znat ćemo da žene još nisu na stupnju na kojem si mogu reći da mogu voditi svijet za ruku.
- 16:12 -
četvrtak, 15.07.2010.
Kad vrućina udari po ženskim glavama
Kada udare vrućine, tek se tada vidi što je u ženskim glavama. Od ovoga nisu izuzete one iz poslovnog okruženja. Visoke temperature zraka dobar su povod da se pokažu svoje čari, koje su inače pokrivene, sakrivene ili se čak uopće ne daju naslutiti. Možda je teško dočekati ljeto, pokušavam se tješiti, iako neuspješno. Iako je moda posljednjih godina opet lansirala haljine, pa su hlače i suknje ostali po strani, žene nisu ništa naučile. Umjesto da iskoriste ovu mogućnost da se pokažu prednosti i sakriju nedostatke, one slijepo uzimaju sve što konfekcija nudi i stavljaju nekontrolirano na sebe. Nema tu osjećaja za boje, krojeve, godine starosti, oblik tijela, prilike, doba dana... Sve je to sunce spržilo.
Zadnjih se dana divim hrabrosti lokalnih pedesetogodišnjakinja. Jedna je atletske četvrtaste građe i za svoje godine vitka, iako po izgledu izdaleka može biti zamijenjena za muškarca, a u suknji za transvestita ili osobu koja je promijenila spol. Neki je dan vidim u zanimljivoj kombinaciji. Na sebi ima suknju od industrijskog pletiva s rupama veličine prepeličjega jajeta, bež boje. Suknja ima podstavu, bež boje. Sve bi bilo u redu da je gospođa obukla donji veš u boji ljudske kože. Kako je bijelo u modi, očito si nije mogla pomoći.
Druga žena za primjer je puno smjelila i upadljivija. Ona paradira u bijelom donjem rublju s bijelom prozirnom haljine od vrlo tanke i fine pamučne pletenine. Bilo bi to zanimljivo i zgodno da je ona vitka i čvrstih mišića. Ovako imamo hrabro i ponosno kročenje mase dojki i stražnjice, upotpunjeno s izbočenjem suvišnih naslaga sala na trbuhu. Kada vidim gospođu, ne znam da li da prije prasnem u smijeh jer se sa njom suočavam licem ili da to činim kada joj prilazim s leđa. Vrlo je važno pritom da je žena maksimalno osunčana i da se u hodniku u kojem nema prirodnog direktnog osvjetljenja nego samo dopire nešto svjetlosti s gornjih malih staklih otvora ponad vrata, sve jasno može obuhvatiti već jednom pogledom izdaleka. Iz blizine moramo skretati poglede, jer i pogled u pod prema svojim nogama otkriva previše. Pravi raj za muška oznojena čela! Ako je kome dosadno na poslu i nema što vrtiti u glavi, odmah će se pokrenuti, iako uz pretpostavku da voli odvažne korpulentne žene.
Treći slučaj možemo optimistički smatrati slučajem sunčanice i nadamo se da se radi o privremenom ispadu. Gospođa je inače uvijek u poslovnim kompletićima i jako pazi da joj se ne vide gole ruke. Stil oblačenja jest poslovan i ozbiljan, iako moderniziran s mjerom, što je pohvalno za osobu njezinih godina. Kada su počele vrućine, žena se je uspjela rastati sa svojim sakoićima i pokazati se s laganom bluzom sa spuštenim rukavima do trećine nadlaktice, pomalo prozirnom, ali ne strašno jer je bila tamne boje s nešto svjetlijih motiva u bojama. Ono je tu zapanjujuće, jest njezin odabir suknje. Iako je krase pozamašni bokovi, kakvima su obavezno oslikavali bujne seljanke romantični slikari, ona je na sebe stavila modernu suknju na falte. Osim što se njezina širina optički povećala, prizor je upotpunila izostavljanjem podsuknje. Tanko platno nam je pokazala koju vrstu bijelih gaća nosi ...
