četvrtak, 22.07.2010.
POGLED U BUDUĆNOST ŽENA KROZ SANITARNU LEĆU
Stalno se i opetovano priča kako će svijet biti bolji kada njime bude upravljalo više žena. One će u većoj mjeri upravljati državom i poduzećima, i neće biti samo na čelu socijalnih institucija kao što su škole, dječji vrtići i starački domovi, gdje se ne ostvaruje profit. Dok ih se tamo ne stvori kritična masa, morat ćemo vjerovati ovim lijepim obećanjima. Da se ne bi pusto nadali, moramo provjeriti što se zbiva sada dok imamo slučajeve da posvuda ima žena na običnim mjestima, kuda se okrenemo. Gotovo da bismo mogli reći da su oko nas cijele brigade žena.
Kada pogledam svoj dnevni raspored i mjesta gdje zalazimi, od jutra do mraka, u gradu uglavnom vidim zaposlene žene, a muškaraca više vidim i susrećem na cesti, kao šetače i prolaznike. Pitam se koja su danas radna mjesta ostala prepuštena muškarcima i koji su to poslovi ostali samo njima svojstveni. Iako su žene prodrle posvukuda, ne bi se moglo reći da se nešto generalno promijenilo od doba kada su svugdje dominirali muškarci. Nešto se popravila estetika, poradilo na neformalnosti formalne komunikacije i pomalo radilo na domaćinskom duhu, što je vjerojatno efekt ženine dotadašnje uloge orijenitrane ne ognjište, odnosno kuhinju, te njezinog urođenog smisla za komuniciranje i ostvarivanje suradnje. Iskustvo pak govori da je muška komunikacija svrsishodnija i bez praznoga hoda, a voljnost za suradnju veća onda da je potrebna i smislena, te da ima manje suvišnosti koje nosi unošenje emocija u veze, odnose i sadržaj kod poslovanja i ostalih radnih aktivnosti, pogotovo ako se radi o uslugama koje traže interakciju s trećim ili prolaznim osobama. O ovim ću iskustvima jednom drugom prilikom. Danas gledamo kroz higijenu i to na primjeru sanitarnog čvora.
Kažu da su žene urednije i da svugdje teže od svojega okružja napraviti simulaciju doma, da im bude lijepo i ugodno, da se osjećaju kao kod kuće. Čini se da ovakve tvrdnje uopće ne vrijede za zahode. Više puta sam doživjela da se u ženskim zahodima nalaze neke poruke, koje variraju od podsjećanja, savjetovanja, preko molbi, do traženja ili čak prijetnji na pridržavanje higijenskih navika i urednosti kod korištenja zajedničkih sanitarnih čvorova. Ženske mane su mnogobrojne i tako raznolike da iz toga mogu reći da ženama tu nedostaje isto ono što zamjeraju muškarcima. Žene se razbacuju papirima za ruke i toaletnim papirom. Nisu u stanju zgužvati ih i baciti u koš ili zahod, već ih se nalazi posvuda. Žene ne vole povlačiti vodu u vodokotliću nakon što su obavile nuždu. Možda misle da kod svakog sanitarnog čvora na poslu sjedi neka pridružena zahodska žena, u našim krajevima poznata institucija tzv. klozetfrau, koja će im pružati papire i za njima čistiti zahodsku školjku? Nažalost, sanitarni čvorovi zjape prazni, sve je mehanizirano i podržano različitim aparatima i uređajima koji su sanitarne čvorove pretvoritili u samouslužna središta. Ako se žene budu dalje nedogovorno ponašale, vidim, morat ćemo ih opet početi vraćati u zahode.
