Danas me je šef Septičke jame pozvao na razgovor. Nekim čudom je ustanovio kako se tu nisam baš uklopila. Zapažanje je čudno je do nedavno sve bilo u redu, on zadovoljan mojim radom, koji jest rutina, ali niti ništa drugo se tu ne može očekivati nego plivanje ukrug i disanje. Očito nisam dovoljno glasno disala ili pravila dopadljive facice, pa sam privukla njegovu pažnju, stavivši mu u glavu bubu da radim na stvaranju mrtvoga kuta. Najveća opasnost Septičke jame jest nedovoljno gibanje, odnosno krivi pokreti koji stvaraju pogrešne mikrocirkulacije i uznemiravaju sveopći dojam. Šef je sada u fazi da pazi na sveopću sliku i da uklanja sve neobične fraktalne pojave, tzv. krive sheme u lijepoj velikoj slici na kojoj svi rade.
I tako se nekako ja tu nisam uklopila, a dulje sam tu nego on, i dobrota gibanja je trajala sve ovo vrijeme. No kako imam ugrađene senzore za opću opasnost i njušim da nešto smrdi, predmnijevala sam da će se nešto zbiti. To je tako kada su savjetnici modne zvijezde ljudi koji kopaju po smetlištu. Čistoća i urednost njima su gadna sterilnost koja ubija. Tako ja ubijam život u Septičkoj jami. Trebala bih se valjda pokupiti, ili se promijeniti. Trebala bih postati profesionalni klaun Septičke jame, koji se sam gasi kada to drugi zažele, a da to oni sami ne kažu, već samo zamašu rukom kao psu. Za to zaista treba biti bezosoban ili malouman. A opet školovan. I voljan raditi. No zapravo, uopće nije bitno znati ili htjeti raditi. Bitno je dobro mikrocirkulirati.
Post je objavljen 30.09.2008. u 23:16 sati.