srijeda, 04.08.2010.
Prirodnost u materijalnom svijetu - Fantazmagorija ili mit?
Moj jučerašnji susret sa sadašnjim pripadnikom obavještajne zajednice i dojučerašnjim uredskim štakorčićem koji još nije uspio niti stasati i postati svjestan svojih kapaciteta nagrizanja sustava, u kombinaciji s dovršavanjem knjige "Modni Babilon" Imogen Edwards-Jones, u kojoj sam shvatila da kolikogod organizacija unutar koje funkcionira Septička Jama nije modna industrija, nema tu neke razlike u životu i radu šljakera koji nešto stvaraju i pridonose, jer su okruženi parazitima, lešinarima, strvinarima, proždrljivcima, glupanima i budalama koje su izgubile orijentaciju i po sebi nisu ništa, ali su za sebe sve - sve me to natjeralo me da nanovo, tj. još jednom i opet, kao da to već ne znam!, zaključim kako živimo u materijalnom svijetu gdje je samo materijalno bitno, jer ima primat nad svim ostalim. Najgore je od svega što se zapravo ljutim se na sebe što uopće trošim vrijeme na ovakve misli!
Možemo pričati o pameti, inteligenciji i mudrosti, etici i moralu, povijesti i budućnosti, no ono što ima pravu vrijednost i što je odlučujuće je u sadašnjosti i odnosi se na to kako čovjek izgleda, kome je lijep, kome je simpatičan, što može drugome pružiti jer mu treba ali mu nije dostupno ili nije u dovoljnoj količini da bi za njega bilo smatrao obiljem, te da li je sve to u stanju ponuditi sada i odmah.
Pamet i snalažljivost vrijede onoliko koliko su si priskrbile materijalnih dobara. Ostalo nije vidljivo u tih nekoliko sekundi interakcije s drugima, bilo u prolazu vizuelno ili u površnim komunikacijama i razmjenom eliptičkih i stereotipnih rečenica, ili naknadno putem tračeva, glasina ili ostalih načina saznavanja o drugima s kojima nismo tako blizu da bismo ih mogli taknuti rukama ili doseći zvanjem telefonom ili slanjem elektronske poruke koja će biti odgovorena.
Uzimajući sve ovo u obzir ne treba se čuditi da su mladi lijeni baviti se dugoročnim aktivnostima za koje nije izvjesno da će polučiti korist ili će polučiti nešto što će im se vratiti u obliku kakve dobrobiti. Zašto bi netko činio nešto što se ne vidi, pa neće imati efekta? Zašto bi se radilo radi rada? Iz običaja? Radi prisile? Zašto bi bili uredni, fini, pristojni i moralni kada ih nitko ne gleda? Zašto se ne bi poslužili tuđim koje sami nemaju ako je to jedini put kojim mogu u sadašnjosti nešto ostvariti? Trud i muka nisu na cijeni, kao što nisu nedopadljivost i ružnoća. Jedno možda nikada neće biti vidljivo, a drugo je odmah odbojno. I zašto onda vjerovati da smo svi jednaki, da svi imaju jednake mogućnosti, da su svima dane jedna prilike.
Zašto ne prihvatimo da smo podijeljeni u grupe i staleže, da nisu svi za sve i da svima nije dano sve? Zašto svi misle da će se na zemlji ostvariti raj nebeski? Jesmo li iracionalni u racionalnom svijetu koji ne podnosi neekonomičnost i kažnjava neracionalnost? Ili je bolje misliti da će svako dobro djelo biti kažnjeno na odgovarajući način, pri čemu je kazna to što smo se time sami udaljili od cilja kojemu stremimo, ukoliko već nismo odustali od svojega prvotnoga i istinski željenoga cilja i zamijenili ga za neki zamjenski, niži i vjerojatno ostvarih, te tijekom vremena prigljen kao svoj?
Da li je ženama uistinu svojstveno žrtvovanje i odustajanje od sebe radi drugih a muškarcima normalno izravno obraćanje problemima i njihovo rješavanje bez nepotrebnih interferiranja? Da li treba odmah promijeniti cilj ili sredstvo kod prvih većih poteškoća, prepreka i značajnih smetnji koje dolaze sa strane ili ustrajati smatrajući da se kroz trnje ide do zvijezda i da treba paziti da se biseri ne razbacuju pred svinje? I na koncu, kako se u svemu ponašati bez prisile, bez stalnih promišljanja, propitivanja jesmo li zadovoljni i da li je ono kuda idemo upravo ono što želimo? Možemo li očekivati da smo prirodni ili smo samo karikature okolnosti u kojima smo se našli i odraz likova s kojima se sudaramo u našim svakodnevnicama?
- 12:23 -
utorak, 03.08.2010.
KAKO TO RADE MUŠKARCI - SUSRET ČETVRTE VRSTE S BIVŠIM KOLEGOM IZ SEPTIČKE JAME
Heheheh, danas stojim na Trgu i pokušavam prokljuviti kojim putem mi je bolje ići doi posla. Veliki radovi na horizontalnoj prometnoj infrastrukturi svuda su u tijeku. Trg je prazan, sve je pretiho i mirno. Moglo bi se po njemu tumarati zatvorenim očima i još uvijek nikoga ne srušiti. Gledam kolika je temperatura zraka i kontam trebam li ići tamo gdje još moram komad puta hodati pješice ili se voziti do kraja i biti iskrcana na odredište, pred samu zgradu.
