Danas je očevidno, kao što Devan dulje vrijeme sumnja, da Plantažer u glavi nema ništa, tako da se tu ništa ne da naći. Ja sam i dalje mirna. Još više nego jučer, osjećam se kao neki đak ili student koji je došao tu na praksu mjesec ili dva, pa sve gleda i trpi jer zna da tu neće ostati i da tu nitko pametan i priseban ne bi poželio ostati osim ako nije bačen u kotao s ciljem da bude živ ospečen i skuhan. Jasno je kako Plantažer kuha Hjalmarova juha. Smiješno je smatrati se volonterom u prolazu, a biti istovremeno glavi komad za jelo koje će biti servirano.
Ne znam što su začini, no znam da sam prethodno obrađena različitim neutemeljenim i neprikladnim objedama, od toga da sam lijena što saznah okolnim putem do objede da sadržaj svojega mozga ne vadim na vidjelo kako bi to trebalo, jer on, Plantažer, zna kako mnogo toga držim unutra sakriveno. Kako sam to saznala? Lijepo. Bila sam izlupana malim kuhinjskim drvenim batom za meso s metalnom pločicom s posebnim izbočinama na jednoj strani. Bat koji uzima nalazi se iznad srebrne pločice na kojoj je ugravirano: «SAMO ZA NEKOMUNIKATIVNE». Nikako da se bacim u urlanje i izbljujem iz sebe to što on želi čuti.
Danas se moram zapitati zašto je Bog stvorio čovjeka tako da nema prozirnu glavu i tijelo, zašto mu je dopustio da ima odjeću kojom skriva tijelo, zašto mu nije dao da istovremeno bude na pet mjesta gdje će raditi simultano za svoju probitačnost, zašto mu nije dao čulo poimanja tuđih misli, zašto svima nije dao istu inteligenciju, zašto je nekim dao ambiciju veću od njihovih mogućnosti?
Zato mi se danas Plantažer pričinjava kakvim Pelikanom koji ima veliku vreću ispod kljuna u koju lovi različite ribe, no koji ima premalo grlo i kljun kojim ne može izgristi i sažvakati pozamašne komade. Zato svojimm kljunom raskomadanu ribu daje drugi pticama oko sebe koje ju mogu izgristi i sažvakati, no sam im je uzima iz kljuna da bi se njome nahranio. Tako se jača, šireći krila, kričući i šepireći se. «Da, kako je lijep i sposoban!», govore svi na taj prizor. I idu dalje.
No pelikan Plantažer ne zna kome da dade raskomadanu ribu. Ne razlikuje pticu od mačke, tako da se sažvakanim iz ptičjeg kljuna ne usudi poslužiti, ali s puno nade i povjerenja svoju glavu gura u mačkino ždrijelo tražeći sitne komadiće ribe, ne shvaćajući da je ona već u mačkin želucu, na sigurnom.
Zna se da su na Plantaži Kravan i Miško mačke. Plantažer za mene pak misli da sam mačka, iako sam sova. Sam za sebe misli da je premudra sova, a kada mu kažu da sam ja sova, on pristaje samo na to da sam sjenica koja se stalno glasa sa «čščščščščščščščš» i koja ne vidi u mraku, jer nema velike oči.
Nije onda nikakvo čudo da se stalno poziva na onu staru izreku: «Rugala se sova sjenici da ima velike oči.» Jadni Plantažer uopće više ne zna što je što, tako da je jasno da osim što nema u glavi, očevidno nema niti u očima, jer bi se u gledalu trebao prepoznati. A što je ogledalo nego tuđe oči?
Post je objavljen 29.06.2005. u 12:44 sati.