Moj jučerašnji susret sa sadašnjim pripadnikom obavještajne zajednice i dojučerašnjim uredskim štakorčićem koji još nije uspio niti stasati i postati svjestan svojih kapaciteta nagrizanja sustava, u kombinaciji s dovršavanjem knjige "Modni Babilon" Imogen Edwards-Jones, u kojoj sam shvatila da kolikogod organizacija unutar koje funkcionira Septička Jama nije modna industrija, nema tu neke razlike u životu i radu šljakera koji nešto stvaraju i pridonose, jer su okruženi parazitima, lešinarima, strvinarima, proždrljivcima, glupanima i budalama koje su izgubile orijentaciju i po sebi nisu ništa, ali su za sebe sve - sve me to natjeralo me da nanovo, tj. još jednom i opet, kao da to već ne znam!, zaključim kako živimo u materijalnom svijetu gdje je samo materijalno bitno, jer ima primat nad svim ostalim. Najgore je od svega što se zapravo ljutim se na sebe što uopće trošim vrijeme na ovakve misli!
Možemo pričati o pameti, inteligenciji i mudrosti, etici i moralu, povijesti i budućnosti, no ono što ima pravu vrijednost i što je odlučujuće je u sadašnjosti i odnosi se na to kako čovjek izgleda, kome je lijep, kome je simpatičan, što može drugome pružiti jer mu treba ali mu nije dostupno ili nije u dovoljnoj količini da bi za njega bilo smatrao obiljem, te da li je sve to u stanju ponuditi sada i odmah.
Pamet i snalažljivost vrijede onoliko koliko su si priskrbile materijalnih dobara. Ostalo nije vidljivo u tih nekoliko sekundi interakcije s drugima, bilo u prolazu vizuelno ili u površnim komunikacijama i razmjenom eliptičkih i stereotipnih rečenica, ili naknadno putem tračeva, glasina ili ostalih načina saznavanja o drugima s kojima nismo tako blizu da bismo ih mogli taknuti rukama ili doseći zvanjem telefonom ili slanjem elektronske poruke koja će biti odgovorena.
Uzimajući sve ovo u obzir ne treba se čuditi da su mladi lijeni baviti se dugoročnim aktivnostima za koje nije izvjesno da će polučiti korist ili će polučiti nešto što će im se vratiti u obliku kakve dobrobiti. Zašto bi netko činio nešto što se ne vidi, pa neće imati efekta? Zašto bi se radilo radi rada? Iz običaja? Radi prisile? Zašto bi bili uredni, fini, pristojni i moralni kada ih nitko ne gleda? Zašto se ne bi poslužili tuđim koje sami nemaju ako je to jedini put kojim mogu u sadašnjosti nešto ostvariti? Trud i muka nisu na cijeni, kao što nisu nedopadljivost i ružnoća. Jedno možda nikada neće biti vidljivo, a drugo je odmah odbojno. I zašto onda vjerovati da smo svi jednaki, da svi imaju jednake mogućnosti, da su svima dane jedna prilike.
Zašto ne prihvatimo da smo podijeljeni u grupe i staleže, da nisu svi za sve i da svima nije dano sve? Zašto svi misle da će se na zemlji ostvariti raj nebeski? Jesmo li iracionalni u racionalnom svijetu koji ne podnosi neekonomičnost i kažnjava neracionalnost? Ili je bolje misliti da će svako dobro djelo biti kažnjeno na odgovarajući način, pri čemu je kazna to što smo se time sami udaljili od cilja kojemu stremimo, ukoliko već nismo odustali od svojega prvotnoga i istinski željenoga cilja i zamijenili ga za neki zamjenski, niži i vjerojatno ostvarih, te tijekom vremena prigljen kao svoj?
Da li je ženama uistinu svojstveno žrtvovanje i odustajanje od sebe radi drugih a muškarcima normalno izravno obraćanje problemima i njihovo rješavanje bez nepotrebnih interferiranja? Da li treba odmah promijeniti cilj ili sredstvo kod prvih većih poteškoća, prepreka i značajnih smetnji koje dolaze sa strane ili ustrajati smatrajući da se kroz trnje ide do zvijezda i da treba paziti da se biseri ne razbacuju pred svinje? I na koncu, kako se u svemu ponašati bez prisile, bez stalnih promišljanja, propitivanja jesmo li zadovoljni i da li je ono kuda idemo upravo ono što želimo? Možemo li očekivati da smo prirodni ili smo samo karikature okolnosti u kojima smo se našli i odraz likova s kojima se sudaramo u našim svakodnevnicama?
Post je objavljen 04.08.2010. u 12:23 sati.