Kako semafor dolazećih prometala pokazuje samo četiri linije, ipak dokono se otšetavam se do kraja perona da pogledam na drugu stranu, što piše na semaforu za kretanje u suprotnom smjeru. Nisam prešla četvrtinu puta, kada vidim jedno poznato lice - bivši kolega iz ureda. Ošišan je na vrlo kratko, još kraće nego inače. Novost na njemu su jako, jako, jako crne sunčane naočale. Da ne korača odrešito i mirno, pomislila bih da je slijepac i da u desnoj ruci ima bijeli štap, dok mu lijevu ruku krasi skupi crni poslovni kovčeg. Što će mu naočale, pomislih. Ta ima jako tamnosmeđe oči, gotovo crne, i nikada nije padao na naočale i slične vizualne modne i muljatorske parafernalije. Već zamišljam kakov ću ga pitati kakav mu je to imidž, ali zamijetih da on prolazi svojim stabilnim i ujednačenim hodom pokraj mene. Mimoilazimo se kao dva tankera, bez sirena pozdrava. Višegodišnji uredski kolega me ne prepoznaje, iako sam sigurna da me je spazio, upravo kao i ja njega.
Iskustvo življenja i preživljavanja u Septičkoj Jami naučilo me je da pokušam stvoriti iluziju kamenoga lica čak i kada se sve u meni ruši. Nekada mi je svaka emocija i svaka misao bila ispisana na licu, svi su me čitali kao otvorenu knjigu, kad su htjeli i ikada im se nije dalo. Ja nisam znala drugačije. Danas nisam ništa dirnuta ovom ignorancijom nekdašnjeg kolege, a nisam niti impresionirana nalazom. Samo se potvrdilo moje uvjerenje kako sam u bivšoj radnoj organizaciji Septičke Jame izuzetno nepoželjna osoba. Do koje je mjere nepodnošljivost prema meni eskalirala, upravo sam se uvjerila i bez svoje volje.
Sama današnja informacija nema za mene neke praktične vrijednosti jer nema niti potrebe, niti razloga, a bogme niti prilike susretati se svjesno i namjerno s ikime iz Septičke Jame. Informacija je samo potvrda mojih procjena stanja stvari i slutnja da su neki odnosi u Septičkoj Jami i sa njome u vezi upravo onakvi kako sam slutila, no bez dokaza.
Preošišani kolega sa precrnim naočalama je jako dobri prijatelj sa sadašnjim šefom Septičke Jame, koji je moj odlazak iz septičkog okoliša podnio izuzetno loše. No naravno, stanovnici Septičke Jame za sebe nisu nikada septičari! Najveći septičar sam ja, koji je sada u, naspram Septičke Jame, aseptičkom okružju, ugodnom, normalnom i pozitivnom, na kakav sam bila naviknula prije nego što sam se obrela, ni kriva ni dužna, u Septičkoj Jami.
U svemu je zabavno to što je bivši kolega, a sada pripadnik obavještajne zajednice, svojedobno bio vrlo realan i promoćuran promatrač i procjenitelj stvarnosti, vješt u zapažanju i nuđenju ironičnih opaski. Tada sam pomišljala da će od toga vježbenika i službenika, administrativca i akademskog građanina, biti nešto, da će društvo od njega imati konstruktivne koristi, da se neće izgubiti i da neće postati gazitelj. Sada lijepo vidim da je skupo prodao svoju kožu. Izuzetno je lojalan i sadašnjem i bivšem sustavu, i što je najvažnije ljudima, koji su bacili svoje mreže na sve oko nas.
Očito je da crni kolega bez bijeloga štapa zna o čemu se radi, kada ne želi da ga netko vidi da mi kaže u prolazu dobar dan jer bi njegova pozicija time možda bila ne samo kompromitirana već i ugrožena. Kako sam pristojna i nenematljiva niisam željela doprinijeti potencijalnoj propasti tako lijepo zahuktane i podešene karijere jednoga čovjeka na kraju svojih dvadesetih, relativno nedavno pristiglog iz udaljenih krajeva i valjda radi toga prisiljenoga da pod svaku cijenu uspije, samo zato što bi ga netko iz njegovog sadašnjeg radnog okružja zamijetio da je odreagirao na moju sitnu, malu i ništavnu pojavu, na našim putevima na svoja radna mjesta, dok nam se putovi križaju.
Također je zgodno znati da su Septičkoj Jami omraženi ljudi koji si sami nađu novu priču, novi fini i zgodni posao, a ne čekaju da ih netko servisira kao staru kramu, da ih psihofizički maltretira i perfidno stalno ponižava u svakoj sitnoj prilici, a potovogo kada se pruži kakva dobra zgoda sa širom publikom, li da si dopuste da netko od septičara doprinosi dodjeljivanju svoje ekskrementne baze po njihovo glavi stanovnika neomiljenih i netipičnih stanovnika Septičke Jame, prije nego dođe sudbonosna odluka i potom lijepi sunčani dan kada su daleke zvijezde odredile da je dobro da dobiju otisak njihove poštovane cipele na svojoj primitivnoj stražnjici i dočekaju se na sve četiri kao kakvo ulično, ničije i svačije pseto.
Ovo pišem zato da se tzv. neuklopljeni dekonstruktivci , pripadnici preostaloga radnoga naroda, još uvijek sposobnoga mozga i neiskvarenoga morala, što prije genu iz svojih loših radnih okolina i pomaknu na drugo i drugačije mjesto, da sve obave na vrijeme pa da onda poslije, jednom ovakvom prilikom, mogu obaviti slične susrete i zadovoljno konstatirati kako su postupili ispravno, ne čakajući ono što nikada neće doći.
S obzirom što čujem kako je uzburkano i nemirno u inače dinačnoj i sumornoj Septičkoj Jami, vrijeme odlaska sam tempirala izvrsno, iako sam svoje krpe pobrala u trenutku kada je razina moje nepodnošljivosti stvarnosti dostgla maksimum a moć se sakupljanja snaga za dnevno izdržavanje septičkojamskih malverzacija i manipulacija opasno približila ništici.
- 09:00 -