Nova uloga klozetfrau ne bi bila ponizna i tiha, već bi bila artikulirana i zathijevna, te pedagoški orijentirana i po potrebi arogantna. Ostaje otvoreno pitanje bi li joj trebalo dati kakvih ovlasti da nešto značajno učini, primjerice, da zapriječi nečiji ulazak u sanitarni čvor, ako zna da je dotična osoba neuredna i ne ponaša se s poštovanjem u tom svetom prostoru. Imamo žena koje su spremne potpuno desakralizirati i ovakve nasušno potrebne prostore. One prolaze pokraj umivaonika, vode, tekućeg sapuna i papira kao pokraj turskoga groblja, a ne kao kakve točionice posvećenih i skupih resursa. Kada bi se u poslovnim prostorima naplaćivao odlazak na zahod, odnosno ulazak u zahodsku kabinu, ne sumnjam da bi se vodu, sapun i papirnate ručnike promatrale kao stvari kojih treba dobiti što više.
Nova klozetfrau bi mogla održati povremene lekcije o urednosti, opomenuti one koji se ne drže reda i ne koriste sve ponuđene usluge, te čak podučiti one koji ne peru ruke dovoljno dugo ili ne stvaraju pritom dovoljno pjene. Ako treba, vježbali bi svi sušiti ruke samo jednim papirnatim ručnikom! Nova klozetfrau bi čak smjela dijeliti lekte o higijeni i sanitarijama, možda nas podučavati njihovom povijesti i razvoju, te ukazivati kakvih sve novostima ima u ovom području, da bismo mi, korisnici, mogli agitirati za te naše i njezine stvari, te pomicati granice sanitarnih čvorova u budućnost, osuvremenjavajući ih. Vrlo napredni sanitarni čvorovi imali bi mogućnost prikazivanja prezentacija na zidovima, da ne bude dosadno čekati na red ili prati ruke gledajući samo svoj odraz ili zavirujući u umivaonik. Najnapredniji bi nam dopustili da gledamo reklame ili neke čak zabavno-humoristični sadržaj na ekranima u kabinama, jer bi se tako bar razonodili u trenucima kada nismo za pisaćim stolom i obuzeti stresnim i neugodnim situacijama.
Nažalost, ovakve vedre scene mogu dugo ostati fantastične priče i puste želje. Razlozi su banalni. U sanitarnim čvorovima u kojima su zahodske školjske 21. stoljeća, sve novo i blistavo, savršeno opremljeno, čisto i cijelo, postoje žene, za koje se to izvana ne bi reklo koliko su visoko pozicionirane, uređene, obučene i namirisane, umišljene i poučene, važne i snaže, koje obavljaju nuždu tako što se penju na zahodsku školjsku i gaze po zahodskoj daski, te tako suvremenu zahodsku školjsku ponizuju simulirajući od nje čučavac.
Previše se puta pitah kako je moguće da se zahodska daska otkine, da se mogu vidjeti otisci cipela po njoj, a još dan danas mi nije jasno kako n ismo našli kakvu poslovnu ženu i činovnicu ukliještenu između zahoda i zida ili potrganih dijelova noga nakon ovakvih akrobacija. Ovakva potreba je posebno nejasna kada je sanitarni čvor održavan izuzetno urednim. S druge strane, pitam se moramo li se diviti akrobatskim vještinama takvih uredskih željeznih dama i modnih damica, te njihovoj odvažnosti da se tako ponašaju u svojim štiklicama od dvanaestak centimetara i uskim suknjicama ili sa značajnom tjelesnom masom. Uz njih se one koje se samo veru zahodskoj školjci, dopuštajući si da zahodsku dasku prije toga odignu i ostave drugima, čine se vrlo obzirnima. U svakom slučaju, mora se raditi o ženama koje pucaju visoko i koje žele što prije doseći strop svojih mogućnosti. One sve moraju raditi svisoka!
Druga značajna vrsta zahodskih delikventica su one koje u zahodsku školjku bacaju sve što im je suvišno u trenutku kada su se zatekle u sanitarnom čvoru. To mogu biti ulošci , tamponi ili vata, ali i kartoni, papiri, te celofansk ili plastični omoti. One sve rješavaju po brzom postupku, upravo onda kada im padne na pamet. Neće se zamarati odlaganjem svojega otpada u obližnju kantu za smeće.