Nažalost moram konstatirati da žene koje mislu da su poslovne zato što idu na posao ili zato što se bave poslovnim stvarima (tzv. business), nisu u stanju održati neke važne značajke poslovnog oblačenja. Dijelom to mogu objasniti oponašanjem, a dijelom time što misle da moraju biti moderne, što se pak kosi s konzervativnim pravilima tradicionalnog poslovnog oblačenja. Tako ćemo vrlo rijeko ovih dana vidjeti poslovnu ženu da nosi zatvorene salonke ili da ima sandale sa zatvorenim prstima i otvorenom petom, ili da nose najtanje najlonske čarape.
- 14:20 -
utorak, 13.07.2010.
Život u Rajskom Vrtu
Danas smo imali zajednički sastanak radnog stanovništva Rajskog Vrta. Da, u Rajskom se Vrtu jako puno radi. LJudi to uopće ne misle tako. Glava Rajkoga Vrta, Božica Vrtna podijelila je zadatke i ukazala da ima puno posla, da stranke mogu ostati u uredu ponajviše deset minuta, ni sekundu više. Ako budu ostale duže, nećemo moći obaviti sve što treba. Dobila sam zadatak, dostojan svojim sposobnostima, te posebno jednoj vještini koju sam razvila u Septičkoj Jami. (Iz ovoga se vidi da vrijeme provedeno u Septičkoj Jami nije protraćeno, iako je izgubljeno!).
Kada sam se vratila u svoj ured, čekajući da dobijem zadatak, krenuh raditi drugu stvar, da nemam prazni hod. Zadubih se i ne obraćah pažnju na internu poštu, kada čujem Kolegicu Zlatokosnu da mi govori kako će ona obaviti zadaću. Bijaše mi to čudno, i ne mogah si objasniti što se to zbiva, ali odlučih ništa ne poduzeti, već sve promatrati pomirljivo kao da se ne događa meni, nego nekom drugome. Nakon iskustva u Septičkoj Jami stekla sam zazor od branjenja svojih stavova i svojih interesa na prvu loptu i direktno, jer naučih da se to može izuzetno loše gledati, iako je stvar normalna i prirodna, i sve bez obzira koliko je napravljena po svim normama, kulturno i pristojno, smireno i opravdano. Ne želim se zavaravati da u Rajskom Vrtu negdje ne čuči Zmija. To što Zmiju još nisam susrela, ne znači da ne postoji. Tko zna, možda je u mojem uredu. Možda u susjednom... Ili onom trećem nadesno?
Stvari će doći na svoje, a ja ionako nisam plaćena po učinku, uz to što moram hvatati konce stvari u Rajskom Vrtu, jer sam još uvijek novopridošlica. Pridošlice moraju biti na pričuvnoj poziciji i defenzivni, ne isticati se i ne tražiti svoje. Moram priznati, da sam se u sebi ipak našla pomalo uvrijeđena što netko tako otima taj kolač koji je bi meni namijenjen, tim više što imam dobar pribor da ga njime pojedem! U tom sam se trenutku po treći puta do sada prvi puta zapitala da li me moja ljubazna i draga Kolegica Zlatokosna hoće predriblati, ne osjeća li se frustrirano uz mene ili je samo bolesni radoholičar, koji sve hoće obaviti što vidi, samo da nema prazni hod pa se pača u sve i svašta, bez kontrole i samokritičnosti.
Nikako se nisam mogla odlučiti što da mislim. Nije sve u ljubaznosti, kao što nije sve u pomirljivosti. Nisam bila dovoljno pametna da se odlučim da Božici dadem do znanja da je kolegica sama zgrabila posao, da ne ispadne da ga ja nisam htjela obaviti. Nećkala sam se jer mi je to sličilo ponašanju jedne tužibabe. Kada informiranje i samoobrana prelazi u tužakanje, potpuno mi je više nejasno. Stoga sam sve lijepo pustila da se samo odvija.