U divlje žene možemo ubrojiti one uporne i bjesomučne napredne mudrice koje umjesto toaletnog papira koriste ručnike ili papire za ruke, jer je po njima običan toaletni papir slab, mek i nemoćan. Čvrstima ženama trebaju čvrste stvari. Rezultat je uvijek isti – začepljene zahodske školjke, a možda i zaglavljeni kanalizacijski odvod u zgradi, horizontalni ili vertikalni.
Primitivna vrsta iznosi sve pokretno iz sanitarnog čvora, jer ne vole izaći otamo praznih ruku. Nekada sa sobom nose papirnatu konfekciju, kutiju ili stalak za toaletni papir, žarulju koju mogu dohvatiti ili osvježivač zraka. Iz provjerenog izvora sam čula da se znaju odvrnuti vijci zahodske daske i slobodna daska ponijeti sa sobom! One koje zaboravljaju ugasiti svjetlo nakon što ostave zahodsku školjsku samu, čine se majčinskim i obzirnim tipovima, napram ovim prethodnih. Neuredne i zaboravljive ostavljaju za sobom s komadiće pokidanog toaletnog papira oko zahodske školjke, a druge to čine sa zgužvanim papirnatim ručnicima i umivaonikom.
Uvijek se radi prisjetim ugodnih i lijepih zahoda na Zapadu, gdje je zahodska daska od punoga i vrijednoga drveta, gdje svira ugodna muzika, gdje su u predvorju zahoda zidovi prekriveni krasnim tapetama, gdje ima stilskih svjetiljki, mekih ručnika, bočica s mirisom, kakve zelene ukrasne biljke, gdje se može prisjeti na ugodnom dvosjedu ili naslonjaču, pa se upitam kako bi se opisane žene ponašale i snašle u takvim sobama za odmor, kada nisu u stanju izaći na kraj sa sanitarnim čvorovima.
Istovremeno moramo biti sretni što su sve rjeđe vidljivi ostaci taloga kave ili listići čaja ili tragovi prolivenog ručka po zahodskoj školjci ili čak zahodskoj dasci. Ovo možda možemo zahvaliti modernizaciji svijeta i uvođenju čajnih kuhinja, aparata za kavu i restorana što umanjuje aktivno kuhanje radnih žena po uredima, no nisam u to previše sigurna. Uvijek polazim od toga da prilika čini lopova.
Ako moramo prosuđivati o o budućem upravljanju finih, čistih i urednih žena na temelju sanitarnih čvorova u poslovnim i javnim prostorima koje sada koriste, moramo zakjljučiti da ponašanje žena u sanitarnim čvorovima pokazuje da postoji jaki otpor civilizacijskim tekovinama i novim načinima življenja i rada, kao i zajedništvu i bezvremenskom povjerenju u druge i one koji će nakon njih doći na mjesta na kojima su one već bile i na koje možda hoće li ne moraju opet doći.
Sanitarni čvorovi daju nam naslutiti dosta toga. Iili su žene samo doma uredne i poštene, kada su svoje na svome, pa samo ne poštuju zajedničko i tuđe, ili su bezobzirne i nesolidarne, pokazujući da ne drže do međugeneracijske solidarnosti i da ne žele održivi razvoj. Žene možda traže da budu stalno nadzirane, da im stalno netko prijeti i da ih kontrolira, da iskazuje svoju moć. Mora se zapitati ne žele li zapravo biti promatrane preko nadzorni kamera čak i u zahodu?
Žene još uvijek ne shvaćaju da same upravljaju svojim životima i da na njih utječu, i da su sklone ponavljati stare obrasce ponašanja, bez obzira što su same sebe stavile u najnoviju ambalažu.
Dokle god budemo po ženskim zahodima nalazili pisane poruke po sanitarnim čvorovima na kojima stoji „mi vas promatramo“, „mi znamo tko se ne drži reda“ i „ako ne prestanete s takvim nepridržavanjem reda, vaše će se ime naći na oglasnoj ploči“, o čemu nisam čula da se pojavljuje u muškim zahodima, znat ćemo da žene još nisu na stupnju na kojem si mogu reći da mogu voditi svijet za ruku.
- 16:12 -