I odvijalo se. Čim sam vidjela da je Kolegica Zlatokosna obavila zadaću, uvjerila sam se da stvari neće proći jednostavno kako je kolegica zamislila. Internom poštom mi je poslala na uvid svoje djelce, kada i Božici Vrtnoj. da je htjela, mogla me pitati da pogledam što je učinila. Vjerojatno drži da je njezino pet puta kraće prebivanje u Rajskom Vrtu prevladalo sve moje radno iskustvo, vještine, pamet i uvide. Meni je time samo olakšala situaciju, jer ja ne mogu davati savjete , mogla sam joj pomoći i dati koji savjet. Ovako, od toga nije bilo ništa. Božica je pred kraj dana našla djelce i došla iznijeti zamjerke. Kolegica je u međuvremenu imala druge stvari za obaviti, umorila se od vrućine, a i shvatila je kako stvar baš nije tako rutinska i laka. Ja sam se ponudila da pomognem savjetom i da pogledam popravljeno djelce, no to je prošlo na formalnoj razini. Kolegica je dalje nastavila raditi po svojem, ali sam zamijetila da je konačna frustracija nastala je kada je dobila uvid u moje jedno slično takvo djelce. U njoj se javilo pitanje bi li bilo bolje da to ja napravim, no istovremeno je ostala spoznaja da treba dovršiti obavljeno.
I tako Božica Vrtna nije došla na svoje jer je morala jednom intervenirati Kolegica Zlatokosna htjela je biti prima balerina u tom segmentu posla. Ja nisam prima balerina, ali isto tako ne želim hodati uokolo i popravljati tuđe stvari, koje treba puno prerađivati. Istovremeno sam u situaciji da netko tko nije primabalerina hoda uokolo i popravlja svako malo nešto za mnom, što je potpuno nepotrebno i besmisleno, jer se tu nema što dodati, izmijeniti ili popraviti. Sada više ne znam što da mislim o Kolegici Zlatokosnoj, je li iskrena i poštena, ili igra neku igru. U trenutku kada ovo završavam, otkrivam da se još jedna igra odvija u pozadini. Konačno, i rajski Vrt imvoje igre nad igrama!
- 16:09 -
ponedjeljak, 12.07.2010.
JEKA URLIKA IZ SEPTIČKE JAME
Čak i kada čovjek pobjegne iz pakla, i zaboravi ga, ne znači da ga sumporni smradovi pakla neće zapahnuti. Kemija Septičke Jame je kemija bojnog otrova. Dovoljna je koja molekula da šteta bude učinjena.
Danas sam saznala od jednoga valjda još ljudskoga bića koje se ostalo koprcati u Septičkoj Jami, da sam dobila svoju godišnju ocjenu rada. Ona meni ništa ne znači, jer sam u novoj priči, gdje je ona nula. Iako je ta ocjena kao takva za mene nula, jer znam da ne odražava stanje, zgodno je znati kakva je. Tek toliko, da se uvjerim kakva je protočnost među komorama i koje se kemikalije mogu tamo detektirati. Da ne duljim, saznah da su čovjekolika bića bila jako slabo ocijenjen, kolikogod ona bila radno pozitivno postavljena i radno izuzetno opterećena i konstruktivno prevladavala sve moguće i nemoguće prepreke i nedostatke, a posebno nikakvu, lošu ili nevoljnu suradnju s direktno nadređenima, te slabu međuljudsku klimu, bez topline solidarnosti i zajedništva, ali uz snažnu kemijsku energiju koja je sve pržila oko sebe, kao da se radi o zapaljenoj naftnoj bušotini,e tekućine i plinovi. Za čovjeka je ocjena dobar, što je za neradnog, pospanog, svadljivog, lajavog, zavidnog, zlobnog, lijenog, praznoglavog, površnog, sebičnog, kradljivog, podmuklog, lažljivog i samoživog vraga ocjena izvrstan. Sada je jasno da sam u Septičkoj jami mogla biti bolja, da sam samo malo pokušala biti vražja. Kako lako ne mijenjam životna opredijeljenja i kako ne žalim za prošlim (ne)prilikama, dobivenom informacijom sam si još jednom potvrdila kako su sve moje subjektivne i realne procjene bile objektivne i stvarne. Štoviše, možda je stvarnost Septičke Jame gora nego što sam shvaćala da je loša kada sam u njoj bila. Jer, atmosfera gušenja Septičke Jame, u mojoj je glavi još jedino ostavila moć rasuđivanja i analiziranja situacije i svega što se oko mene zbiva, koliko sam u mutnoj vodi mogla vidjeti i po mulju mogla napipati svojim ekstremitetima i osjetiti tijelom.
- 09:00 -
